Samah Jabr: U Palestini, naša prošlost proganja našu budućnost

Jedan francuski kolega pitao me jednom prilikom: “Zašto se Palestinci ne mogu ‘osloboditi’ Nakbe (na arapskom ‘katastrofa’, godišnjica progona Arapa iz novouspostavljene države Izrael, op. prev.)? Prisjećaju se sela koja više ne postoje na kartama, a svojoj djeci ostavljaju ključeve domova koji su davno napušteni. Zašto se ne okane svega toga i gledaju u budućnost? ” Nastavi čitati “Samah Jabr: U Palestini, naša prošlost proganja našu budućnost”

Oglasi

Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti

Piše: Ivana Pejić

Prema podatcima UNHCR-a, danas u egzilu živi rekordnih 65,6 milijuna ljudi, a gotovo polovicu te neslavne brojke čine izbjeglice i ljudi kojima je uskraćen pristup temeljnim pravima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i sloboda kretanja. Oni borave u kampovima, prihvatnim centrima, na graničnim prijelazima; u “čekaonicama na marginama svijeta”, kako ova mjesta bez identiteta, povijesti i budućnosti naziva francuski antropolog Michel AgierNastavi čitati “Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti”

Predstavlja li Donald Trump prijetnju za nezavisnu palestinsku državu?

Mnogi kolumnisti bave se Donaldom Trumpom i njegovom budućom administracijom. Unatoč ogromnome broju ispisanih redova, Trump je zapravo još uvijek dobrim dijelom nepoznanica, osim notorne činjenice da će Sjedinjene države pod njegovim vodstvom skrenuti udesno i baviti se najviše same sobom, ako to bude moguće.

Trump je izrekao mnoge stvari u predizbornoj kampanji. Neke je već porekao ili ublažio. Jedno od zabrinjavajućih obećanja koje je dao tiče se Izraela i Palestine. Budući predsjednik SAD-a obećao je da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da će veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem.  ‘Mali’ problem, međutim, leži u činjenici da to uključuje i istočni Jeruzalem koji je tradicionalno arapski i koji Palestina smatra svojim budućim glavnim gradom. Još se ne zna da li je ovo obećanje bilo samo Trumpova predizborna retorika koja će se uskoro zaboraviti. Ako pak uradi što je obećao to bi moglo imati izrazito negativne  posljedice na mirovni proces i na mogućnost da dvije države jednoga dana žive u miru i sigurnosti.

U svojoj kolumni za Financial Times, David Gardner piše da je predsjednik Obama, bez obzira na loše osobne odnose s premijerom Netanyahuom, Izraelu pomogao vojno i politički: kroz vojnu podršku i kroz podršku u Vijeću sigurnosti. Ovakva politika neće se promijeniti kada gospodin Trump dođe na vlast, naprotiv.

Sadašnja izraelska vlada veome je desno nastrojena, a znaju da u SAD-u na vlast dolazi populistička administracija koja je u najmanju ruku koketirala s islamofobijom. U takvoj situaciji možda i ne čudi da je izraelski minister obrazovanja Naftali Bennett nedavno izjavio da je “era palestinske države gotova”, ali ovo bi trebalo zabrinuti sve kojima je stalo do mira u ovome dijelu svijeta.

Mirovni proces koji treba dovesti do dvije nezavisne države u velikim je problemima. Kao prvo, pažnja međunardne javnosti usmjerena je na Siriju, Irak i Libiju, na terorizam i tzv. Islamsku državu. Osim toga, Izrael je svoj ilegalna naselja na palestinskom teritoriju proširio u toj mjeri da već sada nezavisna Palestina možda nije ni moguća, a trend gradnje ilegalnih naselja se nastavlja. Da bi se nešto suštinski promijenilo, glavni Izraelov saveznik SAD trebale bi jasno staviti do znanja da se izraelska politika prema Palestincima (potiskivanje u male, iscjepkane teritorije sve više okružene ilegalnim izraelskim naseljima, kontrolnim točkama, ‘sigurnosnim zidom’ itd.) mora mijenjati, ali teško je vjerovati da će Trumpova administracija uraditi takvo što.

Svojim tretmanom Palestinaca Izrael postaje sve više izoliran u regiji i svijetu i nejasno je kako to može biti dobro za ovu državu. Ono čega nedostaje na svim stranama je racionalno sagledavanje situacije, svojih dugoročnih interesa i kompromis. Kako je poentirao David Gardner, Trump neće zauvijek biti tu, ali Palestinci i drugi arapski susjedi hoće.

Foto: WUPR

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Gaza, grad koji nitko ne želi

U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.

Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.

Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.

Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan  je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu u Gazi. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.

Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i usprkos Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS-a ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego ni za stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.

Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva,  povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.

PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.

Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:

“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “

To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.

Abdalhadi Alijla, Open Democracy

Fotografija: Stefano, Flickr