Dvjesto godina Frankensteina i zašto je Mary Shelley bila mnogo više od zbroja dijelova svog čudovišta

Piše: Angela Wright

Frankenstein ili moderni Prometej Mary Wollsonecraft Shelley objavljen je anonimno prije dvjesto godina, u siječnju 1818. Roman je u međuvremenu postao najanaliziranijim i najosporovanijim romanom svih vremena.

Danas se citira u debatama o etici znanstvenog napretka – „Frankensteinov efekt” postao je sinoniman s upitnim napretkom u poljima genetike, in vitro oplodnje i umjetne inteligencije prokazujući duhove opasnosti koji vrebaju u znanosti. Štoviše, ovaj je roman postao primjerom svega što može poći krivo kada znanost ode predaleko.

Međutim kada se vratimo Frankensteinovim počecima, otkrivamo drugačiju priču. Kao što je Shelley kasnije zabilježila, priča je skovana u ljeto 1816. kao rezultat razgovora koje je vodila s partnerom (kasnije suprugom) Percyjem Byssheom Shelleyem, lord Byronom, svojom polusestrom Clairom Clairmont i Johnom Polidorijem u Vili Diodati na obali Ženevskog jezera.

FrankensteinDraft
     Stranica iz rukopisa Frankenstein Mary Shelley (Wikimedia Commons)

 

Prema njezinim bilješkama grupa je tamo debatirala o argumentima pjesnika i kemičara sir Humphryja Davyja i raspravljala o „prirodi načela života te vjerojatnosti da ona ikada bude otkrivena i obznanjena”.

Shelley je sa svojim ocem Williamom Godwinom prisustvovala Davyjevim predavanjima o kemiji na Kraljevskom institutu 1812., a dok je pisala Frankensteina 1816., čitala je njegove Elemente kemijske filozofije.

Davyjev prikaz znanosti bio je očaravajući zbog čistog ushićenja koje je prenosio. „Znanost je… darovala [čovjeku] moći koje bismo mogli nazvati gotovo stvaralačkima”, ustvrdio je. Frankenstein, crpeći iz znanstvenih napredaka svog doba, rane teorije evolucijskog razvitka Erasmusa Darwina iz 1790-ih, vitalnosti, galvanske struje te Davyjevog traganja za utvrđivanjem „skrivenog podrijetla” prirode, dio je onog stanja fascinacije i tjeskobe koje napredak znanosti izaziva. No bilo bi pogrešno čitati roman kao otvoreno skeptičan spram znanstvenih uspjeha.

„Bujica svjetlosti“

Naposljetku, ciljevi Victora Frankensteina pri stvaranju novog života su pohvalni. Promišljajući kontradiktorne težnje svoga mitološkog dvojnika Prometeja, Frankenstein želi „izlijati bujicu svjetlosti u naš mračni svijet” i tako „obnoviti život gdje je smrt posvetila tijelo propadanju”. On teži iskorijenju bolesti koje kvare ljudsku građu prije vremena.

Ove težnje nisu same po sebi loše – način na koji Frankenstein slijedi prirodu do „njenih skrovitih mjesta” jest ono što njegovu potragu čini tako pogubnom. Prenoseći stavove same Shelley, Frankenstein kasnije opaža:

Ljudsko biće u svom savršenom obliku uvijek bi trebalo zadržati staložen i miran um i nikada ne dopustiti da strast ili prolazna želja naruše njegovu smirenost. Vjerujem da potraga za znanjem nije iznimka.

Potraga za znanjem bi se uvijek trebala odvijati smireno, tvrdi Shelley; stvaranje bi uvijek trebalo biti intelektualni plod „staloženog uma”.

Riječi koje Frankenstein izgovara mogle bi se čitati i kao izraz njezinog pristupa autorstvu. Mnogo je pažnje posvećivano njezinoj relativnoj mladosti kada je napisala Frankensteina – roman je započela sa samo osamnaest godina.

Usprkos činjenici da je Matthew Gregory Lewis (s kojim je bračni par Shelley bio upoznat) objavio svoju gotičku priču Redovnik  (The Monk, 1796.) kada je imao dvadeset i jednu godinu, neki se pitaju kako je tako mlada žena mogla napisati Frankensteina pa pogrešno pripisuju autorstvo njezinom suprugu.

U svom osvrtu za Blackwood’s Magazine sir Walter Scott bio je prvi koji je učinio tu pogrešku komentirajući kako je djelo „navodno napisao Percy Bysshe Shelley, koji je, ako smo dobro obaviješteni, zet gospodina Godwina”.

Odgovor Mary Shelley na Scottovu kritiku njezinog romana bio je brz. U pismu koje je uputila Scottu 14. lipnja 1818. istaknula je njegovu pogrešku rekavši: „Žarko želim spriječiti Vaše daljnje zablude u pretpostavci da je gospodin Shelley krivac za moj mladenački pokušaj.”

Shelleyin odgovor na Scottovu pogrešku bio je presudan u dokazivanju autorstva, a njezin dnevnik dodatno ilustrira intenzivan rad koji je uložila u svoj rukopis. Čak i ako jest Percy Bysshe Shelley uređivao njezin rad, bila je to gesta nekoga tko je želio podržati i ohrabriti autorsku karijeru drugoga.

Frankenstein je bio prvi od sedam romana koje je Shelley objavila tijekom tri desetljeća. Možda je onaj zbog kojeg je danas slavimo, no svi njezini radovi počivaju na potvrdi prava žena da stvaraju kao autorice i umjetnice te povezuju ta prava sa „staloženom potragom“ za znanjem. Mary Shelley, autorica Frankensteina i oprezna zagovarateljica znanstvenog napretka, ipak je bila mnogo, mnogo više od zbroja dijelova svoga prvog čudovišta.

Tekst je originalno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Fotografija: Mike Haller

Preuzeto uz dozvolu sa stranice NEMA

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: