Raskol na Zapadu – 4. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 3. dijela: …Stephen Bannon, taj euroatlantski ‘apostol neonacizma’ jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna tvorevina poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa, kao Zajednica europskih nezavisnih država  (Communauté des etats indépendants)  ostaje već sedam decenija najuspješniji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica. Neka tako i produži, uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?… Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 4. dio”

Erdoğanu ni izborne manipulacije više “ne pale”

Piše: Nikola Vukobratović

Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana uvjerljivo je poražena na jučerašnjim izborima u Istanbulu. Ovaj rezultat predstavlja višestruko poniženje za vlast. Nastavi čitati “Erdoğanu ni izborne manipulacije više “ne pale””

Ništa od trilogije: Brexit, Trump, kraj Unije

Piše: Marko Kostanić

Europa ipak može odahnuti, složni su mejnstrim komentatori u svojim ocjenama izbora za Europski parlament diljem kontinenta. Ovi su izbori predstavljani kao ključni za budućnost Europe i zapravo potencijalni kraj trilogije: Brexit, Trump i kraj Unije. Međutim, takav rasplet po kojem bi većinu u europarlamentu činile snage koje se protive njegovu postojanju nismo vidjeli. Ni blizu. Nastavi čitati “Ništa od trilogije: Brexit, Trump, kraj Unije”

Postoji li europski identitet?

Piše: Nikolaos Papadogiannis

Ishod referenduma o članstvu Velike Britanije u EU, održan 2016. godine, izazvao je šok diljem Europe. Između ostalog potaknuta je rasprava oko toga postoje li ‘europska kultura’ i ‘europski identitet’, ili Europom još uvijek dominiraju nacionalni identiteti. Nastavi čitati “Postoji li europski identitet?”

Idu prevažni izbori za EU parlament 2019…

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

aide_memoire

…Budimo realni, radi se o poziciji kroz koju se poput izdajničke prizme prelamaju sve slabosti i nedorečenosti onoga što zvanični Bruxelles već godinama pompezno proglašava Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU koje još  n e m a  na globalnoj mapi. Zato, velike članice još nisu voljne da bitne državne prerogative na međunarodnom planu prenesu na Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost EU, odnosno na EEAS – t.j. na Diplomatsku službu EU, ustanovljenu Lisabonskim sporazumom iz 2009. godine i lansiranu u EU orbitu 1. januara 2011. godine. Iz pragmatskog ugla vodećih članica EU (Njemačka, Francuska i Velika Britanija sve do okončanja sage o Brexitu), takav realan portfolio vanjskih poslova je manje atraktivan od nekih drugih, daleko unosnijih za njihove primarne interese. Nastavi čitati “Idu prevažni izbori za EU parlament 2019…”

Španjolski izbori: varljivi trijumf lijevog centra?

Piše: Nikola Vukobratović

Socijalistička radnička stranka Španjolske (PSOE) pobjednik je jučerašnjih izvanrednih parlamentarnih izbora u Španjolskoj. Ova tradicionalna stranka lijevog centra uspjela je osvojiti tek nešto manje od 30% glasova, no broj glasova koji su dobili gotovo je dvostruko veći od onog njihovog tradicionalnog konkurenta – desničarske Pučke stranke (PP). Pučani su osvojili mizernih 16,7% glasova, što je najgori rezultat glavne stranke desnice još od pada diktature Francisca Franca 1970-ih, diktature čiji su bivši dužnosnici zapravo i osnovali PP. Socijalisti su još prošle godine preuzeli vlast “preslagivanjem” u parlamentu, no sada su svoju dominaciju potvrdili na izvanrednim izborima koje su sami izazvali. Sasvim je sigurno da se više nikakva vlada bez njih na čelu ne može formirati. Nastavi čitati “Španjolski izbori: varljivi trijumf lijevog centra?”

Je li paneuropska radikalna desnica kontradikcija u pojmovima?

Piše: Dan Stone

Petoga travnja objavljeno je da je Matteo Salvini, čelnik talijanske Lige (bivša Sjeverna liga) i kontroverzni zamjenik premijera, pozvao čelnike europskih desničarskih stranaka na konferenciju u Milanu, zakazanu za 8. travnja (konferencija je  međuvremenu održana, op. prev.) Salvinijev cilj je stvoriti blok desnih populista koji bi bio veći od grupacije Europa nacija i slobode (ENF) u Europskom parlamentu. ENF je najmanja skupina u parlamentu, s 36 poslanika, dok Salvini očito želi nešto više. Nastavi čitati “Je li paneuropska radikalna desnica kontradikcija u pojmovima?”

Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?

Piše: Petar Vidov

Na trgu pred Europskim parlamentom u Briselu postavljen je niz plakata sa sloganima koji bi trebali podsjetiti birače zašto je Europska unija važna. Poruka je da su problemi poput klimatskih promjena, masovnih migracija, digitalne sigurnosti i terorizma globalne ugroze, kojima se nijedna pojedinačna članica EU ne može sama oduprijeti. Posebno je dramatičan prvi slogan u tom nizu: „zato što svijet neće čekati iduću priliku“. Nastavi čitati “Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?”

„To leave“ or „not to leave“ ?

Piše: Vlatko Bešlić

I. REFERENDUM O IZLASKU IZ EUROPSKE UNIJE

„To leave“ or „not to leave“, tom parafrazom Hamletove rečenice bi se najbolje mogla opisati zavrzlama koja traje oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, poznatijeg kao „Brexit“. Velika Britanija iako je jedna od prvih država koja se priključila Europskoj uniji  ima veoma komplicirane odnose sa Europskom unijom i oni ne traju od jučer. Nesuglasice su postojale već odavno, a Brexitom je sve samo kulminiralo. David Cameron, tadašnji britanski premijer bio je zadovoljan dogovorenim uvjetima o novim odnosima između Europske unije i Velike Britanije te je odlučio provesti referendum o članstvu u Europskoj uniji, no prije toga bilo je potrebno donijeti Zakon  o referendumu koji je na kraju i donesen 2015. god.  Zanimljivo je  da je taj Zakon o Referendumu zahtijevao održavanje referenduma o pitanju kontinuiranog članstva u Europskoj uniji  do kraja 2017. godine, ali nije sadržavao nikakav zahtjev da Vlada Velike Britanije provede rezultate referenduma. Umjesto toga, bio je osmišljen kako bi procijenio mišljenje birača o članstvu u Europskoj uniji. Na kraju se taj „bezazleni referendum“ pretvorio u ovu trakavicu kojoj svjedočimo. Glavni zagovarač izlaska bio je euroskeptični političar Nigel Farage, zastupnik u Europskom parlamentu koji je kasnije i sam priznao da je prevario birače kada je izjavio da će Velika Britanija izlaskom iz Europske unije tjedno uštediti 350 milijuna funti. Njega su podržali mnogi političari, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona. Referendum o članstvu u Europskoj uniji, poznat kao i referendum o Brexitu, održan je 23. lipnja 2016. u Velikoj Britaniji i Gibraltaru. Cilj referenduma bio je ocijeniti jesu li građani Velike Britanije zadovoljni s novim dogovorenim uvjetima o članstvu, odnosno žele li napustiti Europsku uniju. Kako je objavila Izborna komisija (2016.), referendum je rezultirao vrlo izjednačenim rezultatom – 51.9% stanovništva izjasnilo se za izlazak iz Europske unije, dok se 48.1% stanovništva izjasnilo za ostanak u Europskoj uniji.

II. RAZLOZI ZA IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE

 Razloga za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je mnogo. Jedan od glavnih, a po mojem mišljenju i presudnih razloga je neinformiranost ljudi o samom položaju Velike Britanije u Europskoj uniji kao i posljedicama koje će potencijalan izlazak iz Europske unije imati. Rezultati su pokazali da je starije stanovništvo (koje je često manje informirani) većinom glasovalo za izlazak, dok su mlađe dobne skupine bile za ostanak. Razlog treba tražiti i u posebnom osjećaju neovisnosti kod Britanaca kao i jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Velika Britanija je kroz svoju povijest imala tradiciju velike imperijalne sile te je težila neulaženju u saveze sa drugim državama ili više njih, nego je imala podcjenjivački odnos prema svojim kolonijama i od njih crpila poljoprivredna i druga dobra. No, nakon II. Svjetskog rata Velike Britanija je počela stagnirati i ekonomski i politički, ali u pogledu inovacija tj. tehnologije, pa je to sve uspjelo natjerati britanske čelnike da pristupe Europskoj ekonomskoj zajednici (preteča Europske unije) kako bi uspjeli stabilizirati svoju ekonomiju, ali i političke prilike. Iako je Europska unija zamišljena kao mnogo više od samo ekonomske zajednice, Velika Britanija od samog početka nije iskazivala nikakvu želju i volju za dubljom integracijom. Po mojem mišljenju o sudbini mnogih Britanaca (onih koji nisu izašli na referendum, mlađih glasača koji su dvoljno informirani) odlučili su uglavnom neinformirani, stariji birači.

