Politički kič kao sudbina

Piše:  Mile Lasić

“Danilo Kiš je nacionalizam identifikovao kao kič“, veli redatelj, glumac, filozof, što li sve nije Zlatko Paković sukladno njegovim „žitijama“, u „Danasu“ (Vučićev kič, 19.01.2018.), „u tom smislu, kraj osamdesetih i devedesete godine prošlog veka, proveli smo ovde u poplavi kiča – koja je jedne odnela zauvek, druge ostavila bez imanja, a treće bez pameti.” Upravo u BiH se ponajviše izdogađalo od spomenutog trojstva, pri čemu je možda tragičnije i od smrti i kolosalnih pljački što su današnji stanovnici BiH ostali bez pameti. Na tragu Zlatkove invektive bilo bi, naime, nužno dekonstruirati ne samo nacionalizam kao kič, nego i tzv. nacionalistički antinacionalizam prevejenih populista na tzv. lijevoj i i tzv. građanskoj sceni kao vrhunski politički kič i lakmus neupitne demokrature u BiH!

Uoči općih parlamentarnih izbora u 2018. zbunjenom i sluđenom građanstvu svakodnevno pristižu populističke poruke majstora privida i etnokratske i tzv. lijeve i građanske provenijencije, čiji su protagonisti bili i ostali „braća rođena“. Krajnja posljedica je nedostojanstveno življenje, neizvjesnost, pa i strah od budućnosti. Teško se oteti utisku da se radi o dogovorenoj i namještenoj utakmici majstora privida, kako onih koji se tobož bore u ime njihovih nacija tako i onih koji se tobož bore u ime anacionalnih građana za interese države BiH. U ovom pogledu je egzemplarno bilo obraćanje građanima BiH od 22. siječnja o.g. nepopravljivog Željka Komšića samo dan uoči „na mišiće“ zakazane sjednice Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH u vezi Izbornog zakona, bojkotirane od strane zastupnika HDZ BiH i SDA, što se sve unaprijed znalo ili očekivalo. U tijeku su, dakle, grube (izvan)parlamentarne igre tzv. etnonacionalista i još takozvanijih antinacionalista i građana oko izmjena Izbornog zakona u BiH, koje bi trebale biti usklađene s nizom presuda i Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Parlamentarna skupština Vijeće Europe je, inače, 24. siječnja usvojila Rezoluciju o BiH u kojoj poziva političare u BiH da se uozbilje, te da konačno pristupe realizaciji niza presuda Europskog suda u Strasbourgu, što podrazumijeva i tzv. konstitucionalni redizajn, a što izbjegavaju političari u BiH svih orijentacija, svaki iz svojih razloga. Radi se u stvari o pripremama totalne blokade političkog života u Federaciji BiH (i u cijeloj BiH), unatoč aktualnim posredovanjima OHR-a, Delegacije EU u BiH i američkog veleposlanstva u BiH, tih najmoćnijih institucija u poluprotektoratu zvanom BiH, upravo u vezi Izbornog zakona.

Obraćanje Željka Komšića tzv. probosanskim snagama

U obraćanju Željka Komšića bh. javnosti 22. siječnja pod naslovom „Koalicija za podjelu BiH krenula je u otimačinu institucija, moramo ih spriječiti“, veliki majstor spinovanja i političar „malog kapaciteta“, baš kao da mu je loš učitelj bio Zlatko Lagumdžija, veli se: „Građani, obraćam se kao jedan od vas, pozvan da govorim o onome što se šuti. Građani Bosne i Hercegovine, građani Federacije, osjećam moralnu potrebu da kažem ono što ne smije biti prešućeno. Vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine ( SDA, HDZ ) izlazi iz okvira legalnog djelovanja. Jedna od institucija Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju Predstavnički Dom Parlamenta Federacije, njen građanski dom, otuđen je od građana od strane vladajuće garniture. Otuđen s ciljem konačne podjele Bosne i Hercegovine. To je istina koja danas mora biti izrečena da se već sutra ne bi probudili u državi koje nemamo…“

Ma koliko se „fenomenom Komšić“ uistinu nerado bavim, prevagnulo je što je Željko Komšić ogoljeno demagoški lobirao za SDP-ov i DF-ov prijedlog izmjena Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata, što nije nelegalno, ali je moralno upitno, jer dovodi u pitanje i legalno i legitimno predstavljanje ne samo Hrvata u BiH, ma kakvi bili njihove vođe, a nikakve su u pravilu. Nakaradno je što Željko Komšić nudi „obraz“ kao svoj program, kako je demonstrirao na N1 u Pressingu Amira Zukića 24. siječnja uvečer (“Hrvatima u Bosni i Hercegovini nudim ovo, a to je veliko”!). Dakako da je moguće da je Ž. K. moralnija osoba izvan politike od svih drugih političara, što i nije teško biti, ali u politici je i on sastavni dio kaljuže, posebice nemoralan s obzirom na pristajanje na manipulaciju njime i njegovu manipulaciju bh. građanima, posebice bošnjačke nacionalnosti!

U vezi s tim, u jednom nedavnom talk-show-u na Al Jazeera bio sam partner u pristojnom razgovoru s kolegom Šaćirom Filandrom, koji je u vezi biranja političkih predstavnika Hrvatima u BiH kazao, parafraziram, da treba poći od činjenice da je takvo što moralno problematično, pa se potom lako dogovoriti o izmjenama Izbornog zakona. Replicirao sam uvaženom kolegi da je taj pristup jedino ispravan i uistinu moralan, ali nije lak, kako je on tvrdio, jer se, doista, radi o tomu da sve bošnjačke politike odustanu od ambicije biranja političkih predstavnika Hrvatima u BiH, a ne samo SDPBiH, Demokratska fronta „Željko Komšić“ ili Građanski savez, ti notorni predvodnici demagoškog pokreta protivu razumijevanja svoje zemlje kao višenacionalne zajednice. Nažalost, ni SDA neće da konzekventno misli svoju zemlju višenacionalnom, pa samo SBB od većih stranaka u Bošnjaka pokazuje da je razumio ozbiljnost „hrvatskog pitanja“ u BiH, koje i nije rješivo bez dobre volje Bošnjaka (i Srba). Ponovit ću stoga i ovdje kako je poštivanje kolektivnih ili skupnih prava, uključivo nacionalnih, sastavni dio poštovanja i zaštite individualnih prava i sloboda i time obveza i države BiH i pretpostavka opstojnosti BiH!

U Komšićevom obraćanju bh. javnosti od 22. siječnja se unaprijed kazalo da je „vladajuća koalicija (SDA, HDZ) odlučila da opstruira održavanje sjednice i pokretanje rasprave o ovom prijedlogu kojim se provode odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i kojim bi se omogućilo nesmetano održavanje izbora te provođenje izborne volje građana“, što i nije bilo teško znati, ali se izgovorila i krupna neistina da je SDP-DF-ov prijedlog u korist omogućavanja redovitih izbora. Ne, njihovi prijedlozi su sigurni put u neodržavanje izbora na jesen, ili u nemogućnost konstituiranja izvršnih i zakonodavnih vlasti, ako bi se izbori i održali. Patetično i neumjesno do iznad svake mjere pristojnosti, u Komšićevom obraćanju se tvrdilo, inače, posve suprotno: „Zastupnici SDP-a i DF-a bukvalno su od vladajućih spriječeni da kroz Parlament Federacije čiji sastav odražava demokratsku volju građana predlažu rješenja. Vladajuća koalicija otela je Parlament Federacije i pretvorila ga u besprizornu Skupštinu u kojoj glas i prijedlog građana ne vrijede apsolutno ništa, dok sa druge strane vrijede jedino njihovi dogovori o njihovoj zajedničkoj pljački građana Federacije. Vrijedi u toj besprizornoj Skupštini pored pljačke građana i dogovor o podjeli države Bosne i Hercegovine, koju, po njihovom mišljenju, treba započeti tako što Bošnjaku iz Stoca neće biti omogućeno prisutnost u Domu naroda Parlamenta Federacije, dok će Hrvat iz Srednje Bosne morati opet da seli u Bobanovo selo ukoliko želi biti među legitimnima. Srba, i ostalih u njihovim vizijama odavno već nema, ili ukoliko ih ima, ima ih tek utoliko koliko su im nisu smetnja u njihovim planovima podjele države.“

Građani, veli dalje Željko Komšić, pri čemu interpunkcija i stil pisanja da svakog oslovi u cirkularnom pismu velikim slovom govori o njegovoj pismenosti: „ …Vama je kao i meni sasvim jasno da HDZ nastavlja politiku Franje Tuđmana. Ta politika ima svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. Kratkoročni cilj je etnoteritorijalizacija Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno formiranje etničkih izbornih jedinica, ali tek kao pretpostavka za dugoročni cilj, disoluciju Bosne i Hercegovine. Srećom uvođenje takvog principa ne samo da je u suprotnosti sa onim što Bosna i Hercegovina kroz stoljeće jeste, a jeste multietnička država svih njenih građana i naroda, nego i u suprotnosti sa svim demokratskim tekovinama civiliziranog dijela svijeta. Međutim, mi građani Bosne i Hercegovine, nakon svega preživljenog iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu ne smijemo vjerovati u to da je za našu i sudbinu naše domovine, od nas zabrinutiji bilo ko drugi do nas samih. Zato Vas (sic.) pozivam da dignete svoj glas protiv podjele države čiju smo opstojnost krvlju platili! Ako to prvo ne uradimo mi, neće niko. Građani, Vama (sic.) je kao i meni sasvim jasno, ko neće dignuti glas protiv podjele države. Upravo oni koji se slažu sa našim građanskim prijedlogom, oni koji mu ne mogu naći nikakvu zamjerku, osim što potiče sa naše strane kao izraz volje građana. Njihovo istovremeno deklarativno slaganje i suštinsko protivljenje našem prijedlogu najveći je oblik političkog licemjerstva i savijanja kičme pred njihovim Tuđmanovim partnerima. Između podrške rješenju i deblokadi Bosne i Hercegovine oni biraju sluganstvo političkim nastavljačima Franje Tuđmana. 1994. godine, tadašnji predsjednik SDA Alija Izetbegović, cijeneći žrtvu koju su građani Bosne i Hercegovine podnijeli u borbi protiv podjele Bosne i Hercegovine, sebi nije smio potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma dopustiti ovoliku količinu kompromiterstva sa interesima države Bosne i Hercegovine. Danas njegova SDA ne samo da sebi to dopušta nego optužuje sve one građane koji na tu politiku trulih kompromisa i izdaje interesa države Bosne i Hercegovine gledaju sa gađenjem. Ti ljudi su spremni izdati i ono što je Izetbegović 1994. smatrao nedopustivim, a da ne kažem da nisu spremni do kraja udovoljiti svojim koalicionim partnerima sa kojima se od rata na ovamo zajedno valjaju u mulju i blatu kriminala koji ih povezuje tako čvrsto da ih u tome izgleda ne može razdvojiti ni dilema hoće li ili neće podržati razgradnju države, hoće li ili neće podržati borbu protiv razgradnje države. Građani, koalicija za podjelu i razgradnju Bosne i Hercegovine krenula je u otimačinu institucija. Od građana su otuđili sve osim časti. Neka zadnje što nam je ostalo bude motiv u borbi protiv podjele i izdaje države. Na to nas obavezuju oni kojih više nema, i oni koji tek treba da dođu.“ Ustupio sam Ž.K-u silan prostor iz razloga što ovu vrst licemjerstva i nije moguće bolje dekonstruirati nego njim samim: plitkošću tzv. neupitne patriotske argumentacije, koja nažalost osigurava u BiH siguran izbor i kad nemate nikakav drugi programa izuzev jako upitnog „obraza“!

Dođe mu da popije otrov!

Nakon što su se vrhovi SDA osjetili prozvanim, te uzvratili Komšiću istim tonom, 23. siječnja se ponovio oglasio i Željko Komšić, razotkrivši se ovaj put kao još sitniji politički šibicar, ublehaš i licemjer, pa mi je ponovno najlakše prepustiti mu da se sam demaskira pred iole obrazovanijom čitalačkom publikom. Ž. K., prvo, tobož osjeća potrebu da istinski zahvali onome ko je pisao najnovije saopćenje SDA u kojem se spominje njegovo ime, te ga moli da isto proslijedi Draganu Čoviću, HDZ-u i HNS-u, kao i da, sa istim upoznate, po mogućnosti, i zvanični Zagreb. Ovo govori iz razloga, veli Ž.K., „što je iz Vašeg saopćenja jasno vidljivo da ja nisam Vaša marioneta, kako pomenuti tvrde već godinama, kao i da nisam nikakav dušmanin Hrvata u BiH“. Potom „iskreno Vam i od srca zahvaljujem na tome, jer ste učinili ono što ja ne mogu da učinim i dokažem već godinama.“ U točci 2 Komšić veli „Što se tiče ispijanja apaurina koje mi preporučujete, moram priznati da mi nekada dođe da radije popijem otrov kada vidim šta sve radite i kako to radite. Ako ste zainteresovani za ovu temu, moraću Vam napisati posebno i nadugačko pismo. Vaše je samo da se izjasnite da to želite da čujete.“ U točci 3 Komšić potom poručuje: „Kada pominjete sastanak sa Čovićem iz 2014, ili ste kucali saopćenje u velikoj brzini ili niste dobro informisani, što me opet čudi, jer sam i sam više puta govorio o tome, a onda ispada da Vi niste ništa čitali ili pratili. Nije bilo nikakvog sastanka u Širokom Brijegu, tamo svakako nisam bio još od prije rata, sastanak je bio u Mostaru, a rezultat tog sastanka jeste izbor Izetbegovića u Predsjedništvo BiH. Jedini ko je oštećen tim sastankom jeste Radončić kojem je malo nedostajalo da tada postane član Predsjedništva BiH. Na Vašem mjestu, ja bih pokazao bar malo zahvalnosti za to. Usput, razgovaralo se i o temama koje Vam se možda sada čine nebitnim – euroatalntskim integracijama, potrebi da se situacija u BiH smiri i stabilizuje, itd. itd.“ U četvrtoj točci se Komšić bavi skijanjem i drugim banalnostima, pa ju je najbolje preskočiti, dok se u točci pet pozabavio patriotizmom, što je dragocjeno znati onima koji se žele pozabaviti fenomenom de-patriotizacije, kao moj mladi online prijatelj iz Srebrenika Adnan Avdić. „ I na kraju, kada pominjete patriotizam, meni je zaista žao što u Predsjedništvu Vaše stranke ima sve manje ljudi sa kojima bi se moglo razgovarati na temu rata, krvi, blata, gladi, mrtvih drugova itd.“, dočepao se Komšić njegove teme, „nije da ja uživama u razgovorima na tu temu, jer o tome mogu pričati samo sa onima koji su to osjetili, već samo kažem da kod Vas u vrhu stranke ima sve manje ljudi u kojima bi mogao naći sugovornike na tu temu, uključujući i pisca Vašeg saopćenja”. Potom slijedi u Komšićevom pismu SDA-u: „Uz drugarski pozdrav, Smrt fašizmu, sloboda narodu!!! Željko Komšić“. (Baš tako je napisano, sve s interpunkcijama.)

Sve je isto kao i lani i preklani

Ne vidim nikakvu potrebu korigirati moje ranije ocjene o ovomu „lakmusu“ bh. demokraturske politike, ništa posebno gorem, ali ni za zeru boljem od njezinih ostalih aktera, ma što on o sebi mislio. Izdvojit ću ovdje tek dijelić onog što sam početkom travnja 2012. godine kazao u odgovorima na pitanja Bedrudina Gušića za dijasporski list SABAH USA. Na pitanje kako komentiram ostavku Željka Komšića na sve funkcije u SDP-u, odgovorio sam: „Kao lakrdijaški čin nezrelog političara i čovjeka koji se muči s razumijevanjem kompleksnog svijeta moderne socijaldemokracije i s plurimorfnom nacionalnom kompozicijom Bosne i Hercegovine. Sve bi to bila njegova privatna stvar da ne obnaša funkcije koje obnaša. Još je više zapanjujuće što ga toliki broj ljudi obožava. Trebalo bi, ipak, jednom vidjeti zbog čega ga obožava ‘sarajevska raja’, ili što je to Željko Komšić uradio dobro na visokim funkcijama. U aktualnomu osvrtu na ovu fingiranu ostavku, pod signifikantnim nazivom ‘Lakrdija Komšić’, vjerojatno najlucidniji živući um kojeg imamo u BiH, književnik, etnolog i enciklopedista Ivan Lovrenović se pozvao na svoj komentar iz 2006. godine povodom prvog Komšićeva biranja u Predsjedništvo BiH, jer je već tada u njemu ustvrdio: ‘Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualno-politički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.’

U biti se i nema što dodati tomu što je ovaj naš Krleža i Gotovac u jednoj osobi već tada uočio, dodao sam tomu. Samo je drugi Komšićev izbor prisilio još nekolicinu bh. intelektualaca, spomenuo bih E. Kazaza, I. Vukoju, Ž. Papića, uključivo i moju malenkost, da otvoreno govorimo o posljedicama ovih Lagumdžijih i Komšićevih stupidnih igrarija s izbornim zakonima po radikalizaciju hrvatskog pitanja u BiH i stabilnost BiH. Ovim se putom SDP BIH, dakle, očitovala strankom koja ne razumiju ni ideju socijaldemokracije ni složenu strukturu svoje zemlje, da bi se za kratko vrijeme utopila do neprepoznatljivosti u bh. političku, etnokratsku kaljužu. Nije, dakako, SDP BiH, kao ni SNSD, kriv za ono što su od BiH uradile etnokratske vlasti u ratu i poraću, ali je itekako kriv što je postao stranka klijentelizma, „reketaranja“ i nepotizma, što se tim putom izjednačio s onima kojima je trebao biti alternativa. Ako se svemu tomu doda i neupitna autoritarnost ‘mudrog vođe’, postaje slika ‘socijaldemokracije s brkovima’ i bezalternativnosti jasnija, a odgovornost SDP BiH veća, posebice prema onima čije su nade iznevjerili. Moje nisu, jer sam po povratku u BiH nakon 18 godina života u europskoj političkoj kulturi bez napora prepoznao ove demokraturske boleštine kod tobožnje bh. socijaldemokracije i odlučio o njima javno govoriti. Sada mojim rječnikom govore ‘i vrapci na grani’, ali mene su ‘neprijatelji otvorenog društva’ s lažne ljevice već bezmilosno propustili kroz virtualnog ‘toplog zeca’. Ozbiljni ljudi im – unatoč trudu – nisu nikad povjerovali da sam ono što nisam. Komšićeva ostavka se, dakle, može ozbiljno tumačiti jedino neozbiljno, dakle kao lakrdija …“

Ovdje prosto moram umetnuti kako su ova pitanja postala konačno jasna jednom broju mladih i darovitih ljudi u BiH, primjerice onima koji pišu i uređuju „Prometej“ i „Digitalna Demokracija“, na čijim sam stranama i pročitao ogled mladog Franje Šarčevića „Zanimanje Komšić“, u kojemu se suho konstatira „da Željko Komšić u 11 godina svog djelovanja u visokoj politici jednostavno nije uradio ništa dobro vrijedno pažnje“, ali je pritom „uradio puno štete“. U ovoj interpretaciji cijeni se, također: „Radi se o političaru koji godinama živi u visokoj politici zahvaljujući svojem imenu i prezimenu i simboličkom kapitalu koje to ime i prezime nosi: Hrvat, a naš, po našoj mjeri, prava raja; borac Armije BiH; nosilac zlatnog ljiljana; priča bosanskim jezikom a ne nekim hrvatskim… I to je manje više to, čitav sadržaj koji nudi političar koji je svoje ime i prezime podebljano nekim ‘patriotskom’ uhu ugodnim floskulama pretvorio u zanimanje.“ Pri tomu je još važnije ono što mladi Šarčević poručuje na kraju svog ogleda: „Dogodi li se opet njegov izbor, to će ugasiti posljednju šansu da se među Hrvatima u BiH pojave konstruktivne političke opcije i stvori kakav-takav politički pluralizam – ako takva šansa već nije umrla početkom ovog desetljeća. HDZ će nastaviti monopolizirati pravo na ‘hrvatski’ dio politike i homogenizirati sve manji i manji narod, pri čemu će im – kao vještim makijavelistima – Komšićev izbor doći kao kec na desetku. Što znači jedno mjesto u Predsjedništvu naspram prilike da u narodu razvijaš paranoju i osjećaj ugroženosti, zakinutosti i majorizacije od strane političkog Sarajeva i većinskog naroda te tako u narodu koji si opljačkao i rastjerao postaneš zaštitnik, izbavitelj i apsolutni vladar? To je prilika koju će Dragan Čović i hadezeovske strukture vješto iskoristiti, a od toga nitko neće imati koristi, niti hrvatski građani naše zemlje niti Komšićevi ‘svi građani’ radi kojih se tobože bori za tu funkciju i koje bi tobože predstavljao. Sve s visokom plaćom i ugodnim životom, da spomenemo i taj ne baš nebitan momenat.“ Da, to je jednostavno tako tko razumio taj i shvatio. Inače, mladi Šarčević je napisao i kritički osvrt „Il Principe Čović“, koji se može vidjeti na spomenutim portalima, u kojemu s razlogom govori o Draganu Čoviću kao maltene perfektnom „makijavelisti“!

