I ove godine gorjet će Trnjanski kresovi za nepokoreni Zagreb

Tradicionalna proslava Dana oslobođenja Zagreba, Trnjanski kresovi, održat će se u subotu, 4. svibnja na savskom nasipu pored Mosta slobode. Uz bogati kulturno-umjetnički sadržaj i radionice za sve uzraste, brojna druga iznenađenja i nezaobilazno paljenje kresova, posjetiteljice i posjetitelji će glasno, borbeno i radosno proslaviti 74. obljetnicu oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije i odati počast svima onima koji su za slobodu borili, ali se bore i danas. Continue reading “I ove godine gorjet će Trnjanski kresovi za nepokoreni Zagreb”

Oglasi

Tuđman je zaista osjetljiv na jaja

Pišu: Ana Brakus i Gabrijela Galić

Prošlog četvrtka (14.2.) novopostavljeni zagrebački spomenik Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, gađan je jajima. Već idućeg dana javnost je obaviještena da će spomenik Tuđmanu morati na restauraciju zbog tako načinjene štete. Faktograf je istražio je li spomenik Tuđmanu doista toliko osjetljiv na jaja i zbog čega eventualna šteta nastaje.

Što sadrže jaja?

Odgovore smo dobili zahvaljujući Maji Velicogna Novoselac, umirovljenoj restauratorici savjetnici iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt koja nas je uputila na Valentinu Ljubić Tobisch, samostalnu restauratoricu s bečkom adresom. Ta iskusna restauratorica bila je angažirana na projektu obnove kipa Grgura Ninskog kao restauratorica za metal.

Prema njezinom mišljenju, jaja zaista mogu uzrokovati štetu na brončanom spomeniku.

„Jaja sadrže veliki udio metala kao što su željezo i cink. Zbog različitih elektrokemijskih potencijala, kod kombinacija dvaju ili više metala dolazi do razvoja kontaktne korozije, štetne za broncu. Korozivne promjene mogu također biti uvjetovane velikim udjelom sumpora u jajetu ili utjecajem pH-vrijednosti jajeta koja se kreće u lužnatom području. Bitno je napomenuti da kod svih vrsta korozije dolazi do nagrizanja površine. Te promjene su ireverzibilne. Ovi faktori imaju u krajnjoj liniji i utjecaj na stvaranje zaštitnog sloja patine na bronci. Naime, bronca, prije svega zbog velikog udjela bakra u leguri, ima svojstvo stvaranja zaštitnog sloja plemenite patine koja se u početnom stadiju pokazuje u samom tamnjenju površinskog sloja, a kasnije prelazi u poznatu zelenkastu boju. Taj zaštitni sloj bi trebao biti homogen i ‘zatvoren’, što bi kemijski utjecaj jaja ometao“, rekla nam je restauratorica Ljubić Tobisch.

Napominje i da je nužno spomenike održavati čistima.

„Kemijski utjecaj naslaga prljavštine, ptičjeg izmeta, atmosferilija ili pak jaja kao u ovome slučaju  uvijek je različit i, što je najbitnije, nevidljiv ispod tih slojeva. Već iz tog razloga je bitno neželjene naslage redovito otklanjati jer mogu uzrokovati kemijske promjene i oštećenja u materijalu i na njegovoj površini. Kemijske promjene i kod metala razvoj korozije uvjetovani su a) sastavom materijala spomenika i b) sastavom neželjene naslage na površini“, kaže restauratorica Ljubić Tobisch.

Jaja – što starija to opasnija

Da su jaja mogla nanijeti štetu Tuđmanu smatra i Helena Otmačić Ćurković, izvanredna profesorica na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije pri Sveučilištu u Zagrebu.

„Teško mi je na temelju slika raditi neke analize, no načelno problem može nastati zbog toga što je patina, koja se nalazi na površini spomenika, porozna i zbog toga je upila nešto jaja. Sitne pore u patini je teško očistiti vodom, već vjerojatno treba poliranjem skinuti dio patine. Načelno je moguće, posebno ukoliko se radi o starim jajima, da sumporni spojevi iz jaja uzrokuju transformaciju patine u sulfide koji su crne boje. Da li se skidanje onečišćenog sloja patine i nanošenje novog sloja može napraviti na terenu ili je nužno spomenik vratiti u ljevaonicu treba provjeriti sa ljevaonicom u kojoj je patina izvorno nanesena“, rekla je Otmančić Ćurković Faktografu.

