Kritika bosanskog uma: Ova je knjiga fantom slobode!

Piše: Zlatko Paković

Stvarnost je simptom dominirajuće ideologije. U manjoj ili većoj meri, ili simptom prosvetiteljstva, humanističkih nazora, entuzijazma razuma i kritičkog preispitivanja inače neupitnih vrednosti, ili simptom ideološkoverske dresure, ekstaze dogmatizma i bezumlja. Nije teško pogoditi u koji od ova dva vilajeta spada stvarnost nacionalnih država nastalih razaranjem Jugoslavije.

Države bez društava

To su države, da, diskutabilno suverene, ali bez društava. U njima nema javnog konsenzusa oko očiglednih činjenica ko su heroji, a ko zločinci Drugog svetskog rata, ko žrtve, a ko dželati i inspiratori zločina u ratovima devedesetih godina prošlog veka.

Posle zajedničkog iskustva svetske povesti, klasne revolucije, urbanističkog modernizma, samoupravljanja i apstrakcije u umetnosti, “naši narodi i narodnosti” danas separatno žive u istoj kontrarevolucionarnoj, kolaboracionističkoj, predmodernoj, klerikalizovanoj i nacifikovanoj stvarnosti. Jedini subjekti tu su nacionalno-verske zajednice.

„Stabilnost zajednice podriva stabilnost društva“, piše Tarik Haverić u, malo je reći izuzetnoj, knjizi Kritika bosanskog uma. U kojoj meri nacionalno-verske zajednice uništavaju društvo, najčudovišniji primer daje Bosna i Hercegovina. Evo šta Haverić piše o njenim državnim prilikama i društvenom stanju:

“Nakon stjecanja samostalnosti, ova bivša jugoslavenska republika samo zahvaljujući vanjskom pritisku funkcionira kao država, ali je u njoj – zbog unutrašnje podijeljenosti na tri odvojena kulturna prostora u kojima ‘konstitutivni narodi’, sada bez ikakave kontrole, daju na volju svaki svojim fantazmima – bosanski muslimanski subjekt po prvi puta zaposjeo neke važne institucije kroz koje, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, može da perpetuira svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho.“

Perpetuiranje mitova, to stalno varenje i povraćanje jednoličnih drevnih poverja i aksiomatskih predrasuda, koji imaju odgovore na sva pitanja, starostavne odgovore na pitanja koja izbijaju iz budućnosti, stare odgovore na nova, dosad nepoznata pitanja, srž je svakog, pa i bošnjačkomuslimanskog nacionalizma, koji Haverić, u svom javnom času anatomije, poleže na obdukcioni sto:

„Današnji život Bosne i Hercegovine potvrđuje da je moralna degradacija dosegnula svoj vrhunac tek nakon što su komunisti/ateisti otišli sa historijske pozornice, a ‘ljudi koji klanjaju i poste’ došli u poziciju da sami utvrđuju sve parametre javnoga života…  Ideološki integrirano društvo koje su izgradili stavljajući islamske vrijednosti u prvi plan polako tone već dvadeset godina, nagriženo institucionalnim kriminalom i korupcijom, ‘ugledni biznismeni iz prijateljskih islamskih zemalja’ već su preuzeli najvažnije resurse, a mladi ljudi napuštaju zemlju glavom bez obzira: prema najnovijem predviđanju Odjela za socijalna i ekonomska pitanja Ujedinjenih nacija, cijela Bosna i Hercegovina će 2100. godine imati milion i sedamdeset hiljada stanovnika.“

Savremeni bošnjački nacionalizam dubinski je povezan sa islamskim fundamentalizmom.  Taj spoj ideološko-verskog dogmatizma srlja „iz jedne fatumom obilježene prošlosti u zacrtanu budućnost“. Po definiciji, to je likvidacija budućnosti. Osnovni zadatak nacionalizma, ta takozvana borba za očuvanje nacionalnog identiteta, dakle, očuvanje stabilnosti jedne fantazme. predstavlja izgovor za nedelanje, veli Haverić. To je izgovor za odustajanje od saznanja, odustajanje od samog života. U biti, očuvanje tzv. nacionalnog identiteta, mržnja je prema životu i svetu.

Desetkovanje budućnosti

To histerično ideološkoversko nastojanje da se zaustavi vreme nužno proizvodi ekonomsku, socijalnu, političku, kulturnu zaostalost. Stvarnost kojom dominira nacionalistička ideologija, simptom je njene mentalne retardiranosti:

„To je stanje dodatno otežano hotimičnim i sistematskim vezivanjem bošnjačkih intelektualnih i funkcionalnih elita uz islamski svijet (arapske zemlje, ali i sve više dekemaliziranu Tursku), koji nikada nije usvojio prosvjetiteljske vrijednosti pa otud ne uspijeva da se nosi sa zahtjevima političke modernosti. Taj neuspjeh nema veze s dogmatskim sadržajem vjere, već s činjenicom da islam kao religija nije prošao kroz demitologizaciju.“  Haverić zaključuje: “Bosanski muslimanski subjekt, izdresiran (je) da ne dovodi u sumnju tvrdnje svojih istaknutih intelektualnih, vjerskih i političkih autoriteta.”

Tragično je da jedno društvo koje je podnelo ogromne žrtve nevino stradalih u ratu i sa Vojskom Republike Srpske i sa vojskom Hrvatskog vijeća obrane, društvo koje je doživelo i preživelo genocid u Srebrenici, masakre u Prijedoru, Foči, Mostaru… danas desetkuje sopstvenu budućnost ideologijom koja je u biti autogenocidna. Haverić piše: „Nemoguće je dokazati bosanskom muslimanskom subjektu da je za svoj nezavidan položaj kriv on sam.“

Današnja BiH, to je živi sukob zombiranog bosanskog muslimanskog subjekta sa zombiranim srpskim pravoslavnim subjektom i zombiranim hrvatskim katoličkim subjektom, uz poslovnu saradnju i trojno enormno bogaćenje njihovih političkih i finansijskih elita. To je jedno neodrživo a dugovečno društvo sa stabilnim nacionalnoverskim zajednicama. Društvo u kojem su fantazme subjekti, a ljudi fantomi.

Epohalna knjiga Tarika Haverića, Kritika bosanskog uma, fantom je slobode. Dolazi iz kritičkog duha budućnosti pred bosanskohercegovački tamni vilajet, bez zazora pitajući njen trećinski konstitutivni, bošnjački muslimanski subjekt: šta znaš? Bošnjački muslimanski subjekt, na seansi kod doktora Haverića, ogoljuje se u svojoj analnoj fazi zastoja.

Kritika bosanskog uma napisana je briljantno, strogo analitički, s kristalno razgovetnom, poletnom argumentacijom i sočnom ironijom koja oduševljava svojim smelim raskrinkavanjem nacionalnih i verskih dogmi što se, iako lažno, plauzibilno predstavljaju kao poslednje reči naučnog istraživanja. Ta knjiga je duhoviti leksikon koji žigoše sve društveno privilegovane gluposti koje proizvodi ideološkoverski dresiran bošnjački muslimanski subjekt, od onih, van pameti zluradih, optužbi Ive Andrića da je pisao s predumišljajem da muslimane Bošnjake prikaže kao manje vredne od drugih, do zastrašujuće promocije dela i ličnosti  kojima se podupire muslimansko savezništvo sa ustaštvom.

Ono što Haverić naziva ’bošnjačkim muslimanskim subjektom’, tim duhom nacionalnoverske naredbe koja se mora bespogovorno izvršavati, tim neupitnim transcendentnoanalnim Super(g)egom koji vlada despotski stvarnošću kao vlastitim nokširom, i sav taj galimatijas pseudoakademske, nadriintelektualističke proze u tom zloduhu koji poništava smisao istraživanja i proučavanja, jer ništa ne dokazuje, držeći se otpočetka do kraja svoje unapred spremne dogme kao kvazidokaza, možda najbolje ilustruje Haverićeva analiza slučaja Alije Izetbegovića.

Analiziranje Izetbegovića

Citiram ovde štedro kako bih čitaoca nagovorio da pročita ovu izvrsnu knjigu, uvidevši, i iz ovog citata, koliko je njen autor hrabar da u pitanje dovede jednu neupitnu veličinu, koliko je pametan da tu veličinu raskrinka u njenoj minornosti, i koliko je društveno odgovoran da ukaže na to koliko ta preuveličana minornost nanosi zla stvarnosti.

Analizirajući, dakle, Izetbegovićevu knjigu Islam između Istoka i Zapada, koja je danas za bošnjački muslimanski subjekt poslednje slovo nacionalne politike i vjeruju nacionalnog etosa, Tarik Haverić piše: „Kako bi ’dokumentirao’ svoje apodiktičke sudove, Izetbegović neumorno čeprka po svjetskoj filozofskoj i književnoj baštini da bi tu i tamo istrgnuo neki stav ili misao koje može korisno utkati u svoju naraciju. Budući da je svjestan temeljne proizvoljnosti ove potonje, Izetbegović grčevito gomila ’dokazni materijal’ lijepeći citate jedan na drugi: Kant, Tales, Pitak, Ciceron, Hilel, Konfučije i Hrist, od svakog po izreku da se potvrdi kako ne treba činiti drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi. I na kraju tog predvidivog veleslaloma u kojem se vješto zaobilaze stavovi tih istih ili drugih autora koji bi mogli osporiti željeni tok rasuđivanja (…), stižemo na cilj. Zaključna rečenica glasi: ’Predanosti, tvoje je ime islam!’ Blizu je pameti da bi se s tom tvrdnjom, na neviđeno i bez iščitavanja Windelbandove Povijesti filozofije, složila svaka nena iz Bužima ili Puračića, samo kada bi znala šta to znači. Pa čak i kad ne bi znala, jer može naslutiti da se o islamu nešto lijepo govori! A naročito ako joj kažu ko je autor… No sav taj eklektički dekor sklepan od komadića Tolstoja i Kavabate, Debussyja i Chopina, Marxa i Heideggera, Sokrata i Martina Bubera ne može prikriti inicijalnu prevaru Izetbegovićeve naracije: ’Predanosti, tvoje je ime islam!’, to nije zaključak do kojeg je autor došao nakon iscrpne analize ljudskog historijskog iskustva posredovanog književnim, filozofskim i umjetničkim djelima, već dogma od koje je pošao, predrasuda s kojom  je kao musliman živio cijeloga života, s kojom se upustio u analizu i s kojom će nastaviti da živi i dalje.“

Pretvorno istraživanje, predrasuda kao logički zaključak, licemerje kao vrlina, takva svojstva intelektualnog i političkog autoriteta nadahnjuju  proizvodnju stupidne stvarnosti koja se vrti u mestu beskonačno, beskonačno. Kakva rđava beskonačnost! U njoj je jedino smrt istinski događaj.

(zurnal.info, komunalinks.com)


Tekstove možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

A WordPress.com Website.

Gore ↑

%d bloggers like this: