Piše: Mile Lasić
Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!
U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …
Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …
Mostar, 21. 11. 2018.
___
Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.
U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …
„Podijeljeno društvo i nestabilna država“
Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.
O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).
Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.
Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.
A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.
U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?
Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace
Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“ (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.
Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.
Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.
Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.
Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.
Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije
Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …
Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.
U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.
Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.
U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.
Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.
Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …
Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“
Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.
Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.
Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.
„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).
U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …
Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.
I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.
Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!
I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.
(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …
