Koliko pjevača ili bendova ostavi traga s malim opusom, godinama nakon što prestanu s radom? Recimo, s jednim albumom? Jako malo, čini se. U svjetskim razmjerama može se govoriti o Derek and the Dominoes, The La’s, Lauryn Hill i drugim, manje poznatim imenima. U ex-yu, vjerojatno će vam prvi na pamet pasti Šarlo akrobata. Rijetko ćete, međutim, naći grupu koja je skoro pa nestala iz glazbene povijesti ovih krajeva a čije pjesme i danas zvuče drugačije, pametno i kreativno. Ovdje želimo podsjetiti na jednu takvu grupu.

Sarajevska pop-rock scena bila je jedna od dominantnih u tadašnjoj Jugoslaviji. Po prodaji nosača zvuka vjerojatno je premašivala sve ostale. Lista popularnih pjevača i grupa iz ovoga grada prilično je impresivna: Indexi, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Kemal Monteno, Merlin, Zdravko Čolić, Hari Mata Hari i Valentino samo su neka od poznatijih imena.

Gore spomenuta imena ona su koje bi prosječan slušatelj ex-yu glazbe vjerojatno nabrojao bez previše muke. Međutim, jedno ime s te scene skoro nitko ne zna. Grupa Kongres bila je možda jedini pravi sarajevski novovalni bend (po “lokalnoj originalnosti” parira im samo neponovljivi SCH). Izdali su jedan, sjajan album, imali jedan hit, a onda se razišli. Osim podsjećanja na ovu važnu grupu, zanimljivo je zapitati se zašto su promakli široj slušateljskoj publici, iako iz sredine koja je osamdesetih bila skoro pa osuđena na glazbeni uspjeh.

Prema dostupnim izvorima, grupu su u proljeće 1982. osnovali pjevač i gitarist Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha, pjevač Emir Cerić, klavijaturist Jadranko Džihan i bubnjar Adam Subašić. Grupu  su prije izlaska albuma napustili Cerić i Džihan. Isti izvor navodi da su prvi koncert održali „u jesen 1982. godine u sarajevskom klubu Sloga zajedno sa Zabranjenim pušenjem i grupom Elvis J Kurtovich. U samom početku surađivali su s dizajnerom Davorom Papićem, prema čijoj ideji su na svojim nastupima dijelili letke, puštali filmove i slajdove“.

1984. godine izdaju album Zarjavele trobente (Zahrđale trube) kao trojac. Naslovna pjesma bila je hit, barem u lokalnim okvirima. Osim nje, vrtile su se Zabava i Alisa prodaje zemlju čudesa. Kako to često biva, ubrzo po izlasku albuma krenuli su problemi. O tome se ne zna puno, ali može se pretpostaviti da nije bilo nešto beznačajno jer grupa prestaje s radom već 1985. Aljoša Buha odlazi u Crvenu jabuku s kojom objavljuje prvi album, a tragično gine 1986. godine u prometnoj nesreći, zajedno s Draženom Ričlom Zijom.

Ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena. Naslovna pjesma i većina albuma puno su originalniji u odnosu na tadašnju, megapopularnu sarajevsku produkciju. Zarjavele trobente je u isto vrijeme pomalo ekscentrična i pamtljiva pop pjesma. Alisa u zemlji čudesa zvuči kao Urban prije Urbana. Zabava i Optimist u najboljem su smislu riječi sasvim novovalne. Lavabo je otkačen i veseo. I tako dalje, skoro svaka pjesma ima ono nešto.

Legitimno je stoga zapitati se zašto Kongres nije opstao i zasluženo postao mnogo uspješniji. Jedan od razloga mogao bi biti pjevanje (djelomično) na slovenačkom. Naime, Zarjavele trobente i Zabava otpjevane su na tom jeziku, uz pomoć Zorana Predina iz grupe Lačni Franc. Ovo je kuriozitet i svakako hrabar čin, ali moguće je da je ograničio potencijalni komercijalni domet grupe, bez obzira na to to što je naslovna pjesma bila hit.

Druga ideja, sasvim izgledna i već iznošena drugdje, jeste da je u to vrijeme Sarajevo imalo velike adute u vidu pokreta New primitivs (predvođene Elvisom J. Kurtovićem i Zabranjenim pušenjem), kao autentičnim i veoma uspjelim lokalnim odgovorom na novi val. Nakon toga, 1985. dolaze teen idoli Plavi orkestar, pa Merlin. Sigurno nije bilo lako izboriti se za svoje mjesto pod suncem pored takvih rivala.

Osim toga, mogla je zakazati reklamna kampanja, moglo je nedostajati novca ili mnogo toga što može zakočiti potencijalno uspješan projekt. O tome bi bilo lijepo jednom porazgovarati s članovima benda. Ovako, ostaje žaljenje za karijerom koja je mogla biti puno veća. Ali i ovaj jedan uradak vrijedan je i važan doprinos ovdašnjoj glazbi i zaslužuje da se za njega zna mnogo više. U idealnom svijetu napravio bi se dokumentarac o grupi, a možda bi vidjeli i reizdanje albuma.

Dražen Šimić

---

Pratite nas na Facebooku i Twitteru