Balkan i teorije zavjere (2)

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s