U protekla dva mjeseca, prema podacima Ureda UN-a za ljudska prava, ubijeno je više od 1000 ljudi dok su bili u potrazi za hranom. Iako Izrael i Humanitarna zaklada za Gazu, koja je osnovana za distribuciju pomoći, osporavaju taj broj, 28 zemalja ovog je tjedna osudilo „zastrašujuće“ ubojstvo stanovnika Gaze koji su pokušavali doći do hrane.

Dok izraelska vojska nastavljaju napad na grad Deir al-Balah u središnjoj Gazi, uključujući napad na rezidenciju osoblja Svjetske zdravstvene organizacije 21. srpnja, tijela UN-a upozoravaju da se posljednje žile kucavice opkoljenog pojasa gase.

Dosad je ubijeno oko 60.000 stanovnika Gaze, a sve veći broj umire od gladi i pothranjenosti, prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze (koje void Hamas). Više od 90% privatnih domova u Gazi oštećeno je ili uništeno. Unatoč svim pričama o prekidu vatre, koji se odavno trebao dogoditi, malo je nade za to. Izraelske vojne operacije se nastavljaju i stanovnici Gaze moraju riskirati živote u potrazi za hranom i pomoći.

Pothranjenost je raširena. Prema izvješću IPC-a (međunarodne organizacije koja prati sigurnost hrane) u svibnju, “roba neophodna za preživljavanje ili je nestala ili se očekuje da će nestati u narednim tjednima”, a za gotovo 500.000 ljudi smatra se da su suočeni s “katastrofom”, a dodatnih 1,1 milijun su u kategoriji “hitnog stanja”.

Za IPC, kategorija katastrofe je ekstremna nestašica hrane, kritična pothranjenost koja dovodi do gladi i visoke stope smrtnosti. Kategorija hitnog stanja znači tešku nestašicu hrane, vrlo visoku pothranjenost, pa čak i smrti.

Izraelski dužnosnici i dalje govore o preseljenju stanovnika Gaze u ono što je nazvano “humanitarnim gradom”, što je bivši izraelski premijer Ehud Olmert opisao kao “koncentracijski logor“. U istom intervjuu Olmert je odluku o preseljenju stanovnika Gaze u logor nazvao “etničkim čišćenjem”.

Cijelo to vrijeme svjetski čelnici samo promatraju. Većina je očito zadovoljna osudom onoga što radi izraelska vlast, ali malo konkretnog je poduzeto.

Poziv izraelskim saveznicima da zauzmu čvršći stav oko Gaze sve je glasniji. 23. srpnja, skupina od 38 bivših veleposlanika EU objavila je otvoreno pismo upućeno šefovima država EU i visokim dužnosnicima u kojem optužuje Izrael za poduzimanje „proračunatih koraka prema etničkom čišćenju“ i prozivaju EU-a zbog neuspjeha da „smisleno odgovori na ove strašne događaje“.

Ali kako bi izgledala konkretna akcija? Mora se izvršiti pritisak na Netanyahuovu vladu. U Velikoj Britaniji, i premijer Keir Starmer i ministar vanjskih poslova David Lammy naglasili su da je Velika Britanija pozvala Izrael da poštuje međunarodno pravo. Ukazuju na sankcije koje je Velika Britanija nametnula Itamaru Ben-Gviru i Bezalelu Smotrichu, dvojici desničarskih ministara u koalicijskoj vladi Benjamina Netanyahua, kao rezultat njihovog poticanja nasilja nad Palestincima. Dok Lammy sugerira da bi mogle uslijediti daljnje sankcije ako Izrael ne promijeni svoje ponašanje u Gazi i ne okonča patnju, zločini se nastavljaju.

Praktični koraci za pritisak na Izrael

Pritisak na britansku vladu da prizna Palestinu kao državu raste – nešto što mi je prije više od godinu dana rekao kontakt u laburističkoj vladi bilo je na dnevnom redu laburista prije 7. listopada. Lammy inzistira na tome da je vlada predana rješenju s dvije države, ali to nije diplomatski održivo s obzirom na to da UK priznaje samo jednu državu uključenu u te događaje.

Državu Palestinu priznaje kao suvereni entitet 147 drugih članica UN-a. To je 75% svih članica.

Drugi koraci mogli bi biti potpuni embargo na oružje, nešto što se dugo tražilo ali što je britanska vlada odbacila, zabranivši dio ali nipošto svu prodaju oružja Izraelu. Brojne zemlje su od listopada 2023. pravilno zabranile prodaju oružja Izraelu, uključujući Italiju, Španjolsku, Kanadu, Nizozemsku, Belgiju i Japan.

Postoje i druge, zapaljivije opcije. Jedna bi bila da se Velika Britanija i druge države propisno pridržavaju svojih obveza prema međunarodnom pravu. Međunarodni kazneni sud izdao je nalog za uhićenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog ministra obrane Yoava Gallanta u studenom 2024. Postoji 125 zemalja koje su potpisale MKS (SAD nisu jedna od njih). Mogli bi uhititi Netanyahua ako uđe u njihove zemlje.

Postoji niz drugih stvari koje bi se mogle pokušati. Bilo bi vrijedno pogledati što je međunarodna zajednica učinila da Južnu Afriku učini izopćenicom tijekom kasnijih godina apartheida.

EU bi trebala upotrijebiti svoju diplomatsku moć

Kao najveći trgovinski partner Izraela, EU ima potencijal za znatan utjecaj, pa se mora postaviti pitanje zašto je tako malo učinjeno, osim pukih riječi.

U lipnju je EU utvrdio da Izrael krši svoje obveze u vezi s ljudskim pravima prema uvjetima sporazuma o pridruživanju EU i Izraela. Ipak, do danas još nije bilo poteza za obustavu trgovine.

Kaja Kallas, šefica vanjske politike EU, izjavila je da „sve opcije ostaju na stolu ako Izrael ne ispuni svoja obećanja”. To uključuje potpunu ili djelomičnu suspenziju Sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela, sankcije članovima vlade, vojsci ili doseljenicima, trgovinske mjere, embargo na oružje ili suspenziju akademske suradnje – uključujući prestižni program za istraživanje i inovacije Horizon Europe.

Naravno, lakše je reći nego učiniti da se svih 27 država članica složi s takvim pristupom. A nacionalni čelnici očito će morati uzeti u obzir da bi poduzimanje koraka za vršenje pritiska na Izrael moglo oštetiti odnose s Trumpovom administracijom u SAD-u.

Međutim, cijelo vrijeme situacija na terenu se pogoršava, dok svijet promatra kako Gaza gori. Neuspjeh izraelskih saveznika da poduzmu značajne korake kako bi izvršili pritisak na Izrael da spriječi besmisleno ubijanje i raseljavanje mrlja je na čovječanstvu.

Nakon užasa Drugog svjetskog rata, Ruande, Mjanmara i Srebrenice, svijet je rekao „nikad više“. Bez konkretne akcije postoji rizik da će svijet slegnuti ramenima i reći „nema veze“.

---

Simon Mabon, The Conversation

Autor je profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Lancaster.

Fotografija: Seham Tantesh/The Guardian