Povodom kontroverzne odluke Nobelovog komiteta objavljujemo osvrt profesora Mile Lasića iz 2014.

Prije točno 14 godina je ugledni časopis „Literaturen“ u dvobroju za srpanj/kolovoz 2005. godine najavio na naslovnoj strani sa slikom austrijskog književnika Petera Handkea njegovu „putopisnu pripovijest““ od 20 strana pod naslovom „Još jednom za Jugoslaviju“.  Časopis se pojavio upravo uoči desete obljetnice srebreničke tragedije, koja se te godine u SR Njemačkoj dostojno obilježavala u Bundestagu i na drugim mjestima. U uredničkom uvodniku, popraćenom Miloševićevom slikom, se u „Literaturen“ kazalo: „Peter Handke je posjetio bivšeg jugoslavenskog predsjednika u zatvoru, ali se odlučio za svjedočenje u jednoj drugoj, njemu kao književniku primjerenijoj formi, ekskluzivno: u formi velikog eseja, polu putopisne pripovijesti, polu-kritici medija i procesa…“ No, prije nego što su „Literaturen“ Handkeu ustupile  20 strana velikog formata (od 84. do 103.) za njegovo „Izvješće zaobilaznog svjedoka…“, kako stoji u podnaslovu njegovog teksta, uredništvo časopisa se smatralo obveznim da na dvije pune stranice pruži dodatna  objašnjenje svojim čitateljima. S tim prijevodom je i počinjao moj prevoditeljsko-publicistički uradak, specijalno rađen za beogradski dnevni list „Danas“, baš povodom 11. srpnja, to jest desetljeća od srebreničkog masakra. Nažalost, „Danas“ je – nakon objavljenog uvoda iz „Literaturen“ i par nastavaka iz „Izviješća zaobilaznog svjedoka…“, morao prekinuti moj kritičko-prevoditeljski intoniran feljton. Uz poziv na ekskluzivna prevoditeljska i nakladnička prava glede objavljivanja Handkeovih djela u Srbiji, te impicitnu prijetnju sudom jednog prevoditeljskog njemačko-srpskog para koji je u NIN-u objavljivao, također, Handekovo „Izviješće…“, oporbeno uredništvo „Danasa“ je odustalo od kompoletnog objavljivanja mojih prijevoda iz „Literaturen“. Original Handkeova teksta u „Literaturen“ je inače nosio naslov “ Die Tablas von Daimiel” (Table od Daimlea), što bi na b-h-s-cg- jezik(e) ponajbolje bilo prevesti kao „Španjolska sela“ Petera Handkea, obzirom da se radi o izvjesnim tablama u malo poznatom španjolskom mjestu po imenu Daimiel …

Uredništvo časopisa „Literaturen“ je u nadnaslovnoj najavi kazalo: „S novim esejom vraća se Peter Handke njegovoj dragoj temi; Die Tablas von Daimile je istovremeno odgovor njegovim kritičarima i literarni rezime njegovog desetogodišnjeg bavljenja balkanskim ratovima“. U uvodu se mora, također, reći da su se vodeći njemački pisani mediji promptno i unisono ogradili od ovog Handkeovog eseja, ma koliko on visoko kotirao u književno-kulturnim i teatarskim krugovima njemačkog govornog jezika. (Uostalom, i u svijetu, u 2014. godini primio je i cijenjenu „Ibsenovu nagradu“.) Vodeći dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, primjerice, primijetio je da bi Handke mogao kao pravnik, što je nekoć bio, znati o pravnim stvarima više nego pokazuje da zna, te da je  ostao osamljen u ovoj svojoj poziciji, kao i da se ovaj njegov esej pretvorio u “arabesku resantimana”. Slično su prokomentirali i drugi vodeći listovi, primjerice „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ (FAZ), koji je našao niz grešaka u Handekovom eseju (pogrešno pisanje imena, primjerice „Gračamica“, pogrešno temporiranje Miloševićevih funkcija, nepotpuno ili netočno imenovanje Tribunala u Den Haagu, itd. Magazin “Der Spiegel”, ma koliko bio liberalan, poručio je izravno – poslije porazne analize Handkeovog izviješća – od sada šutjeti o Handkeu!

 

I

Literaturen: Die Tablas von Daimile

„Peter Handke je jedan od više od 1.600 svjedoka koje je bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, u Den Haagu optužen sada za genocid i zločine protiv čovječnosti, imenovao u svoju obranu. Handke se odlučio da ne svjedoči pred Tribunalom u Den Haagu. Umjesto toga je napisao esej  kojeg ‘Literaturen’ ovdje objavljuju po prvi put.  Handke se ne vidi kao svjedok obrane, nego mnogo više kao ‘zaobilazni  svjedok’. Tako nosi njegov esej ‘Die Tablas von Daimiel’ podnaslov ‘Izvješće zabilaznog svjedoka o procesu protivu Slobodana Miloševića’, kazalo se u uredničkim napomenama časopisa, opremljenim naslovom „Još jednom za Jugoslaviju“. U eseju objašnjava austrijski književnik i dramatičar njegove razloge zbog čega on Međunarodnom tribunalu za Jugoslaviju  – koji je u njegovim očima “pogrešni sud” – neće stajati na raspolaganju za pitanja i odgovore, a opisuje i  njegov višesatni razgovor s optuženim Miloševićem, kojega je posjetio u zatvoru u Den Haagu. (Handke je zapravo o susretu s Miloševićom ostavio vrlo škrto svjedočenje, prim. M. L.) Osim toga,  Handke nastavlja njegovo duže od deset godina bavljenje s jugoslavenskim secesionističkim ratovima i obnavlja kritiku – po njegovom mišljenju – nepravedne, jednostrane i unaprijed stvorene slike, koju su međunarodni ratni izvještači proširili širom svijeta u novinama i na televiziji o balkanskim ratovima, NATO-bombaškom napadu u kosovskom konfliktu, kao i o sudskim procesima u Den Haagu.

Naslovima u svjetskim novinama suprotstavlja Handke svoje vlastito poetsko iskustvo, koje je sakupio na njegovim brojnim pješačenjima i obilascima rijeka, uzduž i poprijeko Balkana, baš kao ‘zaobilazni svjedok’. Upravo onomu zašto se mediji ne interesiraju, tomu  poklanja on njegovu naročitu pažnju: primjerice srpskim ratnim izbjeglicama iz Bosne, Hrvatske i s Kosova koje je potražio u njihovim čemernim kvartirima u srpskoj provinciji. Handkeov esej je sve u isto vrijeme: svadljivi i miroljubivi rukopis, kritika medija i procesa, samorefleksija,  mudrovanje o pitanju ratne krivnje, reportaža iz zatvora i putopis iz nekadašnjih ratnih oblasti, kao i onima s njihove periferije.

Skoro desetljeće već traje literarni spor o balkanskim spisima Petera Handkea. Kontroverza oko političko-moralnog držanja književnika Handkea buknula je početkom 1996. godine povodom njegova izvješća ‘Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavi, Savi, Moravi i Drini ili pravednost za Srbiju’. Sukladno objašnjenju, Handke nije time želio paušalno predstaviti Srbe kao agresore i potencijalne ratne zločince, nego kao ratom pogođene civile. Knjiga je bila osebujna mješavina, sastavljena iz poetskog hodočašća ka ljudima i stvarima u Srbiji, izvješća o autobiografskom uviđaju u pozadinu i  ukora medijima zbog senzacionalizma i užasa u ratnom izvještavanju.

Handkeovi protivnici su mu prigovorili da politizira  svoj poetski program ‘pisanja protu-povijesti’, koji gleda na  neznatno kao događajno, te da poetizira samo njegove pro-srpske predrasude.  Oni su doveli njegov integritet u pitanje i rasplamsali su medijsku kampanju protivu njega, koja u osnovi samo malo diferenciranija traje do danas, više pohranjena, nego relativirana, ili čak zamrla, njegovim sljedećim spisima – ‘Ljetnim dodatkom zimskom putovanju’ (1996.), njegovim ratno-reporterskim igrokazom ‘Vožnja u čamcu ili komad za film o ratu’ (1999. godine  premijerno izveden), njegovim opisom dviju vožnji kroz Jugoslaviju u proljeće 1999. godine za vrijeme NATO-ovog bombaškog rata (‘Pitajući pod suzama’, 2000.), kao i njegovim izvješćem kao promatrača procesa u Den Haagu (‘Okruglo oko Velikog tribunala, 2003.).

