Kako je rat u Iraku pomogao stabilizirati Bosnu i Hercegovinu

Piše: Elliot Short, The Conversation

U ožujku 2003. George W. Bush i njegova “koalicija voljnih” započeli su invaziju na Irak. Posljedice ovoga čina osjećaju se i danas. Sveprisutna američka vojna nazočnost na Bliskom istoku započela je nakon invazije, a moglo bi se ustvrditi da većina uzroka sadašnje nestabilnosti u regiji potječe od rata koji je uslijedio nakon invazije. Međutim, novo istraživanje pokazalo je da je ovaj sukob imao još jedan, iznenađujući efekt: predstavljao je najznačajniji korak ka stabilizaciji Balkana od početka nasilnog raspada Jugoslavije.

Ratni sukob u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. okončan je Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je ne samo zaustavio sukob nego i postavio temelje poslijeratne bosanskohercegovačke države. Sporazumom koji je opisan kao “najsloženiji sustav vladanja na svijetu”, zemlja je podijeljena na dva entiteta: Republiku Srpsku u kojoj dominiraju bosanski Srbi te Federaciju BiH kojom uglavnom upravljaju Bošnjaci i bosanski Hrvati. Središnja vlada dobila je male ovlasti; većina ovlasti, uključujući kontrolu nad oružanim snagama, delegirana je na entitete i ostale razine lokalne vlasti.

Dayton je jedan složen sporazum čiji je glavni prioritet bio prestanak neprijateljstava, što znači da su mnogi ključni problemi namjerno zanemareni ili ostavljeni nejasni. Jedno od tih pitanja bila je budućnost triju vojski (Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane) koje su se borile među sobom. Dayton se nije izričito odredio o njihovoj budućnosti i one su naprosto nastavile postojati.

Richard Holbrooke, ključni američki posrednik u mirovnim pregovorima u Daytonu, naknadno je izrazio žaljenje, rekavši da je „najozbiljniji nedostatak Daytonskog mirovnog sporazuma bio to što je  ostavio dvije suprotstavljene vojske u jednoj zemlji”. Vijeće za provedbu mira, međunarodno tijelo odgovorno za nadgledanje poslijeratne Bosne i Hercegovine, upozorilo je na “nestabilnost koja je svojstvena situaciji u kojoj postoje dvije – a u praksi tri – vojske u jednoj zemlji”. Ipak, unatoč očitom riziku, tri vojske ostale su uglavnom netaknute. Nastavile su potkopavati autoritet i legitimitet bh. države sve do pred napad na Irak.

U rujnu 2002. godine, dok su stotine koalicijskih zrakoplova bombardirale iračke zračne snage spremajući se za invaziju, iz američkog veleposlanstva u Sarajevu počele su dolaziti informacije o tome kako se Vazduhoplovni zavod „Orao“ (danas Orao a.d., op. prev.) sumnjiči za kršenje trinaestogodišnjeg embarga na isporuke oružja Iraku. Tako je počela “afera Orao”.

Tijekom hladnoga rata, Irak i Jugoslavija ostvarili su niz bilateralnih sporazuma, od izgradnje infrastrukture i bunkera u Iraku do održavanja iračkih Migova (sovjetskih borbenih zrakoplova) u Jugoslaviji. Ispostavilo se kako je vodstvo ostatka Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) nastavilo održavati veze sa Saddamom Husseinom. Dogovorili su posao vrijedan 8,5 milijuna dolara, da inženjeri iz „Orla“ otputuju u Irak i osposobe oštećenu flotu iračkih Migova.

Istraga koja je uslijedila optužila je veliki dio vodstva bosanskih Srba za ovu trgovinu i otkrila mnogobrojne pokušaje zataškavanja afere. Kako je sve više dokaza izlazilo na vidjelo, postojala je stvarna opasnost ekonomskih sankcija za BiH. Vodeći međunarodni dužnosnici ustvrdili su kako se BiH suočava s “najtežom krizom od rata”.

Američke snage ušle su u Bagdad 2003. godine. U isto vrijeme, usljedile su posljedice „afere Orao“.  Srpski član Predsjedništva BiH, ministar obrane Republike Srpske, načelnik stožera Vojske Republike Srpske i brojni drugi dužnosnici, ministri i generali smijenjeni su sa svojih funkcija. Protiv njih sedamnaest podignute su optužnice. Bh. građani, kao i međunarodni promatrači, tražili su promjene. Samo tjedan dana nakon što je invazija na Irak proglašena gotovom, osnovano je povjerenstvo za reformu obrane. Preporučili su potpuno restrukturiranje oružanih snaga BiH, što je zatim Parlament Bosne i Hercegovine implementirao.

Rezultat je bio demobilizacija znatnog broja vojnika i stvaranje jedinstvenih oružanih snaga BiH.  Ova najveća multietnička institucija u zemlji imala je koristi od jasnoga lanca zapovijedanja, od  Predsjedništva BiH do jedinstvenog Ministarstva obrane. Oružane snage BiH su modernizirane i profesionalizirane uz pomoć izvana, a 2006. godine priključile su se NATO-ovom Partnerstvu za mir. Oružane snage Bosne i Hercegovine od tada su raspoređene u brojnim mirovnim misijama diljem svijeta, uključujući Irak.

Postdaytonska BiH bila je krhka i nestabilna zemlja puna vojnika i oružja, a u određenoj mjeri ona to još uvijek jeste, ali ipak je mnogo stabilnija i sigurnija država nego što je bila nakon 1995. godine. Čudno je pomisliti da većina razloga za ovo poboljšanje dolazi od nečega tako destabilizirajućeg kao što je bio rat u Iraku.


Pratite nas na facebook.com/digitalnademokracija 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s