Ne pridržavajući se naloga liječnika da se odmori nakon borbe s dvostrukom upalom pluća, slabašni papa Franjo prošlog je tjedna posjetio rimski zatvor Regina Coeli, gdje je slao poljupce zatvorenicima i proveo pola sata u raspravi s nekim od zatvorenika. Nažalost, ovaj susret na Veliki četvrtak bio je jedan od posljednjih činova njegovog izuzetno radišnog papinstva. Gledajući unatrag, mjesto radnje bilo je posve prikladno.
Tijekom dvanaest godina na stolici svetog Petra, Franjo je na zadivljujući način nastojao preusmjeriti energiju Katoličke crkve na marginalizirane, istovremeno se boreći protiv moći ukorijenjenih interesa. Došavši, kako je sam rekao, “s kraja svijeta”, prvi neeuropski papa modernog doba bio je papa autsajder i to radikalan. Unutar crkve, ovaj Argentinac ponekad je bio oštar i izravan kao reformator; izvan crkve, bio je važan saveznik visokog profila koji se borio za progresivne ciljeve.
Dok su nacionalistički pokreti okrenuti prema unutra povlačili politički kompas Zapada postojano udesno, Franjo je postajao sve bitnija protuteža u međusobno povezanim pitanjima kao što su migracije, globalno zagrijavanje i sudbina globalnog juga. Laudato Si , njegova strastvena enciklika posvećena izazovima klimatske krize, bila je moralni i filozofski tour de force, eksplicitno upućen svim ljudima dobre volje.
Franjo si je u Vatikanu zadao misiju modernizirati (s mješovitim uspjehom) crkvenu hijerarhiju koju je smatrao distanciranom i samozadovoljnom. Taj je zadatak 2018. nezaboravno usporedio s “čišćenjem egipatske Sfinge čačkalicom”. Osude klerikalne arogancije bile su popraćene opomenom da bi se Crkva trebala na bolji način baviti neredom ljudskih života. U jednom od svojih najzanimljivijih opisa one vrste crkve koju je želio stvoriti, zamislio ju je “kao ‘poljsku bolnicu’ koja se više brine za one koji pate nego za obranu vlastitih interesa”.
Naglašavajući suosjećanje umjesto doktrinarne rigidnosti i usput stekavši mnogo konzervativnih neprijatelja, Franjo je oživio otvoreniji, tolerantniji duh Drugog vatikanskog sabora iz 1960-ih. Sažet u njegovom odgovoru na pitanje o homoseksualcima u crkvi (“Tko sam ja da sudim?”), ovaj je pastoralni naglasak bio je od koristi u svakodnevnom životu milijuna katolika. Sada postoje blagoslovi za nevjenčane i istospolne parove, kao i ublažavanje pravila koja zabranjuju primanje pričesti razvedenima i ponovno vjenčanim osobama. Žene igraju veću ulogu u vođenju katoličkih institucija, iako nisu ništa bliže primanju u svećeništvo. Globalna rasprava koju je Franjo pokrenuo među katolicima o budućnosti njihove crkve (“sinoda o sinodalnosti”) galvanizirala je široke krugove.
Tradicionalisti su osudili te promjene, neki do te mjere da su doveli u pitanje Franjin papinski legitimitet. Liberali unutar i izvan crkve tvrdili su da su promjene mogli ići i mnogo dalje, uključujući barem uvođenje ženskih đakona, kao i istospolne brakove. Kao doktrinarni teološki konzervativac, Franjo nikad nije mogao zadovoljiti niti jedan tabor. Njegova postignuća kao pape okrenutog prema van, zaokupljenog svijetom i njegovim krizama, ipak treba smatrati značajnima.
U eri kada je poslijeratno naslijeđe univerzalnih ljudskih prava ugroženo, a kršćanstvo se na zapadu zloupotrebljava kao oblik politike identiteta, Franjo se zalagao za evanđeosku poruku poniznosti, uključenosti i ljubavi prema strancu. Igrom sudbine, jedan od njegovih posljednjih javnih angažmana bio je sastanak na uskršnju nedjelju s katoličkim potpredsjednikom SAD-a, JD Vanceom, čije je stavove o međunarodnoj pomoći i migracijama, sažete u sloganu “Amerika na prvom mjestu”, žestoko kritizirao prije nego što se razbolio. Progresivcima svih vjera, kao i onima bez vjere nedostajat će ovo nadasve važno interveniranje u ime onih čiji se vlastiti glas prerijetko čuje.
digitalnademokracija.com 