Što su akademici?

Pitanje o društvenoj ulozi i svrsi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti često prodre u javnost. I koliko god da ga puta postavimo, ne možemo izbjeći odgovor: režimski konformizam. Nastavi čitati “Što su akademici?”

Oglasi

Ono što vas je uzrujalo u Tedeschijevu govoru zove se patriotizam

Piše: Miljenko Jergović

U skoro dvadeset i devet minuta, koliko je trajao govor Emila Tedeschija na poduzetničkom festivalu održanom u prostorima Muzičke akademije u Zagrebu, na ono za što će ga desnica napasti otpada jedva dvije minute izrečenog skoro sasvim mimo okosnice govora, u jednoj usputnoj i šarmantno dramatičnoj digresiji. Na društvene i civilizacijske vrijednosti, te na kontekst u kojemu se poduzetnici bave svojim poduzimanjem, govornik je potrošio još minutu-dvije. Nastavi čitati “Ono što vas je uzrujalo u Tedeschijevu govoru zove se patriotizam”

Može li se Pernara zakonski spriječiti da širi nebuloze?

Svatko ima pravo biti šarlatan za svoj račun i u svoje slobodno vrijeme. Međutim, kada se radi o dobrobiti drugih, pogotovo najosjetljivijih kategorija, stvari bi morale biti drukčije. Nastavi čitati “Može li se Pernara zakonski spriječiti da širi nebuloze?”

Radi li Zoran Milanović dovoljno za pobjedu?

Čak i sa svojim nedostacima, Zoran Milanović je kao osoba i kao političar puno bolji izbor za predsjednika Hrvatske od svojih glavnih rivala, Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore. Milanović je svakako i intelektualno superiorniji u odnosu na spomenuti dvojac. Nastavi čitati “Radi li Zoran Milanović dovoljno za pobjedu?”

Jalovi “orbanizam” hrvatske desnice

Piše: Krešimir Zovak

Posljednjih 30 godina jasno pokazuje: ekstremna desnica u Hrvatskoj nikada nije uspjela ništa napraviti izvan HDZ-a. Njezini nadobudniji predstavnici smatraju kako je sada savršeni trenutak da se to promijeni. No može li tek više šovinizma biti pobjednički recept? Nastavi čitati “Jalovi “orbanizam” hrvatske desnice”

Saturday Bloody Saturday

Piše: Boris Dežulović

Bila je ta subota, 17. lipnja 1989. I danas se s nježnošću sjetim davne večeri kad smo imali dvadeset četiri i kad nam je bio pun kurac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša. Nastavi čitati “Saturday Bloody Saturday”

Odgovornost za održivost Europe

Rumunjska, Finska i Hrvatska nedavno su objavile program Tria za predstojeći period predsjedanja Vijećem EU. Program Tria uspostavlja zajedničke političke prioritete za period predsjedanja i ne sugerira radikalne promjene, ali stavlja naglasak na kreiranje radnih mjesta i rast kao politiku EU. Europske nevladine udruge zahtijevaju veći naglasak na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini.

U narednih 18 mjeseci organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se kako bi zajedno pratile predsjedanja i zagovarati će ljudska prava, razvojnu politiku, civilno društvo i održivi razvoj u politikama EU. Platforma CROSOL koordinirati će aktivnosti organizacija civilnog društva iz Hrvatske vezane uz predsjedanje EU.

Zajednički program Tria usmjerit će Rumunjsku, Finsku i Hrvatsku u procesu postavljanja vlastitih prioriteta za predsjedanja koja pokrivaju razdoblje od 18 mjeseci od siječnja 2019. do lipnja 2020. Svaka zemlja predsjedati će Europskom unijom u razdoblju od 6 mjeseci.

Država koja predsjeda može utjecati na politiku EU primarno određivanjem tema i kreiranjem agenda sastanaka Vijeća prema vlastitim prioritetima. Tri zemlje su se usuglasile o zajedničkim prioritetnim područjima koja su: Unija za radna mjesta, rast i konkurentnost, energetsku zajednicu, slobodu i sigurnost, zaštitu građana te Unije kao globalnog aktera.

“Iako program predsjedanja nastavlja uhodanim putem u politici EU, pojavili su se i neki novi, dobri aspekti: Trio program ističe zajedničke europske vrijednosti, uključujući demokraciju, jednakost i ljudska prava. Ipak, primjerice, migraciji se pristupa iz perspektive graničnog nadzora, umjesto poštivanja ljudskih prava. Nezadovoljni smo zbog takve nedosljednosti u programu! S druge strane zadovoljni smo jer vidimo da proširenje EU ponovo postaje tema o kojoj će se raspravljati”, kaže Branka Juran iz CROSOL – Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske.

Program se obvezuje na promicanje održivog razvoja u Europi. Europska unija je predvodila je globalne pregovore za Agendu 2030. – globalne ciljeve održivog razvoja i Pariški sporazum. Organizacije civilnog društva zabrinute su da programska orijentiranost na rast i razvoj kao i na mješavinu ostalih politika još uvijek nije dovoljna kako bi se u zadanom roku dostigli globalni ciljevi održivog razvoja i rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.

“Pozdravljamo predanost Tria promicanju održivog razvoja u Europi. Očekujemo da će ova tema biti visoko pozicionirana u raspravama na konferenciji u Sibiuu i Strateškom planu Vijeća sljedećih pet godina. Trio bi trebao osigurati da će postojeću strategiju “Europa 2020” zamijeniti “Strategija održive Europe 2030.” u skladu s Agendom 2030 i Pariškim sporazumom “, kaže Rilli Lappalainen, Zagovarački voditelj finske mreže organizacija civilnog društva za razvojnu suradnju – FINGO.

Godine 2019. -2020. bit će ključne za preoblikovanje Europe. Posljednjih smo godina svjedoci da se naše temeljne demokratske vrijednosti osporavaju, a nejednakost u Europi raste. Vidljiv je porast ksenofobije i populističkih pokreta, dok je prostor civilnog društva ugrožen u nekoliko zemalja.

“Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva. Nadamo se da će se nastojanja koje organizacije civilnog društva ulažu u suradnju i doprinos uspješnim predsjedanjima triju zemalja, biti priznate i cijenjene “, kaže Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.

Članice Platforme su: ADRA Hrvatska – Adventistička agencija za pomoć i razvoj, Autonomna ženska kuća Zagreb,., Centar M.A.R.E: Model aktivne rehabilitacije i edukacije, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura Plus Split, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Humanitarna i mirotvorna organizacija Deša – Dubrovnik, Documenta – Centar za sučavanje s prošlošću, Domine – Split, Domino, Forum za slobodu odgoja, GONG, Inicijativa mladih za ljudska prava, Institut za razvoj obrazovanja, Kuća ljudskih prava, MIRamiDA Centar, Mreža mladih Hrvatske, OBRIS – obrana i sigurnost, ODRAZ – Održivi razvoj zajednice, Savez udruga Klubtura, Srpski demokratski forum, Terra HUB, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena akcija, Živi Atelje Dajht Kralj


(Gong. hr)

Mirovinska reforma u Hrvatskoj: potrebna, ali kakva?

Piše: Ante Pavić

Sve skromnije stope rađanja uza sve dulji očekivani životni vijek, a sve začinjeno velikom financijskom krizom 2008. godine, tjeraju sve zemlje Europske unije da bez iznimke promišljaju duboke promjene u svojim mirovinskim sustavima koji u današnjim uvjetima postaju neodrživi.

Sveobuhvatna reforma

Hrvatska vladajuća ekipa u ovom trenutku jedna od rijetkih u EU koja je odlučila izmjenom seta od čak šest zakona – o mirovinskom osiguranju, stažu osiguranja s povećanim trajanjem, dodatku na mirovine ostvarene prema zakonu o mirovinskom osiguranju, obveznim mirovinskim fondovima, dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim osiguravajućim društvima –  provesti sveobuhvatnu reformu vlastitog mirovinskog sustava, prvu takvu nakon 2000. godine kad se odlučila na nagovor Svjetske banke privatizirati dio mirovinskog sustava i uvesti drugi obavezni stup, što je većina istočnoeuropskih zemalja tada odbila učiniti jer su na vrijeme shvatile da će im takav zahvat značajno povećati javni dug.

Prema izračunima nekih ekonomista, hrvatski javni dug je zbog uvođenja obaveznog drugog stupa povećan za četvrtinu jer se zbog smanjenih doprinosa, budući da svaki radnik u drugi stup mora izdvajati pet posto bruto iznosa plaće, država mora svake godine zaduživati pet milijardi kuna kako bi se iz prvog međugeneracijskog stupa isplatile mirovine.

Rezervni stup

Čini se da su i u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava postali svjesni toga pa će budućim umirovljenicima reformom biti omogućeno da se prilikom umirovljenja prebace u prvi stup, čime će  biti nagrađeni dodatkom od 27 posto. Iako ministar Marko Pavić ponavlja da će se predloženim rješenjem samo ojačati drugi stup, samo je Ministarstvo u obrazloženju seta zakona navelo da očekuje da će se u tom slučaju 97 posto radnika odlučiti za prvi stup.

Osim toga, mirovinski fondovi se do sada nisu pretjerano proslavili transparentnošću pa Vlada reformom želi promijeniti pristup u poslovanju obveznih mirovinskih fondova. Predviđa se imenovanje predstavnika osiguranika u nadzornim odborima mirovinskih društava, kao i obveza članova uprava obveznih mirovinskih društva da se povuku iz nadzornih odbora tvrtki u kojima imaju vlasničke udjele.

Povećanje rizičnih ulaganja

Da bi donekle udobrovoljio četiri obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju banke, a od kojih  država posuđuje novac uz kamate kako bi pokrila proračunsku rupu uzrokovanu djelomičnom privatizacijom sustava, Pavić im je ponudio mogućnost ulaganja do 100 milijuna kuna u visokorizične, tek osnovane brzorastuće male kompanije, koje još i nazivaju start-upovima.

To je tek djelić novca kojima raspolažu mirovinski fondovi koji su na kraju listopada 2018. godine upravljali su imovinom od 97,5 milijardi kuna.

Kako je još 2016. godine primijetila Europska komisija, privatni mirovinski fondovi manje su otporni na financijske krize, a Komisija je izračunala da su 2008. godine zbog globalne krize izgubili 23 posto svoje imovine. Baš zato postoje zakonska ograničenja u ulaganjima obaveznih mirovinskih fondova.Pavić im je svejedno odlučio na pladnju poslužiti start – upove.

Globalne financijske krize utječu, naravno, i na državne fondove, a kad se dogodi jedna takva financijska kriza koja se prelije na sve aspekte ekonomskog i društvenog života, stariji radnici koji izgube posao biraju odlazak u prijevremenu mirovinu. Hrvatska je to iskusila još 90-ih godina, kada su u općoj privatizaciji propadala brojna poduzeća, od kojih su brojni u socijalizmu bili giganti, posebno u današnjim mjerilima, pa je tadašnja vlast kupovala socijalni mir potičući dokup staža da bi radnici koji su završili na ulici otišli ravno u prijevremenu penziju.

Kažnjavanje

Kratkoročno rješenje pretvorilo se u noćnu moru u srednjoročnom razdoblju jer je broj umirovljenika rastao, a broj zaposlenih se smanjivao. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, od 1,14 milijuna umirovljenika koji su mirovinu zaradili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, danas je njih nešto preko 100 tisuća mlađe od 60 godina.

Vlada novom reformom želi stoga što više otežati prijevremeno umirovljenje. Ministarstvo predlaže umanjivanje penzije za 0,3 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. U Ministarstvu tvrde kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Osim toga, predviđa se podizanje radnog vijeka na 67 godina od 2033. godine, uz plan da se tako poveća zaposlenost jer u Hrvatskoj danas stoji jedan umirovljenik na 1,2 zaposlenika, što sustav čini neodrživim.

Međutim, prema opsežnoj analizi The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070, u Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3 posto, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Prema analizi, očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku ( 3,8 postotnih bodova). Smanjenje, ali nešto manje, očekuje se i za Francusku, Latviju, Portugal, Dansku, Estoniju, Italiju, Litvu, Španjolsku, Švedsku i Poljsku.

Kako bi dodatno dobila podršku za ovu reformu, Vlada je iz šešira izvukla ideju koja je i 90-ih bila aktualna: uvodi i po šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža za majke i posvojiteljice za svako rođeno ili posvojeno dijete što će im povećati mirovine za oko dva posto.

Otpor sindikata

Sindikati, kojima su se u otporu mirovinskoj reformi pridružile i opozicijske stranke predvođene SDP-om, protivili su se ovakvoj reformi smatrajući da Ministarstvo kažnjava radnike prezentirajući pogrešne brojke.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske naglašava da odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet.

Vlada obrazlaže da deficit mirovinskog sustava iznosi 17 milijardi kuna, a sindikati joj poručuju da od toga 12 milijardi kuna otpada na trošak privatizacije uvođenjem drugog stupa i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima.

„Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba“, obrazložili su iz Sindikata.

Nepostojeći “puni staž”

Poručuju Vladi da pojam „puni radni staž“ ne postoji.

“Podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.siječnja 1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se ‘rješavaju’ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu“, kažu u Sindikatu.

Hrvatska ima i još jednu specifičnost u odnosu na većinu zemalja EU: veliki broj korisnika povlaštenih mirovina, a u reformi se one ne spominju, iako Vijeće EU i Komisija već nekoliko godina preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljanje.

Najbrojnija skupina su branitelji, kojih 71.304 prima prosječnu mirovinu od 5.752 kune. S druge strane, 1,14 milijuna umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 2.405 kuna.

Kraći zdravi i životni vijek

Ta ogromna razlika između visine mirovina različitih kategorija stanovništva nije jedina hrvatska specifičnost. Naime, među zemljama EU postoje značajne razlike u kvaliteti i uvjetima života pa je i nerealno očekivati uniformirano povećanje dobi za odlazak u mirovinu od 67 godina na području cijele EU. Hrvatska je u kategoriji “kvaliteta života”, naravno, ispod prosjeka EU. Očekivano trajanje života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina).

Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini iznosilo je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene.

Vlada je uvjerena da će se reformom povećati ionako mizerne mirovine, a sindikati smatraju da će umirovljenici nakon svega izaći samo siromašniji i bolesniji.

Stoga najavljuju raspisivanje referenduma o ključnim odredbama ove reforme. Svojim nezadovoljstvom privukli su parlamentarne opozicijske stranke, sad im preostaje da još privuku i građane.


(Faktograf)

Najutjecajnija američka zaklada spaja Trumpa, Kolindu Grabar Kitarović i Željku Markić

Piše: Ana Brakus

U zagrebačkom hotelu Esplanade, prije nekoliko tjedana, održana je konferencija „Energetska sigurnost u Hrvatskoj i šire“. Konferenciju, koju je uz ultakonzervativnu udrugu Centar za obnovu kulture (COK) suorganizirala i američka Zaklada Heritage,  svojim je govorom otvorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Uz nju, u publici su sjedili i Martina Dalić, bivša potpredsjednica vlade i ministrica financija te Boris Šavorić, zagrebački odvjetnik iz takozvane Borg grupe koja je kreirala Lex Agrokor. Njihovo je prisustvo, u kombinaciji s gostovanjem predsjednice Grabar Kitarović, izazvalo najveći interes. Mediji su čak tvrdili da su organizatorima konferencije „ukrali show“, posebno nakon što su pokušali bježati od kamera i novinarskih pitanja.

Vjerojatno dijelom i iz tog razloga, nije bilo previše govora o zaključcima konferencije, a još se manje govorilo o njezinim suorganizatorima.

Intenzivni odnosi s hrvatskim državnim vrhom

Američka Zaklada Heritage, jedna od najutjecajnijih konzervativnih nevladinih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u proteklim je mjesecima značajno intenzivirala odnose s hrvatskim državnim vrhom, ali i pripadnicima ultrakonzervatnih civilnih krugova. S obzirom na ono što ta Zaklada promovira, razloga za zabrinutost je mnogo.

Zakladu Heritage je tijekom svojeg nedavnog posjeta SAD-u  posjetila Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade. U središnjici Zaklade u Washingtonu održala je predavanje na temu „Jačanje transatlantskog saveza: doprinosi i ideje RH“. Predavanje,  održano 12. rujna, Pejčinović Burić započela je nizom zahvala i pohvala Zakladi Heritage. Svojim domaćinima zahvalila je, kako je posebno napomenula, i na poklonjenom šalu s otisnutim logom Zaklade, koji joj je u tom trenutku stajao za vratom.

Tijekom predstavljanja Pejčinović Burić,  James Jay Carafano, jedan od čelnih ljudi Zaklade Heritage dao je do znanja da im od prošlog susreta nije prošlo mnogo. Carafano je, naime, samo nekoliko tjedana ranije sudjelovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum “Jačanje otpornosti – Mediteran, Europa i Zapadni Balkan” koja se održavala od 31. kolovoza do 1. rujna, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Forum je otvorio premijer Andrej Plenković, a uvodni govor održao i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković. Carafano je bio sudionik panela “Jačanje otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima”, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da predstavlja organizaciju koja širi mitove o nepostojanju globalnog zatopljenja, o čemu ćemo nešto više reći kasnije.

Predsjednica se nije odazvala, Trump na video-linku

Pječinović Burić nije prva potpredsjednica Plenkovićeve vlade i ministrica vanjskih poslova koja je u Zakladi Heritage održala predavanje. Isto je, za vrijeme obnašanja funkcije, učinio i Davor Ivo Stier, u ožujku 2017. godine i to na sličnu temu. Stier je, također, govorio o transatlantskim odnosima i hrvatskom doprinosu istima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, samo nekoliko tjedana kasnije, prema najavamaorganizatora iz Zaklade Heritage trebala je sudjelovati na President’s Club Meetingu, tradicionalnom okupljanju koje privlači istaknute političare, znanstvenike i aktiviste bliske Zakladi Heritage. Ovogodišnji skup održavao se u Washingtonu od 14. do 17. listopada, a glavni gost okupljanja bio je donedavni glavni američki državni odvjetnik Jeff Sessions. Skupu se ove godine preko video-linka obratio i američki predsjednik Donald Trump, dok je prošle godine osobno prisustvovao skupu. Godinu ranije, 2016., na President’s Club Meetingu glavni govornik bio je američki potpredsjednik Mike Pence.

Takvo što, za poznavatelje američke politike, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Zakladu Heritage, inače osnovanu 1973., zbog nevjerojatnog utjecaja na Donalda Trumpa CNN je još 2016. nazvao Trumpovim think-thankomPrema pisanjima New York Timesa, upravo je Zaklada Heritage odigrala ključnu ulogu u popunjavanju Trumpove administarcije svojim provjerenim ljudima, od najnižih do najviših funkcija u američkoj administraciji. Gotovo beskonačne liste zaposlenika u Trumpovoj administraciji povezanih s bogatom Zakladom Heritage moguće je pronaći i na stranicama višestruko nagrađivanog medija ProPublicaPrema godišnjem izvještaju kojeg izdaje sama Zaklada Heritage, u 2017. godini Trumpova administracija prihvatila je čak 64 posto od ukupno 321 njihova prijedloga.

No, iako je na taj, za Zakladu Heritage najjznačajniji godišnji događaj bila pozvana, predsjednica na njemu nije sudjelovala, rečeno nam je iz Zaklade.

„Predsjednica Grabar Kitarović ispričala se zbog nemogućnosti sudjelovanja i dolaska, a sukladno dobivenom pozivu Zaklade Heritage“ – potvrđeno je Faktografu i iz Ureda predsjednice.

Zato se u listopadu odazvala na već spomenutu konferenciju o „energetskoj sigurnosti u Hrvatskoj i šire“. No, tu posjeti i susreti ne prestaju.

Dugogodišnja suradnja

Samo tjedan dana kasnije, krajem listopada, središnjicu Zaklade Heritage u Washingtonu posjetio je Stjepo Bartulica, ultrakonzervativni aktivist i predsjednik COK-a, koji se fotografijom posjeta pohvalio na društvenim mrežama te udruge. COK i Bartulicu, nekadašnjeg savjetnika Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku RH, i kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću, sa Zakladom Heritage povezuje i Robin Harris. Riječ je o nekadašnjem savjetniku britanske premijerke Margaret Thatcher i aktualnom potpredsjedniku COK-a koji je sa Zakladom Heritage surađivao u više navrata.

Iako ovako intenzivna suradnja do sada nije zabilježena, iz ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Faktografu je rečeno da i državne institucije sa Zakladom Heritage surađuju već godinama.

„Zaklada Heritage je jedan od washingtonskih think-tankova s kojima Veleposlanstvo Republike Hrvatske surađuje godinama. Zaklada je pružila snažnu potporu ulasku Republike Hrvatske u NATO u američkom Kongresu, a aktivna je i oko zagovaranja ulaska u Program izuzeća od viza“, rekli su nam iz Ureda predsjednice.

Iz Veleposlanstva RH u SAD-u nije pristigao odgovor na naše upite u kojim su sve područjima surađivali sa Zakladom Heritage.

Enormni utjecaj na republikanske administracije

Petera Montgomerya, suradnika organizacije People for the American Way i autora na Right Wing Watchu, portalu posvećenom praćenju američkih (ultra)konzervativaca  pitali smo za što se to točno zalaže Zaklada s nevjerojatnim utjecajem na američkog predsjednika Trumpa koja je sada „bacila oko“ i na Hrvatsku.

„Zaklada Heritage najveći je i najutjecajniji desničarski think-thank u SAD-u. Njegova velika mreža think-thankova na nižim, državnim razinama, diljem SAD-a promiče istu anti-poreznu, anti-regulatornu i socijalno konzervativnu agendu. Godinama promoviraju  ideju da ne može biti „ispravni konzervativac“ koji ne prihvaćaš desničarske javne politike i na ekonomskom i na „obiteljskom“ polju. Zaklada Heritage dom je Ryana Andersona, jednog od najvidljivijih glasnogovornika pokreta protiv LGBT prava. Aktivno su uključeni u Trumpovu agendu punjenja federalnih sudova sucima koji objeručke prihvaćaju desničarsko tumačenje Ustava, odnosno koji zagovaraju limitiranje mogućnosti kojima federalna vlada može zaštititi prava građana i regulirati korporativno ponašanje. Njihova uloga u promoviranju takvih politika od administracije Ronalda Reagana do ove Donalda Trumpa, enormna je“, rekao je Montgomery  za Faktograf.

Ryan Anderson, često opisivan kao mlada nada američkog anti-LGBT pokreta, bio je jedan od sudionika na lanjskom, izrazito važnom skupu u Cape Townu koji je okupio brojne svjetske ultrakonzervativnce na potpisivanju globalnog anti-LGBT manifesta, uključujući i one iz Hrvatske.

Skup u Moldaviji na kojem je bila i Željka Markić

Na tom skupu, kako su ranije pisale Novosti, sudjelovala je i Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji.  Uz potpisivanje manifesta, to okupljanje ultrakonzervativaca važno je i zbog toga što je na njemu uspostavljena  Međunarodna organizacija za obitelj (IOF). Riječ je o organizaciji koja je prije nekoliko godina preuzela organizaciju Svjetskog kongresa obitelji (World Congress of Famillies), najznačajnijeg okupljanja za svjetske ultrakonzervativce, a posebnu pažnju posvećuje njegovanju odnosa između onih američkog i ruskog porijekla. Na ovogodišnjem, dvanaestom takvom skupu, koji je održan u Moldaviji, govorila je i Željka Markić.

Među ekspertima koje Zaklada Heritage zapošljava i promovira veliki je broj negatora jednakopravnosti LGBT osoba, a cijeli je niz i negatora klimatskih promjena poput Scotta Pruitta koji je nedavno podnio ostavku na čelnika američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Na to je bio primoran nakon niza skandala koji su obilježili njegov mandat. Jedan od njih bilo je i njegovo prihvaćanje plaćanja hotela od strane Zaklade Heritage, koja mu je nudila i plaćanje leta. Na njegovo mjesto zasjeo je njegov zamjenik Andrew Wheeler, ranije lobist za korištenje fosilnih goriva, što je u više navrata podržala Zaklada Heritage.

Ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade nije odgovorila na upite Faktografa na čiji se poziv odazvala za održavanje predavanja u Zakladi Heritage. Zanimalo nas je je li ministrica Pejčinović Burić upoznata i kako komentira stavove i vrijednosti koje zastupa Zaklada Heritage povezane s pravima LGBT osoba, ali i njihovu promociju znanstveno dokazanih neistina o „mitu globalnog zatopljenja“.  Odgovor nismo dobili.


(Faktograf)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

‘Bandićizam’ se širi Hrvatskom

Je li Milan Bandić pravo lice hrvatske politike? Ono koje hrvatske političke standarde, usprkos sporadičnim dobrim namjerama i dobrim učinkom pojedinaca, svodi na pravu mjeru.

Gospodin Bandić i bandićizam šire se Hrvatskom, usprkos podijeljenim javnom mnijenju. Za neke, vječiti gradonačelnik Zagreba je uspješan čovjek iz naroda. Za druge, on je Machiavelli iz Pogane Vlake, s crnim pojasom iz jeftinog populizma.

Bandić i njegova stranka nedavno su dobili pojačanja. Počeli su prodirati u Zagorje, otkud im se pridružila bivša HNSova zastupnica i nekoliko županijskih vijećnika. Zastupnica je negirala političku trgovinu u kojoj je njen brat dobio posao u ZET-u.

Još zvučniji je prelazak bivše SDP-ove potpredsjednice Vlade, Milanke Opačić, u redove Stranke rada i solidarnosti. To jeste uspjeh za zagrebačkog gradonačelnika. Gospođa Opačić poznato je ime. Njen pristup implicitno sugerira da je stranka kojoj se priklonila budućnost, a SDP prošlost. Vrijeme će pokazati je li tako, no ostaje dojam da se SDP namjerno cipelari dok je u teškoj situaciji.

Bandić i preletači u njegovu stranku obesmišljavaju stranačku i svaku drugu politiku u Hrvatskoj: čak ne samo zbog ismijavanja glasača koji su ih birali dok su bili u nekim drugim strankama. Radi se i o tome da se za gospodina Bandića vežu, za sada nedokazane, ozbiljne kriminalne radnje: izvlačenje velikoga novca iz proračuna grada Zagreba. Ako preletačima to nije bitno, što to govori o njima?

Osim toga, zanimljivo bi bilo pitati nove članice ove stranke što misle o relativno nedavnom seksističkom ispadu svoga šefa. Podsjetimo, komentirajući jednu od svojih afera, Bandić je izjavio “Je li vi znate da Bandić svima da? Ja da sam žensko bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam“. Lijepo je uvjeriti se da srednji vijek obitava (i) u metropoli.

Najnovija „čast“ koja je stigla zagrebačkog gradonačelnika je orden koji mu je uručio Vladimir Putin. Time se smjestio u izabrano društvo sa, između ostalih, srbijanskim nacionalističkim liderima  Ivicom Dačićem i Tomislavom Nikolićem.

Bandićev klijentelistički pristup i odsustvo moralnog kompasa svakako nisu dobar model za hrvatsku politiku. S druge strane, politička praksa pokazuje da je taj pristup uspješan, već dugo godina i s tendencijom rasta. Da li to znači da bismo ovog populista mogli vidjeti kao premijera ili predsjednika Republike, u bliskoj budućnosti? Takvo što bilo bi porazno za reputaciju i samopoštovanje Hrvatske.

DD

Foto: Wikimedia

Političke “bitke” za Vukovar

Piše: Andrea Radak

Najveći grad na hrvatskoj strani Dunava jedan je od simbola posljednjeg rata. Tom statusu nisu doprinijela samo golema stradanja civilnog stanovništva, već i kontinuirani pokušaji da se ona politički instrumentaliziraju. Dvadeset godina nakon “mirne reintegracije”, stvari u tom smislu samo eskaliraju.

Vukovar bi u posljednja dva desetljeća, sve do ove jeseni, poprištem političke (zlo)upotrebe postajao obično jednom godišnje, i to 18. studenoga kad bi se, uz komemoriranje žrtava posljednjeg rata, sjećanje na te tragične događaje nerijetko koristilo kao prilika da se između trenutačnih političkih antagonista na posve neherojski način izmijene prizemni politički udarci, često i ispod pojasa, ali i da se nagovijeste neka nova moguća politička savezništva. Od ove godine tom se visoko ispolitiziranom datumu pridružuje još jedan, onaj s početka listopada, koji u sebi također nosi nemali potencijal za nova politička namigivanja. Naime, 13. listopada održano je prvo okupljanje u povodu toga što, kako je kazao aktualni HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ujedno organizator prosvjeda, “u 27 godina nije riješen problem ratnih zločina. Ako se netko nađe pogođen, neka, no taj je pogodak puno manje bolan od pogodaka koje trpe obitelji žrtava”.

Također je najavljeno da će skup održati i dogodine, ako se dogodi da institucije dotad ne obave svoj posao, a važno je napomenuti da će tada u jeku biti predsjednička kampanja. Penavine demonstracije protiv grijeha propusta, samo da podsjetimo, okupile su tog dana praktički svu desnu opoziciju vladajućem, “europeiziranom” HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima. Tako su se u Vukovaru zatekli Stevo Culej, jedini HDZ-ov zastupnik koji se okuražio doći, zatim donedavni prvi lički hadezeovac Darko Milinović, pa nerazdvojni politički par Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, liderica desne civilne scene Željka Markić, hrastovac Hrvoje Zekanović, šatoraš Đuro Glogoški, mostovci Miro Bulj i Ines Strenja Linić, umirovljeni generali Ljubo Ćesić Rojs i Željko Sačić itd. No prije nego što kažemo koju više o tome koje i kakve nam poruke šalje aktualni politički Vukovar, podsjetimo nakratko kako izgleda onaj tragički.

Konvencionalno manihejstvo, koje u vezi Vukovara ne popušta sada već gotovo tri desetljeća, dosad je taj grad određivalo isključivo kao mjesto pijeteta, mjesto kojim dominira herojska epopeja iz 1991., dok s druge strane stalno djeluje “peta kolona”. Sliku dopunjuju martiri koji su pali i čija se imena praktički svake godine dopisuju na zidove te hrvatske Masade, kako ga se često pjesnički naziva, a generalno govoreći, vukovarska epizoda uglavnom služi kao temelj na kojemu se gradi novi nacionalni identitet. Da bi se te nove vrijednosti uspješno internalizirale, posebno među mlađim generacijama, tokom cijele godine u njemu se odvija svojevrsni sat povijesti na kojemu je sudjelovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih đaka mandatnog karaktera. Istovremeno, nema volje ni pokušaja, ili ih je vrlo malo, da se oko Vukovara stvori neki novi, drukčiji, da ne kažemo kritički kontranarativ koji bi se suprotstavio ideološkom apsolutizmu, domoljubnoj pedagogiji, militarizmu (Vukovar shvaćen kao fortifikacijska utvrda s novom kasarnom, čije je nedavno otvaranje bilo popraćeno egzaltiranim govorima predsjednice i ministra obrane) i poticanju nesnošljivosti prema “hereditarnom neprijatelju” – Srbima.

Grad-karaula

Kad smo već spomenuli patriotsku pedagogiju, recimo da je pokušaj norveške vlade – za koji ovih dana u novinama čitamo da je praktički propao – da financira alternativni pedagoški program, odnosno zajedničku školu za Hrvate i Srbe, bio jedan od rijetkih primjera kakve-takve kontranaracije. U vezi militarizacije, koja bi svoj raison d’être našla upravo na istočnim hrvatskim granicama, već spomenuti Culej u trampovskom je stilu poručio kako bi Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana posebice podržao onda kad bi olakšao da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat, koji se nalazi u pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom, ima oružje pod kontrolom i pri ruci, jer tko zna što donosi noć i budućnost”. Stajaća vojska i rekasarnizacija grada huškačkom političkom diskursu jamče stalnu logistiku, a Culejev prijedlog o naoružavanju “psihofizički zdravih Hrvata” samo daje jedan živopisni garnirung cijeloj stvari.

Sveza između tragičkog i političkog Vukovara jednostavna je i puno puta objašnjena. Ona je dakle u tome što politika, uglavnom HDZ-ova, na posve pragmatičan način parazitira na tragediji, što je čitavo stanovništvo na neki način talac te vulgarne pragme koja od dovršetka mirne reintegracije u siječnju 1998. do danas vlada bez prave alternative i što se sada, kako izgleda, odnosi između centra zemlje i njezine periferije definitivno cementiraju, s time da je Vukovaru namijenjena uloga karaule i funkcija će mu biti kalibrirana isključivo prema potrebama nacionalne sigurnosti. U tom smislu, svi oni čimbenici koji Vukovar uzimaju za start svojih novih političkih manevara s velikom sigurnošću mogu računati na uspjeh svoje akcije, posebno ako se u obzir uzme njegov vrlo visok, da ga tako nazovemo, ucjenjivački potencijal, jer na domaćoj političkoj sceni nema praktički nikoga tko bi se usudio prigovoriti vukovarskim političkim mobilizacijama.

Recimo, na Penavin su se poziv lideri HDZ-a i drugih stranaka ovog listopada još možda i mogli oglušiti, ali sljedećeg će im to biti puno teže, ako ne i nemoguće. Antićirilična kampanja otprije pet godina, koja je također krenula iz Vukovara, ne samo da je uspjela jer je dovela do promjene gradskog statuta i zapravo onemogućila upotrebu drugog pisma, nego je bila i svojevrsna uvertira za sve kasnije akcije desne civilne scene i veterana, ali je i nagovijestila dolazak Tomislava Karamarka i njegovih na vlast. A kad je socijaldemokratskoj vlasti 2013. pokazana figa promptno formiranom drugom kolonom, onom tzv. vukovarske Hrvatske, u kojoj nije bilo mjesta ni za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića ni za SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, zapravo im je poručeno da na drugi mandat ne računaju. Tako je i bilo, drugi mandat vidjeli nisu.

Ljuljanje HDZ-a

E sad, pitanje je koji su zapravo stvarni politički ciljevi i kolika je snaga ove najnovije inicijative, dakako, pod uvjetom da se složimo da je Penavi & comp. do domaćeg sudstva i njegovog rada stalo k’o do lanjskog snijega i da sva ta domoljubna pirotehnika nije ništa drugo doli kamuflaža za nešto drugo. Ima nekoliko stvari koje su bile indikativne na vukovarskom prosvjedu, a koje bi mogle upućivati na prave motive i ciljeve te akcije. Najprije, pojavili su se više ili manje glasno iskazani zahtjevi za ukidanje abolicije. Riječ je o Tuđmanovu ustupku međunarodnoj zajednici iz sredine devedesetih godina, a zauzvrat je istočnu Hrvatsku vratio bez novog rata i novih žrtava. Današnjoj desnici ne samo da je opći oprost Srbima neprihvatljiv, iako se on ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, nego ga, što je još važnije, vide kao moguću slabu točku HDZ-ove politike, kao nešto što bi se dalo iskoristiti i preko čega bi se vlast mogla isprovocirati i zaljuljati.

Stari je to desničarski trop o potrebi purifikacije za kojom posegnu od prilike do prilike, na čemu se uvijek može dobro testirati potencijalna ranjivost aktualne politike i možebitno od nje profitirati. Druga stvar koja se dala primijetiti u Vukovaru je najava da bi se slični skupovi mogli seliti po ostatku zemlje, odnosno da bi se cijela Hrvatska, već prema potrebi, mogla “vukovarizirati”. Naime, neki su sudionici spominjali mogući sličan skup u Glini, pa sve pomalo vuče na svojevrsnu antibirokratsku revoluciju, s time da “baza” ovaj put birokrate vidi i u središnjici HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u evropskoj središnjici – u Bruxellesu. Tako su se u Vukovaru na jednom plakatu ispod premijerove slike kočili Matoševi stihovi o odnarođenom političaru: “U šarmantnoj pozi moderni poganac – Najmio ga stranac, da nam metne lanac.” Te antibriselske i “antibirokratske” sentimente domaća desnica uvelike dijeli sa sličnim tendencijama u Evropi, poput onih u Skandinaviji, srednjoj i istočnoj Evropi i sada Italiji, baš kao i inzistiranje na suverenizmu, na podudarnosti države i nacije, na jedinstvu politike i kulture, na ksenofobnom i iracionalnom stavu prema manjincima svih vrsta i migrantima itd.

Ipak, Hrvatska ima i nekoliko specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope i preostale zemlje bivše Jugoslavije, pa i one koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Jedna od njih je brojnost veterana i njihovih udruga te njihovo obilato državno financiranje, uz istovremenu slabu uključenost u svijet rada, zbog čega se veterani teško mogu solidarizirati s ostatkom stanovništva. Primjerice, za mirovine veterana godišnje se izdvaja 6,1 milijarda kuna i one su u prosjeku dvostruko veće od mirovina zasluženih radom, a s povlasticama iz novog, tzv. Medvedovog Zakona o braniteljima, izdvajanja za veteranske mirovine do 2025. godine dosegnut će 8,3 milijarde kuna. I Evropska se komisija raspisala o tome da su povlastice koje imaju i ekonomski problematične i društveno nepravedne; stoga kad veterani sljedeći put zagrme protiv Bruxellesa, valja imati na umu da to nije ni iz kakvih načelnih razloga, nego radi čuvanja svojih privilegija.

Desna preslagivanja

Inače, veterani su se i ranije znali javno očitovati, čak i za Tuđmanova života, ali su im zahtjevi tada bili statusne prirode. Situacija se mijenjala u trenucima kad bi HDZ bio u opoziciji. Tada bi nastupali kao svojevrsno vojno krilo stranke, kao što je to bio slučaj na splitskoj rivi za vrijeme prvog SDP-ovog mandata i u zagrebačkoj Savskoj ulici za njihova drugog mandata. No dok bi vladao HDZ, oni samostalnih političkih zahtjeva nisu imali – sve dosad. Naime, nakon kratkotrajne Karamarkove epizode – kad su povjerovali da je to baš to i kad se dalo jasno vidjeti da se politički ekstremizam na vlasti u nas nosi sasvim dobro, uostalom, kao i u nekim EU-državama – u drukčijem evropskom i domaćem kontekstu te financijski osnaženi, veterani sada traže (i) svoj politički izraz, svoju političku subjektivaciju.

Još je jedan specifikum Hrvatske u odnosu na druge evropske zemlje, primjerice Poljsku. Riječ je o tome da su aktivnosti utjecajne domaće Katoličke crkve i međunarodno povezanog neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj obično komplementarne onima veterana. Naime, oba ta krila, i Crkva i veterani, značajnu su ulogu u našem društvu zadobila zahvaljujući materijalnim transferima koji im, voljom vladajućih, pritječu već više od dvadeset godina: Crkvi ih jamče četiri međudržavna sporazuma s Vatikanom, a veteranima HDZ-ova ciljana politika davanja beneficija demobiliziranim vojnicima, pa je i to jedan od razloga zašto ta stranka iz izbora u izbore bilježi najveći postotak lojalnih birača. Podjela uloga između tzv. centra i desnice – u kojoj uz dijelove organizacija razvojačenih branitelja sada participiraju i tzv. antiplenkovićevci koje čine HDZ-ovi otpadnici i možebitni “spavači” unutar stranke, te Crkva i njezini adepti na civilnoj sceni – godinama je izgledala tako da vladajuća većina s jedne strane desnicu obilato financira, a u isto se vrijeme zbog njezina djelovanja, kao, skandalizira. No, kako smo rekli, u posljednje se vrijeme ovdje događaju neka preslagivanja.

U tom smislu, možemo zaključiti da će temeljno pitanje u sljedećem periodu biti hoće li oni koji se predstavljaju kao branitelji nacionalnog interesa nadgornjati transnacionalnu, da ne kažemo kompradorsku buržoaziju, odnosno hoće li tzv. suverenisti, kod kojih se zapravo radi o pokušaju uspostave nacionalne buržoazije – nije nevažno primijetiti da dobar dio časničkog zbora, od generala Gotovine, Čermaka i Markača preko aktualnog ministra obrane Krstičevića do SDP-ovog brigadira Kotromanovića, na ovaj ili onaj način participira u biznisu – konačno uspjeti politički materijalizirati svoj ekonomski uspon. Za sve ostale, koji žive od svog rada, malo će se toga promijeniti – “metnuo im lanac” netko domaći ili neki stranac.

Foto: AFP

Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava?

Piše: Matea Šimić

Učinilo mi se prigodnim za naslov ovog teksta odabrati parafrazu najnovijeg u nizu mizoginih hit-citata kojih ne nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, a koji ovoga puta dolazi iz zakutaka uma jednog etabliranog književnog kritičara. U ovom se tekstu ipak ne radi o pravima na samoodređenje, zaštitu od rodnog nasilja, jednaku plaću ili što već dokone žene inače traže. Radi se o želji da nam se u bolnicama ne nanosi bol nepotrebno, da nas se tretira s dozom poštovanja te da nam se dopusti da zadržimo nešto dostojanstva.

Posljednjih je dana u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama eksplodirala tema o uskraćivanju prava na anesteziju i analgetike ženama pri obavljanju kiretaže, šivanja međice, vađenje jajnih stanica u postupcima potpomognute oplodnje i rezanju epiziotomije. Iako nitko, prema mom saznanju, nije ni u jednom trenutku tvrdio da se ta praksa odvija u 100% slučajeva u 100% hrvatskih bolnica, već da je to uobičajena praksa u mnogima i da je dosad na tisuće žene prošlo ovu torturu, da je prolaze upravo dok se o tome piše u 21. stoljeću, i da bi je nastavile prolaziti još dugo vremena da nije došlo do ovog nenajavljenog reza, ipak su se mnogi (i mnoge) digli na stražnje noge te našli prozvanima i pozvanima da ustvrde da to NIJE I NE MOŽE BITI ISTINA JER NJIHOVO OSOBNO ISKUSTVO TO OPOVRGAVA. Šah-mat. Logika razvaljena. Iako je teško osporiti takve vatromete intelekta i suosjećanja, ipak ćemo se njima pozabaviti kasnije u tekstu.

Kao što već i ptice na grani znaju, sve je počelo istupom saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesardić koja je podijelila svoje šokantno iskustvo kiretaže tijekom rasprave o prijedlogu za opoziv ministra zdravstva Milana Kujundžića. Tjedan dana kasnije, zgodno je sagledati reakcije. Kako su reagirali političari/zakonodavci, kako struka, kako mediji, a kako puk?

Krenimo od sabora. Čudi uopće što su je čuli (ne i zapravo ČULI, naravno) s obzirom da su tri najbitnije figure tamo bili premijer Plenković koji je tipkao po mobitelu, predsjednik sabora Jandroković koji se požalio da ga „dovodi u neugodnu situaciju“, a prozvani Kujundžić je na sve što je čuo praktički odmahnuo rukom i izjavio da se to tako „ne radi u hrvatskim bolnicama“.

Načelno, automatsko odbijanje svake krivnje i odgovornosti u Hrvata je zaista impresivno. O traljavom obavljanju vlastitog posla nećemo sada. U ovom slučaju inicijalne reakcije bile su, parafraziram:

  1. „Laže.“
  2. „Laže jer ima skrivene političke namjere.“
  3. “Nije bitno laže li, moram pod svaku cijenu zaštititi svoju guzicu: „Laže!“

Odmah su se izvukli neki od najstarijih i najprokušanijih trikova: politiziranje i relativiziranje. A zapravo je apsolutno nebitno što je gospođa političarka i koju političku opciju zastupa. Također nije ni najmanje važno zašto je odabrala baš to vrijeme i mjesto, nijedno nije bolje ili lošije kada su ovakve stvari u pitanju. A evo i zaokreta: čak i ako je zastupnica imala neki dodatni, skriveni razlog da progovori na toj sjednici (van želje da uznemiri svekoliko tamo prisutno mužaštvo) – njen se odabir baš tog mjesta i tog vremena pokazao kao pun pogodak, idealan Veliki prasak za upravo ovu temu – i ne morate vjerovati meni na riječ, pogledajte samo kakvu je lavinu pokrenuo. Do zaključivanja ovog teksta ni premijer ni predsjednica nisu se službeno oglasili ni o aferi ni o akciji #PrekinimoŠutnju koja iz nje proizašla.

A kako je reagirala struka? Pogodili ste, slično kao i političari: negiraj, pobij, skreni, optuži.

Nekolicina ginekologa je pokušala objasniti da, eto, nije uvijek tako, no nažalost nekada mora tako biti – a sve za dobrobit žene. Ne napominju koja je točno dobrobit u šivanju ili vađenju jajnih stanica na živo, ali dobro. Možda bismo im i povjerovali (jer bog zna kako ovaj puk vjerovati voli) kada bi pokušali objasniti kako to da npr. ni u Ujedinjenom Kraljevstvu ni u Španjolskoj nema ni govora o kiretaži na živo i podrazumijeva se neka vrsta anestezije za bilo kakvo rezanje, šivanje, pa čak i popravljanje zubi. Na nesreću, problem s kojim se hrvatska javnost i struka napokon moraju suočiti nije tako jednostavan kakvim bi ga neki voljeli prikazati. Mučne priče koje imamo priliku svakodnevno čitati govore nam o slučajevima u kojima se ne daju nikakvi analgetici, u kojima se ne čeka da sredstvo protiv bolova počne djelovati, u kojima nije najavljeno i objašnjeno o kakvom se brutalnom postupku radi i što očekivati (u nekim od psihološki najranjivijih trenutaka u kojima se osoba može naći) i općenito nehuman (pa čak i barbarski ponegdje) odnos prema pacijenticama.

Do kulminacije bahatosti i nedostatka osnovne ljudskosti došlo je u obliku gospodina Denija Karelovića, predstojnika splitske Klinike za ženske bolesti i porode koji bi lako mogao postati simbolom svega što ne valja s hrvatskim društvom i zdravstvom. Osoba je to koja je iskoristila svaku priliku da kaže i učini pogrešnu stvar. I više od toga, impresivno je bilo promatrati iz dana u dan kako gospodin uspjeva sići sa zla na gore. Veliko finale bilo je gostovanje na HRT-u  gdje se razbacivao biserima kako je “bol subjektivna” (naravno da jest, no ne ostaje mnogo mjesta za subjektivnost kada vam stružu maternicu), a “bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima” (lijepo da nam je netko i to napokon objasnio). Ukratko, umjesto da se posipa pepelom, ovaj gospodin (koji je odgovoran za iznimno osjetljivo područje medicine i netko u koga bismo morali imati potpuno povjerenje) je odgovorio “ismijavanjem, omaložavanjem, grubim manipulacijama, i potpunim izostankom empatije i razumijevanja”. Imajući na umu da Karelović nije iznimka i da je naše zdravstvo zatrovano korupcijom i foteljaškim mentalitetom sigurna sam da nitko neće biti iznenađen kada će najavljene detaljne istrage diljem Hrvatske završiti zaključkom da kriv nije nitko i da se uvijek postupalo po pravilima.

 

ŽENO LAŽLJIVA

Žene lažu. Jedna je to od praistina, neosporivih činjenica, temeljnih stupova na kojima počiva krhka društvena dinamika. Žene si ne mogu pomoći, to im je u prirodi. Zato treba uvijek sa sumnjom pristupati svemu što kažu, posebice ako nije u skladu sa vašim saznanjima i vjerovanjima o svijetu. Ugravirana je ta jednostavna istina u zajedničku društvenu svijest, a lažljive su žene oduvijek inspiracija umjetnicima te su i nebrojeno puta opjevane – sjetimo se samo domaćih besmrtnih hitova Jasmina Stavrosa i Thompsona (iz nekog prošlog života).

Pa ako već taj ljepši i (fizički i mentalno) slabiji spol pretjeruje, iskrivljuje i manipulira – onda im ne možemo ni vjerovati kada govori što i koliko boli, zar ne? Baš na tu temu su u međuvremenu objavljena dva korisna članka Priznaje li naše „muško“ društvo bol žene? i O ženskoj boli  koje svakako preporučujem pročitati.  Željeli mi to vidjeti i priznati ili ne (tko zna, možda biste radije nastavili gurati glavu u pijesak), kao i mnoga druga životna područja čija se iskustva i pravila manje ili više razlikuju sukladno tome jeste li rođeni s penisom ili vaginom – ženska i muška bol se ne percipiraju na jednak način – i sve je više istraživanja koja to potvrđuju (ozbiljnih istraživanja, kao ovo s Harvarda).

A zašto žene prešutno prihvaćaju svakakve neprihvatljive tretmane (a neke se čak i ljute na one koje se usude pobuniti) možda je zasad najbolje sažela Ivana Perić u svom tekstu: “Žene još uvijek nailaze na problem s artikulacijom vlastite boli, kao i mapiranjem granica i izvora te boli, zato što im se na svim razinama, od zdravstvenih ustanova do vlastitog doma, govorilo da je ‘normalno’ da boli, da ignoriraju znakove nelagode, izbjegavaju konfrontaciju i zatome vlastito tumačenje i osjećanje svojih tijela. Dok ih je gutala i uništavala, ženama je bol ‘prodana’ u obliku svetog poslanja trpiteljica.”

Ono što takvo stanje čini još nepravednijim je činjenica da se žene neusporedivo češće nađu u bolnim situacijama. Ženski reproduktivni sustav je minsko polje i nepresušni izvor frustracija, boli, poniženja. Prosječna žena mora živjeti sa svime što donosi imanje maternice i jajnika nekih četrdesetak godina, a sve zato da bi jednoga dana (ako tako odluči) mogla imati djece. U tom se slučaju sve te frustracije i boli najčešće pojačaju na 11 – i to onda kada sve ide po planu. Ako pak, nedajbože, slučajno ima ikakvih prepreka na tom putu, dugme na pojačalu eksplodira.

No zato što su ženska bol i nelagoda ili normalizirane ili ignorirane imamo slučajeve kao onaj ‘muške pilule’ koja nije puštena u prodaju jer ima previše nuspojava. Za razliku od ženskih koje su kao da jedeš Tic-Tac. Ili i mnogo ozbiljnije od toga: dvjema bliskim prijateljicama je dijagnosticirana endometrioza u posljednjih godinu dana, jednoj u kasnim dvadesetima, a drugoj nakon što je već prešla tridesetu – i to nakon što ima iste simptome još od prve menstruacije, ali je morala šutjeti i trpjeti gotovo 20 godina jer, eto, to je normalno kod nekih žena. Endometrioza je kronična ginekološka bolest koja, između ostalog, izaziva obilna i dugotrajna krvarenja, jake bolove pa čak i neplodnost. Iako relativno česta, o bolesti se malo zna i oboljelima se ne može puno pomoći jer se tek relativno nedavno počela malo ozbiljnije doživljavati – istraživanja je i dalje iznimno malo te se slabo ili nikako ne financiraju, a milijuni žena i dalje ne znaju da je imaju jer im nije dijagnosticirana.

 

OSTAVITE NADU SVI KOJI ODLUČITE KLIKNUTI NA ‘UČITAJ JOŠ KOMENTARA’

Komentari ispod članaka na internetu najnovija su vrsta močvare u kojoj vrebaju svakakvi lešinari. Često čujemo kako je bolje da ih ne čitamo, da su u pitanju tzv. trolovi koji namjerno izazivaju groznim komentarima jer im to donosi neku vrstu uvrnutog zadovoljstva. I dok sam sigurna da takvi ljudi postoje, to ne mijenja činjenicu da ih ima puno manje nego što bismo voljeli vjerovati, što znači da su sve ostalo komentari ‘običnih’, ‘normalnih’, stvarnih ljudi. Koji to zaista misle. I koji su oduvijek bili tu među nama (ili mi među njima, s obzirom da sve upućuje na to da su većina), samo što toga nismo bili svjesni jer se mali broj njih usuđivao bljuvati svoju mržnju i nebuloze po cesti ili nekome u lice. I da je sve to skupa malo tužno, a malo više strašno – no sada barem znamo gdje živimo i kakvi to ljudi žive oko nas.

Neki od tih komentara su predvidljivi i toliko uvriježeni da ni ne primjećujemo da su štetni. Na primjer: „Intimu ne treba iznositi javno“ ili „Kud bi došli kad bi svatko krenuo dijeliti svoja iskustva?“ A tu su i jednako predvidljivi teorijsko-zavjernički: „Ako je istina, zašto se nije odmah javila, što je čekala dosad?“ Tko je postavio te ljude vrhovnim sucima koji procjenjuju kada je (jedino) vrijeme za što, nije mi poznato. No, tu smo. Nisi se odmah požalila na neljudski tretman prije, tijekom ili nakon poroda? Očito si se zbunila, sigurno se nije tako dogodilo. Čekala si čak pet godina da podijeliš svoje iskustvo sa seksualnim nasiljem? Žalimo, upravo si od-silovana.

Posebno su tužni komentari dobronamjernika koji nisu čitali s razumijevanjem pa ni shvatili da se kiretaža izvodi i nakon spontanog pobačaja, a nekad i nakon poroda pa zlurado primjećuju da je to uskraćivanje osnovnog ljudskog prava na umanjivanje boli „kazna za pobačaj“. Važno je ovdje primijetiti da se takvi redovito smatraju vjernicima i anti-jugo-komunjarama, ne shvaćajući da se većinom svojih stavova zapravo latentni totalitaristi i da, ako sreća dopusti, zasigurno ima i neki dobar diktator za njih u budućnosti kome će se moći klanjati opet.

A onda su tu i oni koji su s olakšanjem i nadom ustvrdili da bi se sad žene koje „misle da su pobačaji zabavni“ mogle „malo zamisliti“. Jer se žene, kao što je poznato, odlučuju na nešto tako ozbiljno, riskantno i stresno jer je – zabavno.

 

OMALOVAŽAVANJE I NEGIRANJE TUĐEG ISKUSTVA

Ako vjerujete u pakao, onda vjerujte i da u njemu zasigurno postoji posebno mjesto za žene koje smatraju da je neka druga žena zaslužila da je se našamara ili siluje jer je ‘kurva’, žene koje tvrde da druge žene lažu ili pretjeruju kad pričaju o nasilju ili diskriminaciji jer je se njima to, eto, nikada nije dogodilo, a ne znaju osobno ni nekoga kome jest pa je samim time i nemoguće,  žene koje bi zabranile pravo na pobačaj i žene koje se smatraju pozvanima procjenjivati što znači biti ‘prava’ žena. Naravno da sve ovo možda i češće dolazi i iz muških ustiju – no ovdje je prekršaj mnogo teži kada ga čini žena koja time aktivno ne dopušta sebi i ‘svojima’ da im bude bolje, da se oslobode predrasuda, društvenih okova, nepravde – birajte. Kao što se često pitam i za Afro i Latinoamerikanace koji glasaju za republikance i Trumpa: koliko točno možeš mrziti samoga sebe? Da pojednostavimo – ako ne pomažeš, nemoj odmagati.

SAMO POZITIVA

Pozabavimo se nakratko tom fascinantnom pojavom – ženama koje imaju potrebu umanjiti ili poništiti iskustva drugih žena jer se njima „tako dogodilo“ što mora značiti da „ova sigurno laže“ ili makar „pretjeruje“.

Navodno su se neke žene požalile kako su se javile medijima želeći podijeliti svoja pozitivna iskustva, no nije im pružena prilika. Barem jedna je ipak uspjela pa je za Slobodnu Dalmaciju rekla da imala kiretažu dan nakon što je skandal izbio, da treba nekad i pohvaliti (a ne samo kuditi) te da je „svim ženama bila na raspolaganju anestezija kakvu one žele“ i da „nije baš to tako kako oni predstavljaju“ (tko su ‘oni’?)  Pritom je poručila novinarima da pronađu „još žena koje će ispričati svoju priču jer smatra „kako je nemoguće da je baš svima njima jučer ponuđena anestezija, a i nikome prije i nikome iza nije“. Stvarno mi ne pada na pamet ni jedan razlog zašto bi odjednom prestali s praksom zbog koje ih se upravo razvlači u medijima. Jedan muškarac je na ovaj herojski istup komentirao: „Ovo je primjer prave žene, čestitam!“ Kockice šećera vrlo su korisne kao što znamo. Odmah me podsjetilo na oca koji mi je prošle godine pohvalio svoju kćer koja je bila hrabra i čvrsta i porodila se bez ikakvih problema, a ne „kao neke žene“.

No, vratimo se na pozitivna iskustva. Kao i obično, narodu nedostaje sposobnost slušanja s razumijevanjem. Da, naravno da postoji mnoštvo dobrih doktora i mnoštvo odličnih iskustava – no ovdje se ne radi o njima. Ne uspoređujemo, ne radi se anketa, ne procjenjuju se postoci. Ovdje se radi o negativnim iskustvima – činjenici da ih ima, da ih treba čuti i prihvatiti, da treba poslati poruku da takvi postupci nisu prihvatljivi – a da će se oni najgori primjeri i kažnjavati. Tisuću pozitivnih iskustava ne poništava 500 ili 50 loših – pa čak ni jedno jedino loše. I zaista mi je teško shvatiti i prihvatiti otkud ta potreba da se po što kraćem postupku ušutka svakoga tko se usuđuje talasati.

U ovom slučaju, to su najčešće žene čiji je porod bio normalan. Bio je u redu. Što god to trebalo značiti i što god one zapravo željele time poručiti (sebi, drugim ženama, zajednici?). Jer kao što Ivana Bodrožić o problematici normaliziranja stvari koje ne bi trebale biti normalne piše: „Kad kažem u redu mislim na to da sam i prvi i drugi put bila spremna da nešto u bilo kojem trenutku krene po zlu, da prema meni budu neljubazni, da me ostave satima da ležim na hodniku, da mi ne govore je li s bebom sve u redu, da se šale i smiju kao da mene ondje nema, da ne obraćaju pažnju na moje želje, da ne uzimaju u obzir moju bol. To je sasvim u redu porod. I da ti kažu, kao što su meni, pokušaj da ne vičeš, tako samo uzalud trošiš snagu.„

Te žene imaju potrebu naglasiti da nije sve tako sivo. Ima i zdravstvenih radnika koji su u redu. Ima i heroja, svetaca čak. I nije FER napadati ih.

Još sam pod snažnim dojmom jednog teksta tri dana nakon što sam ga pročitala, ‘osvrta’ koji je za T-portal napisala njihova novinarka Vlatka Polšak Palatinuš. Toliko je toga pogrešnog i gotovo kriminalno blesavog u tekstu (počevši od naslova) da mi je teško izdvojiti samo nekoliko najboljih trenutaka: ženi zaista nije pobjegao ni jedan klišej, predrasuda, sramotna zabluda ili simptom mentaliteta u kojem je doktor Bog kojeg se ne propituje. Od neizbježnog, ovlaš spomenutog kako su neke žene proživjele užas „o kojem su godinama šutjele“ (a tek sada spomenule) do toga kako njezina iskustva nisu bila strašna no u svakom slučaju smatra “da nečiji subjektivni dojam, koji nije bio poput moga, ne može staviti na listu za odstrel sve ginekologe, anesteziologe, primalje“. Priznaje gospođa Polšak Palatinuš drugim ženama da su možda i imale traumatična iskustva, no „svaki povod za odlazak doktoru i u bolnicu sam po sebi jest traumatičan“ i podsjeća ih da se „ne odlazi u bolnicu na masažu, manikuru ili pak po toplu riječ“. Nego po još traume jer OVO JE SPARTA, izgleda. Spominje svoj prvi porod koji je bio pitanje života i smrti, a ona je znala što je bitno: „U toj drami nije mi bilo bitno što doktori smiju, što ne, kakvi su karakterno, je li prije toga kraj mog boksa prodefilirao tucet studenata zavirujući da vide što se događa ‘tamo dolje’“. Za razliku od ostalih rodilja kojima je život njihovog novorođenčeta bio tek na drugom mjestu, iza njihove vlastite ugode. I, ah, odrasla žena koja koristi izraz ‘tamo dolje’. Ne propušta ni naglasiti da joj je drugi, prirodni, porod unatoč bolovima bio „najljepše iskustvo u životu“. Nekako je iz svega uspjela iščitati da „nam pokret #prekinimošutnju sugerira da se muškarcima daje sva anestezija svijeta, dok je većina muških doktora sklona mizoginiji i namjerno muči baš žene uskraćujući im sredstva protiv bolova“. Podučava nas da je bitnije da je liječnik stručan, od toga je li nasmijan i ljubazan. Kritizira kampanju koja se prvenstveno bavi tretmanom pacijentica što nije usmjerila svoj fokus na nedostatak anesteziologa. A sve to fino završava upozorenjem kako bi nas trebalo biti strah ovakvih nepromišljenih istupa jer ova kampanja neće neljubaznog doktora pretvoriti u ljubaznog, ali će zato dovesti „do toga da se, posebice u hitnim slučajevima, liječnici boje poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu“. Pa vi sad dobro razmislite.

Upravo je to najgori i najtužniji dio – žene koje imaju glas i platformu i koriste je da pljunu na iskustva te iskrene i vrijedne napore drugih. Nikad mi nije jasno pokušavaju li te osobe biti ‘uvik kontra’, šokirati te na tome prikupiti što više čitanja i lajkova ili su ozbiljne i naprosto ne shvaćaju koliko smiješne ispadaju i kolike su štetočine. Svakoj takvoj i svakome takvome: sramite se – ovo je iznimno ozbiljan problem i otkud vam pravo i hrabrosti skretati pozornost s njega.

Bez obzira što su nas učili: bol nije norma, šutnja nije zlato, a vi zavređujete da se prema vama ophode s osnovnim poštovanjem.  I koliko god vas pokušali ušutkati ili poniziti, sjetite se da niste same i – progovorite. Jednom izgovorenu riječ nemoguće je vratiti, a pod tepisima više nema mjesta.