Iza ogorčenih, promjenjivih napada skriva se principijelan spor, koji prevazilazi pitanje krivnje za jugoslavenske ratove, koji su inače donijeli raspad zemlje, masakre, etnička čišćenja i druge ratne zločine. Dva diskursa o medijskim tehnikama i opažanju svijeta se ovdje međusobno sukobljavaju. Tko ima prioritet u opažanju svijeta? Jesu li to mediji, koji sebi uzimaju pravo da konstruiraju svijet? Ili je to pjesnik, koji – nelegitimiran ničim  izuzev svojom umjetničkom samovoljom – medijski posredovanim slikama suprotstavlja  svoje poetske protu-slike? Tko (vidi) rat stvarno pravično – medijska industrija s njezinom sve zakotrljanijom žurnalističkom moći u pravljenju javnog mnijenja? Ili pjesnik, koji istrajava na njegovom ‘trećem uklonu’ i potrebi da ispriča ‘povijest bez slike (sheme) neprijatelja’? Spor nije okončan.  ‘Die Tablas von Daimiel’ isporučtit će mu nove argumente.

 

II

Peter Handke: Izvješće zaobilaznog svjedoka o procesu protivu Slobodana Miloševića

«Ja sam jedan od više od 16 stotina onih koji su kao svjedoci obrane imenovani u procesu Haaškog jugoslavenskog tribunala protivu Slobodana Miloševića. Nemali broj imenovanih, koji su najprije bili spremni svjedočiti, dali su se u nastavku brisati s liste. Glavni razlog tomu je bio što je Miloševiću od strane njegovih sudaca bilo oduzeto pravo na samoobranu, jer je bolestan. Protivu volje optuženoga, pak, određen mu je branitelj po službenoj dužnosti.  I za mene bi to, također, bio razlog, ili u najmanju ruku jedan od razloga, da se uzdržim od nastupa pred Međunarodnim tribunalom u Den Haagu. U međuvremenu je, dakako, nadređena instanca uvažila protest Slobodana Miloševića protivu odluke njegovih sudaca. Nekadašnji predsjednik Jugoslavije, potom Srbije (sic!), smije se u defileu njegovih svjedoka sam braniti protivu optužbe. Mogao bih,  prema tomu, svjedočiti. Samo, nije bilo oduzimanje prava na samoobranu za mene glavni razlog za mogućno opiranje svjedočenju. Bilo je i prije toga više razloga za snažno oklijevanje od sudjelovanja u scenariju svjedočenja Haaškog tribunala. U međuvremenu stoji čvrsto: neću biti svjedok u procesu protivu Slobodana Miloševića. Ne želim to. Neću to. Ne mogu to. Pri tomu sam  dugo vremena – na stranu Tribunal –  odvagao  poziciju svjedoka.  Nedjelju dana nakon što je obznanjena lista svjedoka obrane, posjetio sam, na zahtijev  Miloševićevog pravnog savjetnika, njega čak u njegovom kraljevsko-nizozemskom zatvoru Scheveningen, na Sjevernom moru, u vrijeme Europskog prvenstva u nogometu”, tako piše austrijski književnik u uvodu “Izvješćja zaobilaznog svjedoka o procesu protivu Slobodana Miloševića”. Geslo pod kojim je objavio svoje viđenje je inače izuzetno mudro: „Vrijeme je sudac/sutkinja“, tako Ibn Arabi…

Pri tomu ne bih znao navesti niti jedan od glavnih, ili odlučujućih razloga što za moju osobu uloga svjedoka u ovom procesu ne dolazi u pitanje. Par jednakopravnih i povezujućih razloga želim, ipak, ovdje i danas pojasniti i pokušati obrazložiti, prvenstveno meni samom. Ukoliko bi se radilo o igri – pažnja, ironija – mogao bih početi time da sam se bojao. Strah od čega, pred kim? Primjerice, biti u unakrsnom saslušanju poslije mojeg svjedočenja u  Jugoslavenskom tribunalu, unakrsnom saslušanju  prekopiranom i po kratkom postupku uvedenom iz anglosaksonskog prava (od koje li moćne sile samo?), možda čak osobno i od strane visoke zastupnice optužbe, svjetski čuvene eksperetkinje za kaznane delikte iz Švicarske, nepogrešive tragateljice za istinom i pravičnošću, nositeljice različitih  međunarodnih nagrada za ljudska prava; ili sam se bojao pitanja  onih u koje sam tijekom mojih posjeta skoro zadobio povjerenje, sudačke trojke, naime, bijelobradataog crnog Jamajčanina o jugoslavenskim nacionalnim bojama, mene, koji sam s farbama rijetko siguran, ili  suca do njega, južnokoreanskog pravnog eksperta za pljenidbe – o izgovoru kosovskih mjesta kao što su  Dečani, Gračamica (sic!), Kosovska Mitrovica. U ovom smislu mogao bih biti uzdržan od svjedočenja  I zbog komentara u novinama o objavljenoj listi svjedoka. Skoro u isto vrijeme  bilo je, naime, svakako s mojom voljom, objavljeno da sam polovicu jednog teatarskog honorara proslijedio južnosrpskom gradu Varvarinu, u kojem je za vrijeme rata protivu Jugoslavije, svibnja  1999. godine, na jednom mostu preko Morave NATO-bombama ubijeno desetoro ljudi. Pogođeni ljudi Varvarina potražuju od SR Njemačke, koja je je sudjelovala u ratu, nadoknadu štete i naknadu za pretrpljeni bol, u procesu pred jednim njemačkim sudom koji se u prvoj instanci proglasio nenadležnim, pa moje prosljeđivanje djelića novca iz državnih izvora (Berlinski senat) u najmanju ruku može biti znakom, majušnim u pogledu visine troškova procesa.

Jedan stručnjak za kulturu iz lista“FAZ”  je sada iz ove dvije slučajno vremenski podudarne vijesti  poduzeo sačiniti sintezu, iz koje je uslijedila sljedeća analiza: obzirom das sam ja ‘diktirao” daljnje prosljeđivanje njemačkog državnog novca, sve dok ljudi iz Varvarina nigdje na svijetu nemaju instancu koja bi im pomogla u ostvarenju njihova prava, ne zaslužuje međunarodno pravo više svoje  po čovječanstvo časno ime, jer je ‘jasno’ da je to usmjereno da se ‘međunarodnom pravu’ i time također  Den Haagu odrekne legitimacija. S mojim pitanjem: ‘gdje su današnji juristi?’, pitam, tako jezični analitičar, samo ‘prividno u ime ljudi iz Varvarina’. Ukoliko bi ja ‘stvarno’ – to je suština analize – nastupio u ‘obranu jednog ubojice kao što je Milošević’, ja bih ‘konačno izgubio pravo na optužbu’. Sinteza  ili novinska demagogija? Analiza ili mišljenje? Činjenica ili prijetnja? Zanemarujući to da su ljudi iz Varvarina, prije svih gradonačelnik grada, koji je u bombardiranju  – a bombaši su se vratili  još jednom nakon prvog bacanja da dovrše njihovu nedjeljnu rabotu – izgubio njegovu petnaestogodišnju kćerku, od samog početka dali do znanja da su bili i da jesu protivu Slobodana Miloševića; zanemarujući i to da još uvijek ne odgovara pravilima  u internacionalnim novinama  da se optuženom pripisuje pridjev ‘ubojica’ prije presude: iako bih ja sada mogao time opravdati da je baš onaj prijeteći članak, između ostalih, koji me je zaplašio  od mojeg svjedočenja u Den Haagu, na primjer ‘u interesu mojih knjiga i prije svega mojih rasijanih čitatelja’, sve to zajedno, ‘molim, vjerujte mi’, ni u najmanjoj mjeri nije uticalo na moje odustajanje  od javnog nastupa, mojeg ‘comebacka’ u javnosti, kako je to nazvao frankfurtski  jezični specijalista. Isuviše sam  se godinama na to navikao, da se svaka moja rečenica o Jugoslaviji, koja umjesto ‘masakara i masovnih grobova’ o ‘tišini i miru’ govori, vrednuje kao prvorazredni pravni delikt.

U to vrijeme, kada je Slobodan Milošević bio partner za zaključenje mira u Daytonu 1995. godine, prikrivao sam baš  ja nedjela cijele Srbije i ‘Srba’, jer sam nalazio pripovjedački vrijednim  pisati o ‘u nebu uživajućim ovcama’ na vinogradskim brežuljcima na Moravi ili ‘šumsko tamnom medu’ – takve su riječi nosile, mislilo se nezavisno od Jugoslavije, miris ‘krvi i tla’. Potom, s utamničenjem nekadašnjeg predsjednika u Beogradu u novom milenijumu i njegovog isporučivanja Međunarodnom tribunalu u Holandiji, čime je ratom zahvaćena Jugoslavija, u lipnju 1999. godine, na kraju rata još nepobijeđena, tek tada činjenično izgubila rat – mjenjaju se takva javna pripisivanja: svaka moja rečenica u kojoj nije bila ukucana i riječ masakr, itd., pokazivala je u međuvremenu moje zavjereništvo s krvlju zamrljanim diktatorom i balkanskim mesarom.

U medijsku uobičajenu svakodnevnicu uvedeno je uopće dugogodišnje paušaliziranje Srbije, primjerice,  glavna narodna osobina ‘inat’ (kojeg je tadašnji dopisnik iz Jugoslavije sa sjedištem u Budimpešti, u vrijeme najžešćeg antisrpskog klimaksa objasnio kao ‘zloćudnost’ –  ‘inat’, srpska riječ za prkos, je još  puno više zločestija nego upravo samo prkos – dok u stvarnosti  ‘inat’ potječe  iz stranog turskog jezika, Srbima  data  u vremenima skoro polumilenijske turske vladavine nad njima); k tomu personificiranje zla, sada u liku Slobodana Miloševića: nije čak netipično na primjeru kada se francuski odvjetnik Jacques Verges ponudio Den Haagu kao pravni savjetnik za M., poslije čega se njegovo ime objavljuje pod samogovorećim naslovom ‘branitelj Klausa Barbiesa i teroriste Carlosa’, bez da se jedna jedina misao kaže o njegovim velikim zaslugama kao odvjetnika prije svega u obrani alžirskih boraca za neovisnot pred francuskim sudovima.

Što se mene tiče, bilo je dovoljno, još donedavno, izvođenje, pri čemu nije ni premijerno, mojeg ‘Untertagblues’, pa da  turistički kritičar lista ‘Süddeutsche Zeitung’ zagrmi  iz vedrog neba na teatarski komad i njegova autora, s navođenjem ‘drugačije žute tjestenine’ s beogradskog Zelenog venca (listopad 1995., mir u Daytonu), kako sam branio ‘masovnog ubojicu Miloševića’ i kao autor ‘izgubio integritet’. Pa čak i jedan moj dugogodišnji prijatelj vidio je u meni, na temelju mojih jugoslavenskih putopisnih pripovijesti, ‘Miloševićevog prijatelja’ – što mi on, dakako,  nije dao do znanja licem u lice, privatno (postoji li ‘javno prijateljstvo’?), iako smo se priličito redovno i prijateljski susretali, nego u novinama i na uobičajenom njemačkom (on, umjetnik): moje ‘prijateljstvo s…’ me je ‘zaslijepilo’.

Ja sam, dakle, navikao da budem imenovan prijateljem masovnog ubojice, etc. Medijska prijetnja, s kojom je nastup u ulozi svjedoka i ‘pravo na optužbu’ konačno otpisan, me je  – vidi, inat, ‘zloćudni prkos’ – prije  gurnula na ‘comeback u javnost’. Ne, drugi su razlozi da se ne stavim na raspolaganje  Međunarodnom tribunalu. Nekih razloga je bilo već prije početka procesa, a njih je bilo tijekom procesa protivu Slobodana Miloševića  sve više i više. Na neobičan način, protokom vremena  je prvi i, objektivno promatrano, možda odlučujući od  razloga, postajao sve slabašniji: činjenica, naime, da osnivanje ovog specijalnog ‘Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju’ nema nikakvu pravnu osnovu.  Jednako kao i izvješća prethodnih procesa tamo protivu ‘manjih’ okrivljenika, a mnogo jače još od neposrednog učešća u tomu kao gledatelj, izgledao mi je, meni skeptičnomu, sud na Churchilplein, sama već zgrada, mjesto i naročito raznoliko uređen, nad-hijerarhizirani scenarij, iako kao ne nešto  bezuvjetno legitimirajuće, tada ipak kao datost, neophodnost.  Skoro kao da se pokušalo formulu o ‘normativnoj snazi činjenica’ prenijeti na takve fenomene – skoro:  nije zračila činjenica postojanja ovog naročitog tribunala ništa više i ništa manje nego jedna ‘snaga’, čije djelovanje ne dolazi ništa manje iz faktičnog nego iz jedne neprozirne isprepletosti,  amalgama i simultanosti trajne sile zaokruženog, primarnog nadmoćnog činjenicima, s jedne, i s druge za nacionalne sudove posramljućeg, nad-civiliziranog, u samt obučenog procesnog poretka, gdje se oni sa Balkana privedeni optuženici  danom za danom, pitanjem po pitanje, tretiraju kao dragovoljno doputovali svjedoci, ili čak počasni gosti – gdje se odigrava jedno ne bezopasno povezivanje od početka postavljene Nad-moći i niza ljudima prepunjenih, ujednačenih figura, gdje više, obzirom na  samo faktičko, nije moguć prigovor, ili čak otpor, a da se ne govori o pravnom sporu. Drugi razlozi za moje nesvjedočenje u Miloševićevom procesu su mi nejednako dohvatljivi kao ovaj početni (nelegitimnost ili  samovoljnost Tribunala, pomiješani s mojim ponovljenim sudjelovanjem  prag po prag, kut po kut, jedno pa drugo zatvorsko razdvajajuće staklo, talar po talar, sukladno  prenaglašenom sudskom scenariju). Isto tako mi se sada čini  kao da svi ti razlozi, baš svi, potječu iz onog početnog, oslabljenog razloga. Neću ove druge razloge, dakako, dalje nabrajati, nego će se oni možda osjetiti u daljnjem pripovjedanju o onomu šta  se događalo nakon što je obznanjena  već spomenuta lista svjedoka; dati osjetiti u prvom redu u opisivanju mene samoga.

*****

Za posjet zatvoru Scheveningen bio sam spreman bez oklijevanja. Svakako nisam otišao tamo upravo kao mogući svjedok – iako to tada, također, nisam sasvim isključivao. Jednako tako nisam bio radoznao da upoznam nepoznatog ‚prijatelja’ i nisam, također, htio, u svakom slučaju neopterećujuće po proces, o njemu znati. Bilo mi je malčice neprijatno i u predstavi da me pravni savjetnik optuženomu samo tako spomenuo. S druge strane: ako on neće o meni ništa da zna, utoliko bolje. Primarna je bila za odluku o putu svijest o obvezi – ne, ne, ne pred poviješću, itd. – obvezi, tako. Dan i također sati su bili pojašnjeni s Miloševićevim pravnim savjetnikom. Kratko pred polazak još sam jednom nazvan iz Tribunala , ‘Sekcije svjedoci i žrtve’. Vozna karta Paris-Den Haag je spremna za mene. Isto tako je rezerviran i hotel. Kada sam odgovorio da želim da sam platim i prijevoz i hotelsku sobu, a osim toga da  sam već rezervirao  u jednom drugom hotelu od onoga imenovanog od Tribunala, nastupilo je dugo nerazumijevajuće šutanje, pa sam moj odgovor ponovio. Nakon daljnje pauze u šutnji i jednog ne sa mnom, i meni također nedešifriranog dijaloga, izjavio je glas Tribunala ne baš uvjerljivo da se slaže, premda, prema vlastitom razumijevanju, nije baš uvjeren; za sljedeće svjedokovo putovanje vladala bi , razumije se, jasna, striktna pravila; koja do ovog trenutka se još nisu iskazala neophodnim. Ali, u najmanju ruku bi  sada trebao da kažem vrjeme moga dolaska kako bi me kola Sekcije za svjedoke mogla pokupiti s haaškog kolodvora. Kada sam, također, i to, zahvaljujući, odbio – jer sam se kratko prije odlučio za  vlak i htio sam, također, nepraćen naći hotel – kazano mi je, ali da u svakom slučaju budem spreman  za planirani posjet zatvoru  u kolima Tribunala, s čime sam se bez daljnjega suglasio (iako je od hotela na moru do zatvora, što mi je već dugo bilo poznato, bila kratka zračna razdaljina).

Došavši  potom u hotel u Scheveningenu čitao sam poruku Suda: početak vremena posjeta sljedećeg dana, od strane zatvorenika u istražnom zatvoru fiksirana – je li to bio dio njegovih prava? –  pa je pomjerena unaprijed. Sljedećeg jutra  stajao sam u točno vrijeme na recepciji. Ja sam bio taj koji je prepoznao one koji su me trebali pokupiti; bila su dvojica. Jedan od njih dvojice je izčezao, a ja, jedini putnik u malom autobusu, istovaren sam od strane vozača pred ulazom kraljevske hapsane. Dobra tri sata je čekao mladi čovjek tamo na mene. On je već dugo vremena  namještenik Tribunala, poznavao je Balkan s više putovanja sa svjeodocima iz svih nekadašnjih jugoslavenskih republika. Za unutarnju službu Sekcije za svjedoke radi, navodno, više od 30 ljudi.

Dva mjeseca poslije mojega posjeta zatvoru – Milošević je u međuvremenu zbog njegove bolesti isključen iz vlastite obrane – mi je od njegovog engleskog branitelja po službenoj dužnosti, prijašnjeg amicus curiae, naznačeno da ja nisam imenovan  kao jednostavni svjedok (očevidac), nego kao ‘exepert witness’, a jedan takav ‘ekspertni svjedok’ obećava analizu o svjedočenoj stručnoj problematici i ona uključuje ‘neizbježno iznošenje mišljenja o ovomu’; takvo ‘ekspertno svjedočanstvo’ se mora obaviti u formi jednog (pismenog)  izvješća, koji se mora dostaviti sudačkoj klupi i predstavništvu optužbe ‘unaprijed’. Jedno takvo  ekspertsko izvješće bi moglo, pak, od sudaca biti odbijeno kao svjedočenje i posljedično ne biti uključeno u postupak (‘if not served in the correct form… Would you be willing to provide an expert witness report?’).

Za jedno takvo  ekspertno izvješće umjesto jednostavnog svjedočenja ne bih  bio podjednako  niti spreman  niti sposoban. (Ekspereti za ovo i ono, što se mene tiče, u redu je to –  ali ‘balkanski ekspert’: da, analize bezuvjetno prepletene s mišljenjima – ne samo mišljenja, mnogo više zauzimanje  strane – i tako: ne-pravo, nepravno; sve, samo ne nastupiti kao strana.) U momentu postavljanja pitanja o reportu bio sam, dakako, ovako ili onako, već siguran, ništa neće biti od mojeg comebacka kao svjedoka u ovom, tom Tribunalu.  I nije bilo, također,  potom nikakvih novih  neodlučnosti i ponovnih vaganja, kada je druga  instanca u postupku dala ponovno za pravo optuženomu da se brani sam.  Nije li upravo tako pronosirana igra instanci –  koje su bliske jedna drugoj, u istoj oficijelnoj kući – pri istovremenom zajedničkom daljnjem  djelovanju i u konačnoj kompetenciji izgovaranja presude, nisu li upravo suci, koji su njihovom optuženiku, pak, prije toga oduzeli prava,  još više me  osnažili u mojim mislima o besmislenosti, alibičnosti, pa čak i štetnosti jednog takvoga svjedočenja? Alibi za što? Šteta za što? (Nepotrebno nagađati.)

Kada pogledam  funkcionere, način rada i reagiranja, i naročito prezentiranja sebe, ovog specijalnog tribunala, nameću mi se neke usporedbe vlastitog načina ponašanja, koje  se sa godinama, ne baš na moju radost, mehaniziralo i upravo stoga institucionaliziralo. Ova unutarnja mašinerija se uvijek pokreće čim sam, u mojem ispoljavanju ili djelovanju prema ovomu i onomu drugačijem, prekoračio, ili čak preskocčo granicu. Osjećam potom  da možda i nisam posve nepravo djelovao, ili čak da sam ‘donekle’ imao pravo, ali još jače, kao da nije bilo posve ispravno tako činiti, tako se ispoljiti. Mehanizam, ili automatika koja se tada pokreće u meni odvija se otprilike na sljedeći način (to je u stvarnosti igra, pa ako i nije vedra, dragovoljna, nego prilično prisilna, mračna, upravo panična): ne radi se sada samo o tomu mene pred drugim, prema komu sam počinio prekoračenje ili neumjerenost,  opravdati na jednoj, u mojoj unutrašnjosti projiciranoj,  sceni, nego također, potom na ovoj sceni navesti razloge, ili prije opravdanja, koja drugoga označavaju krivcem. Bez mojeg činjenja i, kako ja to prije ili kasnije  (nažalost, većinom kasnije) spoznam, pretvara se to što se u stvarnosti dogodilo, protivu moje najbolje volje, putem par nesuvislih riječi u iscrpnu, teatralsku inscenaciju.

Dugotrajno, bez pauza i prekida, verbaliziranje, dijalogiziranje, retoriziranje i prije svega plediranje i fingiranje vrti se u krug, i dalje u krug, pri čemu se, pak, rezultat znao od početka: kriv je, taj drugi, naime. Suviše blag sam bio s tobom. Još mnogo oštrije riječi si zaslužio. Još mnogo neobičnija je tvoja krivnja nego što je od mene rečeno. Budi sretan da sam se ovaj put uzdržao od mnogih mojih sredstava, ali sljedećeg puta! Osim toga ja sam radio  u duhu najvišeg interesa: ne radi se o tebi i meni, nego o principu, o suštini stvari, svijetu, pravičnosti, žrtvama, budućnosti, bistroći, primjeru, iskričavosti. I kad kod mi tada  u takvoj unutarnjoj inscenaciji  bježe govorne figure, ponavljam ih, umnažam ih, zavrtim karusel, sve brže i brže, glasnije i glasnije, oblačim se u njih, šarenije i šarenije, podjetinjem pri tomu, službenije i službenije,  sažimam sve u jednu sintaksu, koja, iako u tišini, neizgovorena, biva sve vlastelinskija i vlastelinskija, sve dok sve figure ne dobiju, samo snagom  vožnje u krug, mene kao samu-instancu, koja nijednu drugu instancu ne priznaje, niti činjenični izgled  argumenata, dokaznih figura, zaključivanja, pa neophodnost za ispravnu, urednu priliku svijeta, ništa osim sebe. Za takvo što  mi, također, često samo jedna jedina retorička  figura bude dovoljna: na nju se veže sve više i više unutarnjih okretnih scena, pa ova posljednja izgleda kao puni, neoborivi dokazni lanac protivu drugoga. Svakako znači ovaj moment u isto vrijeme, u pravilu, vrhunac ovoga izvan kontrole dospjelog teatra izricanja krivice. Ringišpil se zasutavlja – šuti – nema više ringišpila – ništa nije tu – nema više figura –  uistinu nema, na  moju veliku žalost. I tek tada biva slobodan put za dijagnozu: nešto je pogrešno. Ja sam pogrešan. Šta je bilo pogrešno, bilo je bolesno u mojim unutarnjim sudskim i pravosudnim igrama? Već prvi početak je bio pogrešan, započinjanje je bilo pogrešno. Toliko mnogo obrazloženja sam naveo, jer mi je nedostajao razlog. Sve je bilo pogrešno. Sve je bilo bolesno.

*****

Izvjesno, svaka sudska institucija  ima nešto od jednog u činjeničnu stvarnost prenešenog teatra savjesti, više ili manje. Ali, ovdje se i radi o tomu više ili manje. Što manje, to veće i, također, samorazumljivije, ukotvljenije u pravnu tradiciju, jedinstvo sveza dotičnog suda i njegova sjedišta s njegovim mjestom, njegovom okolinom, a naročito datim društvom. Za njega je takav lokalno orijentiran sud – a ne mora se zvati okružnim ili zemaljskim sudom – nadležan, pa je pravosudna praksa tu u protoku vremena zadobila  skoro (skoro) nešto od prirodnog događanja, ponajviše na dnevnoj površnosti, tamo iznova, praćeno insceniranjem, odnosno ritualiziranjem; ali ne vođeno, određeno razlogom i pod-razlogom u njegovom osnivanju, već u sudskom pokretačkom aktu. I najmanji tragovi ogovaranja i imponiranja, nastupa i odstupa, usiljenosti i retorike, pozivanja (na  autoritete) visokih i najviših imena podjednako ugrožavaju sliku o jednom  kvazi-prirodnom događaju u jednom  lokalnom sudu,  kao i iznad ovog, u stručno specificiranim sudovima, naslijednom, trgovinskom ili plijendidbenom sudu.

Što razgranatija i ranolikija nadležnost jedne institucije, što više prekogranična, nadlokalna, ‘inernacionalnija’, to se ona sama prezentira udaljenijom  od svog, od svakog društva, to je više podložna samo vlastitim zakonima i  biva ritualnija, kao kvazi-državna sila s onu strane države, čak i bez njezinih principa podjele vlasti, kontolirana od koga samo? odogovrna komu samo?: To je svijet, i novost, na primjeru i u obliku Međunarodnog kaznenog tribunala za Jugoslaviju. Je li to svijet? Novi veliki svjetski teatar? Tako posmatrano – a ja mogu samo tako posmatrati –  donosi  u sebe samoga zaokruženo vladanje i njegov vanjski izgled, kao svaki teatar, također i kad se ništa posebice sveto ne čini, ovu i onu istinu sa sobom. ‘Tko mnogo donosi…’ A osim toga  je Tribunal, kad god upravo ne glumi  svjetski tribunal, ili ga mora glumiti, uvijek iznova, u smislu iznalaženja pravičnosti i presuđivanja (što bi samo njegova stvar trebala biti) bio od koristi. Također od blagoslova? Sama bi korist mogla biti blagoslov.

Onoliko puta koliko sam kao gledatelj bio kod Tribunala pokazali su mi temeljno različite procese. Najrealnije je bilo, svakako, kada su činjenice i počinjena djela posvjedočena, istražena, propitana, koja su u neposrednom odnosu stajala s optuženima. U procesima, primjerice protivu lokalnih hrvatskih paramilitarnih poglavica od Mostara/Hercegovine, ili protivu muslimanskih kapoa i podkapoa u logoru Čelebići, gdje su bili internirani bosanski Srbi, radili su suci u  propitljivoj i sagledljivoj zajedničkoj igri i protu-igri s optuženima i braniteljima na pojašnjenju krivice i ne-krivice. Uz pomoć jednog u dlaku rekonstruiranog modela logora za internaciju, na primjer, je od strane svih sudionika procesa korak po korak, potez po potez, ispitivano da li su se činjenično zbile torture, silovanja, ubijanja, i da li tako, kako su svjedoci optužbe naveli, te da li  je jedan od optuženih, stražara, izvan sumnje bio među počiniteljima, i da li se drugome – komandantu logora i vojnom komandantu oblasti – mogla dokazati sukrivnja za primjenjenu silu, ili čak izdavanje naredbi. U ovom procesu, ograničenom na lokalitet i te vražije osobe,  kao i one koje su patile, bilo je nešto od normalnog suda na djelu (u  mjeri u kojoj takva jedna ustanova može biti upravo ‘normalna’), a nisu  se niti  tužitelji niti branitelji celebrirali kao dio jednog suda. Pa se u sve  to uklopila za balkanske odnose i prilično pravično nastala presuda u ovom procesu, u kojem je s teškim kaznama sankcionirano ponašanje  neposrednih počinitelja i/ili izdavatelja naredbi u logoru, dok je njihov komandant dobio najnižu kaznu, a regionalni vojni komandant, iako nesumnjivo upućen u zločine, čak bio oslobođen? (O odgovornosti Alije Izetbegovića, predsjednika i vrhovnog komandanta u Sarajevu, iza sedam brda, nije bilo u ovom sudu niti jedanput govora, niti u naznakama.)

Uvijek za vrijeme mojih posjeta Tribunalu sam mjenjao tri različite procesne dvorane. One su bile u svemu različite. I zamislivo najveća razlika bila je između dvorane s jednim optuženim i onih s dvojicom, još više s trojicom, s više njih i naročito u slučaju kad oni nisu ‘jednakog ranga’, odnosno nisu na istom mjestu, ruku pod ruku, počinili inkriminirana  djela. Varam li se ako ustvrdim da su  mi ove potonje dvorane već na prvi pogled  izledale  odlučujuće svjetlije od one stalno mračne, više kao komora nego dvorana namještene ‘glavne dvorane’ No. 1 s dotičnim usamljenim optuženikom No. 1? (Prije Slobodana Miloševića sjedili su tu tako sami i jedan hrvatski general, potom  jedan srpski general, potom…).  U svakom slučaju bilo je u dvoranama s više optuženih, iako se tamo koliko koncentrirano toliko i stručno procesuiralo, neuporedivo mirnije, samorazumljivije i, prije svega, profesionalnije nego u centralnoj komori. Ako se trebalo raditi o tomu da se dospije od malenog, korak po korak, do velikog – možda da bi se dokazao naredbodavni lanac – takvo što se niti jedanput nije moglo osjetiti, u najmanju ruku ne kao namjera ili zadnja misao tužitelja ili sudaca.

Nijedna teorija, nijedna teorema, nijedan uzor ne određuje ovaj postupak (u najmanju ruku za vrijeme dok sam ja slušao). Malo po malo je tražio Sud svoj put, ‘pipajući’ se kretao naprijed, skoro kao u predstavi o idealnom pravosuđu. I upravo tako maleni koraci, bez nepokolebljive izvjesnosti o temeljnoj strukturi (balkanski ratovi) stvarali su povjerenje. Da li je  otuda došlo, također, svijetlo? Može biti da su tomu također doprinijele izvanjske pojavnosti: izostanak televizijskih ekrana sa stalnim gro-planovima sudionika procesa; nikakvo retoričko celebriranje ‘ranga’  jedinog optuženog (‘Kako ste, moj generale?’);  nemjenjanje štafeta između tužitelja, pod-tužitelja i pod-pod-tužitelja; jedva da je bilo novinara kao gledatelja, a ako ih je i bilo tada su bili manje teretni, nenapadni, smješteni između par gostiju iza ograde, srodnika i možda grupe studenata prava na ekskurziji u Međunarodnom tribunalu, kao što su bili prošle nedjelje u posjetu i okružnom sudu, kažimo, u Groningenu ili Delftu.

*****

Postepeno sam shvatao šta  sebi ovdje želim pojasniti. Već obilaženje (Suda) je bilo pojašnjenje;  činilo mi se da je to ne samo  obični put ka činjenicama, nego i  od njih neodvojivom dijelu (ako ja, umjesto da se igram pravnika ili novinara, želim slijediti ono što je moja stvar, moj poziv). Nije li se, dakako, s protokom godina na ovdje obiđenoj i više skiciranoj nego opisanoj strukturi Tribunala nešto promijenilo? Da li bi onaj predsjedavajući sudac tamo, kada bi još danas službovao,  na svoje suđenje još uvijek gledao u paraleli sa slikanjem Vermeer van Delfta, u što se on u početnoj fazi rada haaškog Tribunala očigledno  dao uvjeriti od strane reportera ‘New Yorkera’: nekoć, usred ratničkog 17. stoljeća, camera obscura umjetnikova, a sada kao paralelna akcija camera obscura i činjenično u glavnoj procesnoj dvorani, iako na prvom katu, nešto kao sudačkom suterenu, a obojica, slikar sa njegovim nebom iznad Delfta jednako kao i sudac izricanjem kaznenih presuda o dalekom Balkanu, rade takorekući nadvremenski za mir? Da li vrhovni suci i tužitelji u jugoslavenkom tribunalu i dalje  samosvjesno gledaju na  glavni poriv njihovog djelovanja, utemeljen manje u sljeđenju važećeg prava, a mnogo više u pravljenju važećim ono što nastaje iz moralnih, humanitarnih i estetskih kategorija, iz čega  oni izvode  novo pravo, bivajući zakonodavac i sudac u jednoj osobi? (Ali, možda bi onaj sudac bio već tada  u pogledu njegove uloge zamišljeniji da nije njegovo, ipak, priličito nečuveno profesionalno shvatanje postalo u našoj epohi  skoro uobičajeno, a u jugoslavenskoj tragediji  eklakantna i sveukupna slabost, u simbiozi s isto tako novim, nečuvenim, divlje sugerirajućim žurnalizmom, više  pojačano ili uopće tek stvoreno, nego konfrontirano s temeljno druagačijim partnerima u razgovoru, ljudima, primjerice, koji žalosno, neprimjereno službi ili moći, moralno i/ili humanitarno djeluju, s ljudima koji u stvarnosti, ne mataforično, s estetskim sredstvima nastoje osvijetlili odnose ili datosti?  Konfrontiran sa osobom Vermeer van Delfta:  onaj je sudac   i priznao da u njegovim izricanjem presuda – odgovara već –   djeluje paraleno sa slikarom mira?). Da li su kućne staze i uzlazi ka međunarodnim sudačkim dvoranama još uvijek nagizdani  tucetima ogromno uvećanih, uramljenih blještavih portreta svih sudaca koji su tamo radili, portreta na kojima boje i svijetla na afričkim, azijskim, europskim i američkim licima djeluju tako kao da su naslikani, galerija jednog moćnog, od nikoga i ništa zavisnog esnafa, što se kao takvo ne prezentira niti u jednom drugom sudu na svijetu?

Možda su takva samoslavljenja i metaforička samoobrazloženja u međuvremenu izčezla. Drugo je nešto, pak, zauzelo njihova mjesta, u svakom slučaju u takozvanim glavnim procesima, u kojima se radi o generalnom pripisivanju krivice, protivu onoga koji je pojedinačno optužen, bez da su osobno nešto počinili i bez njihova prisustva na (inkriminiranim) mjestima  ili u njihovoj blizini.  U procesu protivu Miloševića, primjerice, Tribunal izbjegava svaki moralni ili estetski vokabular (pri čitanju optužbe bilo je to još posve drugačije). Ograničava se, što je za rekonstrukciju samog činjeničnog stanja užasno, na čisto pravnu terminologiju. U najmanju ruku ima ovo takvu pojavnost. Samo, upravo najteža, glavna optužba protivu ranijeg srpskog predsjednika, pa potom predsjednika ‘ostatka’ Jugoslavije –  za genocid s onu stranu Dunava u Hrvatskoj (vukovarski masakar) i, prije svega, s onu strane Drine u Bosni (masakr muslimanskih vojnika u Srebrenici) –  oslanja se na pravnu konstrukciju jednog ‘joint criminal enterprise’ (udruženi zločinački poduhvat), dakle, preko granica pojedinih republika prekoračujućeg zločinačkog poduhvata, čiji šef bi trebao biti S. Milošević: u kojem je on  računao na ‘Veliku Srbiju’, bez da je izdavao naročite komande, pa čak i bez da je nešto znao o masakrima s onu stranu srpskih granica, pogađa ga  vrhovna (komandna) odgovornost za genocid u Srebrenici 1995. godine. A to je u međuvremenu, iako presuda  još za dugo nije oficijelno izgovorena, ne samo prigovor  haaškog tužiteljskog biroa, nego, također, mišljenje sudaca – u najmanju ruku dvojice, koji su trećeg, drugačije mislećeg, odbijanjem zahtijeva  ‘amici curiae’ – da se optužba za genocid protivu M., zbog u procesu očiglednih manjakvosti na dokazima, prijevremeno obustavi – nadglasali i to sa obrazloženjem da je ‘izvan svake sumnje’ da optuženi mora odgovovarati zbog ovog kapitalnog, najkapitalnijeg od svih zločina, jer je dokazano da je on – vidi ‘joint criminal enterprise’ i ‘Velika Srbija’ – imao pod svojom  kontrolom masakre s druge strane Drine.

Ako ova konstrukcija ili fikcija (‘fikcija’ nije bezuvjetno ‘neistinita’) nije jedna unaprijed donesena presuda od strane Visokog suda (i ne više samo od strane ratničkih NATO-državnika  i medija), i to, doduše, još prije nego što su mogli nastupiti svjedoci obrane, ona izgleda nemalo nalik jednoj pred-presudi. Nije li ovaj sud dopuštanjem i preuzimanjem formule o ‘kriminalnom udruženju’  (govorim samo o specijalnoj dvorani broj 1 Tribunala) najkasnije tada postao pristrasan kao i optužba?  A kao pristrasna partija – oproštenje za jednu drugu formulu –  nešto još  skandaloznije nego samo ‘farsa jednog suda’: apsurdnost institucije ‘pravosuđa’, iznevjeravanje smisla ‘sudačkog bića’ i to u njegovoj  unutarnjoj suštini? Tako mnogo je presuda unaprijed donijela ova međunarodna kaznena komora da je jedva još zamisliva konačna presuda suprotna tim pred-presudama. (Pa, ipak?) U svakom slučaju je, čak, i onaj nezavisni amicus curiae, engleski pravnik Stephen Kay, koji nije djelovao ni u kojem slučaju kao ‘prijatelj’ optuženoga, konstatirao u protokolu kako postoji ‘fundamentalna slabost’ (flaw) u postupcima Tribunala” …

*****

Potom je i rujanski broj „Literaturen“  tematizirao „slučaj Handke“.  Riječ je bilo, ustvari, o reakcijama na  Handkeov tekst iz prošlog dvobroja „Literaturen (07-08/2005).. Kontroverzni austrijski pisac je u međuvremenu posjetio Slobodana Miloševića u zatvoru u Scheweningenu, pa opisi  priprema za put i utisci o razgovoru s Miloševićem i zauzimaju najveći dio njegova teksta „Die Tablas von Daimiel“. Već prema očekivanju, i ovaj Handkeov tekst je dočekan na nož od većine poslanika javne riječi na njemačkom govornom području. Povrh svega, Handkeov priličito isprazni putopis se poklopio s 10. objetnicom srebreničke tragedije, a u njegovom tekstu se u najmanju ruku upotrebljavaju problematični pojmovi “vojnici” tamo gdje bi trebali stajati “civili” ili samo ljudi, kako je ustvrdila i Slavenka Drakulić u novomu, devetom broju “Literaturen” za 2005. godinu. O žrtvama je riječ, naravno, koje su u Handekovom tekstu ignorirane ili se njima manipuliralo, svjesno ili ne, svejedno. Dok Boru Ćosića, primjerice, boli svaka ona velika “škorpionska rupa” učinjena pucanjem iz blizine iz velikih cijevi, takve sitnice Handkea ne interesiraju, ili on o njima ne zna i neće da zna. Znao ili ne znao, pak, njegov tekst se i u Njemačkoj i u Srbiji pojavio u vrijeme objavljivanja ovog čuvenog snimka o bezmilosnoj egzekuciji bosanskih ljudi, među kojima je bilo i djece.

U jednom je Handke svakako doslijedan. On već od eseja “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavi, Savi, Moravi i Drini ili pravednost za Srbiju” traži pod paravanom “pravde za Srbiju” i suprotstavljajući se  općem mišljenju na Zapadu da je prevashodno režim Slobodana Miloševića odgovoran za izbijanje  posljednjih „balkanskih ratova“, pravdu baš za Miloševića i njegov režim. Kojega, doduše, ne oslobađa potpuno krivice, ali ne bi da mu se sudi, barem ne u Den Haagu. Ali, gdje onda? Nije da nije povodom njegovih tekstova bilo i neprimjerenih reakcija, pa i revanšizmom nabijenih komentara, bilo ih je. Ali, većini medija je bilo stalo da ne budu slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, pa ako drugačije tvrdnje dolaze i od inače uvaženog pisca s oreolom “borca protiv moderne”, koji kao da uživa u svojevrsnoj dekadenciji. Od tada se, zapravo, svaki Handkeov napis na temu Balakana pažljivo prati, a polemizira se nerijetko u skladu s unaprijed zauzetim stavovima, pa čitatelj dobija osjećaj da predmet polemike više i nije tako važan. „Odnos između Petera Handkea i njegovih kritičara morat će i dalje ostati neuurotično-simbiotičan, kakav je i bio do posljednjeg ljeta“, napisala je s tim u svezi Ina Hartwig u listu „Frankfurter Rundschau“. Uostalom, i  ugledni nakladnik i pisac Nenad Popović, alfa i omega  zagrebačkog „Durieuxa“, je kazao da to što je Handke napisao  u „Literaturen“ ne predstavlja jednostavno ništa. No, time problem nije riješen, o čemu svjedoče i brojne reakcije u „Literaturen“.

Hrvatsko-švedskoj spisateljici Slavenki Drakulić pripala je uloga  u devetom broju „Literaturen“ za 2005. godine da ukaže na propuste u Handkeovim „Španjolskim selima“,  pa je njezin tekst apsolutno noseći  u tematskom bloku posvećenom „slučaju Handke“, mada je sličnu funkciju zadobio za jotu po Handkea povoljniji i nešto kraći tekst Cornelie Vismann s Max-Planck- Instituta za europsku pravnu povijest u Frankfurtu, čiji je zaključak: „Njegov tekst nije ni nastavak suđenja novinarskim sredstvima, ni formalni sudski proces u formi eseja. Šta je onda on? Kako izbjeći pravnu logiku direktnog puta? Bivši student prava, Handke, napisao je „zaobilazno svjedočenje“ u kojem, ako govorimo škrtim pravnim jezikom, svjedočenje preuzimaju detalji koji se ne mogu subsumirati. Nakon čitanja se ne zna kako bi izgledala pravedna presuda o ratu u Jugoslaviji. No, s ovim tekstom su porasla naša očekivanja za sve što će nam o tome ubuduće biti predočavano na čitanje“. U prikupljenim reakcijama na Handkeov putopis iz prošloga broja “Literaturen” se mogu pročitati različita mišljenja, ali i bezmilosni zaključak Ulricha Weinzierla u listu “Die Welt” – “… pravno promatrano moglo bi se zbog srbijanskog sindroma pledirati i na pristrasnu neuračunljivost”, Handkeu, naravno, čime se priča o “neurotično-simbiotičnoj svezi” Handkea i njegovih oponenata samo nastavlja. Ovdje izdvajamo, pak, kao kurioznu reakciju bivšeg Visokog predstavnika u BiH Wolfganga Petritscha, objavljenu  u bečkom listu “Die Presse”, jer je svog zemljaka Haandkea pozvao da ne traži pravdu  za Miloševića i njegovu Srbiju, nego za “drugu Srbiju”, za pisce i intelektualce koji su se suprotstavljali Miloševiću i njegovom režimu.

Slavenka Drakulić je već u prvoj rečenici njezinog priloga u „Literaturen“ 09/2005. pod naslovom „Jedan tekst i jedan fatalan jubilej“ ustvrdila da  bi Handkeov tekst Table Dajmiela bio primljen na znanje samo u krugovima koji se bave Slobodanom Miloševićem i procesom protivu njega u Den Haagu da nije objavljen baš u vrijeme obilježavanja desetogodišnjice srebreničkog pokolja, ali  „u takvom kontekstu  djeluje Handkeov  tekst ne samo nepotrebno, nego je i besraman“. U umetnutim rečenicima prvog pasusa Drakulićka dodaje: „… iako je tekst napisan već u siječnju ove godine, srbijanska novina „NIN“ je smatrala primjerenim da ga – u formi pretiskivanja iz Literaturen – objavi baš u ovim danima“. (Iz tih razloga se, ponovimo ovdje, i moralo prestati s objavljivanjem našeg prijevoda s kritičkim komentarima u „Danasu“!) Potom se Drakulićka koncentrirala na Handkeovo spominjanje Srebrenice, i to  tri puta  na pogrešan način i u pogrešnim konstelacijama.

Handke u „Tablama… » odnosno  „Izviješću zaobilaznog svjedoka« prvi put spominje Srebrenicu kada govori o «masakru koji je počinjen nad muslimanskim vojnicima», piše Slavenka Drakulić, pri čemu upotrebljava izvjesno ne bez namjere izraz «vojnici», a ne «muškarci», koji je mogao upotrijebiti, ako je neizostavno želio izbjeći izraz «civili». Samom upotrebom termina «vojnici», zaključuje Drakulićka, „Handke je stao na jednu stranu, čak ako mu to i nije bila namjera“. Drugi put  Handke spominje Srebrenicu „braneći srpsku stranu od optužbi za genocid“ kada se poziva na tekst novinara lista «Figaro», koji je opisao kako je 250 Muslimana nakon pada Srebrenice pobjeglo u Srbiju i tako se spasilo, no upravo Handke, a ne spomenuti novinar označava ovih 250 Muslimana kao «bjegunce, ali ipak i neprijateljske vojnike». Handke spominje Srebrenicu i po  treći put kada opisuje svoj posjet Kravici – srpskom selu u blizini Srebrenice, u kojem su muslimanski vojnici ubili Srbe – i navodi svoj razgovor s majkom kojoj se ubijeni sin gladan javlja u snu, konstatira Drakulićka.

„Očigledno je Handke ovaj tekst napisao prije nego su u svibnju u Tribunalu u  Den Haagu, a onda i na srpskoj televiziji, prikazani snimci, na kojima se vidi kako pripadnici srpske specijalne jedinice Škorpioni ubijaju šest mladih ljudi iz Srebrenice“, zaključuje Slavenka Drakulić, ostavljajući prostor za povlačenje Handkeu, zapitavši: „Možda bi Handke inače razgovor s majkom iz Kravice dopunio razgovorom s majkom iz Srebrenice, Nurom Alispahić, koja je na snimcima vidjela pogubljenje svog sina Azmira.“?! Slavenka Drakulić je, između ostalog, autorica i potresnog svjedočenja o bezdušnosti onih na optuženičkoj klupi u Den Haagu („Oni ni mrava ne bi zgazili“), nakon što ih je duže od Handkea promatrala u Den Haagu. Otuda njezin zaključak djeluje još uvjerljivije: „Handke piše na isti način kao prije 10 godina, kao da je vrijeme stalo, kao da se ništa nije promijenilo, otkako se otisnuo na  putovanje na kojem  traži  «pravdu za Srbiju».“! Međutim, „pravda za Srbiju“ nije više – a nije nikada ni bila – pravda za Miloševića, poantira Slavenka Drakulić, dobitnica i ugledne lajpciške Nagrade za europsko razumijevanje. „Milošević je (samo) nekadašnji političar koji je optužen za ratne zločine i kojem se sudi pred Međunarodnim tribunalom u Den Haagu, a u Srbiji je u međuvremenu stasala jedna druga generacija  i ova se generacija užasnula kada je vidjela snimke egzekucije. Ne može se više pobjeći od uvida koju je ulogu igrala Srbija i kakve su sve zločine počinili srpska vojska i paravojske, čak  se i Vojislav Koštunica, nacionalista od krvi i mesa, vidio prisiljenim to priznati“, točno je uočila Slavenka Drakulić, pa zbog svega toga, „u ovoj novoj situaciji Hadkeov tekst djeluje deplasirano, kao da visi dva, tri koraka iza stvarnosti“!

Tako je, nema sumnje, događaji  na Balkanu su bili ne malo drugačiji nego što se na njih gleda iz bečke ili berlinske tople sobe, pa ako se za kratko i boravilo među „domorocima“. To je Handkeu, zapravo, i prigovorila Slavenka Drakulić: „Handke insistira na tekstu, on se brani tekstom, on želi u prvom redu ostati književnikom, netko tko ne sudjeluje direktno, nego  događaje i ljude promatra i opisuje baš kao ‚zabilazni svjedok‘. On želi za sebe izboriti pravo i slobodu  da opisuje kako je on osobno doživio Tribunal, Miloševića, Srebrenicu, rat, pravičnost, Srbiju ili bilo šta drugo. No, ova je pozicija nemoguća i neodrživa u stvarnosti, jer rat je također i zbog toga rat jer nema više neutralnosti, u ratu i književnik prestaje biti samo književnikom… Ako se u ratu čak i književnici ubrajaju u neprijatelje, kako  tada ne može Handke shvatiti da također on sam ne može u tomu biti nikakak izuzetak?“

*****

Ni punu godinu poslije uzbuđenja u njemačkoj i europskoj javnosti Handkeovim “Izviješćem zabilaznog svjedoka o procesu protivu Slobodana Miloševića’, krajem svibnja 2006. godine su slijedila nova uzbuđenja, jer je Peteru Handkeu dodijeljena “Heinrich Heine nagrada” grada Düsseldorfa. Radi se o nagradi u iznosu od 50.000 eura, koja se dodjeljuje od 1972. godine ne samo za književnost, nego i za društveni angažman, pa se time odluka žirija u Düsseldorfu za 2006. godinu učinila mnogima još problematičnijom. Najgore je što se obrazloženju žirija kazalo da je Peter Handke nagrađen i zbog nepokolebljivosti njegovih ideja. U konkurenciji za nagradu je bio i vodeći njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, koji je kazao: “Odlikovanje Petera Handkea Nagradom Heinrich Heine je razočaravajuća uvreda i ismijavanje pjesnika Heinea”! Inače, “Heinrich Heine Preis” se tradicionalno dodjeljuje 13. prosinca, na dan rođenja velikog njemačkog pjesnika židovskog podrijetla H. Heinea,  najvećeg ustvari poslije nenadmašenog Johanna Wolfganga von Goethea. Ovu kontroverznu odluku žirija moralo je te 2006. godine potvrditi Gradsko vijeće Düsseldorfa, kako bi bila punovažna, tako kaže statut grada, što – poslije halabuke koja se podigla – i nije usliejdilo. Njemački mediji su, već prema očekivanju, skoro unisono ustali protivu obrazloženja i dodjeljivanja “Heinrich Heine Preis” Peteru Handkeu. Iako je magazin “Der Spiegel” svojevremeno zaključio da se “o Peteru Handkeu mora šutjeti”, ipak se u “Spiegel Online” mogla pročitati bespoštedna kritika cijelog ovog cirkusa s dodjelom “Heinrich Heine Preis” kontroverznom piscu. I u ovom i u drugim  komentarima se  smatralo  najproblematičnijim obrazloženje žirija kako Handke “u svom djelu nepokolebljivo kao Heinrich Heine, slijedi svoj put do otvorene istine”. Ili, dalje: “Peter Handke svoj poetski pogled na svijet provodi odlučno bez osvrtanja na javno mišljenje zastupano kroz medije i njihove rituale”! S tim u svezi, u jednom broju medija se podsjetilo i na riječi Bernarda.Henri Levya kako je Handke označio Miloševića ni manje nio više nego “žrtvom historije”, te da je Handke ovovremenu patnju Srba usporedio s patnjom Židova u nacističko vrijeme.

Peter Handke je u početku bio, naravno, oduševljen viješću iz Düsseldorfa, pa je u telefonskom razgovoru s tadašnjim gradonačelnikom Düsseldorfa Joachimom Erwinom (CDU) poručio kako će ovu nagradu primiti s radošću, iako je njegov izdavač “Suhrkamp” godinu dana ranije priopćio javnosti da Handke neće više primati nikakva odličja. Uisitinu, do primanja ove ugledne nagrae nije ni došlo, jer se Handke – ma koliko bio tvrdoglav –  povinovao volji javnosti, pa je od nagrade dragovoljno odustao. Očigledno je Handkeu vijest iz Düsseldorfa bila dobro došla nakon fijaska kojeg je upravo doživio njegov tetarski komad “Igra pitanja” koji je skinut s repertoara “Comedie Francaise” za 2007. godinu, upravo zbog bliskosti Petera Handkea sa Slobodanom Miloševićem, odnosno zbog njegove nazočnosti na sahrani u Požarevcu.

Za riječ se potom u konzervartivnom “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, u broju od 30. svibnja 2006., javio i Peter Handke. U kratkoj reakciji na “FAZ-ovo” bespoštedno pisanje o promašenosti dodjeljivanje ove ugledne nagrade njemu, Handke je pozvao na ponovno čitanje svega što je ikada napisao o Jugoslaviji. U pismu opremljenom naslovom “Šta ja nisam kazao”, Handke je kazao: “1) Nikada nisam poricao masakre u jugoslavenskim ratovima (1991-1995), niti ih umanjivao, bagatelizirao, a pogotovu ih nisam odobravao; 2) Nigdje se kod mene ne može pročitati da sam Miloševića označio “žrtvom”; 3) Točno je da sam se – u povodu zapadnog diktata Jugoslaviji u Rambouilletu, u veljači 1999. godine, kao što svijet to od tada zna – pred kamerama beogradske televizije zapleo, pri čemu je proizašlo, na mojem francuskom, da su Srbi bili još veće žrtve nego Židovi, što sam – nakon što sto sam s nevjericom preslušao traku s besmislom kojeg sam producirao – hitno pismeno korigirao, a što je objavljeno svojevremno u “Focusu” i hitno, bez komentara, u “FAZ-u”, riječ po riječ.” Peter Handke je potom u P.S-u pozvao da se svi njegovi snimci, pripovjetke, izvješća i tetarski komadi iz posljednjih 15 godina, posvećeni Jugoslaviji, čitaju “riječ po riječ”.

Potom je za “Süddeutsche Zeitung” Peter Handke pojasnio kako su – po njegovom mišljenju –  svi sudionici ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji počinili zločine. No, najviše se zadržao na “srpskom masakru muslimana” u Srebrenici 1995. godine. To je, tako Handke doslovice, “najgori zločin protivu čovječnosti, koji je u Europi počinjen poslije (Drugog svjetskog) rata”. I još je kazao da je Srebrenica bila “odvratna osveta srpskih oružanih snaga”. U svezi njegovog boravka na Miloševićevoj sahrani u Požarevcu, Handke je kazao da je to bio akt usmjeren protivu unaprijed presuđivanja i jezika u medijima, a da se nije radilo o “lojalitetu prema Miloševiću”. U stvari, ovo drugo Handkeovo javljanje u njemačkim medijima, poslije onog u FAZ-u od 30. svibnja, je prerađena i dopunjena verzija onoga što je Handke objašnjavao i u francuskom dnevnom listu “Libération”. Inače, nakon bure protesta koja je uslijedila u njemačkoj i europskoj javnosti, Gradsko vijeće (Stadtrat) Düsseldorfa se većinski izjasnilo protivu prijedloga “stručnog žirija” da se ugledna nagrada dodjeli kontroverznom Austrijancu baš u jubilarnoj Heineovoj godini.

*****

Ne bavim se Peterom Handkeom po povratku u BiH, ne znam i što bi: domaćih „handkea“ je  napretek, uključivo i takvih koji dovode u pitanje nepobitne činjenice da je u šumama oko Srebrenice bestijalno pobijeno 11. srpnja (i par dana potom) 8.372 ljudi, muškaraca, koji su bili krivi jer su nosili druga imena. Iz pijeteta prema svim žrtvama besmisla u proteklim „jugoslavenskim reatovima“, ali u prvom redu žrtvama Srebrenice, kazat ću otvoreno: gadi mi se sofisticirana relativizacija koje se poduzeo austrijski književnik Peter Handke, a još više svaka relaativizacija kod nas, jer je ona i osnova za viktimizaciju i viktimo-transegresiju.

Pri kraju ovoga prigodničrskog osvrta povodom „11. srpnja“, dotaknut ću se još i či jenice da je Peter Handke, kako i dolikuje njegovom sofisticiraniom dogmatizmu, bio doista među rijetkima, egzotičnim gostima iz svijeta, koji su došli pokloniti  se i mrtvom Miloševiću u Požarevcu. U berlinskom “Tagesspiegelu”, u izdanju od 20. ožujka 2006. godine, je tim povodom  Caroline Fetscher objavila znakovitu crticu “Peter i  vuk” (“Peter und der Wolf”), u kojoj je s uspjehom odgonetnula “tajnu vezu” preminulog  diktatora i kontroverznog austrijskog književnika.Već u prvoj rečenici njezinoga smislenog komentara Fetscherova kaže: „Još jedanput je Peter Handke ‚ispsovao publiku‘, čime je željela  reći da je Handke demonstrirao “lojalnost s preminulim vladarem, koji je umiranjem od srčanog infarkta izbjegao presudu zbog genocida”. I ovaj put, “na grobu Slobodana Miloševića u srpskom gradiću Požarevcu  je austrijski književnik u kratkom  govoru za dugi rastanak psovao odsutnu publiku, piše Fetscherova. Gdje su dostojanstvenici iz cijelog svijeta, upitao se Handke nad Miloševićevim grobom? “Takozvani svijet” – optužio je patetično Handke – “je danas odsutan, i ne samo danas, i ne samo ovdje”. Potom je Handke zaključio da “takozvani svijet i nije svijet”, te da  je on, Handke, sretan “što je blizak Slobodanu Miloševiću”. I još je rekao austrijski književnik: “Znam da ne poznajem istinu…, pa, ipak, pogledavam oko sebe, slušam, sjećam se, zato sam ovdje danas nazočan”!

Već je dugo on, dotični, itekako nazočan, prokomentirala je Caroline Fetscher, melankoličnog i u mantilu dalo ga se vidjeti i u dvorani Tribunala u Den Haagu. U njegovom “Zimskom putovanju ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini” zahtijevao je “pravičnost za Srbiju”. I dalje, kazala je Fetscherova: “Branio je Miloševića, austrijsko-jogunastom vjernošću tragičnom čovjeku, koji je Jugoslaviju razbio u pramparčad…, čiji su se i otac i majka i voljeni ujak ubili, a mladi Slobodan odrastao među mrtvima”. Po njezinom sudu, “u psihi, gdje bi traumatsko moglo biti transformirano i u stvaralčko, nastao je kod Slobodana duševni vrtlog, koji se na fatalan način spleo sa srbijanskim društvom, što je ‘takozvani svijet’ dugo ignorirao, sve dok to nije postalo djelatno.” Ovaj je moment bio Handkeu signal za angažman, misli Fetscherova, izdavačke kuće su ga tiskale, a njemački feljtoni mu dali pisati, elegično, tvrdoglavo, opsjeno. Radilo se o tomu, mislili su urednici feljtona da se Srbija “ne demonizira”. U tomu je igrao ulogu i respekt pred mnogim nekorumpiranim intelektualcima iz Srbije. Kada je Handke posjetio Miloševića u Den Haagu, 2004. godine, pojavilo se njemačko izdanje romana Bore Ćosića “Nulta zemlja”  („Das Land Null“, Suhrkamp Verlag), “veličanstvena, metaforična pripovijest o simboličnom bankrotu njegove zemlje, o njenoj klaustrofobiji i gubitku osjećaja za realnost”. I u osmrtnici, koju su Miloševićevi protivnici sastavili za beogradsku “Politiku”, piše Caroline Fetscher, čitamo poruku upućenu na adresu umrloga: “Hvala za strah i nesigurnost, za izgubljene živote i generacije, za izbrisane snove, za užas i ratove”. Za Handkea je kod ovih i ovakvih Srba preostao samo jedan umoran, ovlašan osmijeh, zaključuje Caroline Fetscher u “Tagesspiegelu”.

Na književnoj večeri u Berlinu,  20. ožujka 2006. godine, veliki južnoslovenski i srpski  pisac Bora Ćosić je govorio o “kulturi političkih laži”. U svezi s tužnom posmrtnom ceremonijom i sunovratom Petera Handkea u Požarevcu, Bora Ćosić je kazao: “Nemam nameru da nipodaštavam profesiju političara ako kažem da izostavljanje istine u svakodnevnom opštenju ovih ljudi čini sastavni deo njihovog posla. Jer kada bi svako od njih neposredno iznosio ono što misli, kako misli, pa napokon kako stvari stoje, propala bi ne samo njegova osobna karijera, no bi to bio znak smaknuća čitave ove struke. Govorenje neistine ili onoga što govornik zapravo ne misli, jedna je od veština kako da se do neke jedva dostižne istine svejedno dođe, makar ovakvim zaobilaznim i pomalo čudnim putem. Ipak, sve ovo spada u kulturu političke laži kao domišljate igre, inteligentne, višesmislene, što se koristi u razvijenim demokratijama. Laž na koju misle autori ovog skupa ona je prostačka, zlokobna i ubilačka laž generala Mladića koji deli bombone neodraslim mladićima u Srebrenici, govoreći im da samo treba da pređu mirno na susednu livadu, iako ih onde čekaju mitraljezi zločinačkih vojnika. Laž je ležala u svakoj od Miloševićevih rečenica, kojima je obmanjivao evropske i druge emisare u doba jugoslovenske krize, drugo je pitanje što su ove neistine veoma dugo odgovarale tim lepo negovanim ušima. Laž proviruje i danas, na pogrebu ovog diktatora, u neuverljivim suzama sredovečnih gospođa i loše odevenih staraca oko tog kovčega, jer je teško poverovati u njihovu vernost mrtvom vođi nakon svega što je s njihovim životima ovaj počinio. Laž ove svečanosti exitusa najtačnije obnaroduje austrijski pisac Handke, veliki manipulant našom nesrećnom povešću. Pojavio se taj gospodin u svojoj poznatoj profetskoj maniri nad otvorenim grobom, da onde prospe svoju antievropsku žuč, pružajuci ruku tom mrtvacu, – ali to nije učinio u haškoj sudnici, pa je svoje svedočenje u prilog dikatora Srbije izostavio. Jer govoriti neistine u prisustvu pravde nije isto što i krezubim starcima u Požarevcu.”

---

Berlin, 11. srpnja 2014. godine