U jedinstvu je snaga

Piše: Neven Šimić

Senzacionalna vijest: ukidaju se konstitutivni narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati. BiH postaje normalna građanska država, barem ako je vjerovati jednom olinjalom tabloidnom mediju koji zaziva građansku političku mudrost Donalda Trumpa. “Bomba iz SAD-a. Hvala Trumpu :)”, tako je spomenuti medij najavio građansku državu na svojoj Facebook stranici. Nije poznato je li rečena bomba iz SAD-a ohrabrila vrhušku Stranke demokratske akcije da sve glasnije insistira na Republici BiH i normalnoj građanskoj državi. Nastavi čitati “U jedinstvu je snaga”

Oglasi

Plaćeničke hronike: aktivizam u BiH

Piše: Haris Ćutahija

Bosna i Hercegovina još uvijek nije demokratsko društvo, to se ne treba posebno obrazlagati i argumentirati. Jednostavno, nismo još razvili svijest pluralizma, ne znamo prihvatiti druge i drugačije. Vidjeli smo to kroz nebrojene primjere reakcija na proteste, uključujući i zadnji – Povorku ponosa u Sarajevu. Nastavi čitati “Plaćeničke hronike: aktivizam u BiH”

Je li Željo prestao biti multikulturni klub?

Na jučerašnjem sarajevskom derbiju, navijači Željezničara, Manijaci, razvili su transparent na kojem je stajao citat Alije Izetbegovića:

Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.

Nastavi čitati “Je li Željo prestao biti multikulturni klub?”

Dijasporski nacionalizam ili ud’ri i bježi

Piše: Haris Ćutahija

MUP SBK i Federalna uprava policije (FUP), radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja međuetničke, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, otkrili su da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom. Nastavi čitati “Dijasporski nacionalizam ili ud’ri i bježi”

Može li indijska demokracija preživjeti Modijev napad na liberalizam?

Piše: Suvolaxmi Dutta Choudhury

Pobjeda Narendre Modija na izborima u svibnju ove godine donijela mu je drugi mandat na mjestu indijskog premijera. Kampanja je prije svega bila obilježena očitim apeliranjem na hinduistički majoritarizam. Nastavi čitati “Može li indijska demokracija preživjeti Modijev napad na liberalizam?”

Šarači mržnje

Piše: Franjo Šarčević

U noći s 4. na 5. augusta u jednom naselju u općini Gornji Vakuf-Uskoplje, nepoznati šarač mržnje (ili više njih) je na jednoj porodičnoj kući u vlasništvu osoba bošnjačke nacionalnosti te na pet vozila parkiranih u dvorištu crnom farbom ispisao poruke izrazito uvredljivog sadržaja. Nastavi čitati “Šarači mržnje”

Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma

Piše: Neven Šimić

Nijedna politička zajednica nije imuna na društvene viruse. Bosna i Hercegovina je politička zajednica na papiru, u stvarnosti labava unija tri posvađana društva. Separatizam i unitarizam dvije su pošasti koje poput virusa izjedaju svako složeno društvo. Više od dvije decenije te dvije krajnosti kontinuirano drže Bosnu i Hercegovinu politički nestabilnom. Nastavi čitati “Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma”

Supetarska lekcija

Piše: Marko Kostanić

U subotu se u Supetru na Braču održavao malonogometni turnir u organizaciji tamošnje podružnice Torcide. Kao što je običaj na takvim tipovima turnira, natječu se podružnice iz raznih mjesta, splitski kvartovi i “ekipe” navijačke skupine. Na kraju sportskog dijela događaja, sudionici su se preselili u prostorije Torcide Brač kako bi nastavili s druženjem i zabavom. Nastavi čitati “Supetarska lekcija”

Brkata prošlost i cinična sadašnjost

Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama. Nastavi čitati “Brkata prošlost i cinična sadašnjost”

Kritika prljavog uma: pošast nacionalizma

Piše: Haris Ćutahija

Ako ste se ikada pitali zašto su svi nacionalisti glupi i zatucani, odgovor je jednostavan. Neko ko nema ličnih kvaliteta i ostvarenja kojima se može ponositi, neko ko nema vlastiti identitet, traži svoje mjesto u grupnom identitetu. Oni su nacionalisti, huligani, zaluđeni uposlenici trgovinskih lanaca koji na more nose peškir sa logom svoje firme. Oni su svjetina koja linčuje.

Jeste li se ikada zapitali kako su na Zapadnom Balkanu sedamdesetih godina prošlog vijeka nacionalisti zvanično bili statistička greška, a devetesetih su bili ogromna većina? To je posljedica mentaliteta stada, svjetini treba čoban, mesija, a ideologija je u drugom planu. Takav pojedinac hoće da oduševljeno stoji pred televizijom u svojoj garsonjeri dok na državnom kanalu govori njegov Spasitelj i nije mu bitno što mu se na plastičnom stolu hladi ugrijano haše. Njemu treba neko ko će dati viši smisao njegovom malom i jadnom životu. On hoće i krivca za ono haše na stolu, za neplaćenu ratu kredita i golfa dvojku kojem je otišla lamela.

Rješenje je nacionalizam. Svoj će ponos delegirati na svoju naciju, ponositi se precima, nečim s čim se rodio, nečim što lično nije uradio. Bit će dio dogme koja će ga ubijediti da je bolji od ostalih, da zaslužuje najbolje. Za sve što ne valja u njegovom uzvišenom životu kriv je onaj preko rijeke.

Njemu poput droge trebaju riječi od kojih će se naježiti. Njegov će vođa vrištati “krv i tlo” a on će oduševljeno klicati jer ne zna da to znači da će on lično liti krv za vođinu nekretninu. Nije ni bitno. Od principa neće odustati jer bi onda bio idiot u svojim očima nakon svih ovih godina zaluđenosti, odricanja i ličnih žrtava za ideju.

Nacionalizam se sastoji od ovih elemenata: nostalgije prema imaginarnom zlatnom dobu plemena, stremljenju ka početku novog zlatnog doba i mržnji prema susjednim plemenima koje ovo stremljenje sprječavaju. Posljedice nacionalizma su masovna duboka paranoja, svjesno licemjerje i kompleks niže vrijednosti.

Nacionalista drugome fakturiše sve što prezire kod sebe samog. To možemo pročitati u nacionalističkim raspravama u komentarima na vijesti po društvenim mrežama. Jedni druge optužuju za nekupanje, nepismenost, itd. Sebe i svoju naciju pokušavaju dići na pijadestal omaložavanjem drugog i ljubav dokazuju mržnjom.

Tu se vraćamo na onu floskulu nacionalista, kad kažu da je nacionalizam ljubav prema naciji. Ne, nije. Nacionalizam je mržnja prema drugima i uvertira je za fašizam. Bio je uvertira za ratove u bivšoj Jugoslaviji i prepreka je normalnom životu i preko dvadeset godina poslije.

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.


Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck

Licemjerstvo nacionalističkog javnog morala

Piše: Vedran Filipović

U periodu poslije rata nije bilo veće hajke od ove na Damira Nikšića, kantonalnog SDP-ovog zastupnika u Sarajevu.

Što bi se reklo, digla se kuka i motika da ga se istjera iz SDP-a, a sve se čini i iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Intenzitet hajke je toliki da je opravdano sumnjati kako će mu život biti doveden u opasnost kao Stanivukovićev u Banjoj Luci.

Radi se o videu u kojem on, vidno uznemiren, prepričava incident sa sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tu spominje „ruralnu“ Tuzlu, misleći na predstavnike SDP-a iz manjih mjesta u Tuzlanskom kantonu, koji po njemu hoće u vlast sa SDA, bošnjačkom nacionalnom a po nekima i nacionalističkom partijom s velikim brojem sumnjičenja njihovih članova za kriminal najrazličitije vrste. Nikšićev motiv da se bori da njegova partija ne ide u vlast sa SDA jest čast same partije. Kaže da im je u toku svađe i nagurivanja s njima upućivao psovke i kaže da se pitao kako nema nikog ko bi ih s njim u njihova mjesta uputio kolima hitne pomoći. Kaže isto da je dijabetičar, kad popije terapiju i smiri se, uputit će izvinjenje svima.

Jasno je da bi se SDP morao ograditi od njegovog ponašanja i izjava te noći te da to ne smije biti opravdanje za ponašanje niti jednom njihovom članu i političaru. Jasno je da i sam Nikšić treba uputiti izvinjenje, što on jest na neki način učinio, ali suviše dvosmisleno.

Jasno je da neće biti osnova da se bilo tko buni ako SDP odluči i o Nikšićevom isključenju iz partije i jasno je da bi bilo kakva obrana Nikšića od njega samog bila neozbiljna u tekstu koji kao ovaj pretendira da bude ozbiljan.

Međutim, bez, kao što rekoh, stajanja u Nikšićevu obranu, vrijeme je da se suočimo s licemjerstvom našeg javnog morala.

Skoro, u emisiji Nedjeljom u dva, voditelj Aleksandar Stanković upitao je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da li zna šta je njegov savjetnik za medije Nihad Hebibović govorio o predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović.

Njegov Facebook status, zgražam se što ga moram doslovno prenijeti, kaže ovako: „Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest…Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji“

Tekst je prenesen doslovno, izmijenjen je prored, status je razlomljen tako da svaka nova misao (ako je to tako mogućno nazvati) ide u novi redak.

Komšić je na taj upit odgovorio da on ne zna za to te da, ako je to i radio, nije dok je bio njegov savjetnik. Željko Komšić je bez sumnje političar s dovoljno iskustva te bi takvog savjetnika sigurno maknuo s takve pozicije da je s nje ovo napisao. No, ne treba misliti da smo svi naivni te da ćemo ga opravdati činjenicom što on, Bože moj, nije bio zaposlen kao savjetnik kad je javno iznosio svoje spin planove. On je radio još štošta. Jednog Željkovog protukandidata na posljednjim izborima nazvao je „paščetar“, aludirajući na njegovo prezime, a i urednika ovog portala nazivao je ustašom.

Postavlja se pitanje nije li onda Habibović upravo imenovan na mjesto savjetnika kao vid vraćanja duga za svu silnu mržnju i spinove kreirane tijekom kampanje? Osim toga, to je čovjek, sudeći po njegovim medijskim i FB napisima, nedovoljno kompetentan pa čak i pismen da se tim poslom bavi.

Nema ni reakcije partije Građanski savez čiji najistaknutiji član Emir Suljagić političke oponente putem svog Twitter naloga naziva najpogrdnijim imenima. Četnici, ustaše, fekalije, kanalizacija, samo su neki od najupečatljivijih.

Nije bilo ni adekvatnih reakcija niti osuda kad je lider SDA, Bakir Izetbegović, najznačajnija politička ličnost u Bošnjaka danas, na Federalnoj televiziji rekao kako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović došao nakon rata iz Srbije i kako mu je glavna misija da onemogući SDA da vlada.

Pritom čovjek uopće nije došao iz Srbije niti je ikad rekao da mu je to misija. Taj se govor također može podvesti pod huškanje.

Od svega navedenog (a ima toga još) u sarajevskoj javnosti problem je samo Damir Nikšić. Nije to ništa lično prema Damiru, problem bi bio i bilo tko drugi s lijevih ideoloških pozicija da se ponašao tako. On je ideološki neprijatelj javnog, dominantnog političkog Sarajeva. Etnički drugi su iz Sarajeva gotovo očišćeni, a ono malo preostalih se moraju izvinjavati što nisu Bošnjaci. Sad je došao red na obračun s Bošnjacima, onim ideološki nepodobnima.

Ako to nije tako, problem bi trebale biti i stvari gore od ovih Nikšićevih, koje dolaze s bošnjačke desnice, iz DF-ovih, GS-ovih i SDA redova. Možda još nije kasno da vidimo i tu izvinjenja i partijska isključenja.


(Prometej.ba)

Danilo Kiš: O nacionalizmu

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta”.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. “To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

Danilo KišPo-etika, knjiga druga, 1974.


Prenosio sa stranice Prometej.ba

Neka STAV ne bude naš stav!

Piše: Franjo Šarčević

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…

Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

* * *

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.

I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

* * *

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

(Prometej.ba)

Daytonski (ne)sporazumi!

Piše: Mile Lasić

Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!

U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …

Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …

Mostar, 21. 11. 2018.

___

Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.

U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …

 

„Podijeljeno društvo i nestabilna država“

Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.

O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).

Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.

Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.

A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.

U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?

 

Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace

Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“  (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.

Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.

Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.

Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.

Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.

 

Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije

Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …

Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.

U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.

U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.

Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …

 

Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“

Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.

Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.

Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.

„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).

U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …

Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.

Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!

I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.

(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …