Vedad Hasanović: Moje prvo svjetsko prvenstvo

Za ratnu historiju važi maksima da je pišu pobjednici. S druge strane, fudbalska historija svjetskih prvenstava je, pak, ispisana pobjednicima. Fudbalska povijest svjetskih prvenstava bilježi da je u vremenskom rasponu od 88 godina bilo 8 pobjednika, 16 zemalja domaćina i 20 svjetskih prvenstava. Aktuelno prvenstvo u Rusiji je 21. po redu, a Rusija 17. organizator. O devetom putniku u pobjedničku povijest teško je govoriti, ali bi bilo lijepo da se ta lista proširi.

Ratne igre

Ako uspoređujemo rat i fudbal uočavamo da postoje razlike ali i sličnosti koje se, prije svega, ogledaju u pojmovima i terminima koji su primarno vojno-ratnički, ali su vremenom ušli u nogomet i nametnuli se do te mjere da su postali neizostavni dio fudbalskog vokabulara i kulture komentiranja. To su pojmovi sa značenjem i sadržajem kao npr. ofanziva i defanziva (napad i odbrana), kontranapad, povlačenje, desetkovanost, požrtvovanost, taktika, strategija, strijelac, opsada, topovski udarac-šut, projektil, u stroju-van stroja, rovovska borba, bitka, osvajanje terena, bunker, nadmoć, osveta, revanš(izam), kapitulacija, bijela zastava, armija navijača i dr. Uz to neminovno idu pojave i simboli kao što su nacionalni ponos, grb, zastava, himna i sl. U zadnje tri ili četiri decenije jednu od malih sličnosti između rata i nogometa karakterizira i njegovo veličanstvo, njegova profana svetost – ćar ili profit.

Iako se uspješno nametnuo kao benigni pandan ratu u ispoljavanju rivalskog nadmetanja i želje za prestižom, pobjedničkih pretenzija i dokazivanja dominacije i superiornosti, pa kao takav postao najvažnija stvar na svijetu (doduše sporedna, a ne glavna), fudbal ipak nije uspio da neutrališe i potisne rat kao malignu društvenu pojavu u kojoj se dokazuje ‘ko je gazda’, i tako ga učini beskorisnim i zbaci s trona. Tako se u vrijeme odigravanja svakog mundijala, u određenim dijelovima svijeta odvijao neki rat ili više njih, a zbog Drugog svjetskog rata nisu odigrana dva svjetska prvenstva, 1942. i 1946. godine.

Meksiko, Italija, urušavanje Jugoslavije…

Za gledanje svjetskih prvenstava prije 1986. imao sam šanse koliko i San Marino za sudjelovanje, a i na ono u Meksiku 1986. sam zakasnio k’o Marko na Kosovo, jer sam rođen 10-ak dana poslije finala. Ovo svjetsko prvenstvo je bilo (pred)zadnje koje je odigrano u doba Hladnog rata, a bilo ih je ukupno jedanaest. 1986. je još uvijek trajao Iračko-iranski rat koji je završen prije rušenja Berlinskog zida, a na Svjetskom prvenstvu u Meksiku je sudjelovao i Irak, koji je nakon toga imao još nekoliko ratova, ali ne i učešća na prvenstvima svijeta. S druge strane, Iran je sudjelovao 4 puta (1998., 2006., 2014., 2018.).

Za praćenje najvažnije sporedne stvari u Italiji 1990. nisam bio ni bioantropološki ni kognitivno-psihološki sposoban, a na dan svečanog otvorenja (kako su mi rekli) odvijala se paralelno i druga ‘svečanost’ – b(p)olni obred inicijacije kojem sam kao mali musliman bio podvrgnut, pa je tog dana to bila glavna stvar, bar u mom životu i sjećanju. Ali bolna je tada bila i društveno-politička situacija u zemlji čiju je ratnu historiju (is)pisao antifašistički pobjednik. U tim trenucima vaskrsavao je fašizam s ozbiljnom namjerom da poravna na 1:1. Poravnavanjem tih računa, ispostavit će se, poravnana je i Jugoslavija, sa zemljom. Ovo je bilo zapravo i posljednje ‘hladnoratovsko’ svjetsko prvenstvo, a održano je u Italiji, nekada, za vrijeme Musolinija, fašističkoj državi.

Finalni meč je bio svojevrsna prilika selekciji Njemačke (državi koja je nekada bila nacistička) da se revanšira selekciji Argentine (državi koja je nekada pružala utočište nacističkim bjeguncima) za poraz u finalu 1986. godine (bilo je 3:2 za Maradonin tim), što je Njemačka iskoristila i uz minimalnu pobjedu od 1:0 postala svjetski prvak. Obje ove reprezentacije su na putu do finala pobijedile tadašnju SFR Jugoslaviju – Njemačka u grupnoj fazi sa 4:1, a Argentina u dramatičnom i nefer četvrtfinalu, na penale – 3:2. Ovo je ujedno bilo i zadnje svjetsko prvenstvo za tadašnju Zapadnu Njemačku koja se ubrzo sastavila sa tadašnjom Istočnom Njemačkom u jednu državu, ali zadnje i za tadašnju SFR Jugoslaviju koja se rastavila na proste nacionalne faktore.

U trenucima kada je tadašnja država već utonula u duboki mrak, u kojem se naslućivalo sijevanje artiljerijskih munja, jedina svijetla tačka i tačka jugoslavenske konvergencije bio je upravo jugoslavenski fudbalski tim na čelu sa svojim strategom, Bosancem Ivicom Osimom. U četvrtfinalnoj utakmici sa Argentinom, sudija koji je bio argentinski 12. igrač pristrasno je isključio Šabanadžovića, pa je na terenu ostalo 10 jugovića koji se čak nisu ni branili jer su napadali. Utakmica je ipak odlučena u penal seriji koja je za Jugoslaviju bila svojevrsni ruski rulet, i u kome nije imala sreće. Promašaj Bosanca i Sarajlije Hadžibegića označio je kraj Jugoslavije na Mundijalu 1990., ali i kraj jugoslavenske selekcije kao takve uopće. A događaji iz 1991. i 1992. označili su i kraj države SFRJ, one države koja je napravljena antifašističkom borbom i bitkama, a pet od ukupno sedam ih je bilo u Bosni i Hercegovini, u srcu Jugoslavije.

Upravo je u Bosni, toj maloj Jugoslaviji, početkom devedesetih borbama i bitkama dokrajčena nekadašnja Jugoslavenska federacija, a tri mjeseca prije Mundijala u Sjedinjenim Državama Amerike 1994., osnovana je nova federacija, Federacija BiH, i to baš u Sjedinjenim Državama. To nije bilo prvo Svjetsko prvenstvo bez Jugoslavije, ali je bilo prvo koje je Slavenski Jug dočekao u zapaljenom buretu baruta.

Na ratnom poluvremenu

Sarajevo, glavni grad male Jugoslavije koji je glasno proslavljao svaku pobjedu Jugoslavije u Italiji 1990. (ali i jugoslavenskog sporta uopće) i tiho tugovao zbog Hadžibegićevog promašenog penala, dočekalo je Svjetsko prvenstvo u Americi 1994. okruženo tenkovima i topovima koji su tog ljeta (prvi put nakon dvije godine potpune ofanzivne taktike na njega) morali da se primire. Prvi put nakon dvije godine mraka, u balkanskom ‘Pojasu Gaze’ je tog ljeta bilo električne energije.

Za klince od 8 godina, koji su čitave dvije godine živjeli u ovozemaljskom paklu opsadnog džehenema, i koji su živi dočekali primirje, Svjetsko prvenstvo u SAD-u je bilo prva velika životna fascinacija. Za završen prvi razred osnovne škole i odličan uspjeh – većeg, boljeg i dražeg poklona od primirja u Sarajevu, struje i Svjetskog prvenstva nije bilo. Do svoje osme godine (1994.) znao sam samo za nekoliko država: BiH (svoju domovinu), Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru (protivnike, neprijatelje), Francusku, Englesku, SAD, Njemačku (od njih smo očekivali da će nam donijeti mir), Rusiju (ona je bila prijatelj Srbije) i Tursku (ona je bila naš prijatelj). To je bila politička percepcija starijih koju su klinci brzo usvajali. Ovo svjetsko prvenstvo bilo je za nas klince i svojevrsni uvod u geografiju (mada još nismo znali šta je geografija) jer smo naučili da postoje i mnoge druge zemlje, kao npr. Italija, moja prva fudbalska ljubav koja još uvijek traje zahvaljujući nogometnom idolu i još uvijek najdražem fudbaleru, legendarnom Robertu Bađu. Na ovom svjetskom prvenstvu navijao sam za Njemačku i SAD (jer su stariji govorili da će nam oni donijeti mir), kao i za braću Arape i muslimane Saudijsku Arabiju i Maroko (mada tada nisam baš najbolje shvatao šta znači muslimanstvo), ali i za Nigeriju jer je i ona imala igrače muslimane. Simpatične su mi bile još Argentina (zbog Batistute, ali i tog famoznog Maradone kojeg su mi opisali kao nekog fudbalskog svemirca), Švedska (zbog Keneta Andersona), ali i Švica (zbog plavokosog i dugokosog Alana Sutera).

Selekcije non grata su bile Rusija, Grčka, Rumunija i Bugarska zbog političke percepcije starijih koju smo mi klinci brzo usvajali. Ali broj jedan je svakako bila Italija za koju sam navijao bezuvjetno i bez sugestija, instinktivno i iskreno, kao za svoju nacionalnu selekciju, a tada zasigurno nisam znao za poljskog nobelovca Henrika Sjenkijeviča i njegovu čuvenu misao: „Svaki čovjek ima dvije domovine – prva je ona u kojoj je rođen, a druga je Italija“.

Brazil mi je bio simpatična selekcija sve dok nije za protivnika dobio Italiju, a Španija mi je bila nadmena i odbojna. Belgija i Nizozemska su bile simpatične, iako su bile u grupi sa Arapima. Bolivija, Južna Koreja, Norveška, Kamerun i Kolumbija su također bile simpatične repke, ali po prikazanoj igri i bodovima nedovoljno jake za drugi krug. Meksiko i Republika Irska su bili nesimpatični jer su ‘prijetili’ Italiji. Sa ovog svjetskog prvenstva su izvisili Portugal, Francuska i Engleska, baš kao što je sada u Rusiji 2018. izvisila Italija, ali i Nizozemska.

Slično kao u Španiji 1982. godine, kada se u drugi krug plasirala sa tri remija a na kraju postala i svjetski prvak, Italija je na Mundijalu 1994. jedva ušla u drugi krug, kao trećeplasirana, iza Meksika i Republike Irske, i to kao najlošija trećeplasirana od ukupno 4 trećeplasirane (Argentina, Belgija, SAD i Italija) koje su ušle u drugi krug. Zanimljivo, u ovoj ‘italijanskoj’ grupi svi su imali po 4 boda, ali je Norveška ipak bila najslabija karika. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u Italija niti na jednoj utakmici nije postigla više od dva gola, a ni primila više od jednog. Roberto Bađo u prvom krugu nije pogađao, a Italija je postigla ukupno dva gola i isto toliko primila.

U osmini finala konačno je počela da postiže golove. Tada vrlo poletna i zaigrana Nigerija, koja se prvi put našla na Mundijalu, istinski je namučila Italiju, a Roberto Bađo je tek nekoliko minuta prije kraja uspio da izjednači na 1:1. U produžecima je postigao još jedan pogodak i Italija je bila u četvrtini finala (2:1). Golovi Roberta Bađa i njegovog prezimenjaka Dine protiv Španije (2:1) odveli su Italiju u polufinale, a ‘Crvenu furiju’ odfurali kući. Italiju je u polufinalu čekala razigrana i samouvjerena Bugarska, predvođena velikim majstorom koji se zvao Hristo Stoičkov. Dva gola sjajnog Roberta Bađa i jedan gol Stoičkova za konačan rezultat – 2:1 za Italiju.

U finalu su Brazil i Italija. Oba tima su dobili priliku da osvoje četvrtu titulu svjetskog prvaka. Nakon vrlo loših i praznih 120 minuta, ušlo se u penal završnicu. Fudbalski idol Bađo u petoj seriji, kod rezultata 3:2 za Brazil, izveo je odlučujući jedanaesterac. I umjesto u mrežu, kako je i planirao, loptu je preko grede uputio na tribine u publiku. Kao osmogodišnji klinac tada sam prvi put spoznao da idol (junak) može da bude i tragičar, što baš i nije bila neka lijepa spoznaja. Ipak, mnogo blaža od spoznaje da mi je godinu ranije neki ofanzivni vezni ili špic-napadač, ko će ga znati, uputio sa Trebevića dalekometni projektil koji je završio nepuna 3 metra od mene. Srećom, nedovoljno precizno.

Švedska i Bugarska su dogurale do borbe za bronzu koja je na kraju pripala Šveđanima. Sjajna generacija Šveđana za koju su igrali Raveli, Brolin, Dalin, Švarc, Larson, Anderson i dr., grupnu fazu je završila bez poraza (sa Kamerunom 2:2, sa Brazilom 1:1, pobjeda protiv Rusije 3:1). U osmini finala je pobijedila sjajnog debitanta Saudijsku Arabiju sa 3:1, a u četvrtfinalu pobijedila je nakon penala vrlo poletnu i zahuktalu Rumuniju (bilo je 2:2 u regularnom dijelu). Saudijska Arabija je bila osvježenje i ugodno iznenađenje. Iako debitant i autsajder, osvojila je 6 bodova i zajedno sa Belgijom i Holandijom, koje su osvojile isto toliko bodova, ušla u drugi krug.

Pored Bugarske, još jedna balkanska selekcija je začinila ovo svjetsko prvenstvo, a to je Rumunija. Predvođena sjajnim Georgom Hadžijem (popularnim ‘Maradonom sa Karpata’), ova selekcija je bila na vratima polufinala, ali je zaustavljena od Švedske. Bila je u grupi sa Sjedinjenim Državama, Švicom i tada favoriziranom i potentnom Kolumbijom koju je ispreskakala sa 3:1. Amerikance su pobijedili sa 1:0, ali im je Švica očitala bukvicu (1:4).

Nakon debakla favorizirane i potentne Kolumbije i povratka kući nakon prvog kruga, likvidiran je tadašnji kolumbijski reprezentativac Andres Escobar koji je u drugom kolu postigao autogol na meču protiv Sjedinjenih Država, a bilo je 2:1 za SAD. Hipotetski: da nije bilo tog autogola, rezultat bi bio 1:1, a Kolumbija bi sa 4 boda otišla u drugi krug. Hipotetski: u tom slučaju, Italija ne bi bila među 4 trećeplasirane ekipe koje idu u drugi krug nego bi išla kući. Ubistvo nesretnog Escobara ima dvije verzije; prva, da je to izvršio navijački fanatik i druga, da je debakl Kolumbije pomrsio kladioničarske račune kolumbijskim narko-kartelima.

Selekcija ‘Maradone sa Karpata’ igrala je u četvrtfinalu sa selekcijom Diega Maradone za kojeg je Mundijal bio završen još prije te utakmice zbog kokainskog hedonizma. U poređenju sa Andresom Escobarom, prošao je puno bolje, a nakon te utakmice prvenstvo je bilo završeno i za ostatak argentinske momčadi. Rumuni su pobijedili 3:2. Ovo je bio drugi vezani poraz Argentine jer su u trećem kolu, opušteni zbog činjenice da idu u drugi krug, izgubili od još jedne sjajne selekcije sa Balkana – Bugarske, sa 0:2.

Bugarska je katastrofično startovala na ovom Svjetskom prvenstvu porazom od sjajnog debitanta Nigerije (čak 0:3). Međutim, u balkanskom derbiju devastirali su Grčku sa 4:0, a onda i tadašnjeg aktualnog viceprvaka Argentinu sa 2:0. U osmini finala, Meksikance su nakon 120 minuta i 1:1 pobijedili na penale, a u četvrtfinalu spalili su iluzije Njemačkoj da može odbraniti titulu i golovima sjajnih Stoičkova i Jordana Lečkova preokrenula na 2:1 što je bilo dovoljno za polufinale i ‘Deutschland Auf Wiedersehen’. Bugarska, najprijatnije iznenađenje ovog Mundijala (zajedno sa Švedskom) bila je tada od publike u Opsadi pogrešno percipirana i tretirana kao selekcija non grata jer se vrlo malo znalo da je Bugarska priznala državu Bosnu i Hercegovinu još prije referenduma, a i prije svih drugih.

World Cup 1994., koji je po prvi put održan u Sjedinjenim Državama Amerike (zemlji basketa, bejzbola i Američkog fudbala), odigravao se (kao i mnogi drugi ranije) u trenucima potpune civilizacijske kataklizme koja je ovog puta zadesila evropsku Bosnu i afričku Ruandu. Prekid paljbe i terorisanja Sarajeva proljeća 1994. godine, kojeg su inicirale međunarodna zajednica i svjetske sile, vratio je građanima opkoljenog grada bar na trenutak osjećaj da su i oni dio civiliziranog i normalnog svijeta i nadu da će nakon dvogodišnjeg ratnog užasa u Sarajevo i BiH konačno doći mir. I u takvim trenucima, a primirje nije mir nego trenutni prekid vatre, u Sarajevu je bilo prisutno veliko interesovanje za Svjetsko prvenstvo. To je eklatantan primjer da je fudbal ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali i svojevrsni antiratni protest. Nažalost, nekoliko mjeseci nakon Svjetskog prvenstva 1994. primirje se počelo intenzivno kršiti, što je značilo da je počelo drugo ratno poluvrijeme. Ovaj ratni ‘meč’ okončan je u uzbudljivoj, ali i teledirigovanoj penal-završnici u Dejtonu. A BiH se tek 20 godina nakon Svjetskog prvenstva u SAD plasirala prvi i do sada jedini put na ovo svjetsko takmičenje.

Amico mio…

Ako sam već morao da se opredijelim za selekciju za koju ću navijati, onako dječački bez bitnih kriterija, drago mi je što sam izabrao baš Italiju, jer je politika te države u vrijeme pomenute civilizacijske kataklizme koja je zadesila Bosnu bila iskreno prijateljska. A također je bila prijateljska i na sportskom planu, jer je tadašnji talijanski fudbalski gigant Parma ugostila FK Sarajevo (novembra 1994.) u znak podrške državi BiH i njenom sportu. U kvalifikacionom ciklusu ’96.-’97. za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. Italija je pružila ‘utočište’ reprezentaciji BiH koja tada nije mogla igrati u zemlji zbog loše stadionske infrastrukture. Također, prva velika fudbalska selekcija koja je došla u BiH odigrati prijateljsku utakmicu na renoviranom stadionu Koševu (novembra 1996.) bila je upravo Italija, tadašnji aktualni viceprvak svijeta.

U proljeće 2000., nešto prije početka prijateljske utakmice između BiH i Selekcije svijeta, prilikom izlaska svjetskih zvijezda iz autobusa i kretanja ka ulazu stadiona Koševo, sa oko metar udaljenosti, vidio sam Roberta Bađa, legendu tu.

Roberta Bađa, fudbalskog heroja ratnog djetinjstva.

Vedad Hasanović, digitalnademokracija.com


Pratite nas na facebook.com/digitalnademokracija

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: