Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana. 

Formalna internacionalizacija nije mogla spriječiti u zemljama koje nije ni okrznula politička Moderna da se nastavi s kršenjem ljudskih prava, što se odnosi  i na sve zemlje-sljednice bivše Jugoslavije. U njima su deklaracije, konvencije i paktovi formalni dijelovi ustava i zakona, ali se u pravnim praksama i političkom životu nastavlja s pravnim i kulturološkim nasiljem prema manjincima svih boja, uključivo i tzv. konstitutivnim manjinama (Ugo Vlaisavljević). U BiH se uistinu i ne želi  razumjeti ni od tzv. etnonacionalista ni od tzv. građanskih i lijevih opcija da individualna ljudska prava i slobode uključuju i skupna ili kolektivna prava, te da je poštivanje i jednih i drugih „alfa i omega“ svakog zdravog društva i pravne države. U ovim par excellence zemljama političke pred-Moderne jedva se može osjetiti dah političke Postmoderne,  kao u demokratskim zemljama zapadnog svijeta. U njima više i nije upitno da je uloga pravne države – u slučaju da se građanin osjeća pripadnikom i bilo kojeg skupnog identiteta, i vjerskog i nacionalnog i (trans)spolnog i (trans)rodnog – skrbiti o svim ljudskim pravima i slobodama, štiteći građane i jedne od drugih, ali i od sebe kao organizirane sile. Dakako, nužno je imati i svijest o kompliciranosti suodnosa individualnih i skupnih prava, jer nerazumijevanje proizvodi traume koje svoj izraz nalaze u brojnim vrstama nacionalizma. U demokratskim mnogonacionalnim državama se otuda ne vrši nasilje nad  nacionalnim i etničkim identitetima, nego se  skrbi o njima putem metoda upravljanja razlikama (od garantiranja autonomija i decentralizacija do konzensualnih zaštita putem tzv. suglasne demokracije – pariteti, veta, drugi domovi, itd.). Doduše, u tzv. polietničkim državama, koje su u pravilu takvim postale jer su i useljeničke države, jednakopravnosti u šansama „domorodaca“ i useljenika“ postižu se i putem tzv. većinske demokracije, ili balansom većinske i konzensualne demokracije. Nikud se ne može stići, dakle, a pogotovu ne do „političke zajednice“ ako se niječu oformljeni nacionalni identiteti, pri čemu se odmah mora reći da ni inzistiranje samo na njima u višenacionalnim zemljama tzv. ubilačkih identiteta (A. Maalouf), počev od Bliskog Istoka do zemalja jugoistoka Europe, nije previše pametno. U tim se regijama, naime, nijedan manjinski nacionalni identitet neće pokoriti većinskom. Zapravo je u višenacionalnim zemljama preporučljiva metoda strpljive izgradnje „političke zajednice“, polazeći od oformljenih identiteta i radom na njihovoj kozmopolitizaciji, uz poštovanje i individualnih i kolektivnih prava i sloboda!

U vezi s Maaloufivim „ubilačkim identitetima“ vrijedi u uvodu navesti šta nam i Georges Devereux, rumunjsko-francusko-američki znanstvenik, osnivač etnopsihoanalize, poručuje: „Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje svojemu etničkom identitetu. Svrha pretjeranog isticanja etničkog identiteta je nastojanje da se spriječi rušenje napuklog Ja i nesigurne i povodljive svijesti o vlastitom osobnom identitetu. Česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički identitet, upotrebljavajući ga kao poštapalicu, neosporan je pokazatelj skorog raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit. Ako čovjek nije ništa drugo do Spartanac, kapitalist, proleter, budist, vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude.” Nažalost, ni tzv. etnonacionalisti ni tzv. ljevičari ne razumiju abecedu liberalnog društva, utemeljenog na poštovanju ljudskih prava i sloboda, pa i ne prihvataju da je unutar elementarnih načela liberalizma i načelo kako je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, na što nas je upozorio Sir Ralf Dahrendrof u „Iskušenjima neslobode“, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor;  s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Vidjeti, Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

O teškom su-odnosu individualnih i skupnih identiteta

Jedni bi najradije zanemarili individualna ljudska prava, a drugi skupna, ma koliko bilo jasno da potonja proizlaze iz prvih, da su i jedna i druga međusobno isprepletena i prožeta, te da je bez poštivanja i jednih i drugih,cijela priča o pravnoj državi i pravnodržavnosti prazna himera, kazao sam  i prije dvije godine točno na Međunarodni dan ljudskih prava u HNK u Mostaru, na promociji važne književno-sociološke studije „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića, prepune  empatije prema Romima. Bio sam promotorom – uz autora romana „Oblak boje kože“ i uglednog književnika Josipa Mlakića – ali sam se pozabavio ljudskim pravima, iskoristivši vlastiti proslov u knjigu „Uvod u ljudska prava“ (Akulturacija, Opuzen, 2014.) mojega bivšeg studenta Augustina Zonjića. Inzistirao sam i u Proslovu i u HNK-u da jamstva i zaštita četiri generacije ljudskih prava (pravo na slobodu, pravo na jednakost, pravo na solidarnost i pravo na dobru vladavinu) uključuju i individualna i skupna prava u njihovoj dijalektičkoj uvjetovanosti i isprepletenosti, što se u BiH ne želi prihvatiti i zbog čega BiH i ostaje u pretpolitičkom dobu, u kojemu se i ne poštuju manjinski identiteti.

Svaki profesor ustavnog prava, politički filozof ili upućeni politolog morao bi, dakle, znati da odnos čovjeka i državne vlasti predstavlja kvintesenciju ustavnog prava, upozorava i profesor Zvonko Miljko sa Sveučilišta u Mostaru u njegovoj sjajnoj studiji Ustavno uređenje BiH (HSN, Zagreb, 2006.), jer su dvije klasične ustavne materije (lat. materie constitutionis) ljudska prava i slobode na jednoj, te ustrojstvo vlasti u državi na drugoj strani, dvije strane iste medalje. A ako su pravo i sloboda neotuđivi, ako ih se kako kaže Hegel ”ne može ni kupiti ni prodati”, tada državni zakon ne smije štititi samo slobodu i pravo svakog građanina u odnosu prema drugom građaninu, nego mora štititi i sve građane od države kao organizirane sile i to na način jamca zakonitosti i jednakopravnosti građana svih oformljenih identiteta. Zakoni, pak, istovremeno i štite i ugrožavaju slobode i prava građana, pa je nužno uslijed ovih antinomija, ustvrdio je i njemački profesor Otfried Hoeffe u studiji „Politička pravednost“ (Politische Gerechtigkeit, Suhrkamp, 1989.) ”biti sposoban razlikovati i diferenciju ljudskih prava i temeljnih ljudskih prava, jer ljudska prava pripadaju sferi moralnosti, ili moralne svijesti (eng. common sense), dok su temeljna ljudska prava zapisana ustavna prava koja štite pojedinca od drugih pojedinaca i od samovolje države.”

Kolektivna ili skupna prava su, inače, u ogromnoj nesrazmjeri u odnosu na individualna, po broju, ali ih je nužno razlikovati, jamčiti i poštovati, pri čemu bi bilo krasno poći od aksioma kako su sva ljudska prava individualna (pripadaju svakom čovjeku), pa su to (ne)izravno i skupna prava. U Bertelsmann Discovery Lexikonu  (iz 1997.) kaže se: “U političkom rječniku pojam ‘ljudska prava’ označava cjelokupnost prava na slobodu koja pojedinac može zahtijevati na temelju svog postojanja kao čovjeka i koja mu zajednica mora pravno jamčiti iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o ‘prirodnim’, ‘nedržavnim’, ‘urođenim’ ili ‘neotuđivim’ pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje legitimira jedna politička zajednica.“ Kad bi se samo ovolicno razumjelo u BiH znalo bi se, dakle, da se ne smiju dovoditi u pitanje oformljeni identiteti, a pogotovu ne oni poput nacionalnih, ma koliko postojalo puno važnijih  identiteta, kojih nisu ljudi uopće svjesni, poput socijalnih i klasnih, definitivno potisnutih u drugi plan u tranzicijskim bespućima! Ja sam se, dakle, odlučio prije tri godine za svojevrsno proširenje Zonjićeva „Uvoda u ljudska prava“  elaboracijom organske  povezanosti individualnih i skupnih prava, zbog  ostrašćene duhovne i političke klime u BiH, pa i u zemljama Regije, jer je u svim ovim „lažodržavama“  bilo nužno izoštriti pitanje ugrožavanja i individualnih i skupnih prava i sloboda. Danas je situacija još gora, pa je  neprihvaćanje međusobne uvjetovanosti i nužnosti konstitucionalne i zakonske regulacije individualnih i skupnih prava glavna zapreka za nužni konstitucionalni redizajn u BiH, bez kojega ona ostaje država „nedovršenog rata“ i „zamrznuta konflikta“, te zbog čega se s razlogom i ubraja u tzv. države sklone padu (eng. failure states).

U skupna ili kolektivna prava ubrajaju se obligatorno i prava naroda odnosno nacija i prava nacionalnih manjina, kao i prava posebnih jezičnih ili narodnosnih skupina, prava starosjedilaca (eng. first nations), pa potom i  prava na lokalnu samoupravu, te prava obitelji kao temeljne stanice svakoga društva i tsl. Ova vrsta prava podrazumijeva i tzv. kulturološku osjetljivost koja uvažava potrebu zasebnog tretmana ili tzv. pozitivnu diskriminaciju (eng. afirmative action), pa i  pravo na pravno i faktičko priznanje različitosti, ma koliko majušna bila, kao i pravo na integraciju uz respekt različitosti, pa čak i pravo na ne-pripadanje, kako upozorava i Amin Maalouf, libanonsko-francuski romanopisac i esejist, dobitnik nagrade Prix Goncourt za roman Le Rocher de Tanios, pa i pravo na mijenjanje etničkog identiteta bez prisile, te pravo na slobodu vjeroispovijesti, na kulturnu autonomiju, na zdravu životnu sredinu. Ovim skupnim pravima pojedini teoretičari dodaju i pravo na međunarodnu suradnju, pravo na razvitak i na mir, i dr. Predsjednik Laburističke stranke u V. Britaniji Jeremy Corbyn uveo je povodom ovogodišnjeg Dana ljudskih prava  u igru i pravo na „globalnu akciju“, tj. globalni odgovor osiromašenih  slojeva i klasa pohlepnicima iz multinacionalni kompanija koje drže u svom posjedu 90% ukupnih svjetskih resursa.

Za svakog ljubitelja “čvrstih identiteta”,  napisao je Teofil Pančić povodom prijevoda  Maaloufove knjige eseja „Ubilački eseji“ na srpski jezik, već s njegovim “trivijalnim” i u startu neizabranim biografskim generalijama, Maalouf je prava noćna mora. „Za svakog slavitelja paganskog kulta Roda“, veli Teofil Pančić, Maalouf je „noćna mora“, jer je „rođenjem hrišćanin – opredeljenjem (uslovno) agnostik ili barem antiklerikalac – kojem je maternji jezik arapski, dakle jezik svete Knjige islama; grkokatolik upisan u matičnu knjigu protestanata; Levantinac koji piše svoje knjige na francuskom“, u biti protivnik ili neprijatelj, jer se  „razračuna sa neprijateljima svake složenosti“ („Vreme“, No. 671 iz 2003.). “U ‘Ubilačkim identitetima’ Maluf se s lakoćom poznavaoca kreće kroz savremene etničko-verske konflikte, od onog bliskoistočnog do ex-jugoslovenskog“, precizira Pančić, „kao i kroz aporije one nastajuće habermasovske ‘postnacionalne konstelacije’ evropskog Zapada i, na drugačiji način, američkog Severa, pokazujući koliko su svugde deprimirajuće slični mehanizmi kreiranja i održavanja predrasuda o Drugom, parazitiranja naci-demagoga na Lošim Sećanjima, isuviše lagodne zloupotrebe čuvene, tobože tako nevine Ljubavi Za Otadžbinu u svrhe podjarmljivanja Drugog, ali tako da slatkorečivošću ‘defanzivne’ naracije zavedeni Podjarmljivač ostane duboko ubeđen u svoju neupitnu moralnu ispravnost, u pravednost Branioca Svog Identiteta od agresivnih, zavojevačkih nasrtaja zlih (do)nosilaca Razlike… Iznad svega, kao čovek čiji je identitet suštinski obeležen hrišćansko-islamskom kontroverzom, Maluf u ‘Ubilačkim identitetima’ ispisuje malu, priručnu komparativnu studiju hrišćanskog i islamskog fundamentalizma…“

Nacionalne manjine

U predbožićno-novogodišnje vrijeme sam u svim učionicama u koje sam ulazio govorio i budućim politolozima i socijalnim radnicima o aporijama multikulturalnosti i posebice o opasnostima lake povodljivosti kod nas za prevaziđenim modelom „nacije države“. Uostalom, danas se samo u malom broju država u svijetu podudaraju nacionalno i državno, pa se radi o skoro nemogućoj ambiciji (tamo gdje takvih ambicija ima) da se od svake etnije napravi „nacija država“, što je bio dominantni model u 19. stoljeću, jer se u svijetu odigravaju procesi transnacionalnih umreživanja, pa se rješenja i za nerješena nacionalna pitanja moraju tražiti u „novoj paradigmi“ nenasilja i upravljanja identitarnim razlikama. Zasebna priča su, dakako, konstitutivni narodi, bolje rečeno ko-nacije u višenacionalnim zemljama, jer u njima tinja iluzija o vlastitoj, zasebnoj državi, ili  su pak manjinske nacije izložene pritiscima većinske nacije u pravcu unifikacija razne vrste. Ne zna se je li opasnije i pogubnije po opstojnost takvih država podcjenjivanje, ignoriranje ili dovođenje u pitanje važnih identiteta kakav je nacionalni ili same državne opstojnosti. U svakom slučaju je i jedno i drugo neprihvatljivo u višenacionalnim društvima i k tome siguran znak da se u njima i nema ambicija postati  „političkom zajednicom“ koja bi podrazumijevala poštivanje  i individualnih i skupnih prava.

U vezi razlika među kulturnim identitetima u BiH trebalo bi se, naravno, poći od mudrih naputaka Ivana Lovrenovića u „Unutarnjoj zemlji…“ (u nakladi „Synopsisa“ pojavilo se i peto izdanje „kratke kulturne povijesti BiH“), koji se ne tiče samo Hrvata, nego i svih „ubilačkih identiteta“ u BiH. „Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom“, veli Lovrenović. Potom govori i o „varijetitima“ identiteta: „Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini.” Apsurd je savršen i tim veći što u multinacionalnoj zemlji Bosni i Hercegovini, koju konstituiraju prema Ustavu tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, zajedno s 17 nacionalnih manjina i oko 160.000 ljudi koji nisu pripadnici spomenutih skupnih identiteta, prema Popisu iz 2013.,  na prvi pogled nasrće samo na prava građana konstitutivnih nacija, ali je jasno da se time nasrće i na prava svih manjinskih identiteta. U članku 3 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH se, inače, kaže: „Nacionalna manjina je dio stanovništva — državljana Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog podrijetla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja” (Vidjeti, Službeni glasnik BiH, godina VII, broj 12, od 06. svibnja 2003.)

Pojam „nacionalne manjine“ se u literaturi razlikuje, inače, od pojma „etničke manjine“, ma koliko toga imali zajedničkog, pri čemu je najbolje koristiti kompleksniju definiciju koju je 1977. godine formulirao specijalni izvjestitelj Potkomisije za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina, talijanski profesor Francesco Capotorti. Po njegovom mišljenju, ovaj je pojam “opravdano koristiti čim se odnosi na određenu, nedominantnu i brojčano manju skupinu, čim članovi ove skupine, ma koliko bili i državljani te države, imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike drugačije od ostatka dominantnog stanovništva i iskazuju, makar i implicitno, osjećaj solidarnosti koji je usmjeren na očuvanje svoje kulture, tradicije, vjere i jezika.“ U ovomu se kontekstu  moraju razumjeti i preporuke Vijeća Europe (No 1134/1990.) da se o pravima nacionalne manjine ima skrbiti “čim su određene skupine ljudi izdvojene, ili oformljene u posebne skupine, dobro definirane i smještene na teritoriju neke države, čiji su članovi državljani, te imaju izvjesna vjerska, jezična, kulturna ili druga obilježja po kojima se razlikuju od većine stanovništva.“  Od iznimne je važnosti i što je Opća skupština UN usvojila u prosincu 1992. Deklaraciju o pravima nacionalnih, vjerskih i jezičnih manjina, te što se i u ovoj deklaraciji veli: „Osobe koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama imaju pravo slobodno, bez ikakvog miješanja sa strane i bez ikakve diskriminacije, privatno i javno uživati svoju kulturu, ispovijedati i prakticirati svoju vjeru i služiti se svojim jezikom. Osobe koje pripadaju manjinama imaju pravo aktivno sudjelovati u kulturnom, vjerskom, društvenom, gospodarskom i javnom životu.“

Mulltinacionalnost s kojom se ne umijemo ophoditi!

Sreća je da su i pitanja prava i zaštite nacionalnih manjina internacionalizirana i  da  nisu više u isključivoj unutarnjoj nadležnosti država. Pri tomu je u BiH problem i u ustavnim zaprekama koje proizvode ograničenja glede konzumiranja pasivnog biračkog prava za manjince svih boja, pa čak i za tzv. konstitutivne manjine. O tomu govore brojne presude i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, počev od  „slučaja Sejdić i Finci protiv BiH“ do „slučaja Pilav“, kao i neprovedeni niz odluka Ustavnog suda BiH koje se tiču i aktivnog i pasivnog izbornog prava. Njihovo ignoriranje dovodi, čak, u pitanje i održavanja redovitih izbora 2018. godina u BiH, pa bi i cijela BiH mogla uploviti dogodine u tzv. mostarsku situaciju. Da je sreće kao što nije, sve bi političke i akademske „elite“ već davno prekinule tzv. hibridne ratove i containment policy – politike međusobnog zagađivanja bratoubilačkih identiteta, da se gorko našalimo s Maaloufovim formulacijama. U BiH se ne želi, nažalost, razumjeti da je konsocijacija prijelazna forma upravljanja razlikama, te da je podijeljena BiH već po sebi „idealna konsocijacijska situacija“. U stvari je posrijedi nerazumijevanje koncepta političke zajednice, pa jedni i dalje inzistiraju na građanskom vs. nacionalnog, a drugi uopće ne razumiju da su u obvezi poštovati građansko unutar nacionalnog. Uostalom, bez priznanja da se radi o političkim narodima-nacijama u BiH, pa ako i zakašnjelim,  ne može se u BiH uopće krenuti ka modelu „političke zajednice“, kako bi se od postojećih „ethnosa“ jednog dana oformio „demos“:  politička zajednica u kojoj se poštuju i individualna i skupna prava, kako bi se osigurala jednakost u šansama za sve bez obzira na njihove osobne i skupne identitete, uključivo one Maaloufove „ubilačke“, ili bijahu „bratoubilački“?

Kad ovo zastupate i u čistoj akademskoj formi, kao što ja to činim, na vas  se sruči silna mržnja, što sam iskusio i svih proteklih godina po povratku u BiH i proteklih dana povodom mojih javnih oglašavanja  u vezi s ICTY-ijevom drugostupanjskom presudom „Prliću i drugima“. Moji su pristupi „zločinački“ (u interpretaciji hrvatskih ekstremista), ili su „pokušaji relativizacije zločina“ (vele bošnjački ekstremisti), dok sam za tobožnje ljevičare i „građane“ samo „Čovićev lažni ljevičar“ i „lažni znanstvenik“, pa čak i „nacional-socijalista“ (kako vele lijevo-građanski dogmati, pijandure i političke propalice u Sarajevu s pozivom na bratiju im u Mostaru). Ne bih ih ni dotakao ovaj put da se ne pozivaju na Mostarce koji „dobro znaju ko je Lasić“, dakle prijetvorna hulja. Ne niječem, naravno, da ima i takvih Mostaraca, znam ih i poimenice, ali i u Mostaru i u Tuzli i u Sarajevu i u Banja Luci  puno je  razumnih ljudi koji razumiju da je problem u tomu što se u BiH  najteže ne podnosi nepripadanje nijednoj političkoj opciji, ili pripadanje samo kozmopolitskoj opciji polazeći od oformljenih identiteta. „Ljudi koje opisujete su ili neznalice ili moralne karikature“, napisao mi je povodom posljednji objeda na moj račun, jedan moj vrlo misaoni mladi prijatelj iz Sarajeva, „uopće Vas to ne treba dirati, mada znam da ponekad nije lako ignorirati. Ali moguće je. Znate kako kaže Andrić: ‘U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.’ ”

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s