Poezija nikada nije bila popularnija, no nisu svi pjesnici sretni zbog toga

Piše: JT Welsch

Pjesnici se često šale da nikada nije dobro kada poezija završi u vijestima. Od  skandala izazvanih plagiranjem do kontroverzi oko dodjela nagrada, povremenim bi se čitateljima moglo oprostiti ako pomisle da takozvani “pjesnički svijet” postoji u stanju trajnog ogorčenja. U nedavnom članku The Guardian piše o eseju objavljenom u časopisu PN Review koji je uzrokovao “razdor unutar pjesničkog establišmenta”.

Sporni esej Rebecce Watts “Kult plemenitog amatera” prvi se put pojavio u tiskanom izdanju časopisa u prosincu. U članku Watts oplakuje “zaglupljujući efekt” društvenih mreža na poeziju u posljednje vrijeme te “odbacivanje vještine” koji služe kao gorivo za uspjeh onih koje naziva “karakternim pjesnicima”. Watts posebno kritizira Rupi Kaur, čiji su (sada najprodavaniji) stihovi prvotno pronašli publiku na Instagramu te Hollie McNish i Kate Tempest, čije su izvedbe zaradile milijune pregleda na YouTubeu.

U izvjesnoj mjeri, jedino iznenađujuće u ovoj posljednjoj raspravi je širi medijski interes. Ono što se moglo utišati kao toliko drugih internetskih prepirki za nekoliko je dobilo dodatni prostor u The Guardianu i Bookselleru, segment u emisiji World at One  Radija 4 i intervju sa samom Watts u BBCevoj emisiji Front Row. Nemala je ironija, dakako, da je esej postao viralan tek nakon što je objavljen na internet stranici PN Reviewa, te potom podijeljen na Facebooku i Twitteru.

Međutim, fokusirajući se na lažnu oprečnost kvalitete i popularnosti, obje su strane nesklone sagledavanju same debate kao simptoma rastućeg medijskog interesa za ovu umjetničku formu. Kao što Watts priznaje u svom eseju, poezija nikada nije bila popularnija. Također, u posljednjih nekoliko godina vijesti o skandalima sve češće zamijenjuju hvalospjevi o njenoj obnovljenoj važnosti.

Primjerice, u danima nakon američkih predsjedničkih izbora 2016. godine LA TimesCNNBuzzfeedVox i deseci drugih izvora vijesti nudili su ono što je The Guardian nazvao “pjesme za suzbijanje posljedica izbora”. The Atlantic je proglasio da će poezija ipak ustati (eng.“Still, Poetry Will Rise”), a Wired je izdao upozorenje: “Nemojte gledati, no 2016. oživljava poeziju”.

Politika kao pokretač medijskog “oživljavanja” poezije također je pridonijela općenitom viđenju poezije kao nečega što je “cool”.  U istom tjednu koji je nadahnuo tolike izborne pjesme, “Nova generacija londonskih pjesnika” viđena je kako “juriša modnim pistama  Tjedna mode”. Istovremeno, Teen Vogue ponudio je izbor mladih pjesnika koji “zapravo pridonose tome da žanr ponovo postane cool”, a The Guardianov kolumnist koji je ranije pisao o trendovima kokosove vode  nam jamči da je poezija sada “najcool stvar”.

Ova vidljivost je nekima dovoljno opravdanje za zabrinutost Wattsove da je poezija poput one Rupi Kaur (koja je uključena u The Guardianovu listu “najcool stvari”)  postala oblik “sadržaja koji uvjetuje ukus konzumenta”. Baš kao i neki ljubitelji jazza ili stripova, određeni ljubitelji poezije nastavljaju osjećati nelagodu zbog širenja baze obožavatelja. Štoviše, u svom mapiranju kulturnog polja, francuski sociolog Pierre Bourdieu sugerira da su ekonomski prioriteti poezije “obrnuti” te da je relativna nedostupnost dugo bila dio njezine privlačnosti.

Možda u očajničkom pokušaju da je takvom očuva, Watts započinje svoj napad sugestijom da je “nikad veća” prodaja u protekle dvije godine krivac za opadanje standarda. No, ona nije jedina koja se ježi od jačanja valute poezije ili koja pretpostavlja da se “poezija lišena umjetničkog prodaje”.

Nakon što je pjesma Rape Joke Patricije Lockwood postal viralna 2013. godine, Adam Plunkett se u tekstu za New Yorker, podsmjehivao njenoj “poeziji koja podilazi masama” zbog privlačnosti “najmanjem zajedničkom nazivniku” na internetu. Sličan ciklus pohvale i cenzure ponovljen je prošlog mjeseca kada je kratka priča Kristen Roupenian Cat Person donijela autorici sedmeroznamenkasti izdavački ugovor nakon što je postala viralna u samom New Yorkeru.

Slavne osobe koje se okušaju u slaganju stihova još su jedna laka meta konzervativaca. The Independent je izjavio da je Kristen Stewart napisala “najgoru pjesmu svih vremena” nakon što se njen uradak pojavio u Marie Claire 2014. godine. U studenom 2016., Cosmopolitan je pak pozvao harvardsku profesoricu Stephanie Burt da objasni zašto poezija uključena u novi album Taylor Swift nije zapravo poezija za nju.

Pa ipak, osim poetskih pojavljivanja na Tjednu mode ili u financijskim reklamama, postoje naznake da prigovori zbog popularnosti poezije gube na snazi. Na primjer, činjenica da je Beyoncé koristila djela Warsan Shire  na svojem albumu Lemonade  2016. izazvala je tek nekoliko tvrdnji da išta pojednostavljava ili zaglupljuje. Jednako znakovito, u istom tjednu u kojem su se vodile žustre rasprave oko eseja u PN Reviewu, dirljiva Women’s March pjesma pjevačice Hasley postala je viralna i naišla na složno odobravanje. A od “pjesničkog svijeta” jedva da se čuo pisak.

(NEMA)

Tekst je originalno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Fotografija: Jenny Lee Silver

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s