Zoran Milanović postao je otjelovljenje izreke Pazite što želite, moglo bi vam se i ostvariti. Na zadnjim predsjedničkim izborima doimao se kao sveukupno bolji kandidat od Kolinde Grabar Kitarović; elokventniji, brži i strastveniji. Sigurno je pobrao glasove i onih koji mu nisu osobito skloni, ali koji su glasali protiv HDZ-a. Danas se, sigurno je, mnogi kaju.
Nastavi čitati “Progresivni glasači trebaju odbaciti Zorana Milanovića, iz barem tri razloga” →
Antropologinja Margaret Mead tvrdi da je saosjećanje najpouzdaniji znak početka ljudske civilizacije. Prema njenim riječima, taj početak može se vrlo precizno dokazati – kada na drevnim skeletima pronađemo pokušaj liječenja dugačke butne kosti. Antropologinja je tvrdila da liječene kosti nisu pronađene tamo gdje je još uvijek vladao zakon jačega.
Dakle, civilizacija ne počinje onda kada čovjek pronalazi tehnološke metode za lakše preživljavanje, poput navodnjavanja, nego onda kada počinje pomagati drugom čovjeku u nevolji. Onda kada pokaže empatiju…
Jutro poslije
Nekad najglamuroznija večer u godini (‘And the Oscar goes to…!’) je iza nas. Zbog planetarne pandemije, jače od tradicije u fabrici snova, ista nije bila ni nalik na nekadašnju sebe. Ne samo tehnički, holivudsko finale sa proglašenjem pobjednika više je ličilo na *Eurosong. I neka je, sve opravdano.
Kakogod, visoki međunarodni žiri Best Foreign Film Academy Awardsa je rekao svoje. Jutro poslije, potom dan za danom po dežurnim medijima u BiH i šire po Jugolendu, svjedočimo manje-više očekivanim, apsurdnim komentarima domaćeg ‘stručnog i žirija publike’. Po televizijama, portalima i tiskovinama osvanuli su i izdominirali kvazi-žurnalistički, nedotupavni, kladioničarski naslovi i komentari poput: ”Jasmilin Quo vadis Aida i p a k (!?) nije dobio Oskara” ili onaj ”Nažalost, bh. film je poražen(?!), ostaje nam utjeha da je Aidu pobjedio odlični danski konkurent, film ‘Another round”.
Nastavi čitati “Aida veća od Oskara” →
Da Srebrenica predstavlja najmračnije mjesto ratova za jugoslavensko nasljeđe, i to u nažalost snažnoj konkurenciji čitavog niza gradova, mjesta i toponima, jasno je svima. Čak i onima koji negiraju očitu činjenicu tamošnjeg genocida. Jednako tako jasno je da je za izgradnju bilo kakvog zajedničkog života na ovim prostorima u budućnosti, a takav jedini ima smisla, temeljni preduvjet taj da se nasljeđe i traume rata ostave iza sebe. Na ovoj sasvim načelnoj razini ne postoji gotovo nitko tko se s ovakvim zaključkom ne bi složio. On je gotovo pa banalan i sasvim sigurno predstavlja opće mjesto. Ono što definitivno ostaje upitno je s jedne strane postojanje političke volje da do tog procesa dođe, a s druge dogovor oko načina na koji se do tog cilja može doći. Budući da su te dvije stvari usko povezane, nemoguće ih je promatrati odvojeno. Da budem sasvim iskren, najprecizniji dokaz da politička volja da se prošlost ostavi iza sebe ne postoji jeste u tome što su nacionalističke politike koje su i dovele do rata i zločina i dalje dominantne, odnosno skoro pa neupitne. Drugim riječima, nemoguće je izgraditi zajedničku budućnost, a istovremeno inzistirati na nacionalizmu kao načinu življenja. Stoga nacionalistima jedini istinski problem predstavlja to što ne mogu otvoreno reći kako su protiv izgradnje kulture mira i zajedničke budućnosti, ali im u čitavoj priči savršeno pomažu razne međunarodne institucije, poput OHR-a koji vole velike geste i riječi, ispražnjene od svakog smislenog sadržaja, na čijoj produkciji inzistiraju već četvrt stoljeća. Imajući takvo djelovanje u vidu postavlja se sasvim legitimno pitanje radi li se tek o pogrešnoj strategiji koja ne donosi rezultat ili možda ipak o tome da izostanak vidljivog rezultata predstavlja istinski cilj. Ono što je svakako očito jest činjenica da je politika suočavanja s prošlošću doživjela potpuni krah i da su se sve vrste NGO-ovskog pristupa pokazale kao potpuno neučinkovite. Ključni razlog zašto je to tako leži u onoj prepreci koju je nemoguće nadići, odnosno u dominantno nacionalističkom raspoloženju ovdašnjih društava, zahvaljujući kojemu nije uopće upitno je li veći dio društva svjestan razmjera zločina koji su počinjeni u njihovo ime, budući da ljudi toga jesu svjesni. Problem je što s tom činjenicom nemaju nikakav problem.
Nastavi čitati “Kako do mira u Srebrenici, spomenikom o miru ili predstavom koja suočava?” →
Povodom kontroverzne odluke Nobelovog komiteta objavljujemo osvrt profesora Mile Lasića iz 2014.
Prije točno 14 godina je ugledni časopis „Literaturen“ u dvobroju za srpanj/kolovoz 2005. godine najavio na naslovnoj strani sa slikom austrijskog književnika Petera Handkea njegovu „putopisnu pripovijest““ od 20 strana pod naslovom „Još jednom za Jugoslaviju“. Nastavi čitati “Slučaj Handke” →
Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.
Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.
Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.
Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.
Zlatko Bosnić
Foto: CNN
digitalnademokracija.com