Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Neven Šimić

Članak je također objavljen na portalu Prometej.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s