Piše: Haris Ćutahija

Misliš da zaslužuješ bolje? Znaš li za šta se stranka za koju glasaš zalaže, konkretno? Ne znaš. Jesi li ikad pročitao njen program? Nisi. Jesi li glasao za nju nakon što nije ispunila ono što je obećala za prošle izbore? Jesi. Jesi li ušutkivao svoju djecu kad dignu glas protiv vladajućih zbog sestrinog malog koji radi u državnoj firmi? Jesi. Jesi li ikad policajcu dao cvaju da ti ne piše kaznu? Jesi. Jesi li ikad medicinskoj sestri kupio bombonjeru da te pusti preko reda na pregled? Jesi. Jesi li svoju visokoobrazovanu djecu pustio da idu na bauštel u Njemačku? Jesi. Jesi li onima koji izađu na proteste pred TV-om psovao majku huligansku? Jesi.

Eto vidiš da ne zaslužuješ. Zato šuti i ne talasaj. Živi za 350 maraka i na godišnjem odmoru okopavaj krompir. Unuk će ti se zvati Hans i nećeš ga nikad vidjeti.

Koliko smo mi, kao narod, zapravo spremni za demokratiju? Malo do nimalo. Naš proces tranzicije se može jednostavno opisati – iz jednoumlja u maloumlje. Demokratiju ne shvatamo kao priliku da svi imamo pravo da živimo svoj život, već kao priliku da sad mi budemo većina u svojoj mikro-sredini i nametnemo društvu svoje jednoumlje i da linčujemo sve koji se ne uklapaju u to. Zato mladi idu iz Bosne i Hercegovine. Ne samo zbog toga što ovdje teško nađu posao, već zbog beznađa i jer se vrtimo u krug već dvadeset godina. Retorika je ista. Država ne ide naprijed zato što ne znamo iskoristiti prednosti demokratskog sistema.

“Prava definicija ludila je ponavljati iste postupke iznova i iznova, a nadati se drugačijem rezultatu.” Albert Ajnštajn

Demokratija podrazumijeva da znamo za koga glasamo. Da znamo za šta se zalaže stranka za koju glasamo. Da znamo šta nam kandidat za kojeg glasamo obećava da će uraditi ukoliko dobije povjerenje. Da smo se tako do sad ponašali, sve bi bilo drugačije. Od 1996. godine do 2018. imali smo opće izbore šest puta. Lokalne, isto. Zamislite da smo kažnjavali laži. Zamislite da neko ko ne ispuni predizborna obećanja, barem većinu, više ne dobije naš glas. Rezultat takvog kažnjavanja bi bio fenomenalan. Stranke više ne bi obećavale nešto što ne mogu ispuniti. Programi bi bili realni i mjerljivi.

Izlazak na izbore nije privilegija. To je dužnost koja ne podrazumijeva puki izlazak na izbore već i informisano glasanje. Moramo znati za koga glasamo i zašto glasamo. Moramo čitati programe stranaka i u toku mandata pratiti njihov rad. Od stranaka trebamo zahtijevati odgovornost. Moramo prestati glasati za kandidate koji su nam lijepi, karizmatični ili “naši”. Trebamo glasati za one koji ispune ono što obećaju, koji će zastupati naše interese, a ne interese svoje stranke.

Sejo se gnuša zapada

Zanimljiv je fenomen kako se hvalimo pripadnošću Evropi, a istovremeno sistematski bojkotujemo proces integracije. Pozivajući se na patriotizam, negiramo ustav naše države kojim su zagarantovana ljudska prava svim njenim državljanima. Ne damo Zapadu da nam nameće svoje vrijednosti.

Fuj, komunjare. Fuj, pederi. Fuj, sarajlije. Fuj, fočaci. Fuj, sandžanklije. Fuj, cigani. Fuj, bule. Fuj, ćafiri. Fuj, migranti. Fuj svemu što nisam ja.

Međutim, to generiše jedan problem. Oduzimanjem ljudskih prava nekome ko je u manjini, oduzimamo i sebi ljudska prava negdje gdje smo mi u manjini. Tako pokrivena djevojka ne bi mogla ići u Banja Luku jer su pravoslavci tamo većina, glasač SNSD-a bi bio građanin drugog reda u Bijeljini jer tamo vlada SDS, navijača Želje bi kamenovali na Bistriku.

To nije demokratija. Demokratija je politički sistem u kojem biramo svoje prestavnike koji će zastupati naše interese, kao što biraju i oni s kojima se ne slažemo. To je pluralni sistem sa mehanizmima zaštite ljudskih prava. Neko ko je u manjini ima pravo da živi svoj život. Ne “u svoja četiri zida”, već javno.

“Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.” Mahatma Gandi

Da bismo živjeli u normalnoj državi jednakih šansi, moramo promijeniti svoj mentalitet. Ne društveni, već svoj lični. Ja, lično, trebam prestati davati mito nekome da radi svoj posao za koji je plaćen. Ja, lično, trebam osigurati da moj predstavnik u parlamentu zastupa mene i moje interese. Ja, lično, trebam živjeti svoj život i pustiti druge da žive svoj život. Pustiti vjernike da vjeruju, pustiti ateiste da ne vjeruju, pustiti Manijake da navijaju za Želju, Horde zla da navijaju za Sarajevo. Ja, lično, trebam osigurati budućnost svoje djece, u svojoj državi.

Trebamo izaći iz mračnog perioda plemenskog nazadnog mentaliteta, mržnje i segregacije i okrenuti se normalnom životu. Od svojih tradicionalnih vrijednosti trebamo zadržati one pozitivne, od religije preuzeti moral, od Istoka mudrost, od Zapada demokratiju i kapital i tako okrenuti globalizaciju u svoju korist. U pravoj Bosni i Hercegovini mi živimo zajedno, a ne jedni pored drugih i biramo ljubav umjesto tolerancije. Zato se moj sin neće zvati Hans i živjet će ovdje.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s