Globus, mjera učinka globalizacije

Piše: Tarik Haverić

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina.

Ovaj prikaz je jedna od najplodnijih poluistina 21. stoljeća. Ono što se obično prešućuje jest da je u istom procesu pola milijarde ljudskih bića u (jugo)istočnoj Aziji izišlo iz najcrnjeg siromaštva. U prethodnih 15 godina samo u Kini nastala je srednja klasa od oko 400 miliona ljudi, no oni se nekako uvijek izgube u bilansima globalizacije koji lamentiraju nad ugroženošću srednje klase na Zapadu. Ipak, oni su — a ne (samo) banke i multinacionalne korporacije — pravi dobitnici globalizacije. I morali bi biti uključeni u kolektivno „mi“ koje treba da razradi „novi politički, ekonomski i društveni scenarij koji može odgovoriti zahtjevima 21. stoljeća“ koji najavljuje George Monbiot. U analizi globalizacije referentna jedinica je globus, a ne pojedini njegovi dijelovi, koliko god nama lično bili važniji od nekih drugih.

Može se, dakle, reći, da se uspon srednje klase u novim ekonomijama odvija „na štetu“ srednje klase u zapadnim zemljama. Račun štete i koristi u tom procesu morao bi biti globalni, i trebalo bi da odgovori na pitanje je li jedan nesumnjiv nazadak prihvatljiva cijena za jedan nesumnjiv napredak. U odgovoru će nam pomoći podsjećanje na socijalno-političke uvjete u kojima počinje da se razvija država blagostanja: u to vrijeme, zapadne zemlje bile su mahom kolonijalne sile, i novoosvojena radnička prava u metropolama finansirala su se prelijevanjem bogatstva iz kolonija i, kasnije, nezavisnih zemalja koje su s bivšim kolonijalnim silama ostale u nekoj vrsti povlaštenih veza. Oslobađanje tržišta na međunarodnom planu (a ne samo više unutar nacionalnih država), kao jedna od glavnih dimenzija globalizacije, istopilo je tu prednost i ugrozilo socijalne modele zapadnih zemalja, koji su bili plod otvorenog ili prikrivenog protekcionizma i različitih monopolnih pozicija.

Nije tajna da se visoka konkurentnost proizvoda i usluga novih ekonomija ostvaruje zahvaljujući cijeni rada (uključujući i rad djece) koja je daleko ispod zapadnih standarda. No uvijek treba naglasiti: današnjih zapadnih standarda, koji su plod socijalne i političke evolucije što je započela industrijskom modernizacijom u kojoj je odnos rada i kapitala bio manje-više isti kao danas u Kini. Kako bi se onda moralno mogao opravdati zahtjev koji razvijena zapadna društva upućuju novim ekonomijama, naime da smanje svoju konkurentnost uključujući troškove reprodukcije rada u jediničnu cijenu proizvoda, kada to sama zapadna društva nisu činila sve dok se nisu razvila? Kineski radnik danas radi mnogo više i zarađuje mnogo manje nego radnik na zapadu, ali je u mnogo boljem položaju nego njegov brat koji je ostao na selu gdje živi od zdjele riže dnevno. U sweatshopovima Bangladeša djeca sastavljaju teniske patike udišući isparenja ljepila za gumu, no ipak su u boljem položaju od petogodišnjaka koji su, u 19. stoljeću, radili u rudnicima Engleske i Walesa.

Prije nego što ovo rasuđivanje proglasimo ciničnom relativizacijom, razmislimo o tome šta je alternativa. Da su resursi planete ograničeni i, u nekim aspektima, već iscrpljeni — to više niko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Njeno stanovništvo nastavlja da raste, a rastu i njegove dnevne potrebe u bjelančevinama per capita. Gdje će se one naći, ako se smanji izlov ribe, širenje obradivog zemljišta na račun šuma i upotreba fertilizatora i herbicida koji povećavaju prinose (a svi su saglasni da upravo to treba učiniti: George Monbiot je istaknuti ekološki aktivist!)? Ovdje ne vrijede apeli za preraspodjelu bogatstva: čak i kada bi se ispraznili trezori i računi banaka i multinacionalnih kompanija, i kada bi svaki stanovnik na zemlji dobio jednaku količinu fiducijarnog novca, gotovine, dragocjenih metala i dragog kamenja, količina hrane i energije dostupna na tržištu ostala bi ista.

Otud, ako iz ekoloških obzira prema planeti nije mudro povećavati ponudu, i ako nije moguće zaustaviti demografski rast pa dakle ni potražnju, ostaje jedino da se preraspodijeli postojeća količina hrane i energije. Drugim riječima, jedni moraju izgubiti da bi drugi dobili. I to je ono što se dogodilo s globalizacijom. „Iznosi“ su relativni, i imaju veze s ličnim osjećajem gubitka. Milioni ljudi u industrijskim zemljama Zapada doživljavaju pogoršanje svoga stanja kao tragediju i, nadasve, kao nepravdu, iako je korak nazad koji su napravili mnogo manji od skoka unapred koji su istom prilikom napravili milioni ljudi u Aziji: u globalnom bilansu, korist je (mnogo) veća od štete.

Mnogi dobro obaviješteni analitičari prikazuju tu promjenu kao rezultat organizirane akcije otuđenih centara moći — finansijskih institucija, multinacionalnih kompanija itd., iako je svjetski sistem odveć glomazan a da bi se rukovodio ciljno orijentiranim ljudskim djelovanjem. Povijesni doseg ljudskih postupaka nikad se ne može objasniti samo subjektivnim pobudama aktera, i na glavne tendencije globalizacije možemo  gledati kao na hegelovsko „lukavstvo uma“: svjetski duh služi se individualnim strastima i interesima (npr. pohlepom i slavoljubljem) „svjetskih bankara“ i „krupnih kapitalista“, koji i ne znajući rade na ostvarenju univerzalne države, političkog otjelovljenja apsolutnog duha.

Spominjano „niveliranje“ ili preraspodjela na razini globusa ugrubo odgovara istom takvom procesu unutar nacionalnih država u protekla dva stoljeća. Njegov rezultat nije bio nestanak nejednakosti u svakoj od  tih zemalja (naprotiv, različite nejednakosti su se u mnogima od njih žilavo održale unatoč mehanizmima države blagostanja), pa ne treba vjerovati da će nestati ni u „globaliziranom svijetu“. Jedino u šta možemo biti sigurni jest da će se nejednakosti smanjivati — relativnim bogaćenjem jednih i relativnim osiromašenjem drugih.

Izlazak stotina miliona ljudi iz krajnjeg siromaštva, upravo kao ni sumrak države blagostanja, ne stoji u izravnoj vezi s liberalnom demokratijom. Iako se čini da ova tvrdnja stoji na klimavim nogama, budući da je proces o kojem je riječ omogućen širenjem slobodnog tržišta koje je nuždan uvjet liberalizma, ne smijemo zaboraviti da tržište nije i dovoljan uvjet. Kinesko privredno čudo, naprimjer, izvedeno je u autoritarnom okruženju; pretpolitička individualna prava, drugi nužan uvjet liberalizma, praktično su nepoznata pojava, upravo kao i „demokratska“ dimenzija liberalne demokratije, tj. politički pluralizam.

Stoga će se o napredovanju ili uzmicanju liberalne demokratije u ovom dijelu svijeta moći zaključivati tek kada (globalizacijom stvorena) kineska srednja klasa zatraži katalog zajamčenih ličnih prava i sloboda, a među njima i slobodu političkog udruživanja i pravo da lično ili putem izabranih predstavnika sudjeluje u donošenju političkih odluka.

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s