U jedinstvu je snaga

Piše: Neven Šimić

Senzacionalna vijest: ukidaju se konstitutivni narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati. BiH postaje normalna građanska država, barem ako je vjerovati jednom olinjalom tabloidnom mediju koji zaziva građansku političku mudrost Donalda Trumpa. “Bomba iz SAD-a. Hvala Trumpu :)”, tako je spomenuti medij najavio građansku državu na svojoj Facebook stranici. Nije poznato je li rečena bomba iz SAD-a ohrabrila vrhušku Stranke demokratske akcije da sve glasnije insistira na Republici BiH i normalnoj građanskoj državi. Nastavi čitati “U jedinstvu je snaga”

Oglasi

Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma

Piše: Neven Šimić

Nijedna politička zajednica nije imuna na društvene viruse. Bosna i Hercegovina je politička zajednica na papiru, u stvarnosti labava unija tri posvađana društva. Separatizam i unitarizam dvije su pošasti koje poput virusa izjedaju svako složeno društvo. Više od dvije decenije te dvije krajnosti kontinuirano drže Bosnu i Hercegovinu politički nestabilnom. Nastavi čitati “Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma”

Brkata prošlost i cinična sadašnjost

Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama. Nastavi čitati “Brkata prošlost i cinična sadašnjost”

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.


Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck

Poetika driblinga

Piše: Neven Šimić

Nogomet, igra koja se još u 19. stoljeću rađala po londonskim i šefildskim travnjacima. Uvijek budi sjetne reminiscencije i mnoštvo asocijacija. Na djetinjstvo, na neka davna svjetska prvenstva, na tapkaroše koji ti nude jeftiniju kartu za Derbi. Kad si dječak važno ti je da zabiješ gol ili napraviš dobar dribling. Driblinzi i dobra dodavanja su ono estetsko u nogometu, ono što ovoj igri daje artističku dimenziju i izdiže je iznad pukog trčkaranja za loptom.

Driblinzi i dobra dodavanja vremenom prerastaju u snažna sjećanja, snažna sjećanja potom prerastaju u kolektivne i individualne mitologije, u bajkovite pripovijesti o najvećim majstorima ove igre i velikim timskim pobjedama.  Za razliku od nekih drugih mitologizacija, ona nogometna je benigna. Ona ne nastaje kao produkt iščašene ideologije. Za nogometnu mitologoizaciju najveći su krivci genijalni pojedinci koji stvaraju posebnu estetiku. Dobra dodavanja iscrtavaju na zelenoj plohi terena geometrijske oblike i konstruktivističke likovne pasaže, poput Maljeviča ili Kandinskog. Teren tako postaje platno na kojem likovni majstori u dresovima i kopačkama oslikavaju svoje priloge za nogometnu povijest umjetnosti i povijest generalno.

Važna godina za nogometnu povijest umjetnosti bila je 1986. Te je godine jedan omaleni argentinski gaucho iscrtavao na meksičkim travnatim plohama svoja remek djela, a mi ih danas posjetom digitalnim muzejima i galerijama, koje neki još uvijek zovu internetom ili Youtubeom, možemo vidjeti kad god nam se upali estetski nerv. Mali zeleni, tako su ga te i tih godina zvali, na zelenim je meksičkim platnima oslikavao svoju raskošnu paletu i utisnuo vječni trag jednog nogometnog genija.

Tih dana i mjeseci isticao se u omladinskom pogonu Marseillea mladić znan kao Zizou, dječak imena Zlatan postupno je otkrivao i onu drugu, sumorniju sliku odrastanja u useljeničkom getu na jugu Švedske, dok je mali Ronnie već uveliko gradio vlastitu poetiku driblinga, driblajući svoje vršnjake u nekoj zabačenoj faveli Porto Alegrea. Prvi je u međuvremenu postao najbolji vezni igrač svih vremena, drugi je zabijao golove poigravajući se pritom borilačkom koreografijom koju je učio na ulici i u borilačkim školama, dok je treći izgradio vlastitu poetiku driblinga, pokazujući da je nogomet prije svega igra a ne profesionalna uštogljenost. Svu trojicu nogometna je povijest umjetnosti trajno uspomenila kao iznimne individualce najzavodljivije kolektivne igre i nogometne artiste. Njihove likovne tehnike i nogometni vezovi također su pohranjeni u digitalnim muzejima i galerijama diljem virtualne nam networking domovine.

Politički odnosi između Argentine i Velike Britanije tih su 80-ih godina bili malo je reći napeti. Dvije države nisu se uspijevale usuglasiti kojoj od njih teritorijalno pripadaju Falklandski otoci.  Pa su obje posegnule za vojnom invazijom kao rješenjem. Englezi su dobili tu bitku. Ali ih je četiri godine poslije, na stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, stigla Božja ruka. Da, Mali zeleni autor je mnogih slavnih golova, a jedan od takvih je i gol postignut rukom tada mrskim Englezima. Dogodilo se to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexicu. Njegova čuvena La Mano de Dios ili Božja ruka, kako ju je sam nazvao, ne spada baš u svijetle trenutke fair playa. Spada zato, barem iz argentinske perspektive, u lijep primjer poetske pravde.

Možda su lucidniji futurolozi toga vremena već tada zamišljali VAR tehnologiju. Ali futurizam i tehnološke inovacije nisu pretjerano doticali Malog zelenog. Lijeva je ruka sjevnula u šesnaestercu Engleza, idealno sakrivena od glavnog suca i ostatka svijeta. I lopta je završila u engleskoj mreži. Neko će možda njegovu Božju ruku nazvati primordijalnim instiktom ili refleksom, ali tu se u biti radi o genijalnom potezu kistom. Ili rukom, svejedno. Potezu, dakle, koji je osim nogometnih imao i geopolitičke reperkusije. A zazivao se i Svevišnji.

Kasnije, poznatiji po druženju s Castrom i bijelim prahom, Malog zelenog se više viđalo u tabloidnim novinskim rubrikama. Mali zeleni postao je Mali od skandala. Pa se tako, rasturen od kokaina i neumjerenog hedonističkog uživanja, prisjećao onog davnog trenutka kada je, s frizurom iz koje kao da su tek izvađeni vikleri, pozirao u dresu na kojem se isticao natpis: No drugs! Ali, dobro, ironija je vjerna pratiteljica života, često urnebesna i gorko zabavna. A urnebesna je bila i rečena frizura. Da li je takvom frizurom kopirao heavy metal pudlice iz Van Halena ili ženske perjanice Južnog vetra, nepoznanica je koja i danas intrigira.

Nogomet u Argentini, domovini Borgesa, pape Bergoglia i Malog Zelenog, nikad nije bio samo nogomet. River Plate i Boca Juniors, recimo, nisu tek obični nogometni klubovi. I jedan i drugi klub simbolizirali su društvene slojeve pa i političke ideologije. Njihov je rivalitet kroz dobar dio 20. stoljeća bio nogometna slika klasne borbe – s jedne strane radnička i proleterska Boca, s druge buržujski i aristokratski River. Bio je to ujedno i simbolički okršaj komunizma i neoliberalnog kapitalizma. Na El Monumentalu i La Bomboneri simbolički su se lemali Karl Marx i Milton Friedman, Rosa Luxemburg i Ayn Rand. Manje simbolički a više konkretno fizički sukobljavali su se navijači ova dva tima. Kamenjem i bejzbol palicama iskazivali su jedni drugima bezuvjetnu ljubav. Iskazuju je i danas, jednako prijateljski i jednako strastveno. Neka ostane zapisano i da je njihov dugo iščekivani međusobni okršaj u finalu Copa libertadores završen pobjedom Rivera, nakon produžetaka i velike drame.

Tako je, dakle, nekada bilo. Prezreni na svijetu i radnička sirotinja s jedne strane, viša srednja klasa i privilegirana buržoazija s druge. No vremena se mijenjaju pa tako i nogometni klubovi. I River i Boca danas su bogati klubovi koji dobro zarađuju na ekspoloatiranju međusobnog animoziteta. Od prvobitnog ideološkog i klasnog backgrounda, ostala je samo mržnja koja je danas manje klasno-ideološka, a više folklorna i profitabilno-marketinška.  Ali i kao takva, vrlo živa i opipljiva. Netrpeljivost između ova dva simbola Buenos Airesa nikada nije bila režija ili simulacija. River i Boca iskreno se i predano mrze. Kada bi međusobnu mržnju pretvorili u energent, bez problema bi osvijetlili Buenos Aires i okolicu. Mali Zeleni nogometno je stasao u Boci, dok je drugi veliki gaucho, poznat kao Plava strijela, prve nogometne korake napravio u Riveru. Prvi je nedugo potom postao legenda Barcelone, drugi još veća legenda Real Madrida.

Dribling je bio i ostao afirmacija individualizma u nogometu, umjetnički postupak koji slavi individualnu kreaciju i slobodu, kombinacija finte i elegancije koja oduševljava. Driblingu su uvijek bili skloniji baštinici južnjačkog kulturnog koda. Južnoameričkom nogometnom homo ludensu i nogometnim majstorima s evropskog jugoistoka nekako je prirođeniji nogometni ludizam. Pa tako dolazimo i do možebitne tipologije prema kojoj su dva osnovna tipa nogometaša nogometni ludist i nogometni pragmatik. Prvi je razigrani sanjar i ljubitelj improvizacije, drugi proračunati šablonjer odan sistemu i kolektivnom cilju. U tom grmu leži i zanimljiv paradoks – nogometni individualci bolje uspijevaju u kolektivistički dizajniranim društvima i kulturama, dok u društvima liberalne demokracije i individualnih sloboda stasavaju nogometaši skloniji timskom radu i kolektivnom duhu. Mali zeleni tipičan je predstavnik južnjačkog kulturnog miljea, nogometni ludist i bonvivan kojem je takav pristup nogometu i životu donio profesionalni uzlet ali i profesionalni i životni krah.

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, reći će neko sklon frazeološkim nogometnim iskazima. Ako izlizanu frazeologiju ostavimo po strani i posegnemo za kreativnijim i suptilnijim objašnjenjima i metaforama, tada bi mogli reći da je nogomet poput života, s lijepim i manje lijepim trenucima. Ne zvuči dovoljno kreativno? Ok, barem smo probali. No nemojmo se razmetati kreativnim objašnjenjima niti unižavati dobre stare i kanonizirane nogometne fraze. Konstatirajmo tek, još jedanput, da genijalni pojedinci stvaraju posebnu nogometnu estetiku. Nije vjerovatno da je Mali zeleni poznavao likovne škole i umjetničke koncepte 20. stoljeća. Ali je svojim potezima udario temelje nogometnom modernizmu.

Fini građanski poziv na linč. Ili kad pisac mrzi

Piše: Neven Šimić

Voltaire je svojevremeno napisao da je pamflet književni žanr savršeno pogodan za prokazivanje društvene gluposti. Voltairea ponekad vrijedi poslušati. Ma u kojoj formi dolazila, glupost treba javno raskrinkati i ismijati. A tekst Faruka Šehića Kotlinska i druge demagogije lijep je primjer analitičke nekompetencije i još ljepši primjer relativizacije nacionalističke gluposti. Ali to samo po sebi ne mora biti problem. Šehićevo je neotuđivo pravo da bude politički nepismen, društveno ili moralno tup. On to suvereno i potvrđuje svakim retkom svoga teksta. Ono što je nedopustivo širenje je otrovne mržnje.

A o čemu je zapravo ovdje riječ?

Puno toga nesuvislog ispisao je Šehić u svom smušenom tekstiću, ali se po zloćudnosti ističe dio gdje za Miljenka Jergovića tvrdi da je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Da, vrijedi još jednom ponoviti: Miljenko Jergović je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Ako neko još uvijek misli da smo grubi prema Šehiću neka nanovo i nanovo pročita ovu rečenicu. Ona je, gotovo mimikrijski, napisana tek da ukrasi tekst koji agitira za jedan tip agresivnog nacionalizma. A zapravo je highlight čitavog teksta.

Podlost, pokvarenost i druge vrste poganluka uvijek obitavaju u okrilju gluposti. Znano je da je glupost najbolji mogući provodnik za svaku iracionalnu svinjariju. Kada glupost metastazira a frustracija i netrpeljivost potisnu razum, dobiješ Šehićevu kvazianalitičku škrabotinu i mentalnu bljuvotinu čiji oštri vonj se progresivno širi sa portala Tacno.net. Taman kad pomisliš da su glupost i zlo dosegnuli svoje limite, Šehić te podsjeti da glupost nije država ili nacija pa da poznaje granice.

Šehić također nastavlja lijepu književnu tradiciju na Balkanu. Tradicija je to koja nepotkupljivim jezikom činjenica govori da se najmizerniji huškači i najgora sorta nacional-šovinista počesto nalaze baš među piscima. Ovaj književnik provincijalnog formata i ugleda, već je rečeno, može sebi dopustiti da bude politički troglodit i neznalica širokog spektra. Kao takav se, uostalom, sasvim dobro uklapa u sveopći ambijent neznalaštva i mediokritetstva. Ono što ne smije je ugrožavati nečiju sigurnost samo zato što mu se taj neko iz određenih ideoloških ili psiho-patoloških pobuda ne dopada.

Kada bi neko Šehiću usred (na primjer) Banjaluke opsovao majku balijsku ili ga nazvao handžar ljevičarom, to bi s pravom bilo ocijenjeno kao odvratan nacional-šovinistički čin. Sam Šehić bi se sigurno prvi pobunio, u to ne treba sumnjati, kad bi kakav većinski kabadahija nekom Miljenku, imaginarnom ili stvarnom, usred multietničkog Sarajeva opsovao ustašku majku. Ili četničku, svejedno. Jer Šehić je habitusom multikulturni probosanac i komšićizirani primjerak probosanskog homo politikusa i patriJota. Šehić se sigurno grozi većinske arogancije i netolerancije. Jer logika većinskog zapišavanja teritorija usud je svake provincije. Bio ti Faruk u Banjaluci, Miljenko u Sarajevu ili, recimo, Milorad u Zagrebu – uvijek će se naći neki zadrti većinski tokmak koji će ti nasred ulice složit limun u glavu. A možda ti usput opsovati i ustašku mater. Ili četničku, svejedno. Koliko je glasna osuda takvih i sličnih manifestacija, podosta može reći o nekoj sredini.

S pravom se Šehić buni na manifestacije provincijalizma i skučenog duha kakvih u Sarajevu bez sumnje ima, a onda ko u montipajtonovskom obratu hvali ljude koji su lučonoše provincijalizma, palanačke mudrosti i hardcore šovinisti. Ganutljivo je vidjeti kako se ovaj pisac emotivno zauzima za egzotičnu trojku Komšić-Bajrović-Suljagić. Šta li mu se toliko dopada kod rečenih? Možda ratno-huškačka poetika i militantni patriotizam lansiran iz političke orbite ova tri tenora huškačkog etnograđanskog arlaukanja. Milorad Dodik ponekad se doima kao bečki dječak u odnosu na pojedine nacionalističke eskapade spomenute trojke. Recimo, tek površan uvid u izbornu kampanju otkrio bi slabije upućenom posmatraču da najopskurnije forme šovinizma i fobijâ bujaju, poput amazonske vegetacije, upravo po ovim lijevo-građanskim staništima.

Poput svakog neizgrađenog uma i etikuma, Šehić je sklon jakim riječima, nejakim analogijama i podlim konstrukcijama. Mada ne treba isključiti da je ovaj pisac zaista intelektualno i etički nevin. Ako je tako, pomozimo mu slikovitim primjerom kako bi razumio vlastiti misaoni mehanizam. Osim što Jergovića kiti kokardama i nedićevštinom, Šehić u svom tekstu podržava tip većinske političke nepameti kakva je već uništila jednu složenu i višenacionalnu državu. Neki intelektualni mag njegovog kalibra sigurno bi mu rado složio etiketu da je ljubitelj djela i kame Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. I to bi bilo krajnje nepošteno, odmah bi ga branio autor ovih redaka. Šehić je samo politički nepismen i sistematski neobrazovan. I to nije njegov grijeh. Grijeh je na društvu koje ga gura i potiče da palamudi o stvarima koje ne razumije. I na taj način – to društvo, dakle – etablira i multiplicira nekompetenciju, stvarajući idealan ambijent za etnointelgente.

No, ako su glupost i mržnja neizlječivi u Šehićevom slučaju, to ipak ne amnestira od odgovornosti uredništvo portala Tacno.net na kojem je Šehićev tekst objavljen. I ne samo objavljen, nego i dodatno promoviran plaćenim oglašavanjem kako bi ga što više ljudi vidjelo. Koji je motiv da se objavi tekst u kojem stoji da je Miljenko Jergović ljubitelj koljačke poetike, i to još plaćeno i oglašeno? Koji je motiv da se nonšalantno pređe preko ovakve gadosti kao da je izrečen sud o monogamnosti pingvina na Madagaskaru a ne kvalifikacija zbog koje se danas može izgubiti glava? Je li riječ samo o nekompetenciji uredništva, običnoj nepažnji ili …?

Ok, nije uredništvu ovog portala, treba to vjerovati, bio motiv da rečeni tekst oglasi kako bi potaknuo nekog zatucanog imbecila da Miljenka Jergovića nježno pomiluje bejzbol palicom u nekom zabačenom i mračnom sokaku. Njihov osnovni motiv je plitka politčka propaganda i favoriziranje jednog tipa nacionalizma, o čemu je već pisano. Imaju pravo na to. Imaju pravo i sami sebe nazivati lijevim, građanskim i antinacionalističkim medijskim glasom, bez obzira koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo. Ali imaju i odgovornost prema javno izrečenoj kvalifikaciji.

U uređenim društvima i civiliziranim sredinama ovakve stvari se strogo sankcioniraju zakonima koji tretiraju govor mržnje. Recimo, Šehića bi novčano oderalo da je sličnu kvalifikaciju izrekao u Njemačkoj ili Danskoj pa bi za narednu kolumnističku fotografiju pozirao sa štapom i gaćama. U uređenim društvima i civiliziranim sredinama govor mržnje, politička radikalizacija i bahato neznanje obitavaju u medijskim rezervatima ekstremne desnice. Ili ekstremne gluposti, svejedno. U BiH je eto moguće da su šovenski ispadi uobičajena pojava na mainstream portalima. I to počesto baš na onim koji sami sebe, iz ko zna kojih razloga, vole zvati lijevim, građanskim i antinacionalističkim.

Etnointeligenti

Piše: Neven Šimić

Razložno je posumnjati da polovna društva i polovne države uređuju polovna pamet i polovna etičnost. Poluinteligent, jedna nelijepa kovanica koju koristimo kad govorimo o umno i moralno podkapacitiranim osobama, o ideološkim mračnjacima i ambicioznim skorojevićima, o duhovno osiromašenim karijeristima i šarlatanima koji imaju mišljenje o svemu. Kreatori politike, medijskih sadržaja, akademskih narativa, društva u konačnici – mogu li oni biti poluinteligenti? Naravno da mogu. Nastavi čitati “Etnointeligenti”

Lijevi žurnalizam ili desni radikalizam

Piše: Neven Šimić

Primjer prvi. Otvoriš jedan čitani portal, sa naslovnice ti se smiješi tekst: Sarajevo, bošnjačka i islamistička kasaba. Ignoriraš i ideš dalje, ali te odmah dočekuje sljedeći naslov: Zločini tzv. Armije BiH i unitaristička prijetnja. Odmahneš rukom i konstatiraš da se radi o nekom nacionalističkom, islamofobnom i ratno-huškačkom smeću. I odeš na drugi portal. Nastavi čitati “Lijevi žurnalizam ili desni radikalizam”

Kraftwerk brani Sarajevo

Piše: Neven Šimić

Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić. Nastavi čitati “Kraftwerk brani Sarajevo”

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Piše: Mile Lasić

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”

Balkan i teorije zavjere (4)

Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Nastavi čitati “Balkan i teorije zavjere (4)”

Lijevi nacionalizam

Piše: Neven Šimić

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (3)

Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.

Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.

Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.

Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.

Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.

U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.

Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.

Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.

Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta.  Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.

Neven Šimić

Također pročitajte:

Balkan i teorije zavjere (1)

Balkan i teorije zavjere (2)

Balkan i teorije zavjere (4)


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Andrić u Mostaru

Piše: Neven Šimić

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

 

(Članak je također objavljen na portalu Prometej)


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.