Tarik Haverić: Novi život starih tekstova (I)

Nakon reakcija izazvanih Programskom deklaracijom Stranke demokratske akcije u kojoj je navodno najavljen zaokret ka »građanskoj državi«, urednici Prometeja smatrali su da je korisno da na svom portalu objave (20. septembra) moj tekst »Došao šejtan po svoje«, napisan prije nešto više od 13 godina (Dani br. 452, 10. februara 2006, ss. 18-20). Uredničkom intervencijom, nadnaslov teksta iz Dana, »Zašto BiH (nažalost) ne može biti građanska demokratija«, postao je na Prometeju njegov naslov.

Taj novi život jednog starog teksta izazvao je reakciju Borisa Vejzalajbegovića, koja je na Prometeju objavljena (9. oktobra) s naslovom što joj ga je dao sam autor: »SDA rezolucija – ko sanja Republiku BiH?«.

Vejzalajbegovićev odmjereni napis, što je njegov kvalitet, manje je polemički odgovor a više prilog debati o jednoj važnoj društvenoj temi. Utoliko je i ovaj moj tekst, iz dva dijela, pokušaj da vodeći se njegovim »zamjerkama, dopunama i drukčijim mišljenjima« rasvijetlim neke svoje stavove o skorašnjoj političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, i naročito stavove o »Bosni i Hercegovini kao državi građana« koje sam iznio 2006. (a iznosio sam ih u raznim prilikama i ranije i kasnije – sve do danas).

Na početku, jedna granična napomena:

Moju tvrdnju iz teksta »Došao šejtan po svoje« (»…ne samo da je koncept političke organizacije društva što počiva na pojedincu poželjniji od drugih, već je u Bosni i Hercegovini on jedini moguć«) Vejzalajbegović prepričava na svojstven način: »kao što to Haverić, jedan od ideologa Naše stranke eksplicitno kaže: ’jedini mogući ustroj BiH’«. No 2006. godine, kada je napisana gornja rečenica, Naša stranka (čiji sam ponosni član, a ne ideolog niti jedan od ideologa) nije postojala ni kao ideja u glavama svojih budućih osnivača. S druge strane, Boris Vejzalajbegović se kao autor – ako je vjerovati sveznajućem Googleu – dosad javio samo još jedanput, jednako na Prometeju, u novembru 2018, tekstom u kojem dovodi u sumnju vladu Kantona Sarajevo prije nego što će ona biti i obrazovana i predviđa joj kratak vijek (»Vlada koja nema izgrađene stavove i jasne ideje neće dugo opstati. Neće proći ni šest mjeseci počet će međusobna optuživanja i od koalicije neće biti ništa«). Znamo li da je Naša stranka igrala značajnu ulogu u obrazovanju većine koja će dati vladu Kantona Sarajevo, imam pravo da se zapitam otkriva li uvlačenje ove političke organizacije u osporavanje mojih politoloških stavova i neke druge namjere Borisa Vejzalajbegovića? Ipak, ponašat ću se kao da naš autor takvih namjera nema, i kao da se ovdje radi samo o debati o političkom modelu »građanske države«, a ne o još jednom pokušaju diskreditacije Naše stranke.

Pogledajmo sada kako Vejzalajbegović sažima glavne stavove iz teksta u kojem sam, u februaru 2006, tvrdio da Stranka za BiH ne može izvesti tranziciju od etnokratije ka demokratiji:

“Haverić je tada smatrao (vjerovatno i danas jednako misli) sljedeće: da je insistiranje jedne nacionalne stranke idejno i kadrovski proizašle iz SDA na građanskoj državi vrhunac licemjerstva, da se osnivač stranke Haris S. u predratnom periodu zalagao za državu naroda i da ga nije bilo briga šta to sa sobom nosi, da je to bio generalni stav »muslimanske političke klase«, da je takav formiran krajem osamdesetih bio uzrokom kasnijih nemilih događaja kod nas te da je BiH jedino moguća kao građanska država (podv. T. H.).”

Krenut ću od druge podvučene tvrdnje. Ne smatram, niti sam igdje rekao ili napisao, da je »generalni stav ’muslimanske političke klase’« bio uzrok kasnijih »nemilih događaja kod nas« (ako se pod »nemilim događajima« misli na rat u Bosni i Hercegovini, koji drugdje označavam kao »oružani sukob sui generis, s elementima agresije, građanskog rata i vjerskog rata«). Godine 1990. štapski planovi već su bili razrađeni, i do njihove realizacije došlo bi bez obzira na ponašanje muslimanske političke klase. Ali smatram, i ponavljam gdje god mogu, da su nepromišljene odluke Alije Izetbegovića olakšale posao Miloševiću i Tuđmanu: kada je jednom uspostavljen koncept »dogovaranja narodâ«, referendum »građana« o samostalnosti Bosne i Hercegovine mnogima se s pravom mogao učiniti kao politička smicalica, dajući uvjerljivost odbijanju Radovana Karadžića da prizna rezultate većinskog odlučivanja (»Ne može se preglasati narod«!). A kada je oružani sukob zaustavljen, taj je koncept pretočen u institucionalna rješenja, tj. »Dejtonski ustav« koji danas upravo Izetbegovićevi saradnici i sljedbenici najčešće zovu »ludačkom košuljom«.

Dalje, »licemjerstvo« je (negativna) karakterna osobina koja igra neku ulogu u filozofiji morala, ali nema mnogo značaja u politologiji. Ako politolog treba da ocijeni, naprimjer, historijski doprinos Mila Đukanovića, stavit će težište na njegovo distanciranje od Srbije i Rusije i uspješno uvođenje Crne Gore u NATO. To možda jest bilo licemjerno s obzirom na njegovu ulogu u Miloševićevoj »antibirokratskoj revoluciji«, no koga se to još tiče!? Da je Haris Silajdžić zaista htio da napravi otklon od etnokratije, i da je u tome uspio, historija bi zabilježila tu prvorazrednu činjenicu, dok bi njegove nemale zasluge u utvrđivanju Izetbegovićevog fatalnog koncepta Bosne i Hercegovine kao »dogovora narodâ« pale u zaborav. No već tada (februar 2006) bilo je jasno da je njegovo prizivanje »građanske države« jeftin predizborni potez, što će se potvrditi kada koji mjesec kasnije Stranka za BiH sruši tzv. Aprilski paket, kako bi povećala izglede svoga predsjednika, zagovornika »100 % BiH«, na predstojećim oktobarskim izborima. Silajdžić izbore nije dobio, a Bosna i Hercegovina je izgubila zrelu (i jedinu) priliku da svoje institucionalno ustrojstvo promijeni u smjeru liberalne demokratije evropskoga tipa…

Za moju analizu, ipak, najvažnije su implikacije Vejzalajbegovićevog izjednačavanja zahtjevâ za građanskom državom bez obzira na to od koga dolaze:

“[P]oznato je da elite multinacionalnih stranaka (ljudi koji se najčešće izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci – ako ne na popisu onda svakako politički) također žele građansku državu (…). Da li je njihov zahtjev za građansku državu drukčiji nego zahtjev bošnjačkih nacionalnih stranaka, kako danas tako i prije rata?”

Upravo to je suština (vještački izazvanog) nesporazuma: suprotno zaključku koji Vejzalajbegović hoće da nametne ovim retoričkim pitanjem, ta dva zahtjeva bitno se razlikuju! Prije rata, poslanici SDA ponudili su u januaru 1991, na trećoj sjednici novoizabrane Skupštine SR BiH, deklaraciju kojom se Bosna i Hercegovina određuje kao »suverena, jedinstvena i nedjeljiva demokratska država svih građana koji u njoj žive, zasnovana na slobodama i pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi«. Kako podsjećam drugdje, poslanici Srpske demokratske stranke »odbili su inicijativu pozivajući se na ’ravnopravnost naroda’, i s obzirom na predizborni dogovor među partnerima bili su sasvim u pravu; to je bilo prvi ali nipošto i posljednji puta da se Aliji Izetbegoviću njegova ideja o dogovoru narodâ obije o glavu« (I vrapci na grani, s. 149). Kako je istim povodom primijetio jedan autor, »problem je bio u tome što jedna etnička stranka nije mogla da vodi tu vrstu politike u multietničkom društvu. Čak i da se nisu slagali s politikom svojih etničkih stranaka, nemuslimani sigurno ne bi mogli da slijede poziv neke druge nacionalističke partije« (N. Andjelic, Bosnia-Herzegovina. The End of a Legacy, London, 2003).

Otud za ovu najnoviju inicijativu jedne »bošnjačke nacionalne stranke« vrijedi isto što i za sve prethodne: današnji vrh Stranke demokratske akcije, baš kao ni nekadašnji vrh Stranke za BiH, ne shvata da »glavnu prepreku za Bosnu i Hercegovinu kao ’demokratsku državu svih građana koji u njoj žive’ predstavlja već i sâmo postojanje njihove stranke, i da se to ne može popraviti usvajanjem deklaracija. Jer, nije važno samo šta u dokumentima piše, već i ko ih predlaže« (I vrapci na grani, loc. cit.). Ipak, s jednom razlikom: u januaru 1991, tri mjeseca nakon prvih višestranačkih izbora, još nismo mogli znati kako će izgledati država u kojoj vlast vrši SDA (bez obzira kako se zvala), a danas znamo. Ilustrirat ću to s dva primjera.

Prvi se tiče bure u čaši vode podignute oko Parade ponosa u Sarajevu. Kantonalni odbor SDA oštro se usprotivio održavanju te manifestacije. Kada je i stranka Narod i pravda – koja je glavni politički protivnik SDA, dok je njen predsjednik Elmedin Konaković omiljena meta svih turskih plaćenika u BiH – pozvala na otkazivanje Parade, KO SDA je njeno saopštenje nazvao »vrhuncem licemjernog populizma i udarom na inteligenciju građana«. Stranka NiP je, rezonira Kantonalni odbor SDA, i odobrila održavanje Parade »putem ministra Katice«, pa ako sada želi da je otkaže »onda neka to traže od svog ministra Katice i Ministarstva unutrašnjih poslova koje kontrolišu«. U poplavi svakojakih mišljenja oko Parade ponosa ovo priznanje koje ogoljuje mehanizme vlasti prošlo je nezapaženo, što je prava šteta: Stranka demokratske akcije konačno potvrđuje ono što svako zna, naime da se državne odluke donose u stranačkim organima, a onda provode preko »svojih« ministara. Jer, ako oni to rade oduvijek, i bez ikakvih problema, zašto tako ne postupi i NiP?

Drugi je primjer prošlogodišnja izjava Fate Orlović, u gostovanju na FaceTV, reaktualizirana nakon što se Evropski sud za ljudska prava izjasnio u njenu korist u sporu sa Bosnom i Hercegovinom oko bespravno izgrađene crkve na njenom zemljištu u Konjević-Polju. »Nana Fata« je tada potvrdila da ju je u jednom trenutku posjetio Ramiz Salkić, kao emisar vlasti Republike Srpske i potpredsjednik ovog entiteta, i nagovarao da odustane od tužbe i prihvati milionsko obeštećenje koje bi njih dvoje onda podijelili – što je ona odbila (»Mal ga džezvom nisam udarila…«). Ramiz Salkić, vitez tužnog lika, danas član Predsjedništva SDA, te je optužbe odbacio tvrdeći da je nana Fata politički i medijski izmanipulirana, ali nekih reakcija (da ne kažemo istrage!) nije bilo – osim što je Ćamil Duraković pozvao Salkića da podnese ostavku, a ovaj odbio…

Ta dva nasumično odabrana primjera kazuju kako SDA shvata vršenje vlasti: partijski komitet je taj koji nalaže ministru unutrašnjih poslova šta da zabranjuje (i koga da hapsi?), a moralno zgražanje stanovništva kanalizira se prema ciljevima koje je gotovo nemoguće ostvariti (oduzimanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu), da bi se skrenula pažnja s ciljeva koje je moguće ostvariti (iskorjenjivanje korupcije u državnom vrhu, što ne zavisi od Švedske akademije). A jedini pravi udar na inteligenciju građana, u posljednje vrijeme, predstavlja zahtjev takve »bošnjačke nacionalne stranke« (koja se po praksi vršenja vlasti nimalo ne razlikuje od srpskih ili hrvatskih nacionalnih stranaka) za donošenjem novog ustava Republike Bosne i Hercegovine, koji »treba da u središte pozicionira građanina kao pojedinca i omogući mu ostvarivanje političkih i drugih prava u skladu sa međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i osnovnim slobodama« (Rezolucija 7. kongresa SDA o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu).

Cijeli taj rokoko-balet (stranka na vlasti koja se biranim riječima zalaže za jedan politički model koji sistematski krši u praksi!) podmladio me za trideset i više godina, i dao novi život još jednom starom tekstu. Naime, prvi koji je, još u socijalističkoj Jugoslaviji, razbio tabu i počeo hvaliti vrline građanske demokratije bio je Slobodan Milošević, kada je na zajedničkoj sjednici dvaju predsjedništava Srbije, državnog i partijskog, 6. septembra 1988, izjavio da ovaj političke model »sa omalovažavanjem nekad sasvim neopravdano smatramo demokratijom niže kategorije«. Jer, u demokratskim evropskim zemljama, argumentirao je Milošević aludirajući na stanje na Kosovu, nema iseljavanja pod pritiskom ni silovanja na nacionalnoj osnovi… Da je Miloševićeva ljubav prema građanskoj demokratiji potaknuta dnevnopolitičkim potrebama, i da on nema namjeru da mijenja svoju (jednopartijsku i komunističku) praksu, ukazao sam u tekstu »Korzikanska braća« (Oslobođenje/Nedjelja, 9. oktobar 1988):

“[Tačno je da] »u Evropi danas nigde više nema silovanja na nacionalnoj osnovi«, no s navođenjem primjera treba nastaviti ovdje gdje Milošević prestaje: da li je igdje u Evropi vremenska kazna za »obično« silovanje ili ubistvo dva ili tri puta blaža od kazne izrečene zbog posjedovanja teksta u radnom stolu, kakve god svinjarije u tekstu pisale? U kojim evropskim zemljama uopšte postoji verbalni delikt? (…) I u kojoj to evropskoj zemlji može vodstvo političke stranke smijeniti najuglednije novinare najuglednijeg lista koji nije stranačko glasilo (…)?”

Treba da budemo sretni što je partijsko rukovodstvo (makar samo) jedne naše republike otvoreno priznalo da su tekovine građanske demokratije u nas godinama neopravdano potcjenjivane, no od tog značajnog društvenog priznanja neće biti nikakve koristi ako ne prihvatimo da građanska demokratija, u kojoj nema iseljavanja pod pritiskom, nije dobro snabdjevena samoposluga u koju ulazimo kad hoćemo, i kupujemo samo ono što nam se sviđa. (…) Bez uvažavanja građanskih demokratskih metoda, pozivanje na građanske demokratske rezultate ostaje efektna ali plitka retorička figura… (I vrapci na grani, ss. 22-23).

Slobodan Milošević bio je komunist, i po tome se nije razlikovao od Milana Kučana ili Kire Gligorova. No ono što nas sprečava da, slijedeći Vejzalajbegovićevo rasuđivanje, zaključimo da se zbog te sličnosti ni njihovi zahtjevi za građanskom demokratijom ne razlikuju jest, i ovoga puta, praksa: Kučan i Gligorov su u Sloveniji odnosno Makedoniji izveli tranziciju ka političkom pluralizmu, dok je Milošević – koji je u govorenju o građanskoj demokratiji čak prednjačio – od Srbije napravio kolektivnog zločinca. Trideset godina kasnije, kriteriji se nisu promijenili. Niko ozbiljan neće uzimati u razmatranje, naprimjer, ustavne promjene koje predlaže Hrvatska demokratska zajednica, dok god ta politička organizacija na djelu, tj. u kantonima i opštinama gdje vrši vlast, ne pokaže valjanost i prihvatljivost svojih predloga. I niko neće povjerovati da Stranka demokratske akcije zaista želi da pozicionira »građanina kao pojedinca« u središte političkog života (na što poziva njena kongresna rezolucija), dok god ona u praksi bude činila sve da uništi začetak građansko-demokratske alternative kakvu predstavlja sadašnja vlada Kantona Sarajevo. Štaviše, cijeli model građanske demokratije postaje sumnjiv zbog same činjenice da se ova stranka za njega zalaže: kako je to lapidarno formulirao Predrag Kojović, najgore što se ideji građanske demokratije može dogoditi jest da je SDA promovira…


Tarik Haverić, Prometej.ba

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s