Američko stoljeće je završilo i krećemo se prema nečem novom, smatra autor i komentator Gabriel Gatehouse. Njegov članak za The Independent ovdje donosimo u skraćenoj verziji.

Administracija Franklina Delana Roosevelta (FDR) prva je upotrijebila proizvoljno mjerilo od stotinu dana za mjerenje svojih ranih postignuća. Usred velike depresije, FDR je kroz Kongres progurao petnaest važnih zakona koji koji su postali okosnica New Deala. Pojačao je moć savezne vlade i koristio je kao defibrilator kako bi šokovima vratio život američkom gospodarstvu. Rooseveltovih prvih stotinu dana bili su dramatični.

New Deal i Drugi svjetski rat stvorili su uvjete za uspon Amerike kao vodeće svjetske supersile. U narednih gotovo stotinu godina, Sjedinjene Države su dominirale svijetom kao nenadmašni globalni div liberalizma, kako ekonomskog tako i društvenog. Međutim, negdje u prvih stotinu dana Trumpovog drugog mandata čini se da je ovo doba završilo.

Jesu li Rimljani s kraja petog stoljeća shvatili da je Rim pao? Naravno, bili bi svjesni da je 476. oslabljenog cara svrgnuo barbarski huškač njemačkog podrijetla, koji nije imao previše obzira prema političkim tradicijama nekada velikog carstva. Ali, senat se nastavio sastajati pod pokroviteljstvom novog vladara koji se nazvao kraljem i zadovoljio se domenom koji je predstavljao tek djelić nekadašnjeg carstva. Današnjim, trumpovskim rječnikom, reklo bi se “Italija na prvom mjestu”.

Kada je točno završilo američko stoljeće? Mnogi će se prepirati o točnom trenutku. Je li to bio sastanak sa predsjednikom Zelenskim u Ovalnom uredu? To bi bio vjerodostojan kandidat: osam desetljeća Sjedinjene Države bile su krajnja podrška i jamac mira u Europi, ali u europskim glavnim gradovima sada je sazrelo mučno saznanje: Amerika nas više ne podržava.

Trump je pozvao ugroženog europskog vođu, navodno saveznika, u svoj ured na javno maltretiranje. On i njegov potpredsjednik J.D. Vance prihvatili su sve iskrivljene pritužbe Vladimira Putina na Ukrajinu: Volodimir Zelenski, demokratski izabrani predsjednik zemlje, postao je “diktator” čije su ambicije da se pridruži NATO savezu bile uzaludna fantazija usmjerena na ograničavanje ruske legitimne kontrole nad njezinom teritorijalnom sferom. Trump i Vance su, pred televizijskim kamerama, držali Zelenskome glavu u metaforičkoj WC školjci.

Što su tražili u zamjenu za prestanak maltretiranja? Neki ustupak koji bi povećao američku moć i utjecaj u svijetu? Ne. Poput sitnih gangstera željnih nezasluženog poštovanja, željeli su da Zelenski klekne, da kaže “hvala”, da obuče bolje odijelo. Theodore Roosevelt, FDR-ov rođak, zagovarao je ideju da državnik treba “govoriti tiho i nositi veliku batinu”. Ovo je bila suprotnost. Amerika je pobijedila u Hladnom ratu, porazila Sovjetski Savez, da bi sada prepustila moć i načela teritorijalnog integriteta i vladavine prava mnogo slabijem protivniku, Putinovoj Rusiji.

Može biti i da je fijasko s tarifama označio početak kraja. Američka poslijeratna nadmoć, njezin neusporedivi prosperitet, izgrađen je na načelu ekonomske dinamike na globalnom slobodnom tržištu. Nizom zbunjujućih i loše isplaniranih najava, Trump je figurativno iščupao klipove iz motora. U činu koji je nazvao “Dan oslobođenja”, kao da su Sjedinjene Države živjele pod jarmom neke strane opresije, razbio je globalni ekonomski poredak koji je sama Amerika stvorila.

Ovi potezi, zajedno s pola tuceta drugih naglih zaokreta (demontaža USAID-a u inozemstvu, napadi na akademsku neovisnost, pravosuđe, Federalne rezerve, istraživanja u zdravstvu i uništavanje vladinih institucija kod kuće) označavaju neviđeno povlačenje od dominacije i vodstva na svjetskoj pozornici. Američko stoljeće je završeno. Krećemo se prema nečemu novom.

Koliko god se ovi obrati događaja činili zapanjujućima, Amerika je do ove točke došla ne zato što je sve išlo tako dobro, već zato što je sve išlo tako loše. Dok gledamo kroz prozor našeg ekspresnog vlaka za povijest i promatramo kako Pax Americana odlazi u daljinu, možemo vidjeti da “mir kroz snagu”, doktrina velike palice, već neko vrijeme ne funkcionira dobro. Afganistan i Irak otkrili su slabost američke moći unatoč njezinoj vojnoj sili. Zbog Obaminih napuštenih “crvenih linija” u Siriji, Vladimir Putin izašao je ohrabren za rat u Ukrajini.

Slično tome, na ekonomskom frontu, financijski sustav koji je Amerika izgradila stvorio je vrlo neravnomjeran prosperitet. Omogućio je Sjedinjenim Državama globalnu dominaciju u korporativnoj moći i tehnološkim inovacijama, dok je ogromne dijelove stanovništva ostavio da stagniraju, boreći se s nestajućim radnim mjestima i s plaćama koje se nisu povećavale desetljećima. Sve veći dio ekonomskog kolač usmjeren je prema sve manjoj financijskoj i korporativnoj eliti. Čini se da će se ovaj trend eksponencijalno ubrzati u nadolazećim godinama kako tehnologija umjetne inteligencije prodire kroz gospodarstvo.

Donald Trump vodi bitku između političke i ekonomske moći. Starom establišmentu njegovi napadi na institucije koje su Ameriku učinile velikom izgledaju su kao neviđen čin samopovređivanja. Ali,  njegovim pristašama u pokretu MAGA (“Učinimo Ameriku ponovno velikom”) to izgleda kao uzvratna borba, dugo očekivani križarski rat za pravdu.

Povjesničar i politolog Benedict Anderson opisao je nacije kao “zamišljene zajednice”, društva koja se okupljaju oko zajedničkog skupa mitova i legendi. Nekada davno, priča o Americi, njezinom zajedničkom snu, bila je priča o hrabrom novom svijetu koji je pomogao sebi pomažući drugima. Sada su “zbijene mase”, opjevane u stihovima koji se nalaze u podnožju kipa slobode kao sami temelj Amerike, postale egzistencijalna prijetnja, “invazija na južnoj granici”. Priča o Americi podijeljena je na dva dijela. Kada zamišljena zajednica izgubi svoju zajedničku priču, kada nacija više nije vezana zajedničkim narativom ili čak činjeničnim referentnim okvirom, koliko dugo može opstati?

Prije osam godina, stotinu dana nakon početka prvog Trumpovog mandata, njegov izbor smatran je neobičnim događajem. Najvažnija pitanja usredotočila su se na to kako prebroditi oluju. Iako je Trumpova prva administracija sadržavala mnoge iste teme kao sadašnja, originalni film djelovao je kao da neiskusni redatelj isprobava novi žanr. Ovaj put je drugačije. Trump 2.0 možda sadrži sličnu glumačku postavu tragikomičnih, nesposobnih likova (ministar obrane izvučen s groblja Fox Newsa koji ima problema sa svojim aplikacijama za razmjenu poruka), ali sada je njihova glavna osobina odanost šefu. Osim toga, imali su četiri godine da se pripreme za vlast. Ono što su nekada bili samo slogani („Amerika na prvom mjestu“, „Isuši močvaru“) transformirano je u izvršne naredbe koje se odvijaju u uzbudljivim akcijskim sekvencama.

Čak i ako Trumpov pokret izgori (nedavna anketa sugerira da birači nisu baš impresionirani njegovim kaotičnim početkom) i ako dovoljno američkih institucija preživi da se „normalna služba” nastavi za četiri godine, vjerojatno će ostatak svijeta vremenom krenuti dalje. U obrani i sigurnosti, Europa traži načine da se oslobodi ovisnosti o Sjedinjenim Državama. U nedostatku pouzdanog i predvidljivog američkog vodstva, globalni ekonomski sustav vjerojatno će se prilagoditi i poprimiti drugačije oblike.

Iz gotovo svakog zamislivog gledišta, Amerika na kraju Trumpovih drugih stotinu dana na dužnosti izgleda kao zrcalna slika Franklina Delano Roosevelta – nacija u padu, koja otima poraz iz čeljusti pobjede.

---

Ilustracija: Pixabay