Zašto nijedno nacionalno pitanje u BiH nije takozvano?

Svojevremeno sam sudjelovao kao komentator u jednom važnom istraživanju Konrad Adenauer Stiftung o hrvatskom pitanju u BiH, ustvrdivši da ni hrvatsko ni ijedno drugo nacionalno pitanje u BiH nije takozvano, ali da se može i mogu rješavati samo u ambijentu obzira i međusobnog uvažavanja i u europskoj perspektivi naše zemlje. S tim u vezi sam i za čitatelje lista SABAH USA objasnio da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije takozvano, kako se nažalost i ovih dana tvrdi u akademskom, medijskom i političkom Sarajevu. Na izravno Bedrudinovo pitanje postoji li “hrvatsko pitanje” u BiH i ako postoji, kako ga riješiti? Da li je III. entitet rješenje?, opet sam odgovorio uz pomoć Ivana Lovrenovića: „Svi koji danas uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u ‘normalnim evropskim državama’, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima) spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji kontraproduktivan posao.“ Vidjeti, Lakrdija Komšić, www.ivanlovrenovic.com …

Hrvatsko pitanje u BiH je neriješeno nešto malo više nego druga nacionalna pitanja, pojasnio sam potom,  i samo dodatno je artikulirano „fenomenom Komšić“, dakle s time što se ogolilo do prostote kako Bošnjaci biraju i svoga i tzv. hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ogolila su se, također, velebošnjačka nastojanja da se Hrvate svede na etničku skupinu u Federaciji, iako su oni čvrsto formirana bh. nacija. U RS-u ih skoro i nema, oni su tamo već svedeni na beznačajnost. U popriličito nadmenim i kratkovidim bošnjačkim krugovima rezonira se otprilike ovako: – Obzirom da Srbi imaju „državu u državi“, Republiku Srpsku, moramo imati našu bošnjačku ili bosansku državu. Ali, i hrvatski nacionalisti žele svoju nacionalnu državu u BiH, taj treći entitet, ili federalnu jedinicu, jer nacije žele kontrolu teritorija, pa ma kolika bila, i eto ti vraga. Treći ili peti entitet, kazala je jedne prilike Vesna Pusić, o tomu se treba početi razgovarati u BiH. Zemlja, doista, vapi za alternativom, a nje nema. Nitko nije u stanju organizirati smislene razgovore o alternativnim putovima.

Razgovor o konsocijacijskom modelu kao oprobanom putu izlaska nestabilnih ili višenacionalnih zajednica u stabilna društva se apriori odbija, pa se u BiH živi tzv. javašluk konsocijacija koja odgovara samo političkim elitama. Da tragedija bude još veća, smislenu alternativu ne nude ni liberali, oni koji se pozivaju na nužnost razlikovanja „ethnosa“ i „demosa“ kao temeljne odlike u formiranju modernih političkih zajednica. Radili to iz najčestitijih namjera, kao poštovani kolega Tarik Haverić, ili iz manje časnih, antinacionalističko-nacionalističkih, antimultikulturalističkih, kako radi čitava plejada sarajevskih intelektualaca, oni previđaju upravo ono o čemu je govorio Ivan Lovrenović. Zemlja kao BiH ne trpi ništenje nacionalnih identiteta, niti nametanja koncepta modernih političkih zajednica. U brojnim europskim zemljama, pa i u SAD, je moguće biti pripadnik političkog naroda, demosa, i ako ste useljenik i niste krvno ili kulturološki pripadnik većinske nacije, ali se na Balkanu, posebice u BiH priča o „demosu“ pretvara u obračun većinskog ethnosa s manjinskim ethnosom, tj. majorizirajuća tlačenja nacionalne većine nad manjinama, ma koje one bile. Osobno vidim rješenje hrvatskog i drugih otvorenih nacionalnih pitanja u jednakopravnosti, u mješovitom modelu koji bi omogućio artikulaciju i nacionalnog i građanskog u bh. političkom životu. Vidim, naime, kako je upravo Europska unija zbog njezinih načela i vrijednosti spasonosna obala i za razrješenje tri bh. nacionalna pitanja i državno-političkog pitanja BiH. Još samo da i drugi progledaju …

Otvoreno pismo osmorice bh. Hrvata: „Protiv manipuliranja narodom“!

Zapravo se radi o nenaučenim lekcijama, o još jednoj  komšićevsko-lagumdžijskoj podvali bh. građanstvu u nastajanju, jer se borba protivu tzv. etnokratskog principa u BiH uglavnom svodi na blagu borbu protivu bošnjačkog nacionalizma i beskompromisnu borbu protivu identiteta Hrvata u BiH, pod egidom nužne borbe protivu tzv. urođene podmuklosti Hrvata, posebice onih hercegovačkih, čime se dotaklo dno dna u Sarajevu, baš kao i nekada u Beogradu, uoči disolucije bivše SFRJ. U nijekanju višenacionalnosti BiH i hrvatskog pitanja u BiH stiglo se i do pozivanja na naoružavanje i  rat, što sve dolazi „kao kec na deset“ i hrvatskim nacionalistima i u BiH i u Hrvatskoj. Iz ovih razloga u nastavku i slijedi otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata „Protiv manipuliranja narodom“, sastavljeno prije sedam godina. Učinilo mi se smislenim pokazati  u ovoj dekonstrukciji „političkog kiča“ u BiH kako se ništa bitnije nije promijenilo od tada naovamo, ako nije postalo još prostije i nedostojanstvenije. Ne znam, naravno,  da li bi svi tadašnji su-potpisnici ponovno potpisali sadržaj „otvorenog pisma “, ali ja bih, kako bi i bilo BiH, kojoj bi bilo moguće dostojanstveno pripadati. Ovo pismo je ugledni portal Index.hr samo dan poslije njegove objave u BiH, 28. ožujka 2011., prenio u cijelosti, najavivši ga kako slijedi: OSMORICA poznatih bosanskohercegovačkih intelektualaca – Vjekoslav Domljan, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Ilija Šimić, Lukša Šoljan – zbog događanja na tamošnjoj političkoj sceni jučer su uputili otvoreno pismo u kojem apeliraju protiv manipuliranja narodom. Pismo donosimo u cijelosti:

– Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnome čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa Bosnu i Hercegovinu, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva.

1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva. Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u Bosni i Hercegovini. Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu “vodećih” hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa “Sarajevom” i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama. Više je, naime, nego jasno da SNSD-ova i SDS-ova “borba za hrvatska prava” nije motivirana ničim drugim nego daljim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a.

2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava da obesnaži hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu Bosne i Hercegovine, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju. Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010, bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat. Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih  je zakočen kurs povratka Bosni i Hercegovini i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s “Hrvatskom samoupravom”. Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH. To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema “Sarajevu” i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa.

3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja, međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati. Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta. Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini ju u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika. Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: “Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a. Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti.

Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u Bosni i Hercegovini neizbježno rezultira. Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire. 

Post Scriptum: Neki su akteri prijepora iz 2011. umrli, pokoj im duši, ali u sadržaju „otvorenog pisma“ Osmorice ništa nije izmijenjeno!


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s