Piše: Matea Šimić

Učinilo mi se prigodnim za naslov ovog teksta odabrati parafrazu najnovijeg u nizu mizoginih hit-citata kojih ne nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, a koji ovoga puta dolazi iz zakutaka uma jednog etabliranog književnog kritičara. U ovom se tekstu ipak ne radi o pravima na samoodređenje, zaštitu od rodnog nasilja, jednaku plaću ili što već dokone žene inače traže. Radi se o želji da nam se u bolnicama ne nanosi bol nepotrebno, da nas se tretira s dozom poštovanja te da nam se dopusti da zadržimo nešto dostojanstva.

Posljednjih je dana u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama eksplodirala tema o uskraćivanju prava na anesteziju i analgetike ženama pri obavljanju kiretaže, šivanja međice, vađenje jajnih stanica u postupcima potpomognute oplodnje i rezanju epiziotomije. Iako nitko, prema mom saznanju, nije ni u jednom trenutku tvrdio da se ta praksa odvija u 100% slučajeva u 100% hrvatskih bolnica, već da je to uobičajena praksa u mnogima i da je dosad na tisuće žene prošlo ovu torturu, da je prolaze upravo dok se o tome piše u 21. stoljeću, i da bi je nastavile prolaziti još dugo vremena da nije došlo do ovog nenajavljenog reza, ipak su se mnogi (i mnoge) digli na stražnje noge te našli prozvanima i pozvanima da ustvrde da to NIJE I NE MOŽE BITI ISTINA JER NJIHOVO OSOBNO ISKUSTVO TO OPOVRGAVA. Šah-mat. Logika razvaljena. Iako je teško osporiti takve vatromete intelekta i suosjećanja, ipak ćemo se njima pozabaviti kasnije u tekstu.

Kao što već i ptice na grani znaju, sve je počelo istupom saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesardić koja je podijelila svoje šokantno iskustvo kiretaže tijekom rasprave o prijedlogu za opoziv ministra zdravstva Milana Kujundžića. Tjedan dana kasnije, zgodno je sagledati reakcije. Kako su reagirali političari/zakonodavci, kako struka, kako mediji, a kako puk?

Krenimo od sabora. Čudi uopće što su je čuli (ne i zapravo ČULI, naravno) s obzirom da su tri najbitnije figure tamo bili premijer Plenković koji je tipkao po mobitelu, predsjednik sabora Jandroković koji se požalio da ga „dovodi u neugodnu situaciju“, a prozvani Kujundžić je na sve što je čuo praktički odmahnuo rukom i izjavio da se to tako „ne radi u hrvatskim bolnicama“.

Načelno, automatsko odbijanje svake krivnje i odgovornosti u Hrvata je zaista impresivno. O traljavom obavljanju vlastitog posla nećemo sada. U ovom slučaju inicijalne reakcije bile su, parafraziram:

1. „Laže.“
2. „Laže jer ima skrivene političke namjere.“
3. “Nije bitno laže li, moram pod svaku cijenu zaštititi svoju guzicu: „Laže!“

Odmah su se izvukli neki od najstarijih i najprokušanijih trikova: politiziranje i relativiziranje. A zapravo je apsolutno nebitno što je gospođa političarka i koju političku opciju zastupa. Također nije ni najmanje važno zašto je odabrala baš to vrijeme i mjesto, nijedno nije bolje ili lošije kada su ovakve stvari u pitanju. A evo i zaokreta: čak i ako je zastupnica imala neki dodatni, skriveni razlog da progovori na toj sjednici (van želje da uznemiri svekoliko tamo prisutno mužaštvo) – njen se odabir baš tog mjesta i tog vremena pokazao kao pun pogodak, idealan Veliki prasak za upravo ovu temu – i ne morate vjerovati meni na riječ, pogledajte samo kakvu je lavinu pokrenuo. Do zaključivanja ovog teksta ni premijer ni predsjednica nisu se službeno oglasili ni o aferi ni o akciji #PrekinimoŠutnju koja iz nje proizašla.

A kako je reagirala struka? Pogodili ste, slično kao i političari: negiraj, pobij, skreni, optuži.

Nekolicina ginekologa je pokušala objasniti da, eto, nije uvijek tako, no nažalost nekada mora tako biti – a sve za dobrobit žene. Ne napominju koja je točno dobrobit u šivanju ili vađenju jajnih stanica na živo, ali dobro. Možda bismo im i povjerovali (jer bog zna kako ovaj puk vjerovati voli) kada bi pokušali objasniti kako to da npr. ni u Ujedinjenom Kraljevstvu ni u Španjolskoj nema ni govora o kiretaži na živo i podrazumijeva se neka vrsta anestezije za bilo kakvo rezanje, šivanje, pa čak i popravljanje zubi. Na nesreću, problem s kojim se hrvatska javnost i struka napokon moraju suočiti nije tako jednostavan kakvim bi ga neki voljeli prikazati. Mučne priče koje imamo priliku svakodnevno čitati govore nam o slučajevima u kojima se ne daju nikakvi analgetici, u kojima se ne čeka da sredstvo protiv bolova počne djelovati, u kojima nije najavljeno i objašnjeno o kakvom se brutalnom postupku radi i što očekivati (u nekim od psihološki najranjivijih trenutaka u kojima se osoba može naći) i općenito nehuman (pa čak i barbarski ponegdje) odnos prema pacijenticama.

Do kulminacije bahatosti i nedostatka osnovne ljudskosti došlo je u obliku gospodina Denija Karelovića, predstojnika splitske Klinike za ženske bolesti i porode koji bi lako mogao postati simbolom svega što ne valja s hrvatskim društvom i zdravstvom. Osoba je to koja je iskoristila svaku priliku da kaže i učini pogrešnu stvar. I više od toga, impresivno je bilo promatrati iz dana u dan kako gospodin uspjeva sići sa zla na gore. Veliko finale bilo je gostovanje na HRT-u  gdje se razbacivao biserima kako je “bol subjektivna” (naravno da jest, no ne ostaje mnogo mjesta za subjektivnost kada vam stružu maternicu), a “bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima” (lijepo da nam je netko i to napokon objasnio). Ukratko, umjesto da se posipa pepelom, ovaj gospodin (koji je odgovoran za iznimno osjetljivo područje medicine i netko u koga bismo morali imati potpuno povjerenje) je odgovorio “ismijavanjem, omaložavanjem, grubim manipulacijama, i potpunim izostankom empatije i razumijevanja”. Imajući na umu da Karelović nije iznimka i da je naše zdravstvo zatrovano korupcijom i foteljaškim mentalitetom sigurna sam da nitko neće biti iznenađen kada će najavljene detaljne istrage diljem Hrvatske završiti zaključkom da kriv nije nitko i da se uvijek postupalo po pravilima.

 

ŽENO LAŽLJIVA

Žene lažu. Jedna je to od praistina, neosporivih činjenica, temeljnih stupova na kojima počiva krhka društvena dinamika. Žene si ne mogu pomoći, to im je u prirodi. Zato treba uvijek sa sumnjom pristupati svemu što kažu, posebice ako nije u skladu sa vašim saznanjima i vjerovanjima o svijetu. Ugravirana je ta jednostavna istina u zajedničku društvenu svijest, a lažljive su žene oduvijek inspiracija umjetnicima te su i nebrojeno puta opjevane – sjetimo se samo domaćih besmrtnih hitova Jasmina Stavrosa i Thompsona (iz nekog prošlog života).

Pa ako već taj ljepši i (fizički i mentalno) slabiji spol pretjeruje, iskrivljuje i manipulira – onda im ne možemo ni vjerovati kada govori što i koliko boli, zar ne? Baš na tu temu su u međuvremenu objavljena dva korisna članka Priznaje li naše „muško“ društvo bol žene? i O ženskoj boli  koje svakako preporučujem pročitati.  Željeli mi to vidjeti i priznati ili ne (tko zna, možda biste radije nastavili gurati glavu u pijesak), kao i mnoga druga životna područja čija se iskustva i pravila manje ili više razlikuju sukladno tome jeste li rođeni s penisom ili vaginom – ženska i muška bol se ne percipiraju na jednak način – i sve je više istraživanja koja to potvrđuju (ozbiljnih istraživanja, kao ovo s Harvarda).

A zašto žene prešutno prihvaćaju svakakve neprihvatljive tretmane (a neke se čak i ljute na one koje se usude pobuniti) možda je zasad najbolje sažela Ivana Perić u svom tekstu: “Žene još uvijek nailaze na problem s artikulacijom vlastite boli, kao i mapiranjem granica i izvora te boli, zato što im se na svim razinama, od zdravstvenih ustanova do vlastitog doma, govorilo da je ‘normalno’ da boli, da ignoriraju znakove nelagode, izbjegavaju konfrontaciju i zatome vlastito tumačenje i osjećanje svojih tijela. Dok ih je gutala i uništavala, ženama je bol ‘prodana’ u obliku svetog poslanja trpiteljica.”

Ono što takvo stanje čini još nepravednijim je činjenica da se žene neusporedivo češće nađu u bolnim situacijama. Ženski reproduktivni sustav je minsko polje i nepresušni izvor frustracija, boli, poniženja. Prosječna žena mora živjeti sa svime što donosi imanje maternice i jajnika nekih četrdesetak godina, a sve zato da bi jednoga dana (ako tako odluči) mogla imati djece. U tom se slučaju sve te frustracije i boli najčešće pojačaju na 11 – i to onda kada sve ide po planu. Ako pak, nedajbože, slučajno ima ikakvih prepreka na tom putu, dugme na pojačalu eksplodira.

No zato što su ženska bol i nelagoda ili normalizirane ili ignorirane imamo slučajeve kao onaj ‘muške pilule’ koja nije puštena u prodaju jer ima previše nuspojava. Za razliku od ženskih koje su kao da jedeš Tic-Tac. Ili i mnogo ozbiljnije od toga: dvjema bliskim prijateljicama je dijagnosticirana endometrioza u posljednjih godinu dana, jednoj u kasnim dvadesetima, a drugoj nakon što je već prešla tridesetu – i to nakon što ima iste simptome još od prve menstruacije, ali je morala šutjeti i trpjeti gotovo 20 godina jer, eto, to je normalno kod nekih žena. Endometrioza je kronična ginekološka bolest koja, između ostalog, izaziva obilna i dugotrajna krvarenja, jake bolove pa čak i neplodnost. Iako relativno česta, o bolesti se malo zna i oboljelima se ne može puno pomoći jer se tek relativno nedavno počela malo ozbiljnije doživljavati – istraživanja je i dalje iznimno malo te se slabo ili nikako ne financiraju, a milijuni žena i dalje ne znaju da je imaju jer im nije dijagnosticirana.

 

OSTAVITE NADU SVI KOJI ODLUČITE KLIKNUTI NA ‘UČITAJ JOŠ KOMENTARA’

Komentari ispod članaka na internetu najnovija su vrsta močvare u kojoj vrebaju svakakvi lešinari. Često čujemo kako je bolje da ih ne čitamo, da su u pitanju tzv. trolovi koji namjerno izazivaju groznim komentarima jer im to donosi neku vrstu uvrnutog zadovoljstva. I dok sam sigurna da takvi ljudi postoje, to ne mijenja činjenicu da ih ima puno manje nego što bismo voljeli vjerovati, što znači da su sve ostalo komentari ‘običnih’, ‘normalnih’, stvarnih ljudi. Koji to zaista misle. I koji su oduvijek bili tu među nama (ili mi među njima, s obzirom da sve upućuje na to da su većina), samo što toga nismo bili svjesni jer se mali broj njih usuđivao bljuvati svoju mržnju i nebuloze po cesti ili nekome u lice. I da je sve to skupa malo tužno, a malo više strašno – no sada barem znamo gdje živimo i kakvi to ljudi žive oko nas.

Neki od tih komentara su predvidljivi i toliko uvriježeni da ni ne primjećujemo da su štetni. Na primjer: „Intimu ne treba iznositi javno“ ili „Kud bi došli kad bi svatko krenuo dijeliti svoja iskustva?“ A tu su i jednako predvidljivi teorijsko-zavjernički: „Ako je istina, zašto se nije odmah javila, što je čekala dosad?“ Tko je postavio te ljude vrhovnim sucima koji procjenjuju kada je (jedino) vrijeme za što, nije mi poznato. No, tu smo. Nisi se odmah požalila na neljudski tretman prije, tijekom ili nakon poroda? Očito si se zbunila, sigurno se nije tako dogodilo. Čekala si čak pet godina da podijeliš svoje iskustvo sa seksualnim nasiljem? Žalimo, upravo si od-silovana.

Posebno su tužni komentari dobronamjernika koji nisu čitali s razumijevanjem pa ni shvatili da se kiretaža izvodi i nakon spontanog pobačaja, a nekad i nakon poroda pa zlurado primjećuju da je to uskraćivanje osnovnog ljudskog prava na umanjivanje boli „kazna za pobačaj“. Važno je ovdje primijetiti da se takvi redovito smatraju vjernicima i anti-jugo-komunjarama, ne shvaćajući da se većinom svojih stavova zapravo latentni totalitaristi i da, ako sreća dopusti, zasigurno ima i neki dobar diktator za njih u budućnosti kome će se moći klanjati opet.

A onda su tu i oni koji su s olakšanjem i nadom ustvrdili da bi se sad žene koje „misle da su pobačaji zabavni“ mogle „malo zamisliti“. Jer se žene, kao što je poznato, odlučuju na nešto tako ozbiljno, riskantno i stresno jer je – zabavno.

 

OMALOVAŽAVANJE I NEGIRANJE TUĐEG ISKUSTVA

Ako vjerujete u pakao, onda vjerujte i da u njemu zasigurno postoji posebno mjesto za žene koje smatraju da je neka druga žena zaslužila da je se našamara ili siluje jer je ‘kurva’, žene koje tvrde da druge žene lažu ili pretjeruju kad pričaju o nasilju ili diskriminaciji jer je se njima to, eto, nikada nije dogodilo, a ne znaju osobno ni nekoga kome jest pa je samim time i nemoguće,  žene koje bi zabranile pravo na pobačaj i žene koje se smatraju pozvanima procjenjivati što znači biti ‘prava’ žena. Naravno da sve ovo možda i češće dolazi i iz muških ustiju – no ovdje je prekršaj mnogo teži kada ga čini žena koja time aktivno ne dopušta sebi i ‘svojima’ da im bude bolje, da se oslobode predrasuda, društvenih okova, nepravde – birajte. Kao što se često pitam i za Afro i Latinoamerikanace koji glasaju za republikance i Trumpa: koliko točno možeš mrziti samoga sebe? Da pojednostavimo – ako ne pomažeš, nemoj odmagati.

SAMO POZITIVA

Pozabavimo se nakratko tom fascinantnom pojavom – ženama koje imaju potrebu umanjiti ili poništiti iskustva drugih žena jer se njima „tako dogodilo“ što mora značiti da „ova sigurno laže“ ili makar „pretjeruje“.

Navodno su se neke žene požalile kako su se javile medijima želeći podijeliti svoja pozitivna iskustva, no nije im pružena prilika. Barem jedna je ipak uspjela pa je za Slobodnu Dalmaciju rekla da imala kiretažu dan nakon što je skandal izbio, da treba nekad i pohvaliti (a ne samo kuditi) te da je „svim ženama bila na raspolaganju anestezija kakvu one žele“ i da „nije baš to tako kako oni predstavljaju“ (tko su ‘oni’?)  Pritom je poručila novinarima da pronađu „još žena koje će ispričati svoju priču jer smatra „kako je nemoguće da je baš svima njima jučer ponuđena anestezija, a i nikome prije i nikome iza nije“. Stvarno mi ne pada na pamet ni jedan razlog zašto bi odjednom prestali s praksom zbog koje ih se upravo razvlači u medijima. Jedan muškarac je na ovaj herojski istup komentirao: „Ovo je primjer prave žene, čestitam!“ Kockice šećera vrlo su korisne kao što znamo. Odmah me podsjetilo na oca koji mi je prošle godine pohvalio svoju kćer koja je bila hrabra i čvrsta i porodila se bez ikakvih problema, a ne „kao neke žene“.

No, vratimo se na pozitivna iskustva. Kao i obično, narodu nedostaje sposobnost slušanja s razumijevanjem. Da, naravno da postoji mnoštvo dobrih doktora i mnoštvo odličnih iskustava – no ovdje se ne radi o njima. Ne uspoređujemo, ne radi se anketa, ne procjenjuju se postoci. Ovdje se radi o negativnim iskustvima – činjenici da ih ima, da ih treba čuti i prihvatiti, da treba poslati poruku da takvi postupci nisu prihvatljivi – a da će se oni najgori primjeri i kažnjavati. Tisuću pozitivnih iskustava ne poništava 500 ili 50 loših – pa čak ni jedno jedino loše. I zaista mi je teško shvatiti i prihvatiti otkud ta potreba da se po što kraćem postupku ušutka svakoga tko se usuđuje talasati.

U ovom slučaju, to su najčešće žene čiji je porod bio normalan. Bio je u redu. Što god to trebalo značiti i što god one zapravo željele time poručiti (sebi, drugim ženama, zajednici?). Jer kao što Ivana Bodrožić o problematici normaliziranja stvari koje ne bi trebale biti normalne piše: „Kad kažem u redu mislim na to da sam i prvi i drugi put bila spremna da nešto u bilo kojem trenutku krene po zlu, da prema meni budu neljubazni, da me ostave satima da ležim na hodniku, da mi ne govore je li s bebom sve u redu, da se šale i smiju kao da mene ondje nema, da ne obraćaju pažnju na moje želje, da ne uzimaju u obzir moju bol. To je sasvim u redu porod. I da ti kažu, kao što su meni, pokušaj da ne vičeš, tako samo uzalud trošiš snagu.„

Te žene imaju potrebu naglasiti da nije sve tako sivo. Ima i zdravstvenih radnika koji su u redu. Ima i heroja, svetaca čak. I nije FER napadati ih.

Još sam pod snažnim dojmom jednog teksta tri dana nakon što sam ga pročitala, ‘osvrta’ koji je za T-portal napisala njihova novinarka Vlatka Polšak Palatinuš. Toliko je toga pogrešnog i gotovo kriminalno blesavog u tekstu (počevši od naslova) da mi je teško izdvojiti samo nekoliko najboljih trenutaka: ženi zaista nije pobjegao ni jedan klišej, predrasuda, sramotna zabluda ili simptom mentaliteta u kojem je doktor Bog kojeg se ne propituje. Od neizbježnog, ovlaš spomenutog kako su neke žene proživjele užas „o kojem su godinama šutjele“ (a tek sada spomenule) do toga kako njezina iskustva nisu bila strašna no u svakom slučaju smatra “da nečiji subjektivni dojam, koji nije bio poput moga, ne može staviti na listu za odstrel sve ginekologe, anesteziologe, primalje“. Priznaje gospođa Polšak Palatinuš drugim ženama da su možda i imale traumatična iskustva, no „svaki povod za odlazak doktoru i u bolnicu sam po sebi jest traumatičan“ i podsjeća ih da se „ne odlazi u bolnicu na masažu, manikuru ili pak po toplu riječ“. Nego po još traume jer OVO JE SPARTA, izgleda. Spominje svoj prvi porod koji je bio pitanje života i smrti, a ona je znala što je bitno: „U toj drami nije mi bilo bitno što doktori smiju, što ne, kakvi su karakterno, je li prije toga kraj mog boksa prodefilirao tucet studenata zavirujući da vide što se događa ‘tamo dolje’“. Za razliku od ostalih rodilja kojima je život njihovog novorođenčeta bio tek na drugom mjestu, iza njihove vlastite ugode. I, ah, odrasla žena koja koristi izraz ‘tamo dolje’. Ne propušta ni naglasiti da joj je drugi, prirodni, porod unatoč bolovima bio „najljepše iskustvo u životu“. Nekako je iz svega uspjela iščitati da „nam pokret #prekinimošutnju sugerira da se muškarcima daje sva anestezija svijeta, dok je većina muških doktora sklona mizoginiji i namjerno muči baš žene uskraćujući im sredstva protiv bolova“. Podučava nas da je bitnije da je liječnik stručan, od toga je li nasmijan i ljubazan. Kritizira kampanju koja se prvenstveno bavi tretmanom pacijentica što nije usmjerila svoj fokus na nedostatak anesteziologa. A sve to fino završava upozorenjem kako bi nas trebalo biti strah ovakvih nepromišljenih istupa jer ova kampanja neće neljubaznog doktora pretvoriti u ljubaznog, ali će zato dovesti „do toga da se, posebice u hitnim slučajevima, liječnici boje poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu“. Pa vi sad dobro razmislite.

Upravo je to najgori i najtužniji dio – žene koje imaju glas i platformu i koriste je da pljunu na iskustva te iskrene i vrijedne napore drugih. Nikad mi nije jasno pokušavaju li te osobe biti ‘uvik kontra’, šokirati te na tome prikupiti što više čitanja i lajkova ili su ozbiljne i naprosto ne shvaćaju koliko smiješne ispadaju i kolike su štetočine. Svakoj takvoj i svakome takvome: sramite se – ovo je iznimno ozbiljan problem i otkud vam pravo i hrabrosti skretati pozornost s njega.

Bez obzira što su nas učili: bol nije norma, šutnja nije zlato, a vi zavređujete da se prema vama ophode s osnovnim poštovanjem.  I koliko god vas pokušali ušutkati ili poniziti, sjetite se da niste same i – progovorite. Jednom izgovorenu riječ nemoguće je vratiti, a pod tepisima više nema mjesta.