Na nedavnu tragediju u Mostaru u kojoj je smrtno stradala Aldina Jahić, svoj osvrt kao i uzroke ovakvih neizrecivo tužnih dešavanja napisala je i ugledna bosanskohercegovačka novinarka Dženana Karup Druško. Doduše, samo u formi javnog statusa na svom profilu jedne društvene mreže; da li zbog nedovoljnog broja riječi za neki ozbiljniji medij ili zbog intuicije autorke da se bolje oglašavati „hladne glave”, ostaje pitanje …

Kritika vlasti, no međutim …

Sam naslov teksta gospođe Druško, „Društvo i femicid”, zvuči ozbiljno, da ne kažem analitički. Nakon par uvodnih riječi o žrtvi i zločincu, vrlo brzo slijedi isticanje slabosti i zastarjelosti sistema, rada policije kao zatvorenog i neosjetljivog podsistema i karikaturalnog ministra koji, kao i oni prije njega, sve to drži nepopravljivo rigidno i zaglavljeno.

Na sve ove konstatacije, autorka se s punim pravom pita ko je za to kriv? Za femicid? Za svaki primitivizam i divljaštvo? Naravno, ona je to bez okolišanja kazala – kultura! I zaista, teško se ne složiti sa tim, kao i sa svim pitanjima koja proističu iz toga a navode se u tekstu; kakvo nam je društvo, obrazovanje, politika, mediji, uzori …

Naša kultura koja je odnekud drugo došla

Tekst naše novinarke je na samom početku aromatiziran fotografijom Cece i Arkana, poznate srbijanske folk zvijezde i njenog još poznatijeg (ali po kriminalu i zločinima) muža, koji već odavno nije među živima, ali kojeg se, prema riječima gospođe Karup, trebamo plašiti više mrtvog nego živog. Ta fotografija nije odmah slutila očiglednu vezu sa temom, ali čitajući dalje, odjednom poput jakog nevremena, autorica nas riječju prebacuje u Srbiju, i to njene osamdesete godine. I prije nego što se prosječan čitalac može snaći, ona navodi londonskog profesora Erica Gordy-a koji je inače stručnjak za političku i kulturnu sociologiju, a uža oblast mu je Balkan, pogotovo Srbija.

I tako u prijelomnom trenutku postavljen profesor kao glavni argument, ili kao intelektualna veličina iza koje se pogodno sakriti, kroz pero naše novinarke objašnjava (parafraziram): da je nastanak turbofolka osamdesetih u Srbiji državni projekat a ne neka spontana subkultura. Njegova uloga je da kroz svoj kič i šund uguši zdrav razum naroda i sve druge kulturne i demokratske alternative. Takav projekat je politički precizno osmišljen i svojim daljim razvojem je iznjedrio nasilnike i na ulici i na vlasti, obezvrijedio ženski rod u potpunosti, postavio nacionalizam i kriminal kao ideal a poštenje i obrazovanje potamanio. Najmoćnije agresivne muške figure su postale uzor mladima, svako nasilje opravdano, hrpe opljačkanog novca svačiji san, a društvo potonulo u potpunu anomiju.

Krajnji cilj takvog poduhvata je kontrola mase, nametanje osjećaja bespomoćnosti kod naroda, a euforična estrada i glamur, što ih prate razni opijati i atraktivne žene, su tu u slučaju ako se pojavi dosada i da se sva ta „kaljuga” polako proširi iz Srbije po komšiluku kao nevidljivo hemijsko oružje, također radi pokoravanja istih. Nezaustavljivo nametanje takvog mentaliteta drugima kroz „ispiranje mozga” a da žrtve i ne znaju šta ih je snašlo!

Tako na kraju gospođa Karup Druško zaključuje da je širenje turbofolka iz Srbije u BiH kulturno-politički proces povezan sa raspadom Jugoslavije, gdje se i na takav način rat nastavio, ostavljajući razoran uticaj na naš narod a mlade pogotovo. Površnost postojanja, jeftine zabave i ogavnost raznih televizijskih projekata iz Srbije prema BiH je toliko oblikovalo mlade da više ne možemo ni prepoznati ko je iz koje države, osim, možda, po jeziku. Sad je ionako gotovo, prevareni smo, a uzroci svih vrsta nasilja kod nas dolaze sa drevnog izvorišta, iz Srbije.

Sporni stavovi

Sam po sebi, nameće se profesor Eric Gordy. Fokus njegovog rada je Balkan, a kritike od priznatih naučnih krugova je dobio zbog nedostatka konteksta i historiografskih podataka u njegovim analizama, te da svaku kulturnu pojavu politizira i stoga su njegove tvrdnje u vezi turbofolka u Srbiji većinom proglašene neutemeljenim i proizvoljnim.

Naslanjajući se na to, svima je bar donekle poznata činjenica da orijentalni melos oduvijek „živi” na širem geografskom području, pa tako od Turske, Grčke, Albanije, Makedonije, BiH, Srbije, Bugarske pa sve do Karpata imamo sličnu muziku sa etno varijantama, a od pojave nota i kajdanki tačno znamo ko je od koga šta „posudio”. Osim toga, otkako nam je youtube ušao u kuće, možemo vidjeti gotovo identičan „turbofolk”, pjesme, video spotove, likove, stil …. svuda. Toliko o tome da iza estrade stoji neka tajna, nevidljiva sila. Ceca kroz prizmu politike je bila prolazni ali ne i beznačajni (za Srbiju i nacionalizam) duh vremena, i to je sve.

Pitam se, kako je došlo do toga da u tekstu gospođe Dženane Karup svirepo ubistvo Aldine Jahić odjednom padne u drugi plan, pa gotovo i iščezne? Zar nije primarna misao bila ogorčenje i tuga zbog još jednog izgubljenog mladog života i uništenih porodica, skrhane zajednice? Da li je poruka vlastima u zadnjim rečenicama da rade svoj posao i da ništa nije slučajno dovoljna da nam ne ostane samo u sjećanju i više nego jasna poruka da je dugoročni zlonamjerni uticaj Srbije kriv za ovo?

Opet, pitam se, da li je u redu iskoristiti tragediju za lični antagonizam prema nekome? Pa makar i ne bili svjesni odgovornosti zbog svojih riječi, treba barem birati povod i vrijeme, pogotovo ako se radi o javnoj ličnosti.

Na koncu, da li je bijeg ili negiranje vlastite odgovornosti lakši ako optužimo nekog drugog? Na našim prostorima su intelektualci dijelili šestice na fakultetima za flašu viskija, otvarali visoke škole u selima zbog unosnog biznisa, govorili podmlatku „bitno je imati ćage” a za posao ćemo vidjeti, pa onda zaista politički i „vide”. To nije uradio priprost čovjek koji ne razumije političke pojmove i ljudska prava, koji misli da je mahanje zastavom patriotizam pa sutra ujutro gurne veš mašinu u potok. Ne, to su radili „intelektualci”, koji su imuni na turbofolk, koji se zaklinju u državu i sistem a ponašaju se kao da nije njihova, a svako malo upere prstom u objekt mržnje i pokažu narodu „krivca” za njihovo stanje.

Zaključak

Ako je već poznata činjenica da je u cijelom svijetu pandemija duševnih bolesti, nasilja, patološki narcisoidnih državnika bez osjećaja za zajednicu, bez odgovornosti za drugog čovjeka, onda moramo prvo posumnjati da više nema pravih autoriteta, ideala, uzora, ljudi od riječi i dostojanstva. Kriza identiteta je neizbježna a sa njom i nedostatak etike u životima ljudi.

Nažalost, previše je i za nabrojati koje smo sve tragedije doživjeli u BiH, posebno u zadnje vrijeme. Potpuno je ljudski tražiti odgovore i odgovornosti za propuste i nesreće, to je legitimno i poželjno, ustati protiv nepravde i obmanjivanja od strane vlasti.

Ali na kraju, kad sve prođe, ostanu samo preživjeli sa gubitkom za koji nikada ne dobiju odgovor. Stoga, ne treba nikada odustajati od potrage za ljudima sa realnom političkom vizijom zajednice u kojoj živimo, od onih koji ne bježe od odgovornosti i koji žele ostaviti zemlju što boljom onima što dolaze poslije njih …

„Svako od nas je za sve kriv, a ja najviše od svih!” (Dostojevski)

---

S.C. (ime poznato redakciji)