Vic nas je spašavao: humor u vrijeme Staljina

Piše: Jonathan Waterlow

Staljinizam. Riječ koja izaziva desetke asocijacija, ali smijeh obično nije jedna od njih. Staljinizam je danas sinonim za brutalnu i sveobuhvatnu državnu kontrolu koja nije ostavila mjesta za smijeh ili bilo kakav oblik neslaganja. Ipak, bezbroj dnevnika, memoara ili čak državnih arhiva otkriva da su ljudi pričali viceve o često strašnim životima koje su bili prisiljeni živjeti u sjeni gulaga.

Do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća sovjetske su političke šale postale toliko popularne da ih je čak i američki predsjednik Ronald Reagan volio skupljati i prepričavati. Međutim, zašto bi pedeset godina ranije, pod Staljinovom paranoičnom i brutalnom vladavinom, obični sovjetski ljudi dijelili šale koje ismijavaju njihove vođe i sovjetski sustav, rizikujući da im NKVD (državna sigurnost) provali u stan i otrgne ih od njihovih obitelji, da  se možda nikad više ne vrate?

Danas znamo da su se okupljali ne samo oko kuhinjskog stola, nego čak i u tramvajima, okruženi strancima i – možda najhrabrije od svega – u tvornicama gdje su neprestano opominjani da pokažu apsolutnu predanost sovjetskoj stvari. Na svim ovim mjestima obični ljudi pričali su viceve koji su omalovažavli režim, pa čak i samog Staljina.

Boris Orman, radnik u pekari, daje tipičan primjer. Sredinom 1937., u punome jeku Staljinovih čistki, Orman je s kolegom podijelio sljedeću anegdotu za vrijeme pauze na poslu:

Staljin je otišao plivati, ali počeo se utapati. Seljak koji je prolazio uskočio je i izvukao ga na obalu. Staljin je upitao seljaka što bi želio kao nagradu. Shvativši koga je spasio, seljak povika: “Ništa! Samo molim te ne govori nikome da sam te ja spasio!”

Takav vic lako bi vas mogao – a u Ormanovom slučaju i jeste – poslati na desetogodišnju robiju u logor za prisilni rad gdje su zatvorenici rutinski radili do smrti. Paradoksalno, represivnost režima samo je pojačavala poriv da se pričaju i dijele vicevi koji su pomagali ublažavati napetosti u suočavanju s oštrom, ali nepromjenjivom stvarnošću. Kako se kasnije sjećao sovjetski vođa Mihail Gorbačov, čak i u najgorim vremenima “vic nas je spašavao.”

Pa ipak, usprkos drakonskim kaznama, odnos režima spram humora bio je složeniji nego što to obično pretpostavljamo na osnovu legendarnih pripovijesti koje smo odavno internalizirali – iz romana Tisuću devetsto osamdeset četvrta Georgea Orwella (1949) i memoara Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulag (1973 ).

Boljševici su zasigurno bili sumnjičavi prema političkom humoru jer su ga i sami upotrijebili kao ‘oštro oružje’ u revolucionarnoj borbi za podrivanje ruskog carskog režima, prije nego su na dramatičan način preuzeli vlast 1917. Nakon što je učvrstilo svoj položaj, sovjetsko vodstvo oprezno je odlučilo da humor treba koristiti samo za legitimiranje novog režima. Satirični časopisi poput Krokodila napadali su neprijatelje režima u zemlji i inozemstvu. Humor se smatrao korisnim i prihvatljivim samo ako je služio ciljevima revolucije. Kao što je pojasnio delegat na Kongresu sovjetskih pisaca iz 1934.: zadatak sovjetske komedije je “ubijanje smijehom” neprijatelja i “ispravljanje smijehom” onih koji su odani režimu.

Iako su mnogi sovjetski građani bez sumnje pronašli komično olakšanje u ovim publikacijama koje je odobrila država, humor se nikada ne može u potpunosti kontrolirati odozgo. U društvu prijatelja, možda podmazano s malo votke, često je bilo gotovo nemoguće odoljeti otići nekoliko koraka dalje i ismijavati nemoguća očekivanja u proizvodnji, sveprisutnu korupciju i ogromne suprotnosti između blistavih obećanja režima te sive i često očajne stvarnosti s kojom se svakodnevno susreću obični ljudi.

Uzmimo za primjer morbidni humor Mihaila Fedotova, agenta za nabavu iz Voronješke regije, koji je podijelio vic koja ismijava istinske troškove Staljinovog beskompromisnog pristupa industrijalizaciji:

Seljak u Moskvi posjećuje boljševičkog vođu Kalinina kako bi ga pitao zašto je tempo modernizacije tako nemilosrdan. Kalinin ga odvede do prozora i pokaže tramvaj koji prolazi: „Vidite, ako u ovom trenutku imamo desetak tramvaja, nakon pet godina imat ćemo stotine“. Seljak se vraća na svoje kolektivno gospodarstvo i dok se okupljaju njegovi drugovi, radoznali čuti što je naučio, traži inspiraciju oko sebe i pokazuje prema obližnjem groblju, izjavljujući: „Vidite onih desetak grobova? Nakon pet godina, bit će ih tisuće!“

Takva šala mogla je ublažiti opresivne strahove čineći ih nakratko smiješnima, pomažući ljudima da podijele ogroman teret života koji žive, kako je to opisao još jedan vic, “milošću NKVD-a”. No, čak i ako je pomagao ljudima da se snađu, pričanje anegdota postajalo je sve opasnije jer je režim postao sve paranoičniji tijekom 1930-ih. Uz prijetnju rata u Europi, u SSSR-u su vladali strahovi od zavjera i industrijskih sabotaža.

Kao rezultat, svaka šala koja je kritizirala sovjetski politički poredak brzo je postajala izdajnička. Od sredine 1930-ih pa nadalje režim je na politički humor gledao kao na toksični virus koji može širiti otrov kroz ‘državne arterije’. Prema direktivi objavljenoj u ožujku 1935., pričanje političkih viceva od toga momenta smatra se opasnim poput odavanja državnih tajni – u stvari toliko opasnim i zaraznim da ih čak ni sudski dokumenti nisu citirali. Samo najvjerniji aparatčici mogli su doznati sadržaj tih misaonih zločina. Oni koji su uhvaćeni u pričanju političkih viceva ponekad su procesuirani a da njihove riječi nikada nisu uvrštene u službeni zapisnik suđenja.

Obični ljudi imali su male šanse držati korak s paranojom režima. 1932. godine, kada je to bilo više rizično nego opasno, željeznički radnik Pavel Gadalov mogao je podijeliti jednostavnu šalu o tome da su fašizam i komunizam slični, kao ‘dva graška u mahuni’, a da se nisu suočili s ozbiljnim posljedicama. Pet godina kasnije, ista je šala interpretirana kao znak skrivenog neprijatelja. Gadalov je osuđen na sedam godina prisilnog rada.

Ta vrsta retroaktivne pravde može nam zvučati poznato, danas kada je beskompromisna želja da se svijet učini boljim u stanju pretvoriti besmisleni tweet od prije 10 godina u profesionalnu i društvenu smrtnu kaznu. Ovo je daleko od strahota Gulaga, ali temeljni princip jezivo je sličan.

Međutim, kao i mnogi od nas danas, sovjetski su vođe krivo shvatili što je humor i što on zapravo čini ljudima. Ispričati vic o nečemu nije isto što i osuditi ili podržati tu stvar. Češće, pričanje šala možda naprosto pomaže ljudima da ukažu i suoče se s teškim i zastrašujućim situacijama, dopuštajući im da se ne osjećaju glupo, nemoćno ili izolirano. Zapravo, ono što staljinistički režim nije shvatio je da pričanje viceva može privremeno ublažiti stres svakodnevnog života, što je često sovjetskim građanima pomagalo da rade upravo ono što režim očekuje od njih – da ostanu mirni i nastave po starom.

Kad pričamo viceve, često samo testiramo mišljenja ili ideje za koje nismo sigurni. Vicevi znaju biti nestašni i mogu istraživati, čak i dok plešu preko granice službene prihvatljivosti. Velika većina šaljivdžija uhićenih tridesetih godina prošlog stoljeća činila se zaista zbunjenim da ih se naziva neprijateljima države zbog ‘zločina’ humora. U mnogim su slučajevima ljudi dijelili šale koje kritiziraju stresne i često nerazumljive okolnosti samo zato da bi se podsjetili da su u stanju uočiti surovu stvarnost kroz veo zvanične propagande. U svijetu zagušujuće prilagodbe okolnostima i beskrajnih lažnih vijesti, čak i jednostavne satirične doskočice mogle su poslužiti kao duboka osobna potvrda – „šalim se, dakle postojim.“

Smijemo se u najmračnijim vremenima, ne zato što bi to moglo promijeniti naše okolnosti nego zato što smijeh uvijek može promijeniti kako se osjećamo u odnosu na okolnosti. Šale nikada ne znače samo jedno, a malo poznata priča o političkom humoru za vrijeme Staljinove strahovlade daleko je nijansiranija od jednostavne borbe između represije i otpora.


(The Conversation)

Foto: Sovfoto/Getty

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s