Poetika driblinga

Piše: Neven Šimić

Nogomet, igra koja se još u 19. stoljeću rađala po londonskim i šefildskim travnjacima. Uvijek budi sjetne reminiscencije i mnoštvo asocijacija. Na djetinjstvo, na neka davna svjetska prvenstva, na tapkaroše koji ti nude jeftiniju kartu za Derbi. Kad si dječak važno ti je da zabiješ gol ili napraviš dobar dribling. Driblinzi i dobra dodavanja su ono estetsko u nogometu, ono što ovoj igri daje artističku dimenziju i izdiže je iznad pukog trčkaranja za loptom.

Driblinzi i dobra dodavanja vremenom prerastaju u snažna sjećanja, snažna sjećanja potom prerastaju u kolektivne i individualne mitologije, u bajkovite pripovijesti o najvećim majstorima ove igre i velikim timskim pobjedama.  Za razliku od nekih drugih mitologizacija, ona nogometna je benigna. Ona ne nastaje kao produkt iščašene ideologije. Za nogometnu mitologoizaciju najveći su krivci genijalni pojedinci koji stvaraju posebnu estetiku. Dobra dodavanja iscrtavaju na zelenoj plohi terena geometrijske oblike i konstruktivističke likovne pasaže, poput Maljeviča ili Kandinskog. Teren tako postaje platno na kojem likovni majstori u dresovima i kopačkama oslikavaju svoje priloge za nogometnu povijest umjetnosti i povijest generalno.

Važna godina za nogometnu povijest umjetnosti bila je 1986. Te je godine jedan omaleni argentinski gaucho iscrtavao na meksičkim travnatim plohama svoja remek djela, a mi ih danas posjetom digitalnim muzejima i galerijama, koje neki još uvijek zovu internetom ili Youtubeom, možemo vidjeti kad god nam se upali estetski nerv. Mali zeleni, tako su ga te i tih godina zvali, na zelenim je meksičkim platnima oslikavao svoju raskošnu paletu i utisnuo vječni trag jednog nogometnog genija.

Tih dana i mjeseci isticao se u omladinskom pogonu Marseillea mladić znan kao Zizou, dječak imena Zlatan postupno je otkrivao i onu drugu, sumorniju sliku odrastanja u useljeničkom getu na jugu Švedske, dok je mali Ronnie već uveliko gradio vlastitu poetiku driblinga, driblajući svoje vršnjake u nekoj zabačenoj faveli Porto Alegrea. Prvi je u međuvremenu postao najbolji vezni igrač svih vremena, drugi je zabijao golove poigravajući se pritom borilačkom koreografijom koju je učio na ulici i u borilačkim školama, dok je treći izgradio vlastitu poetiku driblinga, pokazujući da je nogomet prije svega igra a ne profesionalna uštogljenost. Svu trojicu nogometna je povijest umjetnosti trajno uspomenila kao iznimne individualce najzavodljivije kolektivne igre i nogometne artiste. Njihove likovne tehnike i nogometni vezovi također su pohranjeni u digitalnim muzejima i galerijama diljem virtualne nam networking domovine.

Politički odnosi između Argentine i Velike Britanije tih su 80-ih godina bili malo je reći napeti. Dvije države nisu se uspijevale usuglasiti kojoj od njih teritorijalno pripadaju Falklandski otoci.  Pa su obje posegnule za vojnom invazijom kao rješenjem. Englezi su dobili tu bitku. Ali ih je četiri godine poslije, na stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, stigla Božja ruka. Da, Mali zeleni autor je mnogih slavnih golova, a jedan od takvih je i gol postignut rukom tada mrskim Englezima. Dogodilo se to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexicu. Njegova čuvena La Mano de Dios ili Božja ruka, kako ju je sam nazvao, ne spada baš u svijetle trenutke fair playa. Spada zato, barem iz argentinske perspektive, u lijep primjer poetske pravde.

Možda su lucidniji futurolozi toga vremena već tada zamišljali VAR tehnologiju. Ali futurizam i tehnološke inovacije nisu pretjerano doticali Malog zelenog. Lijeva je ruka sjevnula u šesnaestercu Engleza, idealno sakrivena od glavnog suca i ostatka svijeta. I lopta je završila u engleskoj mreži. Neko će možda njegovu Božju ruku nazvati primordijalnim instiktom ili refleksom, ali tu se u biti radi o genijalnom potezu kistom. Ili rukom, svejedno. Potezu, dakle, koji je osim nogometnih imao i geopolitičke reperkusije. A zazivao se i Svevišnji.

Kasnije, poznatiji po druženju s Castrom i bijelim prahom, Malog zelenog se više viđalo u tabloidnim novinskim rubrikama. Mali zeleni postao je Mali od skandala. Pa se tako, rasturen od kokaina i neumjerenog hedonističkog uživanja, prisjećao onog davnog trenutka kada je, s frizurom iz koje kao da su tek izvađeni vikleri, pozirao u dresu na kojem se isticao natpis: No drugs! Ali, dobro, ironija je vjerna pratiteljica života, često urnebesna i gorko zabavna. A urnebesna je bila i rečena frizura. Da li je takvom frizurom kopirao heavy metal pudlice iz Van Halena ili ženske perjanice Južnog vetra, nepoznanica je koja i danas intrigira.

Nogomet u Argentini, domovini Borgesa, pape Bergoglia i Malog Zelenog, nikad nije bio samo nogomet. River Plate i Boca Juniors, recimo, nisu tek obični nogometni klubovi. I jedan i drugi klub simbolizirali su društvene slojeve pa i političke ideologije. Njihov je rivalitet kroz dobar dio 20. stoljeća bio nogometna slika klasne borbe – s jedne strane radnička i proleterska Boca, s druge buržujski i aristokratski River. Bio je to ujedno i simbolički okršaj komunizma i neoliberalnog kapitalizma. Na El Monumentalu i La Bomboneri simbolički su se lemali Karl Marx i Milton Friedman, Rosa Luxemburg i Ayn Rand. Manje simbolički a više konkretno fizički sukobljavali su se navijači ova dva tima. Kamenjem i bejzbol palicama iskazivali su jedni drugima bezuvjetnu ljubav. Iskazuju je i danas, jednako prijateljski i jednako strastveno. Neka ostane zapisano i da je njihov dugo iščekivani međusobni okršaj u finalu Copa libertadores završen pobjedom Rivera, nakon produžetaka i velike drame.

Tako je, dakle, nekada bilo. Prezreni na svijetu i radnička sirotinja s jedne strane, viša srednja klasa i privilegirana buržoazija s druge. No vremena se mijenjaju pa tako i nogometni klubovi. I River i Boca danas su bogati klubovi koji dobro zarađuju na ekspoloatiranju međusobnog animoziteta. Od prvobitnog ideološkog i klasnog backgrounda, ostala je samo mržnja koja je danas manje klasno-ideološka, a više folklorna i profitabilno-marketinška.  Ali i kao takva, vrlo živa i opipljiva. Netrpeljivost između ova dva simbola Buenos Airesa nikada nije bila režija ili simulacija. River i Boca iskreno se i predano mrze. Kada bi međusobnu mržnju pretvorili u energent, bez problema bi osvijetlili Buenos Aires i okolicu. Mali Zeleni nogometno je stasao u Boci, dok je drugi veliki gaucho, poznat kao Plava strijela, prve nogometne korake napravio u Riveru. Prvi je nedugo potom postao legenda Barcelone, drugi još veća legenda Real Madrida.

Dribling je bio i ostao afirmacija individualizma u nogometu, umjetnički postupak koji slavi individualnu kreaciju i slobodu, kombinacija finte i elegancije koja oduševljava. Driblingu su uvijek bili skloniji baštinici južnjačkog kulturnog koda. Južnoameričkom nogometnom homo ludensu i nogometnim majstorima s evropskog jugoistoka nekako je prirođeniji nogometni ludizam. Pa tako dolazimo i do možebitne tipologije prema kojoj su dva osnovna tipa nogometaša nogometni ludist i nogometni pragmatik. Prvi je razigrani sanjar i ljubitelj improvizacije, drugi proračunati šablonjer odan sistemu i kolektivnom cilju. U tom grmu leži i zanimljiv paradoks – nogometni individualci bolje uspijevaju u kolektivistički dizajniranim društvima i kulturama, dok u društvima liberalne demokracije i individualnih sloboda stasavaju nogometaši skloniji timskom radu i kolektivnom duhu. Mali zeleni tipičan je predstavnik južnjačkog kulturnog miljea, nogometni ludist i bonvivan kojem je takav pristup nogometu i životu donio profesionalni uzlet ali i profesionalni i životni krah.

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, reći će neko sklon frazeološkim nogometnim iskazima. Ako izlizanu frazeologiju ostavimo po strani i posegnemo za kreativnijim i suptilnijim objašnjenjima i metaforama, tada bi mogli reći da je nogomet poput života, s lijepim i manje lijepim trenucima. Ne zvuči dovoljno kreativno? Ok, barem smo probali. No nemojmo se razmetati kreativnim objašnjenjima niti unižavati dobre stare i kanonizirane nogometne fraze. Konstatirajmo tek, još jedanput, da genijalni pojedinci stvaraju posebnu nogometnu estetiku. Nije vjerovatno da je Mali zeleni poznavao likovne škole i umjetničke koncepte 20. stoljeća. Ali je svojim potezima udario temelje nogometnom modernizmu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s