Neven Šimić o političkom profilu Željka Komšića

Piše: Ivan Lovrenović

Za koji dan ući ćemo u četrnaestu godinu otkako sarajevsku i bh. federacijsku političku scenu sluđuje pojava Željka Komšića. Četrnaest godina sluđivanja i nazadovanja u političkim odnosima – to je jedini vidljiv i mjerljiv učinak ovoga već trostrukog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Nastavi čitati “Neven Šimić o političkom profilu Željka Komšića”

Uspavanka za političkog klauna

Piše: Neven Šimić

Puno je ovih decembarskih dana proliveno tinte i žuči zbog Željka Komšića. Razlog je samo jedan: dotični lijevi protagonist omogućio je desnoj SDA da ponovo uspostavi vlast u najvažnijem kantonu. Mnoge je to nasekiralo. Naročito se snebivaju oni koji svih ovih godina uporno glasaju za njega pa se onda još upornije čude zašto im je zemlja u kojoj žive tako podijeljena. Elem, zabavno je posmatrati donedavne Komšićeve adorizatore i fanove kako se posipaju pepelom ili zgražavaju. Čitava ta bujica zgražavanja može se svesti na žalopojku da je Komšić prodao obraz. Time se valjda želi reći da je ovaj imao obraz i prije nego je javno obznanio da su kafana i SDA njegova sudbina. Nastavi čitati “Uspavanka za političkog klauna”

Crtica o Franji

Piše: Neven Šimić 

Vrijedi li uopće javni angažman u jednoj nacionalističkoj žabokrečini, sigurno se često ovih godina pitao Franjo Šarčević, glavni urednik Prometeja. Obrazovan i kritičkom mišljenju sklon, Franjo je kao takav prirodan antipod nacionalističkom pojednostavljivanju stvarnosti. Nastavi čitati “Crtica o Franji”

Jedna gay pričica za laku noć

Piše: Neven Šimić

Godina je 2022. Novi optimizam rađa se na horizontu. Balkanom teku med tolerancije i mlijeko suživota. Zapuhali su neki novi vjetrovi. Politike konflikta i društvena trvenja više ne postoje. Politike prijateljstva nova su realnost. Prošlost polako blijedi, sadašnjost je vrckavo dinamična, budućnost ružičasta. Eho novog doba odjekuje balkanskim društvima stvarajući ugodu u uhu, viziju u oku, spokoj u misli. Život je lijep. Nastavi čitati “Jedna gay pričica za laku noć”

69

Piše: Neven Šimić

Brojka iz naslova nije clickbait za ljubitelje erosa. Mada šezdeset devetka može asocirati na sličicu iz seksualnog priručnika ili na erotske ilustracije iz indijske Kama Sutre. Možda i na popularne sajtove za odrasle, ako si uspaljeni tinejdžer ili zaljubljenik u hardcore poetiku. Ali ’69. je ovdje zanimljivija kao godina. Nastavi čitati “69”

U jedinstvu je snaga

Piše: Neven Šimić

Senzacionalna vijest: ukidaju se konstitutivni narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati. BiH postaje normalna građanska država, barem ako je vjerovati jednom olinjalom tabloidnom mediju koji zaziva građansku političku mudrost Donalda Trumpa. “Bomba iz SAD-a. Hvala Trumpu :)”, tako je spomenuti medij najavio građansku državu na svojoj Facebook stranici. Nije poznato je li rečena bomba iz SAD-a ohrabrila vrhušku Stranke demokratske akcije da sve glasnije insistira na Republici BiH i normalnoj građanskoj državi. Nastavi čitati “U jedinstvu je snaga”

Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti

Piše: Neven Šimić

Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu. Nastavi čitati “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti”

Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma

Piše: Neven Šimić

Nijedna politička zajednica nije imuna na društvene viruse. Bosna i Hercegovina je politička zajednica na papiru, u stvarnosti labava unija tri posvađana društva. Separatizam i unitarizam dvije su pošasti koje poput virusa izjedaju svako složeno društvo. Više od dvije decenije te dvije krajnosti kontinuirano drže Bosnu i Hercegovinu politički nestabilnom. Nastavi čitati “Bosna i Hercegovina: između separatizma i unitarizma”

Brkata prošlost i cinična sadašnjost

Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama. Nastavi čitati “Brkata prošlost i cinična sadašnjost”

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.


Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck

Poetika driblinga

Piše: Neven Šimić

Nogomet, igra koja se još u 19. stoljeću rađala po londonskim i šefildskim travnjacima. Uvijek budi sjetne reminiscencije i mnoštvo asocijacija. Na djetinjstvo, na neka davna svjetska prvenstva, na tapkaroše koji ti nude jeftiniju kartu za Derbi. Kad si dječak važno ti je da zabiješ gol ili napraviš dobar dribling. Driblinzi i dobra dodavanja su ono estetsko u nogometu, ono što ovoj igri daje artističku dimenziju i izdiže je iznad pukog trčkaranja za loptom.

Driblinzi i dobra dodavanja vremenom prerastaju u snažna sjećanja, snažna sjećanja potom prerastaju u kolektivne i individualne mitologije, u bajkovite pripovijesti o najvećim majstorima ove igre i velikim timskim pobjedama.  Za razliku od nekih drugih mitologizacija, ona nogometna je benigna. Ona ne nastaje kao produkt iščašene ideologije. Za nogometnu mitologoizaciju najveći su krivci genijalni pojedinci koji stvaraju posebnu estetiku. Dobra dodavanja iscrtavaju na zelenoj plohi terena geometrijske oblike i konstruktivističke likovne pasaže, poput Maljeviča ili Kandinskog. Teren tako postaje platno na kojem likovni majstori u dresovima i kopačkama oslikavaju svoje priloge za nogometnu povijest umjetnosti i povijest generalno.

Važna godina za nogometnu povijest umjetnosti bila je 1986. Te je godine jedan omaleni argentinski gaucho iscrtavao na meksičkim travnatim plohama svoja remek djela, a mi ih danas posjetom digitalnim muzejima i galerijama, koje neki još uvijek zovu internetom ili Youtubeom, možemo vidjeti kad god nam se upali estetski nerv. Mali zeleni, tako su ga te i tih godina zvali, na zelenim je meksičkim platnima oslikavao svoju raskošnu paletu i utisnuo vječni trag jednog nogometnog genija.

Tih dana i mjeseci isticao se u omladinskom pogonu Marseillea mladić znan kao Zizou, dječak imena Zlatan postupno je otkrivao i onu drugu, sumorniju sliku odrastanja u useljeničkom getu na jugu Švedske, dok je mali Ronnie već uveliko gradio vlastitu poetiku driblinga, driblajući svoje vršnjake u nekoj zabačenoj faveli Porto Alegrea. Prvi je u međuvremenu postao najbolji vezni igrač svih vremena, drugi je zabijao golove poigravajući se pritom borilačkom koreografijom koju je učio na ulici i u borilačkim školama, dok je treći izgradio vlastitu poetiku driblinga, pokazujući da je nogomet prije svega igra a ne profesionalna uštogljenost. Svu trojicu nogometna je povijest umjetnosti trajno uspomenila kao iznimne individualce najzavodljivije kolektivne igre i nogometne artiste. Njihove likovne tehnike i nogometni vezovi također su pohranjeni u digitalnim muzejima i galerijama diljem virtualne nam networking domovine.

Politički odnosi između Argentine i Velike Britanije tih su 80-ih godina bili malo je reći napeti. Dvije države nisu se uspijevale usuglasiti kojoj od njih teritorijalno pripadaju Falklandski otoci.  Pa su obje posegnule za vojnom invazijom kao rješenjem. Englezi su dobili tu bitku. Ali ih je četiri godine poslije, na stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, stigla Božja ruka. Da, Mali zeleni autor je mnogih slavnih golova, a jedan od takvih je i gol postignut rukom tada mrskim Englezima. Dogodilo se to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexicu. Njegova čuvena La Mano de Dios ili Božja ruka, kako ju je sam nazvao, ne spada baš u svijetle trenutke fair playa. Spada zato, barem iz argentinske perspektive, u lijep primjer poetske pravde.

Možda su lucidniji futurolozi toga vremena već tada zamišljali VAR tehnologiju. Ali futurizam i tehnološke inovacije nisu pretjerano doticali Malog zelenog. Lijeva je ruka sjevnula u šesnaestercu Engleza, idealno sakrivena od glavnog suca i ostatka svijeta. I lopta je završila u engleskoj mreži. Neko će možda njegovu Božju ruku nazvati primordijalnim instiktom ili refleksom, ali tu se u biti radi o genijalnom potezu kistom. Ili rukom, svejedno. Potezu, dakle, koji je osim nogometnih imao i geopolitičke reperkusije. A zazivao se i Svevišnji.

Kasnije, poznatiji po druženju s Castrom i bijelim prahom, Malog zelenog se više viđalo u tabloidnim novinskim rubrikama. Mali zeleni postao je Mali od skandala. Pa se tako, rasturen od kokaina i neumjerenog hedonističkog uživanja, prisjećao onog davnog trenutka kada je, s frizurom iz koje kao da su tek izvađeni vikleri, pozirao u dresu na kojem se isticao natpis: No drugs! Ali, dobro, ironija je vjerna pratiteljica života, često urnebesna i gorko zabavna. A urnebesna je bila i rečena frizura. Da li je takvom frizurom kopirao heavy metal pudlice iz Van Halena ili ženske perjanice Južnog vetra, nepoznanica je koja i danas intrigira.

Nogomet u Argentini, domovini Borgesa, pape Bergoglia i Malog Zelenog, nikad nije bio samo nogomet. River Plate i Boca Juniors, recimo, nisu tek obični nogometni klubovi. I jedan i drugi klub simbolizirali su društvene slojeve pa i političke ideologije. Njihov je rivalitet kroz dobar dio 20. stoljeća bio nogometna slika klasne borbe – s jedne strane radnička i proleterska Boca, s druge buržujski i aristokratski River. Bio je to ujedno i simbolički okršaj komunizma i neoliberalnog kapitalizma. Na El Monumentalu i La Bomboneri simbolički su se lemali Karl Marx i Milton Friedman, Rosa Luxemburg i Ayn Rand. Manje simbolički a više konkretno fizički sukobljavali su se navijači ova dva tima. Kamenjem i bejzbol palicama iskazivali su jedni drugima bezuvjetnu ljubav. Iskazuju je i danas, jednako prijateljski i jednako strastveno. Neka ostane zapisano i da je njihov dugo iščekivani međusobni okršaj u finalu Copa libertadores završen pobjedom Rivera, nakon produžetaka i velike drame.

Tako je, dakle, nekada bilo. Prezreni na svijetu i radnička sirotinja s jedne strane, viša srednja klasa i privilegirana buržoazija s druge. No vremena se mijenjaju pa tako i nogometni klubovi. I River i Boca danas su bogati klubovi koji dobro zarađuju na ekspoloatiranju međusobnog animoziteta. Od prvobitnog ideološkog i klasnog backgrounda, ostala je samo mržnja koja je danas manje klasno-ideološka, a više folklorna i profitabilno-marketinška.  Ali i kao takva, vrlo živa i opipljiva. Netrpeljivost između ova dva simbola Buenos Airesa nikada nije bila režija ili simulacija. River i Boca iskreno se i predano mrze. Kada bi međusobnu mržnju pretvorili u energent, bez problema bi osvijetlili Buenos Aires i okolicu. Mali Zeleni nogometno je stasao u Boci, dok je drugi veliki gaucho, poznat kao Plava strijela, prve nogometne korake napravio u Riveru. Prvi je nedugo potom postao legenda Barcelone, drugi još veća legenda Real Madrida.

Dribling je bio i ostao afirmacija individualizma u nogometu, umjetnički postupak koji slavi individualnu kreaciju i slobodu, kombinacija finte i elegancije koja oduševljava. Driblingu su uvijek bili skloniji baštinici južnjačkog kulturnog koda. Južnoameričkom nogometnom homo ludensu i nogometnim majstorima s evropskog jugoistoka nekako je prirođeniji nogometni ludizam. Pa tako dolazimo i do možebitne tipologije prema kojoj su dva osnovna tipa nogometaša nogometni ludist i nogometni pragmatik. Prvi je razigrani sanjar i ljubitelj improvizacije, drugi proračunati šablonjer odan sistemu i kolektivnom cilju. U tom grmu leži i zanimljiv paradoks – nogometni individualci bolje uspijevaju u kolektivistički dizajniranim društvima i kulturama, dok u društvima liberalne demokracije i individualnih sloboda stasavaju nogometaši skloniji timskom radu i kolektivnom duhu. Mali zeleni tipičan je predstavnik južnjačkog kulturnog miljea, nogometni ludist i bonvivan kojem je takav pristup nogometu i životu donio profesionalni uzlet ali i profesionalni i životni krah.

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, reći će neko sklon frazeološkim nogometnim iskazima. Ako izlizanu frazeologiju ostavimo po strani i posegnemo za kreativnijim i suptilnijim objašnjenjima i metaforama, tada bi mogli reći da je nogomet poput života, s lijepim i manje lijepim trenucima. Ne zvuči dovoljno kreativno? Ok, barem smo probali. No nemojmo se razmetati kreativnim objašnjenjima niti unižavati dobre stare i kanonizirane nogometne fraze. Konstatirajmo tek, još jedanput, da genijalni pojedinci stvaraju posebnu nogometnu estetiku. Nije vjerovatno da je Mali zeleni poznavao likovne škole i umjetničke koncepte 20. stoljeća. Ali je svojim potezima udario temelje nogometnom modernizmu.

Fini građanski poziv na linč. Ili kad pisac mrzi

Piše: Neven Šimić

Voltaire je svojevremeno napisao da je pamflet književni žanr savršeno pogodan za prokazivanje društvene gluposti. Voltairea ponekad vrijedi poslušati. Ma u kojoj formi dolazila, glupost treba javno raskrinkati i ismijati. A tekst Faruka Šehića Kotlinska i druge demagogije lijep je primjer analitičke nekompetencije i još ljepši primjer relativizacije nacionalističke gluposti. Ali to samo po sebi ne mora biti problem. Šehićevo je neotuđivo pravo da bude politički nepismen, društveno ili moralno tup. On to suvereno i potvrđuje svakim retkom svoga teksta. Ono što je nedopustivo širenje je otrovne mržnje.

A o čemu je zapravo ovdje riječ?

Puno toga nesuvislog ispisao je Šehić u svom smušenom tekstiću, ali se po zloćudnosti ističe dio gdje za Miljenka Jergovića tvrdi da je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Da, vrijedi još jednom ponoviti: Miljenko Jergović je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Ako neko još uvijek misli da smo grubi prema Šehiću neka nanovo i nanovo pročita ovu rečenicu. Ona je, gotovo mimikrijski, napisana tek da ukrasi tekst koji agitira za jedan tip agresivnog nacionalizma. A zapravo je highlight čitavog teksta.

Podlost, pokvarenost i druge vrste poganluka uvijek obitavaju u okrilju gluposti. Znano je da je glupost najbolji mogući provodnik za svaku iracionalnu svinjariju. Kada glupost metastazira a frustracija i netrpeljivost potisnu razum, dobiješ Šehićevu kvazianalitičku škrabotinu i mentalnu bljuvotinu čiji oštri vonj se progresivno širi sa portala Tacno.net. Taman kad pomisliš da su glupost i zlo dosegnuli svoje limite, Šehić te podsjeti da glupost nije država ili nacija pa da poznaje granice.

Šehić također nastavlja lijepu književnu tradiciju na Balkanu. Tradicija je to koja nepotkupljivim jezikom činjenica govori da se najmizerniji huškači i najgora sorta nacional-šovinista počesto nalaze baš među piscima. Ovaj književnik provincijalnog formata i ugleda, već je rečeno, može sebi dopustiti da bude politički troglodit i neznalica širokog spektra. Kao takav se, uostalom, sasvim dobro uklapa u sveopći ambijent neznalaštva i mediokritetstva. Ono što ne smije je ugrožavati nečiju sigurnost samo zato što mu se taj neko iz određenih ideoloških ili psiho-patoloških pobuda ne dopada.

Kada bi neko Šehiću usred (na primjer) Banjaluke opsovao majku balijsku ili ga nazvao handžar ljevičarom, to bi s pravom bilo ocijenjeno kao odvratan nacional-šovinistički čin. Sam Šehić bi se sigurno prvi pobunio, u to ne treba sumnjati, kad bi kakav većinski kabadahija nekom Miljenku, imaginarnom ili stvarnom, usred multietničkog Sarajeva opsovao ustašku majku. Ili četničku, svejedno. Jer Šehić je habitusom multikulturni probosanac i komšićizirani primjerak probosanskog homo politikusa i patriJota. Šehić se sigurno grozi većinske arogancije i netolerancije. Jer logika većinskog zapišavanja teritorija usud je svake provincije. Bio ti Faruk u Banjaluci, Miljenko u Sarajevu ili, recimo, Milorad u Zagrebu – uvijek će se naći neki zadrti većinski tokmak koji će ti nasred ulice složit limun u glavu. A možda ti usput opsovati i ustašku mater. Ili četničku, svejedno. Koliko je glasna osuda takvih i sličnih manifestacija, podosta može reći o nekoj sredini.

S pravom se Šehić buni na manifestacije provincijalizma i skučenog duha kakvih u Sarajevu bez sumnje ima, a onda ko u montipajtonovskom obratu hvali ljude koji su lučonoše provincijalizma, palanačke mudrosti i hardcore šovinisti. Ganutljivo je vidjeti kako se ovaj pisac emotivno zauzima za egzotičnu trojku Komšić-Bajrović-Suljagić. Šta li mu se toliko dopada kod rečenih? Možda ratno-huškačka poetika i militantni patriotizam lansiran iz političke orbite ova tri tenora huškačkog etnograđanskog arlaukanja. Milorad Dodik ponekad se doima kao bečki dječak u odnosu na pojedine nacionalističke eskapade spomenute trojke. Recimo, tek površan uvid u izbornu kampanju otkrio bi slabije upućenom posmatraču da najopskurnije forme šovinizma i fobijâ bujaju, poput amazonske vegetacije, upravo po ovim lijevo-građanskim staništima.

Poput svakog neizgrađenog uma i etikuma, Šehić je sklon jakim riječima, nejakim analogijama i podlim konstrukcijama. Mada ne treba isključiti da je ovaj pisac zaista intelektualno i etički nevin. Ako je tako, pomozimo mu slikovitim primjerom kako bi razumio vlastiti misaoni mehanizam. Osim što Jergovića kiti kokardama i nedićevštinom, Šehić u svom tekstu podržava tip većinske političke nepameti kakva je već uništila jednu složenu i višenacionalnu državu. Neki intelektualni mag njegovog kalibra sigurno bi mu rado složio etiketu da je ljubitelj djela i kame Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. I to bi bilo krajnje nepošteno, odmah bi ga branio autor ovih redaka. Šehić je samo politički nepismen i sistematski neobrazovan. I to nije njegov grijeh. Grijeh je na društvu koje ga gura i potiče da palamudi o stvarima koje ne razumije. I na taj način – to društvo, dakle – etablira i multiplicira nekompetenciju, stvarajući idealan ambijent za etnointelgente.

No, ako su glupost i mržnja neizlječivi u Šehićevom slučaju, to ipak ne amnestira od odgovornosti uredništvo portala Tacno.net na kojem je Šehićev tekst objavljen. I ne samo objavljen, nego i dodatno promoviran plaćenim oglašavanjem kako bi ga što više ljudi vidjelo. Koji je motiv da se objavi tekst u kojem stoji da je Miljenko Jergović ljubitelj koljačke poetike, i to još plaćeno i oglašeno? Koji je motiv da se nonšalantno pređe preko ovakve gadosti kao da je izrečen sud o monogamnosti pingvina na Madagaskaru a ne kvalifikacija zbog koje se danas može izgubiti glava? Je li riječ samo o nekompetenciji uredništva, običnoj nepažnji ili …?

Ok, nije uredništvu ovog portala, treba to vjerovati, bio motiv da rečeni tekst oglasi kako bi potaknuo nekog zatucanog imbecila da Miljenka Jergovića nježno pomiluje bejzbol palicom u nekom zabačenom i mračnom sokaku. Njihov osnovni motiv je plitka politčka propaganda i favoriziranje jednog tipa nacionalizma, o čemu je već pisano. Imaju pravo na to. Imaju pravo i sami sebe nazivati lijevim, građanskim i antinacionalističkim medijskim glasom, bez obzira koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo. Ali imaju i odgovornost prema javno izrečenoj kvalifikaciji.

U uređenim društvima i civiliziranim sredinama ovakve stvari se strogo sankcioniraju zakonima koji tretiraju govor mržnje. Recimo, Šehića bi novčano oderalo da je sličnu kvalifikaciju izrekao u Njemačkoj ili Danskoj pa bi za narednu kolumnističku fotografiju pozirao sa štapom i gaćama. U uređenim društvima i civiliziranim sredinama govor mržnje, politička radikalizacija i bahato neznanje obitavaju u medijskim rezervatima ekstremne desnice. Ili ekstremne gluposti, svejedno. U BiH je eto moguće da su šovenski ispadi uobičajena pojava na mainstream portalima. I to počesto baš na onim koji sami sebe, iz ko zna kojih razloga, vole zvati lijevim, građanskim i antinacionalističkim.

Etnointeligenti

Piše: Neven Šimić

Razložno je posumnjati da polovna društva i polovne države uređuju polovna pamet i polovna etičnost. Poluinteligent, jedna nelijepa kovanica koju koristimo kad govorimo o umno i moralno podkapacitiranim osobama, o ideološkim mračnjacima i ambicioznim skorojevićima, o duhovno osiromašenim karijeristima i šarlatanima koji imaju mišljenje o svemu. Kreatori politike, medijskih sadržaja, akademskih narativa, društva u konačnici – mogu li oni biti poluinteligenti? Naravno da mogu. Nastavi čitati “Etnointeligenti”

Lijevi žurnalizam ili desni radikalizam

Piše: Neven Šimić

Primjer prvi. Otvoriš jedan čitani portal, sa naslovnice ti se smiješi tekst: Sarajevo, bošnjačka i islamistička kasaba. Ignoriraš i ideš dalje, ali te odmah dočekuje sljedeći naslov: Zločini tzv. Armije BiH i unitaristička prijetnja. Odmahneš rukom i konstatiraš da se radi o nekom nacionalističkom, islamofobnom i ratno-huškačkom smeću. I odeš na drugi portal. Nastavi čitati “Lijevi žurnalizam ili desni radikalizam”