Jedan francuski kolega pitao me jednom prilikom: “Zašto se Palestinci ne mogu ‘osloboditi’ Nakbe (na arapskom ‘katastrofa’, godišnjica progona Arapa iz novouspostavljene države Izrael, op. prev.)? Prisjećaju se sela koja više ne postoje na kartama, a svojoj djeci ostavljaju ključeve domova koji su davno napušteni. Zašto se ne okane svega toga i gledaju u budućnost? “

Odgovor na to je da Nakba nije samo povijesna trauma nego i akumulirana nevolja koja i dalje utječe na palestinski identitet, kako kolektivno tako i pojedinačno. Nakba je kao teška ozljeda koja nikada nije sanirana i izliječena. Ona je suvremena uvreda koja se obnavlja sa svakim Palestincem koji je ponižen, uhićen i ubijen – sol je dodana u ranu Nakbe sa svakim srušenim domom i svakim komadom zaplijenjene zemlje.

Sjećanje na Nakbu ne održava taj ključ koji ide od djeda do unuka. Sjećanje leži u oštećenom identitetu i samospoznaji na koju smo prisiljeni i koja se prenosi iz generacije u generaciju. Naslijedili smo Nakbu od potlačene, protjerane generacije koja je došla prije nas. To je mučno naslijeđe koje sa sobom nosi tjeskobne uspomene koje kao da su u našim genima.

Niti pokušaji da se zaboravi niti senilnost starosti ne mogu ukloniti uspomene. Tišina ne može poništiti šokantne posljedice Nakbe. Naprotiv, obilježavanje Nakbe potrebno je kako bi se razumjela sadašnjost i ispravile ozljede prošlosti. Kolektivna trauma zahtijeva kolektivno iscjeljivanje putem pripovijedanja, rituala, simboličkog predstavljanja kao i ‘restorativne pravde’. Tišina i poricanje samo će produbiti ranu i donijeti nam buduće nesreće.

“Ali Palestinci koji se približe ogradi u Gazi mora da su suicidni!”, naglašava moj kolega, bez znatiželje o mislima i osjećajima tih Palestinaca. Njegova dijagnoza ne priznaje da ovi Palestinci možda iskazuju potrebu za promjenom nepromjenjivog statusa quo. Oni možda žele prosvjedovati zbog krađe njihove zemlje, zbog opsade ili zbog podjele svog naroda. Ali, svojom brzinskom dijagnozom moj kolega isključuje mogućnost da ih sasluša, ili da se dogovore bolje strategije. Donošenje stavova na temelju ‘površinskog ispoljavanja’ otklanja mogućnost istinskog razumijevanja.

Postoji razlika između psihološkog profila osobe koja pokuša samoubojstvo zbog osobnih problema i osobe koja strijemi samo-žrtvovanju u kontekstu društvene borbe. Suicidalna osoba je beznadna i očajna, odmiče se od drugih ljudi ili se boji da će im biti teret. Samoubojstvo je često egocentrično, jer iskra života pojedinca izgubi svoje značenje u kontekstu međuljudskih odnosa. Nasuprot tome, osoba koja se žrtvuje može biti puna nade (čak i kada ide u smrt), možda i previše. Čin samo-žrtvovanja često uključuje altruističku predanost drugima i želju da poboljša njihovu budućnost. Njihova nada je ugasiti vlastitog sebe u službi davanja svjetla drugima i osvjetljavanja ceste koja leži ispred.

Sjećam se sna koji sam imala prije nekoliko godina. Hodala sam u mraku i vidjela bića sa smeđim krznom kako polako hodaju na četiri noge. Svako malo, jedno od njih bi se zaustavilo i okrenulo glavu prema gore. Bilo je previše tamno da jasno vidim, ali konačno sam prepoznala ljudsko lice. To je bio san o mojem narodu i lošem uvidu ostatka svijeta u našu situaciju.

Kada se Palestinci bore za svoja nacionalna prava, nazivaju nas teroristima. Kada mirno prosvjedujemo i kad nas ubijaju okupacijske snage, zovu nas “suicidalnim”. Avi Dichter, predsjednik izraelskog komiteta za vanjske poslove i obranu nazvao je mirne prosvjednike „idiotima“. Postoje li ljudi koji su spremni otvoriti oči u ovoj tami i vidjeti ljudsko lice Palestinaca?

Kroz povijest, milijuni su marširali kako bi se čuli njihovi glasovi. Ljudska bića često se žrtvuju radi svojih vrijednosti ili u ime onih do kojih im je stalo. Kada takve osobe umru one se slave i smatraju mučenicima za svoju stvar. Zašto bi to bilo tako drugačije kada te osobe ubijaju izraelske snage? Prije dva mjeseca francuski policajac Arnaud Beltrame razmijenio je samoga sebe s taocem tijekom terorističkog napada u gradu Trebesu. On je nažalost ubijen, ali se njegov postupak slavio kao hrabar i herojski, a ne kao suicidalni čin.

Veliki marš koji je započeo na Dan palestinske zemlje (30.3., dan kada se obilježavaju događaji iz 1967. kada je Izraelska vojska između ostalog zauzela Jeruzalem, op. prev.) nastavlja se dok pišem ovaj tekst povodom uspostave američkog veleposlanstva u mome okupiranom gradu Jeruzalemu, s ciljem proslave 70. obljetnice Nakbe. Ovaj marš simbolizira posebnu važnost zemlje za Palestince. Neki zemljoposjednici svoje vlasništvo smatraju pukom imovinom koja generira ekonomsku dobit i može se iskoristiti za vodu, energiju i hranu, ali za Palestince to je drukčiji osjećaj. Kao narod bez države, Palestinci zemljište smatraju aspektom vlastite duše koji predstavlja njihov ranjeni identitet. Zbog dubokih emocija vezanih uz zemlju mnogi su Palestinci spremni umrijeti za nju. Ono što nam treba je lobiranje, strategije, planiranje i proračun rizika kako Palestinci ne bi morali bivati ubijeni da bi se njihova situacija prepoznala. Preuranjeno prosuđivanje, davanje psihijatrijskih etiketa ili eksploatiranje samo-žrtvovanja ne može doprinijeti razumijevanju ove situacije.

Zemlja je materijalni prostor za životnu priču Palestinaca, kao i svih drugih naroda. Neka na svijetu bude mjesta i za Palestince pa da svoje životne priče ne traže pod zemljom. Velika je bol činjenica da je toliko Palestinaca ubijeno u obrani svojih snova. Naša jedina utjeha je vjerovanje da iako su nas napustili, oni nekako i dalje ustrajavaju na ispunjenju svojih prekrasnih snova.

(OpenDemocracy)