Je li paneuropska radikalna desnica kontradikcija u pojmovima?

Piše: Dan Stone

Petoga travnja objavljeno je da je Matteo Salvini, čelnik talijanske Lige (bivša Sjeverna liga) i kontroverzni zamjenik premijera, pozvao čelnike europskih desničarskih stranaka na konferenciju u Milanu, zakazanu za 8. travnja (konferencija je  međuvremenu održana, op. prev.) Salvinijev cilj je stvoriti blok desnih populista koji bi bio veći od grupacije Europa nacija i slobode (ENF) u Europskom parlamentu. ENF je najmanja skupina u parlamentu, s 36 poslanika, dok Salvini očito želi nešto više.

Kakve su mu šanse za uspjeh? Možda bi mu najveći uspjeh bio privući Viktora Orbana, mađarskog krajnje desnog premijera, koji (još) nije izbačen iz Europske narodne stranke (EPP), iako je bio cenzuriran zbog pokušaja da Mađarsku usmjeri u pravcu autoritarizma (ili kako on to zove – ‘neliberalna demokracija’).

Iako je njemačka stranka Alternative für Deutschland (AfD) potvrdila da šalje predstavnika, Marine Le Pen iz francuskog Nacionalnog fronta rekla je da neće prisustvovati. Le Pen je bila domaćin sličnoga sastanka u Nici 2018., na kojem su bili prisutni Geert Wilders iz nizozemske Stranke za slobodu i nekoliko drugih utjecajnih radikalno desnih govornika. Taj događaj pokazao je kako teško će biti stvoriti paneuropski blok radikalne desnice.

Slavljenje nacije

To nas ne bi trebalo iznenaditi. Temelj ideologije radikalne desnice je glorifikacija nacije – priča o iznimnosti i superiornosti koja neizbježno sukobljava  nacionaliste iz različitih zemalja. Jedno je automobilom preći europske granice kako bi prisustvovali događaju koji promovira krv i čast; stvaranje funkcionlne paneuropske radikalne desnice nešto je sasvim drugo.

Kao što je nedavno pisao David Barnes, priče o europskoj civilizaciji su uobičajene i teško održive. Argumentacija Oswalda Mosleya, koji nakon Drugog svjetskog rata zagovara “Europu kao naciju“ i koja dijeli mnoge sličnosti s današnjim antiimigrantskim diskursom Salvinija i njemu sličnih, nema širu podršku unatoč činjenici da je ideja Europe koja ima homogeno rasno i kulturno podrijetlo široko rasprostranjena među radikalnim desničarskim pokretima diljem kontinenta.

Osim toga, u današnjoj Europi, dok pojedini radikalni desničari poput Salvinija hvale Ruse i podržavaju želju Kremlja da destabilizira Europsku uniju, drugi poput Jarosława Kaczyńskog i njegove Stranke prava i pravde u Poljskoj – unatoč tome što podržavaju Salvinijev cilj o zaustavljanju Njemačko-Francuske ‘osovine’ u Europi – dolaze s vrlo različitom perspektivom. U konkretnom slučaju, s tradicionalnim poljskim sumnjama spram Rusije i njenih namjera.

Nadalje, neki političari kao što su Geert Wilders i, u određenoj mjeri, njegov novi suparnik Thierry Baudet iz Foruma za demokraciju (čija je sklonost ka pompeznosti  već postala poznata)  govore o obrani europske slobode od navodne islamističke invazije, dok su drugi poput Orbána i Le Pen u tom smislu konzervativniji.

Međutim, iako europski radikalni desničari dijele neke osnovne ideje poput vjere u potrebu obrane ‘bijele rase’, mržnju prema islamu, želju da se zaustavi imigracija i ultranacionalističke stavove, teško je vidjeti na koji način bi njihovo jedinstvo moglo preživiti sukob različitih nacionalizama na konferencijama poput Salvinijeve.

Već smo bili ovdje. Između dva svjetska rata nekoliko puta je pokušano stvaranje ‘fašističke internacionale’. Povjesničari koji su nedavno proveli istraživanje “transnacionalnog fašizma” – Federico Finchelstein, Aristotle Kallis i Arnd Bauerkämper – pokazali su u kojoj mjeri su se fašističke ideje i osobe tada proširili Europom i šire (na primjer u Americi): toliko da su se često podudarale fašistička ideologija i praksa.

Kao primjere možemo uzeti fašističku estetiku, rasnu ideologiju ili kampove za obuku. Fašističke vođe poput Mosleya ili Coreneliu Codreanua bili su inspirirani i odani Musoliniju. Fašistička Italija i nacistička Njemačka uspostavile su jedan ‘nelagodni savez’. No, možemo analizirati koliko hoćemo. Prije ili kasnije uvidjet ćemo da se takva savezništva mogu pokrenuti ali ih je teško održati. Različite skupine, sa svojim suparničkim nacionalizmima, nasukale su se na stijene međusobne sumnje.

Transnacionalni fašizam

Možda su razmjenjivali ideje, što jeste jedna vrsta transnacionalnog fašizma, ali definitivno nije bilo nikakve ‘fašističke internacionale’. Pokušaji pozivanja na ‘osnovni europeizam’, fokusiran na rasnu pripadnost i urotnički antisemitizam pokazali su se povijesno nedovoljnima za mobilizaciju i održavanje koherentnosti na cijelom kontinentu, dok se nacionalizam pokazao daleko moćnijim kao kohezivna snaga izgradnje identiteta. Možda su nacisti došli najbliže idealu fašističke internacionale – višenacionalnim sastavom SS-a (premda ta međunarodna komponenta nije bila posebno velika) i rasnom ideologijom koja je naišla na podršku u svim europskim zemljama. Ipak, na kraju, kako pišu Bauerkämper i Grzegorz Rossoliński-Liebe, „vizija fašističke Europe pokazala se kao nedosanjani san. Fašisti su definitivno imali različite verzije europskog jedinstva“.

Današnji promatrači radikalne desnice mogu se nadati da neće biti drugačije ni nakon sastanka u Milanu gdje su se našli nasljednici “klasičnog fašizma”.

Posjetite stranicu Centra za analizu radikalne desnice (na engleskom)


(OpenDemocracy)

Foto: Alessandro Garofalo/Reuters

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s