Može li se činiti zlo a da niste zli? To je zbunjujuće pitanje s kojim se uhvatila u koštac filozofkinja Hannah Arendt, kada je 1961. za The New Yorker izvještavala o suđenju za ratne zločine Adolphu Eichmannu, nacističkom operativcu odgovornom za organiziranje transporta milijuna Židova i ostalih u koncentracijske logore, radeći na konceptu nacističkog “Konačnog rješenja”.

Arendt je Eichmanna smatrala običnim, prilično bezličnim birokratom, koji po njezinim riječima nije bio “ni perverzan ni sadist” već “zastrašujuće normalan”. Djelovao je bez ikakvog motiva osim marljivog napredovanja u karijeri u nacističkoj birokraciji. Eichmann nije bio nemoralno čudovište, zaključila je u svojoj studiji Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla (1963.). Umjesto toga, činio je zla djela bez zle namjere, što je činjenica povezana s njegovom “nepromišljenošću”, te nepovezivanjem njegovih zlodjela sa stvarnosti. Eichmann nikada nije shvatio što je radio zbog “nesposobnosti… da razmišlja sa stajališta nekog drugog”. U nedostatku ove kognitivne sposobnosti Eichmann je “počinio zločine pod okolnostima koje su učinile gotovo nemogućim da zna ili osjeća da čini krivo”.

Arendt je ove Eichmannove kolektivne karakteristike nazvala “banalnošću zla”: on nije bio inherentno zao već plitak i neupućen, “sudionik” prema riječima jednog suvremenog tumača Arendtove teze: bio je čovjek koji je zalutao u nacističku stranku u potrazi za svrhom i smjerom, ali ne iz dubokog ideološkog uvjerenja. Prema Arendtovoj, Eichmann nas podsjeća na protagonista u romanu Stranac Alberta Camusa (1942.), koji nasumično i slučajno ubije čovjeka ali nakon toga ne osjeća grižnju savjesti. Nije bilo posebne namjere ili očitog zlog motiva: djelo se jednostavno “dogodilo”.

Ovo nije bio njen prvi, pomalo površan dojam o Eichmannu. Čak deset godina nakon suđenja u Izraelu, napisala je 1971. godine:

“Bila sam zapanjena očitom plitkošću počinitelja [tj. Eichmanna], zbog koje je nemoguće pratiti neosporno zlo njegovih djela do bilo koje dublje razine korijena ili motiva. Djela su bila monstruozna, ali počinitelj – barem ovaj vrlo efikasni kojem se sada sudi – bio je sasvim običan, ni po čemu poseban, ni demon ni monstrum.”

Teza o banalnosti zla bila je žarište kontroverzi. Arendtinim kritičarima činilo se apsolutno neobjašnjivim da je Eichmann mogao odigrati ključnu ulogu u nacističkom genocidu a da pritom nije imao zle namjere. Gershom Scholem, kolega filozof (i teolog), napisao je Arendt 1963. da je njezina teza o banalnosti zla bila samo slogan koji me “sigurno ne impresionira kao proizvod duboke analize”. Mary McCarthy, spisateljica i Arendtina dobra prijateljica, izrazila je čisto nerazumijevanje: “Čini mi se da ono što želite reći jeste da Eichmannu nedostaje inherentne ljudske kvalitete: sposobnost razmišljanja, svijest i savjest. Ali nije li on onda naprosto čudovište?”

Kontroverze se nastavljaju sve do danas. Filozof Alan Wolfe, u  knjizi Političko zlo: što je i kako se s njim boriti (2011.), kritizirao je Arendt zbog “psihologizacije”, to jest izbjegavanja da ustvrdi da se radi o čistom zlu, definirajući ga u ograničenom kontekstu Eichmannove nezanimljive egzistencije. Wolfe je tvrdio da se Arendt previše koncentrirala na to tko je Eichmann a ne na ono što je radio. Za Arendtine kritičare, ovaj fokus na Eichmannov beznačajan, banalan život činio se kao “apsurdno odstupanje” od njegovih zlodjela.

Noviji kritičari dokumentirali su Arendtine povijesne pogreške, zbog kojih je propustila prepoznati dublje zlo u Eichmannu pa je ustvrdila da je njegovo zlo “prkosilo promišljanju”, kako je napisala filozofu Karlu Jaspersu tri godine nakon suđenja. Povjesničarka Deborah Lipstadt, optuženica na suđenju Davidu Irvingu za poricanje holokausta (okončanom 2000.) citira dokumentaciju koju je objavila izraelska vlada za korištenje u pravnom postupku. Kako Lipstadt tvrdi u knjizi The Eichmann Trial (2011.), tu se dokazuje da je Arendtina upotreba izraza “banalnost” bila pogrešna:

“Eichmannovi memoari, čije je korištenje Izrael dopustio tijekom mog suđenja, otkrivaju koliko je Arendt pogriješila u vezi s Eichmannom. Memoari su prožeti nacističkom ideologijom… a Eichmann je prihvatio i zagovarao ideju rasne čistoće.”

Lipstadt dalje tvrdi da je Arendt propustila objasniti zašto su Eichmann i njegovi suradnici pokušali uništiti dokaze o svojim ratnim zločinima ako on doista nije bio svjestan svojeg nedjela.

U knjizi Eichmann pred Jeruzalemom (2014.) njemačka povjesničarka Bettina Stangneth otkriva i njegovu drugu stranu osim banalnog, naizgled apolitičnog čovjeka koji se samo ponašao kao svaki drugi “običan” karijerno orijentirani birokrat. Na osnovu audiozapisa intervjua nacističkog novinara Williama Sassena s Eichmannom, Stangneth prikazuje Eichmanna kao samozatajnog, agresivnog nacističkog ideologa snažno predanog nacističkim uvjerenjima, koji nije pokazivao kajanje ili krivnju za svoju ulogu u Konačnom rješenju; kao radikalno zlog operativca Trećeg Reicha koji živi unutar varljivo normalne ljuske dosadnog birokrata. Daleko od toga da je bio “bez misli”, Eichmann je imao mnogo misli: o genocidu, izvršenom u ime njegove voljene Nacističke stranke. Na snimkama je Eichmann priznao neku vrstu dualizma Jekylla i Hydea:

“Ja, ‘oprezni birokrat,’ to sam bio ja, da, zaista. Ali … u ovom opreznom birokratu stanuje i … fanatični nacistički ratnik, koji se borio za slobodu moje krvi, što je pravo koje mi pripada rođenjem…”

Arendt je potpuno promakla ova radikalno zla Eichmannova dimenzija kada je 10 godina nakon suđenja napisala da u njemu “nije bilo znakova čvrstih ideoloških uvjerenja ili specifičnih zlih motiva”. Ovo samo naglašava banalnost – i lažnost – teze o banalnosti zla. I premda Arendt nikada nije rekla da je Eichmann bio samo nevini kotačić u nacističkoj birokraciji, niti je branila Eichmanna tvrdnjama da je “samo slijedio naredbe” – što je uobičajeno pogrešno shvaćanje njezinih zaključaka o Eichmannu – njezini kritičari, uključujući Wolfea i Lipstadta, ostaju nezadovoljni.

Što bismo dakle trebali zaključiti o Arendtovoj tvrdnji da je Eichmann (kao i drugi Nijemci) činio zlo, iako sam nije bio zao?

Ovo pitanje je zagonetka jer je Arendt propustila priliku da istraži šire značenje Eichmannova specifičnog zla jer nije proširila studiju o njemu u sveobuhvatniju studiju prirode zla. U Porijeklu totalitarizma (1951.), objavljenom mnogo prije suđenja Eichmannu, Arendt je rekla:

“Cijeloj je našoj [zapadnoj] filozofskoj tradiciji svojstveno da ne možemo pojmiti ‘radikalno zlo’…”

Umjesto da koristi Eichmannov slučaj kao put naprijed za unaprjeđenje tradicionalnog razumijevanja radikalnog zla, Arendt je odlučila da je njegovo zlo banalno, to jest da “prkosi promišljanju”. Zauzevši uski legalistički, formalistički pristup suđenju – naglasila je da u igri nema dubljih pitanja osim pravnih činjenica Eichmannove krivnje ili nevinosti – Arendt se automatski osudila na neuspjeh u pogledu dubljih razloga Eichmannova zla.

Međutim, u svojim spisima objavljenim prije Eichmanna u Jeruzalemu, ona je zapravo zauzela suprotno stajalište. U Porijeklu totalitarizma tvrdila je da je zlo nacista bilo apsolutno i nehumano a ne plitko i neshvatljivo, da je bilo metaforičko utjelovljenje samog pakla: “Stvarnost koncentracijskih logora ne podsjeća ni na što u toj mjeri u kojoj podsjeća na srednjovjekovne slike pakla”.

Kada je u svojim spisima prije suđenja ustvrdila je da je apsolutno zlo, čiji su primjer nacisti, bilo vođeno drskom i monstruoznom namjerom da se ukine samo čovječanstvo, Arendt je ponovila razmišljanja filozofa poput FWJ Schellinga i Platona, koji se nisu libili od istraživanja dubljih, u većoj mjeri demonskih aspekata zla. Međutim, to se gledište promijenilo kada je upoznala Eichmanna, čija birokratska praznina nije sugerirala takvu đavolsku dubokoumnost već samo prozaični karijerizam i “nesposobnost razmišljanja”. U tom trenutku njezino prijašnje, maštovitije razmišljanje o moralnom zlu pada u drugi plan i rađa se slogan “banalnost zla”. Arendt je umrla 1975. godine. Možda bi, da je živjela dulje, mogla razjasniti zagonetke svoje teze o banalnosti zla, koja i dan danas zbunjuje kritičare. Ali ovo nikada nećemo saznati.

Stoga nam preostaje njezina izvorna teza takva kakva jeste. Što je to što nas zbunjuje u njoj? Arendt nikada nije pomirila svoje dojmove o Eichmannovoj birokratskoj banalnosti sa svojom ranijom oštrom sviješću o zlim, neljudskim djelima Trećeg Reicha. Vidjela je funkcionera običnog izgleda, ali ne i ideološki inspiriranog bojovnika zla. Zbunjivalo ju je kako je Eichmannov jednolični život mogao koegzistirati s tim “drugim” monstruoznim zlom. Ipak, Arendt nikada nije umanjila Eichmannovu krivnju, više puta ga je opisala kao ratnog zločinca i složila se sa smrtnom kaznom koju je izrekao izraelski sud. Iako su Eichmannovi motivi za nju bili nejasni i prkosili promišljanju, njegova genocidna djela nisu. U konačnoj analizi, Arendt je ipak vidjela pravi užas Eichmannova zla.

---

Thomas White, Aeon