Pokušali smo to provjeriti s Ljevaonicom Ujević koja je za izradu spomenika od Grada Zagreba dobila višeod milijun i 300 tisuća kuna.

“Ja podržavam spomenik!”

„Ništa me ne zanima, ja podržavam spomenik“, rekao nam je muškarac koji se javio na kontakt broj Ljevaonice Ujević.

Nakon što smo pokušali objasniti da ne zovemo zbog podržavanja ili nepodržavanja spomenika, već se interesiramo o količini štete, ista osoba nam je tek poručila da se spomenik ne smije gađati jajima.

„Ma kakva jaja – ne smije se gađati jajima“, rečeno nam je iz Ljevaonice Ujević, nakon čega je naš sugovornik poklopio slušalicu i prestao se javljati.

S obzirom da u razgovoru s Ljevaonicom Ujević nismo uspjeli postaviti sva pitanja, kontaktirali smo ih i SMS porukom u kojoj smo zatražili informaciju o tome koliko će trajati popravak spomenika i koliko će koštati, ali i smatraju li da je do problema nakon gađanja jajima došlo i zbog loše postavljene patine.

Podsjetimo, kako je pokazao H-alter, sveukupni  trošak podizanja spomenika Franji Tuđmanu premašio je najavljivani iznos od 4 milijuna kuna. Ukupno je iznosio 5.800.076,60 bez PDV-a, odnosno 7.250.095,75 kuna s PDV-om. Najskuplji spomenik, od njih najmanje 83 koja su postavljena diljem Republike Hrvatske, tako bi uskoro mogao postati još skuplji. Koliko će cijena rasti ovisi, čini se, i o količini jaja koja će u budućnosti biti bačena na spomenik.


(Faktograf)

Situacija u Rusiji sve je gora, ali je i otpor sve veći

Pussy Riot u Zagrebu

Politički motivirana uhićenja i mučenja u zatvorima postala su svakodnevnica u Rusiji, ali raste i broj onih koji su se aktivirali u borbi protiv takvih kršenja ljudskih prava, poručile su članice i članovi aktivističko-umjetničkog kolektiva Pussy Riot uoči svjetske premijere performansa „Riot Days”, koji će se održati u sklopu Human Rights Film Festivala u ponedjeljak, 3. prosinca u Kinu Tuškanac.

Na konferenciji za medije u GONG-u kolektiv je predstavio glazbeno-kazališni performans, koji će u Zagrebu prvi i posljednji put biti izveden u miješanoj novoj i staroj postavi. „Riot Days“ je nastao na temelju knjige Mashe Alyokhine – jedne od članica koja je 2012. završila u zatvoru zbog punk molitve „Bogorodice, potjeraj Putina“, izvedene u katedrali u Moskvi.

„Moja knjiga je nešto između manifesta i bajke. Događa nam se da nakon izvedbe dođu ljudi iz publike i kažu da se i oni žele aktivirati, da i oni žele prosvjedovati i mislim da je time cilj knjige i ovog performansa ispunjen“, rekla je Alyokhina. Također, istaknule su članice Pussy Riota, sve je veći broj glazbenika i glazbenica koji se politički aktivirao i kojima su zbog političnosti njihovih pjesama zabranjene turneje po Rusiji, a neki su i uhićivani.

Ističući kako performans neprestano osvježavaju i prilagođavaju aktualnim zbivanjima, Alyokhina je rekla kako će zagrebačke dvije izvedbe u ponedjeljak (u 19.30 i 22.30) biti posvećene grupi mladih antifašista iz tzv. slučaja Network, koji su uhićeni zbog navodnih terorističkih namjera, a kojima suđenje za to što ljudskopravaške organizacije vide kao politički montirani proces, počinje u siječnju. „Naš je slučaj 2012. bio velika vijest, ali to se sada događa svakodnevno“, naglasila je Alyokhina  i dodala kako danas u Rusiji možeš biti uhićena zbog obične objave na društvenim mrežama.

Pussy Riot planiraju nastupe diljem Europske unije pa su se ovom prilikom osvrnule i na očekivanja koja imaju od EU-a. „Nadamo se da će europski političari i političarke shvatiti kako su ljudski životi važniji od poslovnih interesa, tj. ugovora o plinu i nafti. Ispod tih ugovora nalaze se ljudi koji umiru i koji trpe mučenje pa pozivamo svih da ih se sjete“, poručila je Alyokhina.

Organizatori dolaska Pussy Riot u Zagreb su: GONGKlub Močvara/ Udruženje za razvoj kulture “URK”, MAMA ZagrebSolidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnostKarte za drugu izvedbu performansa možete kupiti OVDJE. Prvi je nastup rasprodan.

Događaj sufinancira Europska unija u okviru programa Europa za građane.


(GONG)

Plenković bi gradio spomenik Gojku Šušku, moćniku kojeg je smrt spasila od procesuiranja za ratne zločine

Piše: Petar Vidov

U jeku najnovije runde HDZ-ovih unutarstranačkih obračuna, manifestiranih kroz najavljeni prosvjed u Vukovaru i “aferu SMS”, Andrej Plenković ponovo se upustio u historijski revizionizam. Hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a založio se za podizanje spomenika Gojku Šušku u Zagrebu.

“Želim s ovog mjesta pohvaliti i podržati inicijativu da se u Zagrebu izgradi spomenik ratnom ministru obrane, jer je i on svojim djelovanjem i svojim autoritetom i poštovanjem koje je imao od strane hrvatskih branitelja dao enorman doprinos hrvatskoj slobodi”, rekao je Plenković u govoru pred HDZ-ovom Zajednicom branitelja koja nosi Šuškovo ime. HDZ je Plenkovićev govor objavio na službenom YouTube kanalu.

Činjenice nikako ne idu u prilog ovakvim Plenkovićevim tvrdnjama. Najbolje to ilustrira prošlogodišnja pravomoćna haška presuda tzv. hercegbosanskoj šestorci, u kojoj je Šušak okarakteriziran kao dio udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno cijepanje Bosne i Hercegovine, odnosno pridruživanje tzv. Herceg-Bosne teritoriju Republike Hrvatske. Presuda jasno odražava činjenicu da je Šuška, isto kao i Franju Tuđmana, tek prerana smrt poštedjela kaznenog procesa za ratne zločine pred Haškim tribunalom.

Iz ustaške obitelji u ustašku emigraciju

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 1945. godine, u obitelji sklonoj ustaškom pokretu, što će odrediti njegovu kasniju političku karijeru. Šuškov otac i brat bili su pripadnici vojske ustaške NDH, a nestali su pred kraj Drugog svjetskog rata. Pretpostavlja se da su ubijeni tijekom partizanske akcije oslobađanja Zagreba.

Bježeći od služenja vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. napustio Jugoslaviju i skrasio se u Kanadi. S druge strane Atlantskog oceana postat će utjecajan član hrvatske emigrantske zajednice okupljene oko franjevačke misije u Norvalu, gdje se njegovao kult ličnosti ustaškog zločinca Vjekoslava “Maksa” Luburića, zapovjednika logora u Jasenovcu.

U Kanadi je Šušak krajem 80-ih upoznao i Franju Tuđmana, te ubrzo postao najvažniji suradnik prvog hrvatskog predsjednika. Među svojim emigrantskim vezama Šušak je prikupljao novac za HDZ. Bez tih sredstava HDZ-ova pobjeda na prvim višestranačkim izborima i Tuđmanov uspon na mjesto hrvatskog predsjednika vjerojatno ne bi bili mogući. Svojim doprinosom Šušak se i sam kasnije hvalio u intervjuu za The New York Times: “Bilo je to možda par milijuna dolara. Ali ovdje se činilo kao da su u pitanju bilijuni. Imali smo postere na sve strane”.

Pljačka stoljeća

Na Tuđmanov poziv Šušak se 1990. vratio u Hrvatsku. Čekalo ga je i radno mjesto. Najprije je postao ministar iseljeništva, zadužen za kontakte s hrvatskom emigracijom i daljnje prikupljanje financijske pomoći. Godine 1991. imenovan je za ministra obrane, a među njegovim dužnostima bila je i nabavka oružja za obranu hrvatskog teritorija.

Pod krinkom naoružavanja Hrvatske tih je godina, kako je kasnije svjedočila bivša zaposlenica Ministarstva financija i Privredne banke Zagreb Terezija Barbarić, izvedena “pljačka stoljeća”. Barbarić tvrdi da je iz Hrvatske izvučeno više od 500 milijuna dolara. “Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla”, ispričala je Barbarić 2006. godine u intervjuu za Nacional. Nije se radilo samo o novcu koji je prikupljen u inozemstvu, već i o zaradi od prodaje društvenih stanova.

Šuškovu ulogu u sumnjivim poslovima s oružjem opisali su i slovenski novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc u publicističkoj trilogiji “U ime države”. Među detaljima koje Zgaga i Šurc bilježe u svojim knjigama je i naoružavanje tzv. Herceg-Bosne pod Šuškovom paskom. U susjednoj državi navodno je završio i dio oružja izvorno namijenjenog obrani Vukovara. Životi stanovnika istočne Slavonije Šušku su, i prema svjedočenju prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bili manje važni od želje da hrvatskom teritoriju nasilno prikrpa svoju rodnu Hercegovinu.

Provociranje rata

U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” Boljkovac piše da su hrvatski dužnosnici u Slavoniji početkom 1991. godine provocirali oružani obračun s lokalnim Srbima. U jednoj takvoj provokaciji je, piše Boljkovac, Šušak i osobno sudjelovao.

“Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji će nekoliko mjeseci poslije biti ubijen u atentatu, osobno mi je pričao kako su jedne večeri došli po njega moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević s Branimirom Glavašem i Gojkom Šuškom. […] Poveli su ga sa sobom policijskim vozilom, u kojemu je još bio i njihov vozač. Kirov je zadatak bio pokazati im najpogodniji put prema Borovu Selu, koje je na tom području bilo i najveće srpsko naselje. […] Kad su se u noćnim satima poljskim putem približili prvim kućama na nekoliko stotina metara, spomenuta je trojka iz prtljažnika izvukla ambruste. Kir nije krio golemo iznenađenje onim što vidi, napominjući da će to izazvati krvava razračunavanja, no brzo je ušutkan. Jedan je ambrust udario u zid neke napuštene kuće, drugi je eksplodirao na krumpirištu, a treći se nije aktivirao”, zapisao je Boljkovac, uz napomenu da je sve to u televizijskom serijalu “Smrt Jugoslavije” prepričala i Jadranka Reihl-Kir, udovica osječkog mirotvorca. Vice Vukojević kasnije je zbog ove optužbe tužio Boljkovca za klevetu i pravomoćno izgubio na sudu (Novi list).

Opisani događaj Boljkovac smješta u drugu polovicu ožujka 1991. godine. Mjesec i pol dana kasnije u Borovu Selu dogodit će se pokolj 12 hrvatskih policajaca, nakon čega rat u Slavoniji više nije bilo moguće izbjeći.

Posljedice zločinačkog pothvata

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. godine, u Grudama je utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, paradržavna tvorevina koja je sve do svog raspuštanja bila pod direktnom kontrolom Gojka Šuška. Ponajbolja hrvatska istraživačka novinarka Jasna Babić u svojim je knjigama “Zagrebačka mafija” i “Urota Blaškić” detaljno opisala posljedice “hrvatske državne politike” prema Bosni i Hercegovini. Šuškov patronat nad tzv. Herceg-Bosnom rezultirao je nizom krvavih ratnih zločina kojima se Haški sud bavio sve do lanjske presude “šestorci”, a kasniji pokušaji prikrivanja prave prirode Tuđmanove i Šuškove politike u BiH izrodili su paraobavještajno i mafijaško podzemlje čiji utjecaj na javni život Hrvatske još uvijek ne jenjava.

To su samo neke od činjenica koje bi premijer Plenković trebao imati na umu ako odluči još jednom razmotriti je li “enorman doprinos” ratnog ministra obrane doista bio takav da je Šušak zaslužio spomenik u glavnom gradu.

(Faktograf)

Hrvatske žene – izgubljene u prostoru i vremenu?

Piše: Matea Šimić

Udruga Kulturtreger pokrenula je početkom svibnja peticiju ‘Park književnicama!’ kojom želi potaknuti Grad Zagreb da “ispravi diskriminaciju i nepravdu prema zaslužnim i znamenitim ženama koje su ostavile traga na književni i kulturni život” glavnoga grada i nazove park u Martićevoj ulici imenom književnice. Continue reading “Hrvatske žene – izgubljene u prostoru i vremenu?”

Ante Pavić: Zagreb daje milijune za održavanje Bandićeve strasti

Strast gradonačelnika Zagreba Milana Bandića za fontanama nadaleko je poznata. Stoga ne čudi što mu je toliko stalo da te raskošne građevine kroz koje protječe voda na točno 50 lokacija u Gradu Zagrebu budu uređene i funkcionalne pa je Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo potpisalo okvirni sporazum o javnoj nabavi s čak tri ponuđača za održavanje i popravak fontana sljedeće četiri godine (Narodne novine). Continue reading “Ante Pavić: Zagreb daje milijune za održavanje Bandićeve strasti”

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić


Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

O jednoj nezapaženoj godišnjici

Dobar je običaj podsjećanje na važne godišnjice, tzv. jubileje. To su prigodne aktivnosti, ali i kao takve mogu koristiti kulturi pamćenja, pomoći pri vrednovanju ili prevrednovanju recentnog djela pojedinca ili institucije, a također i onih iz bliže ili dalje prošlosti. Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.). Ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu.

Ivan Lovrenović jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH. Njegov put pisanja i govorenja dug je više od četiri decenije. Traje i dalje Lovrenovićev hod kroz labirinte bosanske kulturne i političke povijesti. Osim književnosti, područje njegovog zanimanja i tematika njegovih tekstova pokrivaju jako širok dijapazon pitanja vezanih za umjetnost, kulturu i politiku u Bosni i Hercegovini. Kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana. Zato se za Lovrenovića s pravom može reći da je mislilac Bosne.

U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identiteta i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosanskohercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.

Lovrenović je posebno fasciniran kulturnom poviješću Bosne i nesumnjivo je veliki znalac na tom području. Njegovo zanimanje za ovu oblast rezultiralo je zanimljivim i vrlo važnim kulturno-historijskim studijama, medju kojima posebno treba izdvojiti dvije: Unutarnja zemlja iBosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.

Biti umjetnik, intelektualac, kritičar, mislilac – biti sve to i još biti neovisan od političkih i ideoloških “istina” i mitologija – za pojedinca je pretežak zadatak. Biti sve to u dvije posljednje decenije bivše Jugoslavije i dvije decenije države Bosne i Hercegovine veliki je izazov. To je vrijeme opasnih vrenja i velikih promjena. U takvim vremenima nije lako prepoznati objektivnu istinu, a zna biti opasno i samo traganje za njom. U tim decenijama dešava se opća politizacija svih društvenih segmenata. Ta je politizacija zasnovana na nacionalnim i jos češće nacionalističkim “istinama”.

Tek kada se posmatra i razumijeva u tom političko-povijesnom kontekstu, samo tada i tako mogu se sagledati značenja i značaj Lovrenovićevog javnog djelovanja. Kontekst je to u kojem postoje najmanje tri različite istine o istom pitanju. To je vrijeme u kojemu pojave i događaji bivaju mjereni sa tri različita moralna i tri različita normativna kriterija. Javni angažman pojedinaca i institucija strogo je na liniji jedne od triju istina, što ujedno znači suprotstavljenost ostalim dvjema istinama. Lovrenović je skeptičan i razložno kritičan prema svakoj od tih istina. Ipak je, kad se sve ukupno sagleda, najkritičniji i najskeptičniji prema jednoj od njih – prema onoj koju artikulira hrvatski politički milje.

Ako se cjelovito i analitički pristupi Lovrenovićevom djelu može se zaključiti da su pojava i rast nacionalizama jedna od frekventnijih tema njegovog pisanja. Posmatrajući periodično, moglo bi se reći kako je Lovrenović prije rata najviše kritizirao srpski nacionalizam i njegove unitarističke koncepcije i hegemonističke karakteristike. Neposredno prije rata, u toku i u godinama nakon rata vrlo je oštar kritičar svehrvatskog nacionalizma koji dolazi iz Zagreba i koji ima presudan utjecaj na veći dio hrvatske političke i intelektualne elite u BiH.

Njegovo kritičko-analitičko pero zadnjih je godina vidljivo više nego ranije usmjereno prema raznim manifestacijama bošnjackog nacionalizma. Sve to nikako ne znači da on u određenim razdobljima samo i isključivo kritizira jedan od spomenutih nacionalizama. Naprotiv, u svim tim fazama Lovrenović nije ostajao dužan nijednom od njih. Može se zaključiti da Lovrenović u određenom trenutku sa najviše pažnje i kritičke energije analizira onaj nacionalizam koji u tom datom momentu smatra najopasnijim, najofanzivnijim ili po mogućim posljedicama najštetnijim.

Lovrenović je vrlo kritičan prema konceptu svehrvatstva, konceptu koji o Hrvatima govori kao o homogenom, monolitnom nacionalnom fenomenu unutar kojeg ne smije biti nikakvih razlika. Prema Lovrenoviću, ukupan hrvatski identitet nije monolitan, on je zapravo izrazito hibridan i u sebi sadrži najmanje tri diferencirana kulturno-civilizacijska kruga: srednjoevropsko-panonski, mediteransko-romanski, balkansko-orijentalni.

U svom eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji Lovrenović iznosi zanimljivu ideju. On svaki od ova tri kulturno-civilizacijska kruga objasnjava i kroz djelo triju književnih velikana: Krleže, Ujevića i Andrića. Svaki od njih simbolizira jedan od spomenuta tri kulturno-civilizacijska kruga. Tako srednjoevropsko-panonski krug simbolizira Miroslav Krleža, mediteransko-romanski Tin Ujević, a balkansko-orijentalni Ivo Andrić. Međutim, svehrvatska nacionalna ideologija odbacuje koncept hibridnosti hrvatske kulture, insistirajući na modelu monocentričnosti i monolitnosti. Lovrenović insistira na dvije važne kulturološke karakteristike hrvatskoga ideniteta: ukupan hrvatski identitet izrazito je pluralan; identitet bh. Hrvata neodvojiv je od ukupnoga bosanskohercegovačkog konteksta.

Nacionalna ideologija i panetnički koncepti još od kraja 19. stoljeća uvijek su imali manjak razumijevanja za spomenute dvije kulturološke karakteristike. Neodvojiv dio identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata svakako je i njihovo balkansko-orijentalno naslijeđe. Koncept svehrvatstva ne uvažava specifičnost i kompleksnost identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.

Jedna od važnih tema Lovrenovićevog pisanja su i kritičko-književne studije o Andrićevom djelu u kojima je autor razobličavao razna ideologizirana čitanja Andrića, prije svega njegovih književnih tekstova. Andrićeva je književnost izrazito polifona i u tom smislu “zahvalna” za različita tumačenja. To daje dosta prostora i materijala književnoj i svakoj drugoj teoriji da se njegovo djelo proučava iz različitih aspekata. Međutim, to također daje prostora i materijala raznim politikantskim ideologijama da instrumentaliziraju i zloupotrijebe književni tekst za svoje ideoloske interese. Lovrenović u svojim tekstovima ukazuje na tri takva ideologizirana pristupa Andriću i njegovom djelu: srpskom, bošnjačkom i hrvatskom.

Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešče je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920. godine, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju.

Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrzca i islamomrzca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Preko Andrićevog djela se, zapravo, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema Ivanu Lovrenoviću, jedan od ključnih problema u tom smislu je “pitanje historijskog i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne”. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba.

Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čeznja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.” (Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji) Ovakvim čitanjima ne nanosi se šteta Andrićevom djelu, nego kulturama koje ga na taj način čitaju.

Hrvatsko malograđansko nacionalističko čitanje Andrića svodi se na osudu Andrićevog navodnog konvertitstva i bijega u srpsku književnost i kulturu. Takvim krugovima najdraži je zaborav Andrića, što zadnjih decenija dobrim dijelom i jeste na djelu.

Bez obzira o kojoj oblasti piše, sve što je Lovrenović napisao napisano je takvim stilom i jezikom da se može svrstati i u njegov književni opus. Široki spektar tema i područja kojima se Ivan Lovrenović kao angažirani javni intelektualac bavi uzima dio prostora koji bi bio posvećen književnom stvaralaštvu. Može se pretpostaviti da bi bez tako širokog i intenzivnog Lovrenovićevog djelovanja književnost bila bogatija za neke nenapisane romane, poeziju i druge književne forme.

Lovrenović književnik osebujan je i relevantan autor. Kao i u svom ukupnom javnom intelektualnom djelovanju tako isto i u svom književnom opusu Lovrenović opservira i promišlja bosansku političku i kulturnu povijest. On se i u svojoj književnosti prepoznaje kao zainteresiran i zabrinut mislilac za stanje i sudbinu Bosne. Njegovi književni likovi, i fikcionalni i stvarni, u potpunosti su dio bosanskog miljea iz odgovarajućeg vremena. Na uvjerljiv način i po uzusima književne estetike Lovrenovićevi likovi svojom snažnom osjećajnošću i mentalitetom uvjerljivo slikaju Bosnu svoga vremena.

Umjetnika i njegovu umjetnost najbolje se može upoznati preko preko njegovog ukupnog djela ili preko nekih od njegovih pojedinačnih djela. Tako i Ivana Lovrenovića kao književnika možemo upoznati preko jedne ili više njegovih knjiga, kao što su na primjer Obašašća i basanja, Putovanja Ivana Frane Jukića, Liber memorabilium, Sedam dana po Bosni…

Lovrenovićev književni rad i značaj može se sagledavati i kroz njegov uredničko-izdavački opus. I taj dio Lovrenovićevog rada slobodno se može okarakterizirati kao impresivan kulturni poduhvat. Tek kada bude sistematizirana bibliografija njegovih uredničkih izdanja biće vidljiv zaista veliki rezultat tog vida Lovrenovićevog rada.

Brojne su knjige i edicije koje su objavljene sa njegovim uredničkim potpisom, i mnoga od tih izdanja povezana su sa kulturom i kulturnom poviješću Bosne i Hercegovine. Lovrenović je kao glavni urednik Svjetlosti iz Sarajeva bio jedan od najzaslužnijih što je ta izdavačka kuća postala jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih i bosanskohercegovačkih brandova u bivšoj Jugoslaviji. Pod njegovom uredništvom objavljena su brojna važna djela svjetske i domaće književnosti. Tom obliku Lovrenovićevoga rada svakako treba dodati i njegov urednički i novinarski rad u više časopisa i novina.

Njegova autorska i urednička suradnja u sarajevskom Odjeku, Danima, Forumu Bosnae, zagrebačkom Danasu, Tjedniku, Erasmusu, splitskom Feral Tribuneu i dr. bitno je obilježila ta izdanja. I na stranicama tih izdanja Lovrenović je pisao o kulturi, kulturnom naslijeđu, o političkim i društvenim zbivanjima i kretanjima u Bosni i Hercegovini.

Autori koji svojim djelom i javno iznošenim stavovima ne povlađuju nadmoćnim strujama u kulturi, umjetnosti i politici bivaju osporavani i proizvoljno sumnjičeni za koješta. S tim u vezi, treba reći da takav intelektualni angažman doprinosi uspostavi i čuvanju standarda kvaliteta i etičkih kriterija.

U svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao. Isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan.

Sedamdeset godina života i više od čedrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.

Neven Šimić

Uz 70. rođendan Ivana Lovrenovića

Prvi put objavljeno 23. 4. 2013. u tjedniku BH Dani.

Također dostupno na stranici Ivana Lovrenovića: