Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja

„Velike su nezgode po Bosni putovati“

Prije dva stoljeća, u srijedu 8. srpnja 1818. godine, rodio se u Banjoj Luci, u mahali zvanoj Gola, u majke Klare i oca Joze Jukića sin Ivan. Ulica je kasnije prozvana Anđeoskom, a od 1957. godine do danas nosi naziv Ulica Ivana Frane Jukića Banjalučanina. Te je godine dostojno obilježena stota godišnjica Jukićeve smrti i postavljena njegova bista, rad kipara Ahmeda Bešića, prema portretu koji je 1953. naslikao Gabrijel Jurkić.

Ahmed Bešić, Ivan Franjo Jukić Banjalučanin, bista

S dvanaest godina daroviti dječak poslan je na školu franjevcima u Fojnicu, a kad se 1833. zaredio, uzeo je redovničko ime Frano. I sam ga je pisao naizmjence – nekad Frano (kako je uobičajeno u ikavskoj Bosni), nekad Franjo, ali nikad bez svojega građanskog imena Ivan.

Neću ovdje o Jukićevu povijesnom i kulturnom značaju, o tome se namjeran čitalac može obavijestiti lako i na mnogo strana (i na ovoj web stranici, također). Tek, zbog nauma s kojim nastaje ovaj tekst, i ono što bi iz njega imalo izaći kao knjiga putopisa s fotografijama Josipa Lovrenovića, važno mi je naglasiti: bio je taj fratar prvi pojedinac u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine s potpuno izgrađenom sviješću o važnosti upoznavanja zemlje, svih lica svoje zemlje. Pa je, osim bavljenja njezinom poviješću, književnošću, jezikom, ljudima, običajima, društvenom stvarnošću, strastveno žudio i da je upozna izravno, putujući i obilazeći sve što mu je bilo dostupno. Ovako on to objašnjava: „Opazio sam, da nije moguće drugčije u poznanje ove pokrajine doći, nego ako čovjek, bacivši za leđa sve nezgode, sam sobom redom sve krajeve obiđe. I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uzne­miruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.“

Ždrimački slap kod Gornjega Vakufa/Uskoplja. „Iz ove druge polovine planine izvire druga rječica Ždrimača, i pređe nego se sađe u selo Ždrimce, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka pre­ko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom.“ (Ivan Frano Jukić, Putovanje po Bosni godine 1845)

O svojim putovanjima napisao je i objavio Jukić pet putopisa, koji (zajedno sa šestim, onim u kojemu opisuje svoje progonstvo iz Bosne u Carigrad 1852. godine) predstavljaju pravi začetak moderne laičke književnosti u Bosni i Hercegovini.

Prvi od njih (Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu) Jukić  objavljuje 1840. godine, kada su mu 22 godine. Tada se on vraća u Fojnicu nakon svojevrsnoga internog progonstva u Dubrovnik, kamo su ga franjevačke starješine poslale „da nastavi studije“, a zapravo da ga skrše i pripitome nakon što je s još trojicom bogoslova (Jakovom Baltićem, Blažom Josićem i Bartulom Kovačevićem)  u travnju 1840. bio pobjegao sa studija iz Veszpréma u Ugarskoj u namjeri da u Bosni podignu ustanak protiv osmanlijske vlasti. SlijedePutovanje po Bosni 1842.,  Povratak u Bosnu 1842., Putovanje po Bosni godine 1843.  Putovanje po Bosni godine 1845, te spomenuto prognaničko Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja.

Oslanjajući se konkretno na Putovanje po Bosni godine 1845., a imajući u vidu i sva druga Jukićeva putovanja, krenuli smo na put Josip i ja osam dana poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. („Nastupivši prijatni dnevi ugodnog lipnja [jun.] drugog dana krenem se iz Fojnice, moga običnoga prebivališta, put Skoplja“.), mi desetoga lipnja 2018.

Glavni cilj Jukićeva putovanja bio je Kupres, tamo je proboravio skoro tri mjeseca: „Ja sam se na Kupresu preko dva mjeseca zadr­žao da se i ja malo odmorim poslije čitanja grčkih i latinskih istoriografa. Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna, ovčiji sir, mlijeko, skorup, jagnjetina, to samo ovdje može se slobodno reći da je ljetna hrana, i dojsto najzdravija; iz toga se vidi, što tako krupne, zdrave i živahne čeljadi nigdi nema kao u Kupresu. Ali moje zadržavanje još jednu pleme­nitu svrhu imalo je pred očima: kupljenje narodnih pjesama.“

Kupreško polje, mramorje u cvijeću. To su tzv. Rastičevska mašeta,  u lokalnom govoru, autentično (kako saznadosmo u razgovoru): Junačko kamenje. Posljednji koji ga je fotografirao i opisao, bio je prije skoro sedamdeset godina znameniti Šefik Bešlagić. Ugledali smo ovu silnu nekropolu izdaleka, nakon poskakivanja i vrludanja u mitsubishijevom terencu preko livada i uzvišenja s Anđelkom Mihaljevićem i vlč. Markom Sliškovićem, koji su bili naši ljubazni vodiči.

Kupreško polje s uzvišenja iznad Jezera i Čotinoga groba.

Svoj itinerer popisao je Jukić detaljno; evo ga u sažetom obliku: Fojnica – Ragale – Prokos – Mujakovići – Vranica – Ždrimci – Gornji Vakuf – Malo Selo – Vesela Straža – Mračaj – Otinovci – Osmanlije – Streljanica podno Malovana – „strašni klanac, voda Milač“ – Šuica –  Dvojina – Mokronoge – Županjac – Livno – Vidoši – Čuklić – Ljubunčić – „natrag put Kupresa preko Borove glave u Šuicu, a odatle u Otinovce“ – „preko Vukovskog u Ramu župniku u Proslap“ – Varvara – Kopčići – Šćit – „iz Proslapa preko Draževa u Gornji Vakup“ – „put Fojnice uz Ričinu… na ručak u Šebežić na početku planine Šćita“ – „uz Šćit planinu… na vrh planine k Tomića vodi i kaldrmi“ – „odavde niz planinu do sela Prokosa na podnožju Šćita… iz Prokosa za sat i po u Fojnicu“.

Sebešić, jedno od mjesta na Jukićevu itinereru: „Mjesto ovo od šest kuća, leži na početku planine Šćita sa sviju strana šumom zaraslo. O Sebežiću svjetina mlogo koješta prepovijeda, da je tu grad bio, da ima i sad u zemlji zakopano 13 topova, it.d. Što mu drago, vidi se da je u staro doba moralo biti znamenitije, nego što je sada, budući da se vide cijele njive ob­rasle u trnje i šikarje, a svrh toga vide se razvaline od 11 bivših gvozdenih majdana, koji su talili i ko­vali čelik i gvožđe.” (Ivan Frano Jukić, Putovanje po Bosni godine 1845) Iz visoke trave viri starinska križina, kakvih na ovom lokalitetu prema Đoki Mazaliću i Šefiku Bešlagiću ima još nekoliko.

Spomen ploča Gabrijelu Jurkiću na kući u Kupresu. Slavno i čudesno platno Visoravan u cvatu njegova je maestralna likovna posveta neizrecivosti ljepote Kupreškoga polja u ljetno doba.

Nismo ni namjeravali a ni mogli baš doslovno pratiti Jukićev itinerer – bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, čije su mogućnosti  ograničene za Jukićeve staze i planinske putove. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, na razmaku od skoro dva stoljeća, dopunjavali. Imalo je što da se vidi, doživi…

A Jukićeva Bosna, i današnja Bosna – tek to je priča.

Ivan Lovrenović

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: