U javnom političkom i informativnom prostoru u Hrvatskoj vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma ‘konzervativna revolucija’. Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih organizacija i pojedinaca: nekoliko minornih političkih stranaka, nevladinih organizacija, pojedinih internetskih portala. Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti ‘revolucionari’ žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu. To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti, kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela. Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga ‘U ime obitelji’ koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve, a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.
Andrej Plenković, premijer Vlade i predsjednik HDZ-a, javno se deklarira kao političar desnoga centra; kao političar on se tako i ponaša, a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice. Poznato je da su Plenković i njegovi ministri (osim nekoliko izuzetaka) protiv svjetonazorskih ‘vrijednosti’ gore spomenutih subjekata, ali to ne pokazuju javno. Takve stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom unutar HDZ-a. Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo, ali i za Plenkovićevu vladu. Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu. Ima više takvih primjera, a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića. Poznati ‘znanstvenik’ i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti. U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju. Većina nije podržala osudu Barišićevog čina, pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku. Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo. Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer. U Jasenovcu, vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora, veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav ”za dom spremni”. Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a. Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.
Plenković ima problema i u svojoj stranci, on nema punu kontrolu u HDZ-u. Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić, koji je u stranci marginaliziran (kao Karamarkov kadar), ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu; ima još takvih slučajeva. Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna. Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi. Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a. Jedan sviježi primjer: HDZ je 01.12. smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu, a razlog je što je Slavica pristupio Mostu. Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most, međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.
Poslije rigidnog nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada. Od njega se previše očekivalo, a već stižu i prva razočarenja. Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega očekivalo da bude skoro nepogrešiv, a to je oblast vanjske politike. On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu, a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije. Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao je obećanja kao da govori u ime Europske Unije, a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije. Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini, barem na nivou verbalnih konstrukcija, apsolutno je korektna. Praksa i tu već bilježi pogreške. Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH. Bila je to dobra odluka. Međutim, u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka. Osnovna je pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu. Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata, ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta. Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja, već poznata kao slučaj Željana Zovko. Gospođa Zovko, ambasadorica BiH u Rimu, na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije i nije izabrana. Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena. Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.
Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom. Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku, ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti. Malo je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne ‘kompetencije’ za kojekakve kompromise. Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta. Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena. To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu, ali nije dobro za Hrvatsku. Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.
Zlatko Bosnić
Pratite nas: 
digitalnademokracija.com 