Das ist Šiba

U povodu zagrebačke promocije monografije o Hajrudinu Krvavcu: ‘Hajrudin Šiba Krvavac je drsko podsjećao da film ne pravite zarad autorskog dokazivanja, nego da biste zabavili publiku. Za to je platio i visoku cijenu: de facto nikada nije uvršten u kanon jugoslavenskog filma’, kaže Nebojša Jovanović, urednik monografije o Krvavcu, redatelju filmova ‘Most’ i ‘Valter brani Sarajevo’

Ali kada jedanput sve ovo mine, jedanput mora da mine, da sve stane, da se ponovo vrati mir na naše ulice (…) tek onda treba, čini mi se, raditi na jednom osmišljenom i pametnom štabu, štabu ogromne količine ljudi, koji trebaju da rade na tome da se zlo mržnje, koje može da obuhvati sve narode, sve ljude ovog grada, iskorijeni, kao najveća pošast, kao najveća kuga među nama.’ Tako je u svom posljednjem intervjuu, emitiranom na sarajevskoj radiostanici Studio 99, u rano ljeto 1992., za vrijeme opsade rodnoga grada, govorio Hajrudin Šiba Krvavac, redatelj filmova ‘Diverzanti’ (1967.), ‘Most’ (1969.), ‘Valter brani Sarajevo’ (1972.), inače jednog od najgledanijih u povijesti jugoslavenske i BiH kinematografije, i ‘Partizanska eskadrila’ (1979.), koji čine svojevrsnu partizansku tetralogiju ovog ilegalca, komunista i anarhista, kako je Krvavac samoga sebe opisao u jednom od intervjua.

Monografija ‘Hajrudin Krvavac’, nastala na inicijativu Udruženja redateljica i redatelja u Bosni i Hercegovini, promovirana je nakon Sarajeva u zagrebačkom kinu Tuškanac u srijedu, na dan dovršetka ovoga teksta. Urednik Nebojša Jovanović na ukupno 350 stranica monografije, opremljene bogatim fotografskim i faktografskim materijalima koji opisuju Krvavčev život i rad, donosi čitateljima katkad i smiješne, a katkad i potresne zapise i svjedočenja Krvavčevih suvremenika o njemu i njegovu životu.

Na ograničenom novinskom prostoru ocrtajmo za početak Šibine – nadimak je dobio jer je kao dječak bio mršav kao prut – rane dane: skojevac je od 1942., nakon toga aktivni sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta. Agenti Župske redarstvene oblasti hapse ga 1943., nakon čega dva mjeseca boravi u zatvoru. Srećom, mnogi zatvoreni omladinci sinovi su uglednika koji traže vezu da izbave svoju djecu, pa je tako i Šibin otac intervenirao da mu oslobode sina. A on, kakav je već bio, bježi ubrzo u partizane. Nakon rata na Golom je otoku, o čemu gotovo uopće nije govorio, proveo šest mjeseci jer je branio jednog cimera studenta, kojeg su neki optužili da je za Staljina.

– Krvavac je šutio o Golom otoku, kao što su šutjeli i svi ostali IB-ovci – ili dvomotorci, kako on podsjeća da su ih zvali – jer je ta tema bila tabu i izazivala zazor i strah – kaže urednik monografije i filmski teoretičar Nebojša Jovanović.

– A onda u drugoj polovici 1980-ih, kada je kopnila cenzura o problematičnim aspektima jugoslavenske prošlosti, Krvavac se lako mogao proglasiti za golootočkog mučenika i žrtvu totalitarnog režima. No on je upravo tada nastavio ponosno isticati svoju privrženost socijalističkim i komunističkim vrijednostima. Odlazak na Goli otok za njega je bio potvrda toga da je, vlastitim riječima, okorjeli ilegalac i anarhist koji je stoga neminovno morao imati problema s partijskom birokratijom. Za razliku od nekih, on u Golom otoku nije vidio izraz sistemskog nasilja u socijalizmu, odnosno u njima je vidio veliki problem, ali ne i suštinu socijalizma – govori Jovanović za Novosti.

Krvavac je kao redatelj ili scenarist potpisao ukupno 62 filma, među kojima su najbrojniji oni namjenski i dokumentarni koji, kako piše u monografiji, nude detaljnu kroniku socijalističkog povijesnog iskoraka: od skidanja zara i feredže, preko promjena u životu sela, do razvoja privrede. Čak jedanaest puta snimio je jesenji Zagrebački velesajam, šest puta izgradnju hidrocentrala (Jablanica, Rama, Trebišnjica, Čapljina), četiri puta sarajevsku proslavu Prvoga maja…, sve skupa za jednu filmografiju sasvim dovoljno. No ovaj dio Krvavčeva opusa ostao je u sjeni njegova specifičnog partizanskog vesterna, žanra koji je razvio u vrijeme kada u Jugoslaviji vlada imperativ autorskog art-filma.

– Krvavac je drsko podsjećao da film ne pravite zarad autorskog dokazivanja, nego da biste zabavili publiku. Za to je, uostalom, platio i visoku cijenu: de facto nikada nije uvršten u kanon jugoslavenskog filma. Mislim da zato njegov primjer ostaje važan onim filmskim stvaraocima koji ne žele pristati na art-film kao jedinu istinski relevantnu paradigmu – postoje i drugi načini da se ispriča filmska priča, a nekada upravo oni koji slove za najkonvencionalnije zahtijevaju posebno umijeće – kaže Jovanović.

A takvo umijeće Hajrudin Krvavac je prezentirao u svojim najvećim filmovima, stvorivši plejadu nezaboravnih likova i replika, poput onih iz kultnog filma ‘Valter brani Sarajevo’: ‘Čekam te u pet kraj Begove džamije’ ili ‘Das ist Walter’, kako je bend Zabranjeno pušenje nazvao svoj prvi album. U travnju ove godine, na Dan oslobođenja grada, u Krvavčevu čast, ali i u čast vođi sarajevskih ilegalaca u Drugom svjetskom ratu Vladimiru Periću Valteru, u Sarajevu je otvoren muzej Valter brani Sarajevo. Urednika monografije pitamo za osobni doživljaj Krvavčevih filmova.

– Njegovi filmovi učili su me prijateljstvu koje nije tek jedan od mnogih društvenih i emotivnih odnosa, nego je privilegirano, uzdignuto u vrhunski etički princip. Mada ono nije uvijek imalo taj status za Krvavca: u filmskom debiju ‘Vrtlog’, status vrhunskog etičkog ideala rezervira za očinsku žrtvu gdje se primjerice otac četnik žrtvuje za sina partizana i, posredno, za njegove ideale. Ipak, Krvavac kao da je brzo shvatio da očinska žrtva ne može biti vrhunski etički princip – jer je utemeljena ‘u krvi’. Zato se u narednim filmovima slavi povezanost, privrženost ljudi koji nisu u rodu. To su Šarac i Ivan u ‘Diverzantima’, Bambino i Zavattini u ‘Mostu’, a u filmu ‘Partizanska eskadrila’ imamo dva para prijatelja. Po pravilu, sastavni dio tih prijateljstava je smrt: nekada jedan prijatelj žrtvuje svoj život za dobro drugoga, a ‘Most’ nudi obrat te scene – Bambina mora ubiti njegov prijatelj Zavattini, da bi ga poštedio mučenja. Mislim da je za Krvavca prijateljstvo, najsažetije, ljudsko postojanje po sebi – ističe Jovanović.

Pitamo ga kako objašnjava da su kritičari Krvavčeva ostvarenja često ocjenjivali kao instrumente državne socijalističke propagande. Demonizacija socijalizma i partizanskog filma u postjugoslavenskim društvima provodi se, naravno, još nesmiljenije.

– Svesti partizanski film na jednu jedinu ideološku funkciju isto je kao mliječnu industriju Jugoslavije svesti na jedan jogurt – možete to učiniti, neko će vam i povjerovati, ali svejedno je u pitanju masna laž. Reći da su partizanski filmovi bili ideološko oruđe, u najkraćem, znači optužiti ih da su lagali o Drugom svjetskom ratu. U pitanju je izvanredno bogat i razuđen žanr, cijela jedna žanrovska platforma u kojoj je bilo mjesta i za Krvavčeve akcijske filmove, partizanske vesterne, urbane trilere, komorne egzistencijalističke drame, epske ‘rekreacije’ autentičnih povijesnih zbivanja, komedije, satiru. Filmski kritičar Marcel Štefančič jr. s pravom je kazao da je partizanski film bio autentični jugoslavenski dar evropskoj pop-kulturi – zaključuje Jovanović.

Vrlo zanimljivi dijelovi monografije preslike su ugovora za honorare koje su dobivali nekoć velikani jugoslavenske kinematografije: Ljubiša SamardžićBoris DvornikRade Marković ili pak Velimir Bata Živojinović, glumac koji je široku slavu doživio baš s Krvavčevim filmovima. Čitateljima su predočeni i dijelovi sinopsisa i scenarija. Zanimljivost monografije su i Krvavčevi kratki osobni zapisi i intervjui, no o njemu studioznije doznajemo iz zapisa njegovih suradnika, glumaca i prijatelja: Bekima FehmiuaNikole StojanovićaIzeta SarajlićaĐorđa LebovićaMiše MarićaMirze IdrizovićaIgora Gala, supruge Ešrefe Krvavac… Jedni nadahnuto analiziraju poetiku njegovih filmova, drugi pak svjedoče o tome kakav je Šiba bio privatno. A volio je psovati, piše njegova supruga, toliko da ga je jednom zbog takve navike htjela ostaviti.

‘Nemoj tako, on je takav, njemu to stoji, on to ne misli tako, to su bezazlene psovke’, govorili su joj njegovi prijatelji filmadžije. ‘Nije on psovao da bi vrijeđao, volio se šaliti, uvijek se zezao prvo na svoj vlastiti račun’, zapisala je Ešrefa Krvavac.

Ili crtice iz umjetnikova života, koje otkrivaju da je nakon druge čaše obavezno govorio: ‘Azra, sunce moje, osvježi mi ovu čašu.’

A na račun Josipa Broza Tita osobno je zapisao: ‘Stari je naš volio cugnuti. Svi pravi džekovi su volili cugnuti.’

Krvavčevi filmovi nadahnuli su direktno i holivudske ratne spektakle, poput ‘Force 10 from Navarone’ iz 1978., a Krvavčev utjecaj primjetan je i u nekim drugim američkim ostvarenjima. Na drugoj strani svijeta, u Kini, njegove je filmove publika doslovno obožavala.

Glumac Igor Galo (Bambino iz filma ‘Most’ i Mališa iz ‘Valtera’) za Novosti kaže da je monografija o Hajrudinu Krvavcu važna u smislu činjenice da Bosna nije samo izvor nekakvih negativnih događanja, već da počiva na kulturnoj baštini relevantnoj u europskim i svjetskim razmjerima.

– U svjetskom filmu tada nije postojao žanr partizanskog, već samo ratnog filma. Partizanski film je bio autentično jugoslavenski i Krvavac je bio njegov promotor. Umijeće da se artikuliraju dimenzije krimića, napete akcione drame i ljudskih sudbina, i to sve u jednom filmu, ima jako malo redatelja, a među njima je bio i Hajrudin Šiba Krvavac – govori Galo.

Mnogo je anegdota bilo između tada mladog glumca i redatelja koji ga je, kako kaže Galo, tretirao poput sina, ali bez ikakvih dodatnih privilegija. U monografiji je tako anegdota iz kavane zagrebačkog hotela Palace, kada mu je redatelj saopćio da je baš njega odabrao da utjelovi lik Bambina u ‘Mostu’.

– Obožavao je i štitio glumce, za razliku od današnjih produkcija. Pamtim njegov neuvredljiv, direktan i pažljiv govor. Posljednji put vidjeli smo se na Pulskom festivalu osamdeset i neke. Tada mi je učinio veliku čast došavši sa svojom suprugom u moju kuću. Ona i danas pita za moju djecu i unuke, a bili smo zajedno i na sarajevskoj promociji monografije – kaže Igor Galo.

Hajrudin Krvavac je vjerovao u komunizam i socijalizam kao oznake za univerzalnu revolucionarnu solidarnost i socijalnu pravdu. I kao partizan i kao redatelj, piše urednik monografije Nebojša Jovanović, Krvavac je neposredno pridonio da se oni ostvare u vidu socijalističke Jugoslavije, sa svim njezinim vrlinama, manama i proturječnostima. Zato za njega komunizam i socijalizam nisu bili utopijske, nedostižne ideje, nego pojmovi nerazdvojivi od djelovanja koje je neposredno oblikovalo društvenu stvarnost.

Da je hrabrije kinematografije i možda malo više novca, danas bi se na ovim prostorima netko možda odvažio snimiti film o bosanskohercegovačkom antifašistu Hajrudinu Krvavcu. Ne mora to biti partizanski vestern, može to biti i film o sineastu i čovjeku boemskog vokabulara, ali koji se ‘uvijek zezao prvo na svoj vlastiti račun’.


Dragan Grozdanić, Novosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s