III. DOLAZAK THERESE MAY  NA ČELNO MJESTO KONZERVATIVACA I ČELNO MJESTO BRITANSKE VLADE

Nakon referenduma David Cameron podnosi ostavku na mjesto premijera i mjesto predsjednika Konzervativne stranke, a naslijedila ga je Theresa May koja se našla u velikim problemima. Bilo je potrebno dogovoriti uvjete o izlasku Velike Britanije iz Europske unije, te stvoriti nove odnose. Krajnji rok za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je do kraja ožujka 2019. god. Theresa May nakon dolaska na čelnu poziciju Konzervativne stranke izjavila je da Brexit stvarno znači Brexit, te da se Velika Britanija neće vraćati u Europsku uniju, no posljednji rezultati glasovanja o sporazumu u Parlamentu ne idu joj u prilog jer ni iz tko zna kojeg pokušaja nisu prihvaćeni uvjeti o izlasku. Nedugo nakon dolaska Therese May na čelnu poziciju u Konzervativnoj stranci najavila je da će ići na prijevremene izbore. Na prijevremenim općim izborima Theresa May je najavila da želi učvrstiti svoju i poziciju svoje vlade u pregovorima s Europskom unijom. Izbori su se održali 8. lipnja 2017. godine, Konzervativna stranka odnijela pobjedu osvojivši 42.4% glasova te pri tome osiguravši 317 mjesta u Parlamentu, što je 13 mjesta manje u odnosu na prošle izbore. Stranka Laburista osvojila je 40% glasova osiguravši 262 mjesta u Parlamentu, što je povećanje od 33 mjesta u odnosu na prošle izbore. Takvi rezultati izbora Theresu May stavili su u nezavidan položaj te uzdrmali njeno mjesto iako je najavila da želi učrvrstiti svoj položaj, a postizanje većine postiglo se tek sa sklapanjem sporazuma s Demokratskom sindikalnom strankom. Tako se Theresa May našla „između dvije vatre“, trebala je „preživjeti“ pokušaj smjene, a s druge strane osigurati prihvaćanje sporazuma o izlasku iz Europske unije.

IV. POSLJEDICE BREXITA

Posljedice Brexita velike su, ne samo po Veliku Britaniju nego i za cijelu Europsku uniju, ali i svijet. Nakon referenduma britanska funta je počela oscilirati pa konačno i doživjela pad od 10% u odnosu na američki dolar, pa je Brexit već polako počeo utjecati na gospodarstvo Velike Britanije. Mnogi investitori su se počeli užurbano povlačiti zbog neizvjesnosti i nesigurnosti britanske ekonomije. Također, prema mojem viđenju Brexit bi u konačnici mogao imati i političke posljedice, moglo bi doći do svojevrsne političke krize, budući da je najveći zagovornik Brexita Nigel Farage priznao da je prevario birače, kao i ovo odugovlačenje sa sporazumom, nemogućnost dogovora oko konačnog izlaska, sve to kod ljudi bi moglo izazvati nepovjerenje u politiku zbog nesposobnosti da se odgovori na krizu. Svakako, najveća posljedica po samu budućnost Velike Britanije je, vjerojatno, nešto što najviše plaši britanske čelnike. Škotska koja je dio Velike Britanije je najavila da će održati ponovni referendum, a sve su glasnije i ideje o ujedinjenju Irske i Sjeverne Irske, pa postoji mogućnost nestanka Velike Britanije kao takve. Također, izlazak Velike Britanije iz Europske unije mogao bi još dodatno zakomplicirati odnose unutar same Europske unije budući da u Europskoj uniji postoje mnoge države koje ne žele dublju integraciju koju zagovara Njemačka, a Velika Britanija je bila svojevrsna protuteža Njemačkoj. Najviše zabrinjava podatak da se gotovo 80% svih financijskih transakcija Europske unije inicira u Velikoj Britaniji, pa je financijski sektor najviše ugrožen ovakvom odlukom. Najveći gubitnik zbog Brexita su Sjedinjenje Američke Države jer je Velika Britanija bila svojevrsna ulaznica Sjedinjenim Američkim Državam u Europu i u političkom i ekonomskom smislu.

V. MOGUĆA RJEŠENJA

Rješenja za ovu sagu oko Brexita nije ostalo još puno. Krajnji rok za sporazum je kraj mjeseca ožujka. Sve je izvjesnije da do dogovora neće doći, iako mnogi čelnici Europske unije zagovaraju produljenje roka za izlazak britanski parlament je nekoliko puta odbio takvu mogućnost, no prošlog tjedna su prihvatili takvu mogućnost, ali britanski parlament odbio je mogućnost za ponovni referendum, pa je pred premijerkom May veoma težak zadatak. Jedna od mogućnosti je i pad Vlade jer Laburisti smatraju da će nepostizanje sporazuma natjerati tvrde Konzervativce da okrenu leđa svojoj šefici, no postavlja se pitanje kakvu će korist Britanci imati od pada Vlade, Velikoj Britaniji sasvim sigurno u ovom trenutku ne trebaju novi izbori, a i ti novi izbori vjerojatno ne bi donijeli neku veću promjenu, pa je vrlo vjerojatno da bi pad Vlade uzrokovao nove, puno veće probleme. Jedno od rješenja je i izlazak Velike Britanije bez ikakvog sporazuma, no britanska poslovna zajednica smatra da je takvo što veoma iracionalno dok tvrdi konzervativci smatraju da je bolje izaći iz Europske unije bez dogovora nego ostati u njoj smatrajući da će štete izlaska bez dogovora biti kratkotrajne, a koristi dugotrajne.

VI. ZAKLJUČAK

Brexit, prema mojem viđenju neće donijeti ništa dobro ni Europskoj uniji, ali ni Britancima. Velika Britanija, iako jedna od prvih država koja je pristupila Europskoj uniji od samog početka pokazivala je da će biti svojevrsni „uteg“, ali s druge strane vremenom je postala jedan od važnijih trgovačkih „igrača“ u Europskoj uniji pa je vrlo jasno da Europska unija ne želi izgubiti takvu članicu što pokazuju i mnogi ustupci koje je Europska unija pravila glede Velike Britanije, ponajprije glede dublje integracije, ulaska u Eurozonu (Velika Britanija ostavlja funtu kao svoju valutu). Europska unija uz sve probleme sa kojim se suočava (jedan od većih je migrantska kriza) nalazi se pred teškim razdobljem i pred jednim od većih izazova, a to je Brexit. Ono što najviše može štetiti to je jačanje populističkih i euroskeptičnih snaga u nekim od država članica, pa je moguće da putem Velike Britanije krenu i neke druge članice, što bi svakako dovelo u pitanje o(p)stanak Europske unije, ako uzmemo u obzir da je svoje povlačenje najavila i najmoćnija žena Europske unije – Angela Merkel (njemačka kancelarka), pa se postavlja pitanje tko će ju naslijediti i hoće li ta osoba imati snage i mudrosti za prevladavanje prepreka kao što ih je imala Merkel u mnogim situacijama u posljednjih 15-ak godina. Ono što je sigurno, a to je da Velika Britanija polako tone u kaos, a moguće da sa sobom povuče i Europsku uniju.


Objavljeno i na Politika Online

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Brexit je noćna mora. Novi referendum je rješenje

Brexit je katastrofa za Veliku Britaniju. Na referendumu 2016., prepunom lažnih i nerealnih obećanja, 52% građana odlučilo se za izlazak iz EU. Nakon što su pregovori o budućim odnosima, koji su trajali dvije godine, završeni i nakon što je britanski parlament odbio ponuđeni dokument, pstavlja se pitanje što dalje. Izlazak iz EU bez potpisanog ugovora bio bi iznimno štetan za EU, a još gori za Britaniju. Vremena nema puno ( do 29.3.) a nešto se mora promijeniti, iz temelja. Osim ponekog tvrdolinijaša, ostatak svijeta vidi kakva se šteta nanosi svima.

Stručnjaci se slažu da se Britanija nalazi usred krize bez presedana. Zemlja se suočava ne samo s velikim poremećajima ako i kada napusti EU, pogotovo u slučaju da ne bude dogovora o budućim odnosima. Ono što je potencijalno gore su godine ili desetljeća nazadovanja, što se nažalost čini gotovo neizbježnim.

Mnogo je argumenata za ili protiv novog referenduma. Međutim, promijeniti mišljenje trebalo bi biti osnovno demokratsko pravo, tim prije što većina britanskih građana želi novu šansu da pokažu što misle.

U globaliziranom svijetu velikih ekonomskih igrača, izolirana Britanija neće moći odlučivati ni o čemu. Morat će slijediti pravila koja su kreirali drugi. Osim toga, rastući nacionalizam i populizam znače da se više ne može računati na povijesne saveznike i „posebne odnose“ sa SAD-om.

U najmanju ruku, učinci Brexita nisu bili pravilno ili u potpunosti shvaćeni 2016. Obećanja britanskih nacionalista i realnost nešto su sasvim drugo. Stoga je drugi referendum, iako nesavršeno, jedno, ili možda jedino razumno i demokratsko rješenje za izlazak iz sadašnje krize.

DD

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Gradovi odbijaju Salvinijevu rasističku politiku

Gradonačelnici nekoliko talijanskih gradova odbili su poštovati novi zakon ministra policije Mattea Salvinija i tako stvorili još jednu prepreku Salvinijevoj protuizbjegličkoj kampanji. Prema upozorenjima gradonačelnika Palerma, Firence i Napulja, zakon zapravo cilja na to da strancima krive boje kože, čak i onima koji uredno žive, rade i plaćaju porez u Italiji već godinama, s vremenom oteža ili potpuno oduzme legalni status, kako bi ih se otjeralo u ilegalnost. To je mjera koju gradonačelnici, ali i mnogi drugi u Italiji, nazivaju ne samo antičovječnom, nego i protuustavnom.

U bijesnom ispadu, Salvini, koji je formalno “mlađi partner” u vladajućoj koaliciji, ali zapravo u potpunosti kontrolira vladu, pozvao je gradonačelnike da podnesu ostavke i zaprijetio im sankcijama. Ali ti su verbalni ispadi samo potaknuli predstavnike drugih gradova da se solidariziraju. Unatoč diktatorskim fantazijama ministra policije, on nema nikakve ovlasti da kontrolira legalno izabrane predstavnike gradova. Inače, novi zakon samo je dio Salvinijeve kampanje pokušaja konsolidacije vlasti preko širenja teorija zavjere i “rasnog rata”.

Stvaranje problema

Ovaj političar je do prije par godina bio tek predstavnik male separatističke sjevernotalijanske stranke koja je bila vjerni partner notorno korumpiranog bivšeg premijera Silvija Berlusconija. No pažljivim manevriranjem uspio se domoći mjesta ministra policije koje sada koristi za izazivanje tenzija među zajednicama u Italiji koje onda koristi za održanje vlastite popularnosti. Glavna meta su mu, dakako, najnezaštićeniji, odnosno uglavnom Romi i izbjeglice. U više je navrata odbio osuditi fašističke napade na manjine, uključujući i ubojstva, a u skandaloznim javnim ispadima nije propustio uspoređivati sebe i s Benitom Mussolinijem.

Jedna od skandaloznijih stavki novog zakona je ukidanje statusa međunarodne zaštite izbjeglicama koje se nađu u Italiji, ali bez vraćanja u zemlju porijekla. Time Salvini nastoji izbjeći tužbe pred međunarodnim sudovima zbog protuzakonitog ugrožavanja života izbjeglica. Ali, istovremeno, dovodi do neobične situacije da ministar policije od legalnih izbjeglica preko noći bez ikakvog suvislog povoda stvara “ilegalne migrante”. Čovjek koji je cijelu karijeru izgradio na širenju mržnje prema strancima tako zapravo stvara problem od kojeg će onda narednih godina nastojati politički profitirati.

(Bilten)

Odgovornost za održivost Europe

Rumunjska, Finska i Hrvatska nedavno su objavile program Tria za predstojeći period predsjedanja Vijećem EU. Program Tria uspostavlja zajedničke političke prioritete za period predsjedanja i ne sugerira radikalne promjene, ali stavlja naglasak na kreiranje radnih mjesta i rast kao politiku EU. Europske nevladine udruge zahtijevaju veći naglasak na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini.

U narednih 18 mjeseci organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se kako bi zajedno pratile predsjedanja i zagovarati će ljudska prava, razvojnu politiku, civilno društvo i održivi razvoj u politikama EU. Platforma CROSOL koordinirati će aktivnosti organizacija civilnog društva iz Hrvatske vezane uz predsjedanje EU.

Zajednički program Tria usmjerit će Rumunjsku, Finsku i Hrvatsku u procesu postavljanja vlastitih prioriteta za predsjedanja koja pokrivaju razdoblje od 18 mjeseci od siječnja 2019. do lipnja 2020. Svaka zemlja predsjedati će Europskom unijom u razdoblju od 6 mjeseci.

Država koja predsjeda može utjecati na politiku EU primarno određivanjem tema i kreiranjem agenda sastanaka Vijeća prema vlastitim prioritetima. Tri zemlje su se usuglasile o zajedničkim prioritetnim područjima koja su: Unija za radna mjesta, rast i konkurentnost, energetsku zajednicu, slobodu i sigurnost, zaštitu građana te Unije kao globalnog aktera.

“Iako program predsjedanja nastavlja uhodanim putem u politici EU, pojavili su se i neki novi, dobri aspekti: Trio program ističe zajedničke europske vrijednosti, uključujući demokraciju, jednakost i ljudska prava. Ipak, primjerice, migraciji se pristupa iz perspektive graničnog nadzora, umjesto poštivanja ljudskih prava. Nezadovoljni smo zbog takve nedosljednosti u programu! S druge strane zadovoljni smo jer vidimo da proširenje EU ponovo postaje tema o kojoj će se raspravljati”, kaže Branka Juran iz CROSOL – Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske.

Program se obvezuje na promicanje održivog razvoja u Europi. Europska unija je predvodila je globalne pregovore za Agendu 2030. – globalne ciljeve održivog razvoja i Pariški sporazum. Organizacije civilnog društva zabrinute su da programska orijentiranost na rast i razvoj kao i na mješavinu ostalih politika još uvijek nije dovoljna kako bi se u zadanom roku dostigli globalni ciljevi održivog razvoja i rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.

“Pozdravljamo predanost Tria promicanju održivog razvoja u Europi. Očekujemo da će ova tema biti visoko pozicionirana u raspravama na konferenciji u Sibiuu i Strateškom planu Vijeća sljedećih pet godina. Trio bi trebao osigurati da će postojeću strategiju “Europa 2020” zamijeniti “Strategija održive Europe 2030.” u skladu s Agendom 2030 i Pariškim sporazumom “, kaže Rilli Lappalainen, Zagovarački voditelj finske mreže organizacija civilnog društva za razvojnu suradnju – FINGO.

Godine 2019. -2020. bit će ključne za preoblikovanje Europe. Posljednjih smo godina svjedoci da se naše temeljne demokratske vrijednosti osporavaju, a nejednakost u Europi raste. Vidljiv je porast ksenofobije i populističkih pokreta, dok je prostor civilnog društva ugrožen u nekoliko zemalja.

“Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva. Nadamo se da će se nastojanja koje organizacije civilnog društva ulažu u suradnju i doprinos uspješnim predsjedanjima triju zemalja, biti priznate i cijenjene “, kaže Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.

Članice Platforme su: ADRA Hrvatska – Adventistička agencija za pomoć i razvoj, Autonomna ženska kuća Zagreb,., Centar M.A.R.E: Model aktivne rehabilitacije i edukacije, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura Plus Split, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Humanitarna i mirotvorna organizacija Deša – Dubrovnik, Documenta – Centar za sučavanje s prošlošću, Domine – Split, Domino, Forum za slobodu odgoja, GONG, Inicijativa mladih za ljudska prava, Institut za razvoj obrazovanja, Kuća ljudskih prava, MIRamiDA Centar, Mreža mladih Hrvatske, OBRIS – obrana i sigurnost, ODRAZ – Održivi razvoj zajednice, Savez udruga Klubtura, Srpski demokratski forum, Terra HUB, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena akcija, Živi Atelje Dajht Kralj


(Gong. hr)

Migranti: najizrabljivaniji dio radničke klase

Trenutno u Europskoj uniji nema vruće političke teme od migracija. Njezinim se nepovoljnim utjecajem posljednjih godina objašnjava sve: od porasta ekstremne desnice i normalizacije rasizma do problema u zdravstvu, socijalnom sustavu ili općenito ekonomiji. No dok se na leđa migranata svaljuju manje-više svi gorući problemi zapadnoeuropskih društava, analiza stvarnog utjecaja migracija potpuno je nevidljiva. Što se o njima manje zna, to je je lakše migracije prozivati kao glavnog krivca. Stoga je zanimljivo ustaljene mitove usporediti s konkretnim istraživanjem, poput onog koje je nedavno objavio OECD.

Za početak, suprotno fami o parazitima na “državnoj sisi”, migranti u pravilu, upozorava se u izvještaju, nemaju mogućnost koristiti sustave socijalne zaštite, iako jednako uplaćuju u zajednički budžet zemlje u kojoj žive. Također su znatno spremniji za rad od lokalnog stanovništva, čak iako im nisu jednako dostupni poslovi. Dapače, njih gotovo 30% prisiljeno je raditi poslove za koje su debelo prekvalificirani. U zemljama poput Austrije, Njemačke i Švedske 40% najniže plaćenih poslova obavljaju migranti i osobe stranog porijekla, a u zemljama poput Švicarske i 60%. No to nije zbog slabih kvalifikacija migranata: njih gotovo polovica s diplomom radi poslove ispod svog stupnja obrazovanja.

“Socijalizam za budale”

Također, čak 37% migranata ima fakultetsku diplomu, što je 5% više od lokalnog stanovništva. Unatoč svemu tome, migranti su znatno siromašniji od lokalnog stanovništva i to je nešto što se s vremenom pogoršava, umjesto da “integracija” dovede do izjednačavanja prava. To ne čudi ako se zna da je su u pojedinim zemljama OECD-a preko polovice migranata zaposleni čija plaća nije dovoljna da pokrije osnovne troškove. Sve to dovodi nas do drugog antimigrantskog argumenta: s obzirom da je njihov rad jeftiniji, oni predstavljaju nelojalnu konkurenciju lokalnim radnicima.

Unatoč tome što rade gore poslove za manje novca s višom stručnom spremom, postotak migranata u ukupnoj radnoj snazi naprosto je toliko nizak da ne mogu utjecati na smanjenje nadnica. Općenito, nedavni dolasci ni u jednoj zemlji ne prelaze 0,5% ukupne populacije, što znači da je njihova prisutnost svugdje, pa tako i na tržištu rada, zapravo marginalna. Jedino gdje dominira su mediji i zapaljive izjave političara. Umjesto traženja izgovora za normalizaciju ekstremno desničarskih predrasuda neutemeljenih u stvarnosti, današnju antimigrantsku retoriku bi trebalo prepoznati kao nešto sličnije povijesnom antisemitizmu, u vremenu prije Holokausta.

Riječima njemačkog radničkog vođe Augusta Babela (1840-1913) antisemitizam je socijalizam za budale. Odnosno, to je pokušaj da se krivnja za prave probleme koje se ne mogu ignorirati svali na one koji su jedna od njihovih žrtava, ali su ujedno najmanje zaštićeni i imaju najnesigurniji položaj u društvu. Nekad europski Židovi, u međuvremenu gotovo sasvim istrebljeni, danas izbjeglice iz uništenih zemalja. Svi zajedno prvo žrtve svijeta nepravde i nejednakosti, a onda i ideologija za budale.


(Bilten)