Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas prošlo je 30 godina i mnoštvo većinom bolnih godišnjica tog sporazuma, skupova, konferencija, prigodnih članaka i analiza. BiH je zemlja godišnjica s centralnom referentom tačkom u ratu 1992-1995. godine. Prošlih godina se obilježavao i početak rata 1992. godine, pa onda godišnjice zatvaranja logora smrti na području opštine Prijedor, kasnije godišnjica potpisivanja Vašingtonskog sporazuma kojim je okončan sukob između Armije BiH i snaga HVO-a. Slijedila su bolna sjećanja na masakr na Tuzlanskoj kapiji, na pokolj ispred gradske tržnice u Sarajevu na Markalama do one najbolnije godišnjice genocida u Srebrenici. Naravno, postoji još nekolicina manjih godišnjica koje obilježavaju konstitutivni narodi BiH, kako se bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci nazivaju po slovu dejtonskog Ustava, svaki od ta tri naroda pomalo ili po malo više na svoj način, stvarajući vlastitu sliku o prošlosti i tumačeći je počesto – barem od strane njihovih etnopolitičkih lidera – na način da se stvori predodžba o ekskluzivnoj žrtvi vlastitog naroda te „drugi“ predstave kao zločinci. Taj kružook borbe da se prošlost stavi u službu trenutačnih (etno)politika titra pred očima građana BiH već 30 godina i ostavlja duboke tragove. I nema mnogo razlika između desete, dvadesete ili ove tridesete godišnjice Dejtona i svih ovih drugih godišnjica između tih decenijskih markera.

Da se kojim slučajem Bill Muray, glavni junak iz holivudskog filma iz davne i u BiH ratne 1993. godine, Dan mrmota, budio iz dana u dan iznova u ovoj postdejtonskoj zbilji u BiH, postavlja se pitanje da li bi ikada dočekao onaj dan kada se u filmu zaista budi i izlazi na prazne ulice grada pod friškim snijegom. Dok je ovaj holivudski original ljubavna komedija s elementima fantastike, bosanskohercegovački dan mrmota je možda najbolje opisati kao apsurdnu formu tragikomedije. U pravom filmu se desilo čudo. Da li je 30 godina poslije Dejtona moguće čudo i buđenje bosanskohercegovačkog društva iz dejtonskog dana mrmota obilježenog beskrajnim ponavljanjima iste matrice?

Možda se jedan takav dan čuda zaista u BiH dogodio prije nekoliko sedmica, tačnije 7. oktobra 2025. godine. Prije nekoliko sedmica preminuo je Halid Bešlić, ikona bosanske muzičke scene, pjevač i glas uz koji se u Bosni i na cijelom Balkanu decenijama vjenčavalo, plesalo i slavilo. „Bosanski kralj kojeg svi svojatamo i nazivamo našim“, titulirao je poznati bosanski glumac Enis Bešlagić Halida Bešlića nakon njegove smrti. I upravo Bešlagić je bio taj koji je pozvao građane širom regiona da te nedjelje, 7. oktobra, u 17 sati izađu na gradske trgove i ulice u znak sjećanja na Halida Bešlića. I zaista, desilo se čudo – širom Bosne, od Sarajeva do Banja Luke i Mostara, u svim balkanskim zemljama, pa čak i u Austriji, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji, ronile su se suze. Beograd je pjevao Halidovu „Beograđanku“, u Zagreb se uglas pjevala pjesma „Čardak“, Podgorica je puštala bijele balone u zrak dok su u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Sanskom Mostu, Visokom, Orašju, Bihaću, Tuzli, Zenici, Goraždu i mnogim drugim mjestima ljudi u horovima pjevali „Romanija“, „Miljacka“, „U meni jesen je“. Na kraju dana su statistike rekle da se diljem BiH, regije i svijeta u nekih 200 gradova okupilo oko 250.000 ljudi – Bošnjaka, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca, vjernika i ateista – u 200 gradova, što je bio jedan od najjačih znakova povezanosti i zajedništva nakon završetka rata.

Da nastavimo s misaonim eksperimentom i metaforom filma Dan mrmota: da se kojim slučajem glavni junak iz jutra u jutro trideset godina budio u istoj dejtonskoj BiH, u zbilji permanentne političke krize, tog 7. oktobra bi ostao zatečen i zapitao se gdje se nalazi i zbog čega je sad i finalno i potpuno zbunjen.

Bosna i Hercegovina je zemlja puna protivrječnosti, slično kao i mnoge zemlje svijeta. Međutim, protivrječnosti bosanske poslijeratne stvarnosti su užasno bolne. Bosna je zemlja gdje je u ratnim godinama između 1992. i 1995. ubijeno više od 100.000 ljudi, gdje je više od dva miliona ljudi protjerano iz njihovih domova. U Srebrenici se desio i prvi genocid na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.

Dok vrtim u glavi scene sa skupova nakon smrti Halida Bešlića, nameće mi se ono bolno pitanje koje mnogi u BiH postavljaju od kraja rata: Zašto se baš nama dogodio ovaj krvavi rat? Zašto je moralo biti da se baš u Jugoslaviji u malom, kako su BiH često opisivali zbog njenog multietničkog i multikonfesionalnog karaktera, u ovoj zemlji „bratstva i jedinstva“ braća brutalno ubijaju? Rat nikad nije pravedan, nikad racionalan, uvijek je neopisiva nepravda, istinska uvreda za čovječnost.

Rat devedesetih se uvukao u svaku poru bosanskog društva. Iako danas, 30 godina nakon krvoprolića, mnogi pozivaju da se konačno ostavi ratna prošlost iza sebe i da se BiH okrene ka budućnosti, nemoguće je riješiti se prisustva rata kao toposa bosanskohercegovačkog društva. Rat i dalje ostaje centralna referentna tačka novije bosanskohercegovačke zbilje. Međunarodna zajednica je u prvim godinama nakon rata uložila ogromna sredstva u proces suočavanja s prošlošću i pomirenje. Haški tribunal za ratne zločine uspostavio je jedinstven pravni instrument kojim su pojedini počinioci – naglašavam ne cijeli narodi – procesuirani. Rezultati zaista nisu impresivni – zadnjih godina smo svjedoci pojačane nacionalističke agitacije, buđenja koncepata i ideologija 19. vijeka, otvorenog revizionizma, i u BiH ali i u susjednim Hrvatskoj i Srbiji.

Dejtonski sporazum je okončao rat prekasno. Međunarodna zajednica, ili preciznije, SAD i zapadni partneri kao dominantna sila u tada još cvjetajućem liberalnom svjetskom poretku, uspjeli su zaustaviti krvoproliće. Međutim, Dejtonskim ustavom nisu uspjeli riješiti ustavnu kvadraturu kruga. S tri konstitutivna naroda, dva etnički definisana entiteta, deset kantona i jednim distriktom, stvorena je izuzetno kompleksna državna formula koja u praksi funkcioniše više loše nego dobro. Otac Dejtonskog sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke, godinama kasnije je priznao greške u dejtonskoj konstrukciji.

Ali ako ništa drugo, kompleksna ustavna i institucionalna konstrukcija je stvorila vještački pluralizam koji sprečava centralizaciju moći i razvoj autoritarnog režima kao u Srbiji. Bosna je mnogo pluralnija i raznovrsnija, iako se kao funkcionalna država guši u tom pluralizmu, ponajviše zbog manjka kulture i prakse kompromisa kod bosanskohercegovačkih političkih elita, koje su se dobro uštimale u sistemu međusobnih blokada i vještačke produkcije političke krize.

Jedan od centralnih razloga za ovu krizu bosanske državnosti i društva leži svakako u Dejtonskom ustavu i pogrešnim pretpostavkama Zapada iz 1995. godine. Zapad je zacementirao rezultate rata podjelom zemlje, a etnički princip je upisan u Ustav kao vrhovni princip organizacije postratnog društva. Nada da će se intervencijama i kroz ponavljanje izbornih ciklusa moći povratiti prvobitni multietnički karakter zemlje pokazala se naivnom. Da li je na taj način u Dejtonu stvoren loš mir? Alija Izetbegović je o ovoj dilemu govorio kao o nerješivoj – kako reče, niti je mogao postići „dobar mir“ niti nastaviti „dobar rat“. Ovo nije samo dilema za BiH, ovo je velika dilema za svako društvo poharano ratom. Dilema je to dakle koja i danas, posmatrajući rusku agresiju i rat u Ukrajini, vrijedi – kako i pod kojim uslovima se može postići „dobar mir“? Od bosanskog mirovnog sporazuma bi se zasigurno mnogo toga moglo naučiti za „mir“ u Ukrajini, kada god i kako god da dođe do njega. Podjela zemlje duž etničkih granica, koja se u Ukrajini, kao i onomad devedesetih u BiH, nameće kao jedina realno-politička opcija, bit će teška hipoteka za budućnost. Ratne rane i traume će kao olovo leći na tijelo poslijeratne Ukrajine, slično kao i u BiH.

U BiH, realno-politički institucionalni Frankenštajn, i danas, 30 godina poslije Dejtona, na svim nivoima države potencira političku konkurenciju zasnovanu na etničkim i nacionalnim kriterijima. Osjećaj da se zemlja bukvalno non-stop nalazi u izbornoj kampanji ne vara. U oktobru slijedeće godine građani BiH će ponovo biti pozvani da izađu na izbore. I opet ćemo kao i toliko puta od Dejtona do danas vidjeti kako etnopolitika izgleda u političkoj praksi. Dominantno etnopolitičke stranke će ponovo učiniti sve da njihov narativ o ugroženosti „njihovog naroda“ od onih „drugih“ dopre do birača. Jednako pažljivo će se pobrinuti da im privilegije i sinekure ne budu ugrožene. Etnopolitika na bosanskohercegovački način nije ništa drugo no neprekidno retoričko potpirivanje vatre protiv etničkih „drugih“, dok se istovremeno sopstvene stranke vode kao klijentelističke i korumpirane interesne grupe. Rezultat je kleptokratski sistem koji se, iza navodne brige za sopstvenu etničku grupu, zapravo bavi brutalnim pljačkanjem resursa i dobara zemlje. Možda je Milorad Dodik, sada već bivši predsjednik manjeg bosanskog entiteta, Republike Srpske, najbolja paradigma za ovakvu vrstu etnopolitike. Dok on već godinama svojom retorikom secesije drži zemlju ali prije svega i „njegovu“ Republiku Srpsku i sve bosanskohercegovačke Srbe kao taoce, činio je sve da iza kulisa i navodne brige za Srbe neumorno sagradi svoju ličnu materijalnu imperiju i da ljudima iz njegove klike omogući status multimilionera. Da Dodika na kraju – i tu je sličan kao i mnogi drugi političari koji su prodefilirali bosanskohercegovačkom političkom scenom ili po njoj još defiliraju – savršeno ne interesuje sudbina srpskog naroda u BiH, pokazuje i njegova zadnja vratolomija, takozvani tajni američki dogovor s Dodikom. U ekspresnom roku su povučeni svi ključni anti-državni i neustavni zakoni u Narodnoj skupštini RS, samo da bi Dodik i njegov krug političkih i poslovnih saveznika bili uklonjeni sa američke liste sankcija.

Dugo vremena je postojala nada da će evropska integracija donijeti veliku promjenu paradigme, da će žudnja ljudi za evropskom normalnošću, stabilnošću i prosperitetom premostiti jazove. Od 2000. godine i BiH kao i sve druge zemlje Zapadnog Balkana imaju tu takozvanu „evropsku perspektivu“. Bosna je u međuvremenu postala i zvanični kandidat za članstvo u EU, ali se objektivno nije pomjerila iz mjesta. Nedavno je Evropska komisija objavila godišnji izvještaj o stanju EU procesa EU integracija u zemljama Zapadnog Balkana. Izvještaj za BiH, čak i površno a kamoli dobronamjerno čitan otkriva razmjere bosanskohercegovačkog evropskog debakla. Komisija govori o „zastalim reformama“, „ozbiljnim političkim tenzijama i eskalaciji“, izborima koji „zahtijevaju suštinsku reformu“, parlamentu koji „svoje ovlasti koristi samo djelimično efikasno“ i „smanjenom zakonodavnom učinku“. Upravljanje opisuje kao „opšte nezadovoljavajuće“, a organizacije civilnog društva kao one koje „djeluju u ograničenom okruženju“. Slijedi duga lista formulacija poput „nije postignut nikakav napredak“, povremeno prekinuta frazom „ostvaren je minimalan napredak“. Proces proširenja za BiH se faktički pretvorio u ne-proces – formalnu proceduru koja, barem zasad, ne vodi nigdje. Za građane BiH proces EU integracija izgleda kao čekanje Godoa. Mnogi ljudi su razočarani, odavno su izgubili i strpljenje i volju da čekaju dok im životi prolaze. Mnogi, prije svega mladi Bosanci i Hercegovci, kojima je bilo dosta, odavno su emigrirali i danas žive u zemljama EU. Zemlja krvari, izgubila je na desetine hiljada ljudi u posljednjih nekoliko godina, a od zemlje sa 4,4 miliona stanovnika prije rata smanjila se na zemlju od možda nekih 2,5 miliona stanovnika.

Ali – i ovdje se vraćam na čudo s početka ovog teksta. Poodavno je jedan od najlucidnijih intelektualnih tumača bosanskohercegovačke zbilje, Nerzuk Ćurak, definisao konture čuda koje bi trebalo i moralo da se desi u BiH da se zemlja oslobodi okova dejtonske zbilje i zakorači u neku bolju budućnost. Da bi se desilo to čudo, veli nam Ćurak onomad, mora se oživjeti „zaboravljeno, potisnuto, nepriznato, odnosno nemišljeno“, između polova svih vrsta simplifikacija Bosne i Hercegovine – kako onih o multikulturalnom raju, te onih suprotnih o raju mržnje i atavističko-nacionalističkih refleksa, tako i svih drugih memorija i slika između ove dvije ekstremne pozicije. „Oživjeti zaboravljeni govor“ uključuje za Ćurka mnoštvo intelektualnih slobodnjačkih praksi, ali i neku vrstu novog akcionističkog duha koji je utemeljen u nekoj drugoj vrsti common sensa van dominantno etnopolitičkog – common sensa čije ocrte, doduše pretpolitičkog karaktera, smo mogli vidjeti i osjetiti na ulicama BiH 7. oktobra.

Mislim da je na kraju možda i najvažnija crta ove kontradiktorne BiH 30 godina poslije Dejtona činjenica da slika današnje BiH nije potpuna bez osvrta na sve one snage i pokrete koji su se posljednjih godina borili i koji se bore za drugačiju, pluralnu, multietničku i na kraju normalnu i funkcionalnu BiH u kojoj je život vrijedan života. Davne 2014. godine smo bili svjedoci tzv. „bosanskog proljeća“, kada je nezadovoljstvo ljudi dovelo do najvećih poslijeratnih protesta. Iz bijesa i ljutnje spaljene su neke vladine zgrade, neki političari su podnijeli ostavke, u demokratskim građanskim plenumima se raspravljalo – činilo se tada da su građani BiH po prvi put nakon rata preuzeli svoju sudbinu u vlastite ruke. Bosansko proljeće nije dugo trajalo ali su tragovi otpora, rezilijentnosti i bosanskog zdravog razuma još uvijek vidljivi – u brojnim manjim lokalnim protestnim inicijativama, u aktivizmu protiv uništavanja okoliša i korupcije i na kraju, vjerovatno, u suzama i pjesmama nakon smrti Halida Bešlića. Želja za normalnim životom i otpornost, optimizam i nada u svakodnevnom životu – sve to također pripada današnjoj BiH.

30 godina nakon Dejtona, BiH je potrebna nada – ne naivna već aktivna, angažovana vrsta nade. Podosta dijelova kompleksne BiH slagalice moraju se posložiti da bi uspio novi početak – potrebna je aktivna i hrabra EU koja će ostaviti indolentni odnos prema BiH po strani i ponovo se istinski angažovati za BiH, zašto ne i za određene reforme Dejtonskog ustava u evropskom duhu; potrebna je i veća i jača mobilizacija lokalnih snaga, ohrabrenje da se na slijedećim izborima da glas nekim drugim svježijim političkim snagama koje nisu korumpirane, koje se odriču etnopolitike i koje su sposobne za kompromise; trebat će i jedna doza sreće da se u susjedstvu, u Beogradu i Zagrebu, odustane od nacionalizma i da možda zapuše neki novi politički i demokratski vjetar. Ključ leži i u dijaspori. Brojna bosanska dijaspora, od Evrope, Austrije, Njemačke, Skandinavije do SAD-a ili Australije, čini gustu transnacionalnu mrežu Bosne izvan njezine geografije, spremnu da uloži resurse, znanje i angažman za domovinu. Možda su konture takve transnacionalne, progresivne BiH samo izraz čiste utopijske želje, metafizike koja nema nikakvog stvarnog osnova. Ali možda upravo one otvaraju neophodan prostor mogućnosti za normalnu, demokratsku, pravednu i evropsku BiH sutrašnjice, za čudo koje će oglasiti početak nove BiH.

---

Vedran Džihić, pescanik.net

Autor je naučni savjetnik u Austrijskom institutu za međunarodne odnose i predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču.