O birou za zapošljavanje: Imal’ posla? Nema, hvala Bogu

Piše: Haris Ćutahija

Neki dan direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH izjavi da je u Bosni i Hercegovini trenutno nezaposleno 435.260 osoba i da je to historijski minimum. To me nagna na razmišljanje o ulozi svih tih silnih agencija, zavoda, službi i biroa za zapošljavanje. Kako je to stvarno ozbiljna tema, red je da počnemo vicem. Continue reading “O birou za zapošljavanje: Imal’ posla? Nema, hvala Bogu”

Oglasi

Povijesne zablude, nekrologiji i martirologiji

Piše: Mile Lasić

Pogledi na svijet se roje kroz vjekove kao majske krijesnice, napisao je Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti” 1938. godine. Ti Krležini pogledi na svijet „frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna.“ Continue reading “Povijesne zablude, nekrologiji i martirologiji”

Dodik i njegove korisne budale

Milorad Dodik je populist i provokator. To bi dosad trebali znati svi u BiH. Vjerojatno je dovoljno inteligentan da ne uradi nešto ozbiljno protiv države od koje sjajno živi. S druge strane, dovoljno je bahat da nastavi provocirati, kad treba i koliko god treba. Tako si održava i bilda popularnost kod svojih glasača. Pod uvjetom da mu pali. Continue reading “Dodik i njegove korisne budale”

Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč

Piše: Haris Ćutahija

Političke stranke u Bosni i Hercegovini su poseban univerzum u kojem važe posebni zakoni fizike i u kojem su pravila puno drugačija od onih u društvu. Funkcionišu na način koji nije baš jasan onima koji nisu, ili nisu bili, dio toga i u ovom tekstu pokušat ću publicumu približiti i pojasniti unutarstranačke nadripolitičke procese i klasnu podjelu članstva. Continue reading “Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč”

BH blok treba biti na oprezu

U Sarajevu se najavljuje osnivanje Socijaldemokratskog pokreta. Sudeći po imenima koja se spominju, treba biti itekako na oprezu. Pogotovo ako ste BH blok ili ako iskreno želite dobro socijaldemokraciji.

Nebitno je hoće li ova stvar biti politička stranka, nevladina organizacija, nešto treće ili osmo. Ono što je bitno nije forma nego namjere ovih ljudi i njihovog projekta. Continue reading “BH blok treba biti na oprezu”

Brkata prošlost i cinična sadašnjost

Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama. Continue reading “Brkata prošlost i cinična sadašnjost”

Demokratija u BiH: đe ba zapelo?

Piše: Haris Ćutahija

Misliš da zaslužuješ bolje? Znaš li za šta se stranka za koju glasaš zalaže, konkretno? Ne znaš. Jesi li ikad pročitao njen program? Nisi. Jesi li glasao za nju nakon što nije ispunila ono što je obećala za prošle izbore? Jesi. Jesi li ušutkivao svoju djecu kad dignu glas protiv vladajućih zbog sestrinog malog koji radi u državnoj firmi? Jesi. Jesi li ikad policajcu dao cvaju da ti ne piše kaznu? Jesi. Jesi li ikad medicinskoj sestri kupio bombonjeru da te pusti preko reda na pregled? Jesi. Jesi li svoju visokoobrazovanu djecu pustio da idu na bauštel u Njemačku? Jesi. Jesi li onima koji izađu na proteste pred TV-om psovao majku huligansku? Jesi. Continue reading “Demokratija u BiH: đe ba zapelo?”

U Sarajevu, zauvijek, sa svojim umrlim iluzijama i nadama!

Piše: Mile Lasić

Povodom 25. obljetnice smrti Branka Mikulića (1928. – 1994.)

“Samo da znadete profesore da je rodna kuća Brankova oca Jure sada moja izba…”, kazao mi je jedne prigode u Mostaru književnik Grgo Mikulić (Priče i legende iz Hercegovine, I i II), ukazujući i na neupitno hercegovačko podrijetlo obitelji Brankova oca Jure Mikulića, koja se oko 1903. godine preselila u bugojansku dolinu. U njoj se 10. lipnja 1928. u mjestu Podgrađe blizu Uskoplja / Gornjeg Vakufa i rodio Branko Mikulić, koji je od posljedica teške bolesti umro 12. travnja 1994. u Sarajevu, a što se ovim zbornikom u nakladi Art Rabica i obilježava kako dolikuje, s mjerom i ukusom.  Continue reading “U Sarajevu, zauvijek, sa svojim umrlim iluzijama i nadama!”

Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest

Tragikomična sapunica oko Demokratske fronte i njihovog sudjelovanja u antinacionalističkom BH bloku je okončana. DF je otišao u koaliciju s SDA. Time su definitivno i zauvijek postali dio bošnjačkog političkog bloka, bez obzira na sva negiranja. Continue reading “Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest”

Metropola mora bolje

Piše: Zlatko Bosnić

Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.

Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.

I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.

Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.

Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.

Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.

Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.


Foto: Pixabay

U Željeznicama RS-a plate i za neradnike

Dok se Republika Srpska zadužuje milione maraka kako bi se smanjio broj radnika u „Željeznicama Republike Srpske“, preduzeće čuva radna mjesta i onima koji ne dolaze na posao.

 

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Početkom prošle godine radnik „Željeznica Republike Srpske“ (ŽRS) Mladen Panić je otišao na odsluženje jednogodišnje zatvorske kazne jer je skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo njegov drug.

Iako je zbog dužine kazne morao dobiti otkaz, njega je čekao posao kada se vratio. U ŽRS nikada nije stiglo obavještenje o kazni pa su se uposlenici u Doboju pravili da ne znaju gdje je njihov kolega. Panićev šef i kum Mirko Ostojić lažno je pravdao njegove nedolaske na posao − prihvatao je potvrde o bolovanju i davao mu godišnji odmor kako bi opravdao njegovo višemjesečno odsustvo. Tako je Panić uspio zadržati i posao i platu.

Republika Srpska se godinama zadužuje kod međunarodnih kreditora kako bi ŽRS stao na svoje noge. Značajan dio tog novca je namijenjen za otpremnine prilikom otpuštanja viška radnika, a preduzeće istovremeno zadržava i plaća radnike koji se gotovo nikada ne pojavljuju na poslu.

Jedan od njih je i Rajo Šiljak iz Istočnog Sarajeva. On je dugo zaposlen u ŽRS-u, ali je rijetko na svom radnom mjestu u Doboju. Njegovi pretpostavljeni nisu mogli sa sigurnošću objasniti novinarki Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) šta on tačno radi i gdje. Iako svi znaju da nije redovan na poslu, očekuju da će se problem riješiti sam od sebe – kada Šiljak ode u penziju.

U međuvremenu, on bi mogao nastaviti primati platu i mjesečnu naknadu za prevoz od Istočnog Sarajeva do Doboja gdje ga kolega/pretpostavljeni svakodnevno evidentira kao prisutnog na poslu.

Mladen Panić

Mladen Panić, radnik ŽRS-a, vrijeme provedeno u zatvoru je pravdao bolovanjem i godišnjim odmorom, a kolege su ga i lažno evidentirale kao prisutnog na poslu (Foto: CIN)

Panić – prisutan

Dvadesetpetogodišnji Mladen Panić je prije šest godina skrivio veliku nesreću. Na povratku iz noćnog izlaska izgubio je kontrolu nad vozilom u kojem je bilo još devetero mladih ljudi. Jedan od njih je tada poginuo.

Okružni sud u Doboju je osudio Panića na godinu dana zatvora zbog čega je morao dobiti otkaz. Naime, prema Zakonu o radu RS-a, radni odnos mora biti prekinut ako je radnik osuđen na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, ali ŽRS to nije učinio u ovom slučaju. Umjesto da Panić u preduzeće donese presudu, zatražio je neplaćeno odsustvo od godinu dana. Pošto mu je zahtjev odbijen, on je otvorio bolovanje i otišao na služenje kazne u Istočno Sarajevo, a njegov kum i šef Mirko Ostojić, rukovodilac Sekcije za vuču vozova u Doboju, pomogao mu je da sačuva radno mjesto. Tokom boravka u zatvoru kući je dolazio svaki mjesec po nekoliko dana.

Doktor iz Doma zdravlja u Doboju mu je davao bolovanje pa je Panić imao opravdano odsustvo sa posla za tri mjeseca. Uprava Doma zdravlja odbila je CIN-u odgovoriti da li je doktor koji je Paniću dao bolovanje znao da je on u zatvoru i na osnovu čega je upućen na bolovanje.

Nakon toga Ostojić je Paniću potpisao i rješenje za godišnji odmor i narađene dane iz prethodne godine. Kako sve skupa nije bilo dovoljno da pokrije boravak u zatvoru, još dva mjeseca ga je lažno prijavljivao kao da je prisutan na poslu.

Ipak, u razgovoru za CIN je svu odgovornost za ove poteze preuzeo Novo Panić, Mladenov otac i Ostojićev nadređeni. On je direktor Sektora za vuču vozova koji rukovodi svim radnim jedinicama koje su raspoređene po gradovima RS-a.

Na pitanje da li je znao da je to kršenje zakona, Panić stariji je kratko odgovorio novinarki CIN-a: „Da“.

Iako su obojica svjesni da su prešli zakonske granice, kažu da su to uradili kako bi pomogli Mladenu da otplati dugove u kojima se našao zbog plaćanja odštete za nesreću koju je izazvao prije šest godina.

„Ako je taj život spašen, tog djeteta, da ono u nekakav život sa 22 godine uđe sa teretom od 100 hiljada maraka, (…) znači, po meni, vrijedi sve kršiti − i zakon i svaki đavo“, kaže Mirko Ostojić.

U međuvremenu, Mladen Panić je dobio amnestiju od Osnovnog suda u Doboju pa je uz prijevremeni otpust izašao iz zatvora nakon sedam i po mjeseci i vratio se na posao. On nije želio pričati za CIN.

Novo Panić

Novo Panić, direktor Sektora za vuču vozova u ŽRS-u, znao je da se zakon krši zbog njegovog sina Mladena: „Ako ja ne kažem da sam svjesno to radio, šta onda?“ Novo i Mladen Panić nisu disciplinski odgovarali za lažno prikazivanje Mladenovog prisustva na poslu (Foto: CIN)

Jednočlana komisija

Desetak dana nakon Mladenovog povratka na posao u ŽRS-u su, zahvaljujući anonimnoj prijavi, saznali za prevaru. Pokrenut je disciplinski postupak, a sektor kojim rukovodi Mladenov otac Novo Panić dobio je zadatak da utvrdi ko je odgovoran i kako će biti kažnjen.

Kako to nije mogao učiniti sam, Panić je ovlastio svog zamjenika Zorana Vasiljevića koji je procijenio da je riječ o „lakšoj povredi radne obaveze“.

„Oni su time odredili tok postupka i ishod postupka jer su različite disciplinske mjere predviđene za težu povredu radne obaveze, a različite za lakšu“, objasnio je CIN-u advokat Željko Rašević.

O sankcijama za ovakav prestup u ŽRS-u odlučuje rukovodilac pa je Panić opet morao ovlastiti nekoga da to učini umjesto njega. Drugi zamjenik, Predrag Pecikoza, odlučio je da se Ostojiću oduzme po deset posto od dvije plate, a drugi odgovorni, evidentičar Branko Pašalić, u svojoj je radnoj jedinici dobio pismenu opomenu. Panići nisu disciplinski odgovarali za svoje postupke.

Novo Panić i ne smatra da je odgovoran: „To je kao da ja kažem da je odgovoran i generalni direktor. (…) Ja kao direktor ne moram znati to. Kao roditelj moram znati, a ne moram ni to znati ako nismo u dobrim odnosima. Ali jesmo u dobrim odnosima, ne mogu reći da nismo“.

ŽRS je ovom prevarom oštećen za 5.898 KM, a štetu su izmirili Ostojić, Pašalić i Mladen Panić. Sektor za vuču vozova, kojim rukovodi Mladenov otac, pokušao je smanjiti iznos štete na 2.677 maraka što nije prihvaćeno.

Vršilac dužnosti generalnog direktora ŽRS-a Zoran Ilinčić kaže da preduzeće trenutno nema način da strožije sankcioniše kršenje Zakona o radu RS-a u slučajevima kada naknadno sazna za to.

Rajo Šiljak

Rajo Šiljak, radnik ŽRS-a, rijetko je na svom radnom mjestu u Doboju, a preduzeće mu uz platu isplaćuje i troškove prevoza od Istočnog Sarajeva (Foto: CIN)

Sjedi i ćuti

ŽRS je, prema podacima nadležnog ministarstva, 2018. godinu zaključio sa akumuliranim gubitkom od 111,5 miliona maraka. Za plate i doprinose radnika troši oko 38 miliona maraka godišnje.

Predstavnici Sindikata preduzeća već godinama javno govore da ŽRS ima radnike koji ne dolaze na posao, a primaju platu.

„Ako nema novca, onda snosimo teret svi zajedno. Nema novca − nema rasipanja, nema rashoda. Ovo je za nas klasičan rashod − da nekome se to može evidentirati, a da ne dolazi“, kaže za CIN predsjednik Samostalnog sindikata mašinovođa ŽRS-a Simo Cvjetković.

I neki od bivših i sadašnjih članova Uprave kažu da je mnogo ovakvih slučajeva.

Novo zaduženje

Republika Srpska je prošle godine uzela 100 miliona maraka kredita od Svjetske banke kako bi poboljšala finansijsku održivost i restrukturirala ŽRS. Sedam miliona maraka je predviđeno za smanjenje broja radnika, odnosno za njihove otpremnine i prekvalifikacije. Vlada RS-a i ŽRS će ovaj kredit vraćati u naredne 32 godine.

Draženko Todorović je bio izvršni direktor Poslova operacija i član Uprave do 2015. godine. Iako za ovaj problem kaže da je općepoznata stvar, nije učinio ništa da ga riješi. „Pa ne dajem ja platu, nisam ja ni vlasnik preduzeća.“

Većinski vlasnik preduzeća je Republika Srpska koja se zadužuje kako bi ovo preduzeće smanjilo gubitke. Uz to, Vlada RS-a godišnje daje još oko 25 miliona KM za održavanje ŽRS. Vlasnici preduzeća biraju Nadzorni odbor koji imenuje Upravu i Statutom je obavezuje da radi u interesu preduzeća.

Jedan od trojice članova Uprave, v. d. izvršnog direktora Dragan Subašić, kaže za CIN da je zaposlene tako velikog preduzeća teško nadzirati. On nije uradio ništa da prekine zloupotrebu ni u slučaju koji mu je poznat. To nisu učinili ni njegovi prethodnici.

Rajo Šiljak ima dvadesetak godina staža u ŽRS-u. Živi u Istočnom Sarajevu, a radno mjesto mu je u Doboju. On je samostalni stručni saradnik u Sektoru za vuču vozova, a šef mu je Novo Panić.

Panić kaže da ga rijetko viđa, iako redovno evidentira njegov dolazak na posao. Šiljak u Doboj dolazi u prosjeku jednom mjesečno i to u zgradu Uprave, a ne na radno mjesto.

Šiljak je prije četiri godine sa bivšim generalnim direktorom Draganom Savanovićem dogovorio da bude „čovjek za komunikaciju“ za uskotračnu prugu u Višegradu.

„Bilo mi je potrebno i neophodno da imam čovjeka koji će komunicirati kada je u pitanju uskotračna pruga sa turističkim organizacijama i sa vlašću lokalnom”, objasnio je svoju odluku Savanović.

Bivši izvršni direktor Poslova operacija Draženko Todorović je potpisao ovlaštenje u kojem to piše. Međutim, ovlaštenje nije dokument kojim se u radnom pravu rješava raspored radnika na drugo radno mjesto i ono ne može isključiti obavezu radnika da dolazi na posao gdje je raspoređen ugovorom o radu, objašnjava advokat Rašević: „Trajni rasporedi pretpostavljaju zaključenje ugovora, odnosno aneksa ugovora“.

Međutim, Šiljkov ugovor o radu nije promijenjen pa je Panićev kabinet u Doboju nastavio voditi evidenciju o njegovim (ne)dolascima na posao. Tako je do danas.

“Samo je ostala ta administracija što su oni vodili, ali ja sam vamo i znaju − zna i Draženko, zna i Savanović”, kaže Šiljak. Izričit je da svoje poslove dogovara samo sa izvršnim i generalnim direktorom.

Dok v. d. generalnog direktora Ilinčić vjeruje da Šiljak radi u Doboju, ne znajući da ima zaduženja i u Višegradu, v. d. izvršnog direktora Subašić zna da on rijetko dolazi na posao, ali prelazi preko toga:

„Ponekad vam izađe skuplja pita nego tepsija pa mu kažete sjedi tamo i ćuti, bježi, pusti me, jer vam je lakše da mu date tu platu, pa bez obzira na sve, nego da mu plaćate i prevoz od Sarajeva do Doboja“.

Međutim, novinarka CIN-a je otkrila da ŽRS ipak plaća Raji Šiljku i prevoz do posla na koji ne ide. Uz platu od 1.200 maraka dobija i 150 maraka za troškove puta od Istočnog Sarajeva do Doboja.

U narednih nekoliko mjeseci ispunit će uslove za penzionisanje, a Subašić će sačekati da se problem riješi na taj način: „Ako su ga svi sve ove godine trpili, ovo njegovo, dajte, molim Vas, ostavite me na miru da i ja istrpim ovo da se sa njim pozdravim“.

 

Željeznice

Filozofija nemorala: državna služba i nestručni saradnici

Piše: Haris Ćutahija

Oni su travnički pravnici, sestrići kantonalnih ministara, nadobudni članovi stranačkih podmladaka koji su dizali ruku kad je trebalo, podgojeni uhljupi čiji je ćaća valj’o predsjedniku Stranke, botovi na društvenim mrežama i oni čudni likovi u sakoima koje niko ne zna ali uvijek orbitiraju po stranačkim skupovima.

Da odmah raščistimo moje prizemne motive pisanja ovog teksta. Pišem ga iz zavisti, zlobe i pasjaluka. Pišem ga jer niko drugi neće da se zamjera. Pišem ga jer se ne bojim da ću negdje sebi zatvoriti već zatvorena vrata.

I da ne bi bilo sporazuma, ovo nije opis svih državnih službenika. Postoji određeni procenat onih koji pored svog posla rade posao i ovih uhljeba. Funkcionisanje administracije dugujemo ovim ljudima.

“Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode.” Marie von Ebner-Eschenbach, Aphorismen (1890.)

Njima promjena ne odgovara i oni joj se aktivno i pasivno opiru. Status quo je ono za čim streme. Na nepravdu reaguju šapatom, u svoja četiri zida. Ne treba se igrati sa vlastitom egzistencijom. Brinu s kim će biti viđeni i šta će reći. Autocenzuru i licemjerstvo su doveli do savršenstva. E sad, po Zakonu o državnoj službi, oni ne smiju javno izražavati svoje političke stavove, međutim, u praksi, oni zabranu ograničavaju na izražavanje negativnih stavova o vladajućim strankama, barem one preko koje su se dokopali radnog mjesta.

Imaju puno toga za izgubiti. Oni su postmoderna buržoazija. Njihov posao je raj za mediokritete. Stabilno radno vrijeme, osam kafa dnevno, slobodan petak zbog džume. Natprosječna plata, regres i kojekakve stimulacije i bonusi. U svoj posao se ne miješaju više nego što moraju.

Ne zaboravimo, imaju i nazvanični opis poslova i zadataka koji je važniji od onog zvaničnog. Nazvat će vas pred izbore sa savjetom za koga da glasate i tad će se pozivati na nacionalnu stvar. Kešom će puniti stranački crni fond za kampanju. Bit će tajni agenti Stranke, bavit će se potkazivanjem. Svađat će se sa neistomišljenicima – Stranke – jer lična mišljenja nemaju. Regrutovat će za Stranku. I najvažnije, Stranku priznaju za jedinog nadređenog.

Zlatno doba ove kvazi-buržoazije primiče se kraju. Bosna i Hercegovina je na korak od kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji. Napredak na evropskom putu je napredak u borbi protiv korupcije, približavanje ka efikasnoj administraciji. Već smo svjedoci hapšenja zbog nelegalnog zapošljavanja i afera kupovine diploma. Sveti, do sad nedodirljivi, obred primanja državnih službenika polako dolazi u fokus. Pojavljuju se inicijative za bolji nadzor nad ovim procesom. Građani se sve teže mire sa činjenicom da nemaju pristupa državnoj službi.

Kada prestanemo biti društvo za podobne, onda ćemo i imati šansu života u normalnoj državi. Rezultat mediokriteta je u najboljem slučaju mediokritetski i na to ne trebamo pristajati. Demokratija funkcioniše kao kapitalizam, najbolji proizvodi opstaju. Administraciju države mi plaćamo i trebamo zahtjevati najbolju uslugu. Šta je rješenje? Rješenje je u mladim ljudima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine. Ovo je i njihova država, ovdje su se školovali, a stručnost odnose negdje drugo. Kada oni budu imali jednaku šansu, onda će Bosna i Hercegovina uistinu biti država svih nas.

Mirna savjest Radovana Karadžića

Piše: Ivan Lovrenović

Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.

Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.

Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.

S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu  i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.

Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.

22. 3. 2019.

 

Mirna savjest Radovana Karadžića

Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.

Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)

Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)

Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.

Nekoliko je razloga što je to tako.

Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)

Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.

Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…

A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“

Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.

Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.

Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.

Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.

(ivanlovrenovic.com)


Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP

Gdje je nestao čovjek: Zašto šuti Dragan Čović?

Piše: Franjo Šarčević

Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.

Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.

Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.

Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.

Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:

Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.

Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.

Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.

Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.

Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.

Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.


Tekst je objavljen i na portalima Prometej.baFokus.ba

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.


Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck