Budžetski zov i proračunski eros

Piše: Neven Šimić

Ima jedna korisna pouka sa Zapada koja kaže: ljudi koji kontinuirano javno ističu svoju humanost i dobročinstvo, počesto nisu ni dobri ni humani. Nisu, dakle, onakvi kakvim se vole samoreklamirati. U rjeđim slučajevima radi se o klasičnim moralnim idiotima koji su humani iz posve pragmatičnih razloga, zarad vlastite promocije ili neke druge koristi. Drugim riječima, javno obznanjivanje i reklamiranje vlastite humanosti i empatičnosti uvijek treba uzeti s dozom sumnje. Posebno kod onih u kojih je uočeno da se njihova javno samoiskazana moralnost kosi s onim što rade u praksi. Uvijek prije masovnog oduševljenja nekim javnim činom treba propitati koja je pozadina tog humanog (ili“humanog”) djelovanja.

Nema nikakvog razloga da se na taj način ne propitaju i motivi Martine Mlinarević-Sopte, spisateljice, blogerice i odnedavno ambasadorice BiH u Pragu, koja je prethodnih dana došla u žižu javnosti objavom da će dio svog mjesečnog prihoda (100 KM) odvajati za Memorijalni centar u Srebrenici. Na prvu, sjajna vijest i hvale vrijedna humana gesta. Na drugu, nelagodna sumnja da tu nešto nije u redu. Na treću, nekako je dojam da je mogla biti i malo galantnija ako već prima ambasadorsku platu od nekoliko hiljada eura (plus naknade, dnevnice, regres i drugi benefiti za ambasadore propisani pravilnikom). Nije baš da se isprsila sa ovih 100 KM. Sto maraka je sitniš u džepu i za nižerazrednog državnog službenika u Kantonu Sarajevo. Doduše, rekla je i da će donirati još dvije ustanove (nije ih navela) pa se može pretpostaviti da će ukupna donacija biti nešto izdašnija.Na četvrtu, koliko je donatora koji, bez spektakla i javne pompe, rade dobra djela. Plus ne dobijaju radna mjesta na sumnjiv način.

Humana gesta ili vrhunski cinizam?

Haj’mo za početak pretpostaviti da je Mlinarevićkina donacija za Srebrenicu iskren ljudski čin. No to neće izbrisati činjenicu da rečeni iznos izdvaja od masnog mjesečnog prihoda do kojeg je došla – hajmo za početak to tako reći – na kontroverzan način. Ovdje je, dakle, važno pitanje: zaslužuje li Mlinarevićka ambasadorsku platu koju prima? Istu onu platu od koje odvaja novac za Srebrenicu. Ustanovimo li da je ne zaslužuje, je li to onda prljav novac? Ako je vjerovati državnim propisima, koje su donijeli Ministarstvo vanjskih poslova i Predsjedništvo BiH, ona je za mjesto ambasadorice nekvalificirana. Svako, makar i površno upoznat s ovim slučajem i konkursnim procedurama, zna da je Mlinarevićka rečene procedure zaobišla u širokom luku. Naime, pravilnik jasno kaže da je za posao ambasadorice potrebna visokoškolska diploma koju ona nema.

Doduše, nekad je diplomu imala (javno tvrdila da je profesorica engleskog i hrvatskog), ali se kasnije ispostavilo da baš i ne govori istinu (je li grubo ovdje istaknuti da je javno lagala). Riječju, nije bila kvalificirana da dobije posao ambasadorice. No posao je u konačnici dobila. Skandal koji bi u svakoj uređenijoj zemlji rezultirao poništenjem imenovanja i ostavkama odgovornih. Ali ne i u Bosni i Hercegovini. Gospođi Mlinarević u pohodu na budžetska sredstva nije odmogla ni činjenica da nema ni dana diplomatskog iskustva. Nekvalificirana i bez radnog iskustva posao je na koncu dobila. Stoga je posve korektno pitati: je li njenih 100 KM za Srebrenicu iskren ljudski čin? Ili je pokušaj da opere vlastitu savjest jer smatra da nije pošteno došla do unosnog mjesečnog prihoda od kojeg izdvaja za rečenu donaciju?

Nastavimo sa ugodnim i manje ugodnim pitanjima: je li Mlinarevićka velika humanistica i filantrop kojoj je stalo do općeg dobra? Ili je namazana manipulatorica koja će koristiti i ljudsku tragediju zarad vlastite promocije i koristi? Da li je ona dokaz da divne osobe pune iskrene ljudske topline hodaju ovim prostorima? Ili je Mlinarevićka dokaz da su pohlepni prevaranti i manipulatori bez skrupula isplivali na društvenu površinu? Je li ona neumorni borac za društvenu pravdu i tzv. malog čovjeka? Ili je otjelovljenje ovdašnjeg demagoga koji te uz toplu riječ i blag osmijeh sofisticirano pljačka i kontinuirano pravi naivnom budalom? Je li ona dokaz da se u BiH i na Balkanu može bolje i poštenije? Ili je samo slika i prilika prosječnog uhljeba u moralno i politički devastiranim balkanskim društvima?

Jedno se ipak može konstatirati: kada odvaja od plate koju je dobila preko reda – ergo, nije zaslužila – i od toga pravi javni spektakl i humanu gestu, onda to jeste vrhunski cinizam. Koliko je tu humanosti, koliko pranja vlastite savjesti, koliko hladne proračunatosti, najbolje zna sama Mlinarevićka. Na nama ostalima je da nagađamo ili pretpostavljamo.

Ljudi imaju pravo voljeti Martinu Mlinarević zbog ovoga ili onoga. S druge strane, ljudi koji nemaju problem sa činjenicom da je uvažena Martina bezočno kršila propise kako bi se dobro uhljebila, slika su i prilika društva u kojem žive. Oni koji to ignoriraju i stavljaju Soptu na pijedestal poštenja, zaslužuju da žive upravo u takvom društvu – u društvu gdje preko veze dolaziš do posla, društvu gdje korupcija i partijska podobnost idilično koegzistiraju, društvu koje tjera mlade u beznađe ili bijeli svijet. Tvrdnja da se ona izdigla iznad balkanskog primitivizma samo je vrhunac ovdašnje ignorancije i licemjerne gluposti. To je ista ona domaća licemjernost koja se snebiva baš nad korupcijom, ali nekako je i korupcija manje korupcija kad je naši prakticiraju.

Stereotipi, licemjerje i budžetski patriotizam

Smiješno je, pomalo i karikaturalno, Mlinarevićku napadati iz pozicije HDZ-ovske etnovizure (izdala svoj narod) ili je braniti i adorizirati iz pozicije prosječnog DF-ovskog militanta (ima i njih poštenih). Ona je samo pragmatična. Pragmatizam, zna to svaki srednjoškolac (vidi vraga!), nema puno veze sa principijelnošću. Ali može imati veze sa stereotipima. Pa tako slučaj Sopta može a i ne mora ojačati već podobro ukorijenjen stereotip o Hercegovcima kao zadrtim nacošima i beskrupuloznim borcima za vlastitu korist. Paradoksalno, oni koji sladostrasno multipliciraju taj stereotip prigrlit će Martinu kao svoju heroinu. Ima i njih dobrih, poznati je manifest te vrste multi-kulti otvorenosti. S druge strane, paradoks većine njenih zajapurenih kritičara je taj da ne bi ni slova izustili da je Martinu sa srednjoškolskom diplomom u diplomaciju poslao prvi u Hrvata. I u ovom bi slučaju korupcija bila manje korupcija jer je naši prakticiraju. Tako da je njihovo zgražavanje otprilike kao i Soptino javno djelovanje – jeftino i licemjerno.

Nije ovdje mnogo važno što je svoje profesionalno napredovanje ovjerila paktom sa jednom štetočinskom politikom. Lov na budžetska sredstva podrazumijeva neprincipijelnost i snishodljivost spram političkih mešetara. Nije toliko važno ni razumijeva li Mlinarevićka koncept korisnog idiota (a useful idiot) preuzet iz anglosaksonskog i komunističkog političkog žargona. Pozamašan mjesečni prihod sigurno će eutanizirati njen eventualni kritički refleks pa joj neće biti previše bitno što je jedan od tri bh. etnonacionalizma koristi upravo na taj način.

Mlinarevićka je nekad provincijski hrvatovala na portalu Poskok, da bi poslije pragmatično odabrala da bude bh. patriot po provincijskim mjerilima svog sadašnjeg političkog pokrovitelja. Ali ta vrsta konvertitstva posve je uobičajena u ovdašnjoj političkoj praksi. Zov budžeta kod mnogih je probudio snažne nacional-patriotske osjećaje. Flertovanje sa budžetom poseban je vid romantike i zavođenja na slavenskom jugu. Prečesto je ovdje patriotizam in a relationship sa budžetskim izvorima da bi taj proračunski eros ikoga ozbiljnije iznenadio.

Mlinarevićku ne treba demonizirati zato što pragmatično koketira sa etnonacionalizmom (nekad ranije hrvatskim, danas bošnjačkim) radi uhljebljenja. Jeste pomalo mizerno, ali je istovremeno odveć klišeizirano da kod mnogih i ne pobuđuje neku konkretniju emociju, tek tupo posmatranje. Ne treba je demonizirati ni zato što prečicom i bez potrebnih kvalifikacija gradi profesionalnu karijeru. Ona je tek jedna u moru onih koji su se na taj način snašli. Ne treba je uopće demonizirati. Jer demoniziranje je udar na osobu, a ne kritika njenih postupaka. Demoniziranje je lov na vještice. Lov na vještice i argumentirana društvena kritika različite su kategorije koje ne obitavaju pod istim analitičkim i etičkim krovom. No tu vrstu nedosljednosti i licemjerja treba javno raskrinkati, oštro kritizirati, satirički ismijavati. Tim više ako osoba kod koje su nedosljednost i licemjerje uočeni i dalje insistira na korektnosti i čistoći svojih postupaka, a vidljivo je iz stratosfere da ti postupci nit su čisti nit su društveno benigni.

Uhljebi i hiperprodukcija emocija

Mlinarevićka se svojevremeno zgražavala i oštrim literarno-fejzbučkim tonom pisala kako radna mjesta dobijaju podobni namjesto kvalificirani i obrazovani. Uhljebi su baš neka gadna sorta ljudi, ako joj je vjerovati. Ili njenim riječima: Pa jebem li vam obraz kojeg nemate i uhljebljenu familiju na državnom budžetu koju imate! Pa nastavlja: mlađariju ste natjerali (…) da odu tamo negdje daleko i ostanu. Da ostanu. Čujete li me bolan? I onda emocionalistički finale: Pratila vas suza svakog onog roditelja što je od svoje mizerne plaće godinama odvajao za fakultet svog djeteta. Da stvar zvuči efektno i odrešito uvijek je tu neka od formi popularnog glagola jebati, na koji se nadovezuju Čujete li me bolan? jalijaški frazemi i slične infantilne doskočice s jakim emocionalističkim frekvencijama. Elem, reče sve to i – postade uhljeb! Postade upravo ono što je nekada tako vatreno kritizirala. Jedno joj ipak valja priznati: hiperprodukciju emocija umije dobro kapitalizirati.

Koliko je aktualna ambasadorica vična diplomatskoj komunikaciji, pokazuje i njena reakcija na saopćenje studenata politologije iz Sarajeva, Banjaluke i Mostara koji su se drznuli i argumentirano pojasnili da je njeno imenovanje za ambasadoricu sa srednjom stručnom spremom skandalozno kršenje pravnih propisa i procedura, dodavši još da se to dešava u trenutku kada visokoobrazovani kadrovi naše zemlje zbog nemogućnosti zapošljavanja napuštaju zemlju odnoseći teško steknuta znanja. Mlinarevićka je manirom napad je najbolja odbrana odbacila saopćenje studenata, pitajući ih zašto ih nema na ulici oko bilo čega (skoro da ih pita: gdje ste bili ’91.), pokazujući da je dobro ovladala ovdašnjim demagoškim tehnikama. Ujedno je pokazala i zavidnu diplomatsku vještinu u komunikaciji sa jednom društvenom skupinom. Diplomatska sofisticiranost taman na razini njenog sadašnjeg političkog pokrovitelja.

U tom smislu ne treba je zavaravati njena trenutna popularnost, jer to apsolutno ništa ne znači. Njen sadašnji politički mecena bio je puno popularniji nego ona sada, ali je u konačnici prepoznat kao velika politička štetočina. Tako da je popularnost vrlo krhka i relativna populistička kategorija. Martinino je pravo da pravi paktove s politikom i političarima, pa i sa onima najgorim među njima. Ali graditi javni imidž borca za pravednije društvo, iako je bjelodano da je tom idealu snažno zalupila vrata, silovanje je logike i zdravog razuma, drsko podcjenjivanje inteligencije. A pomalo je i komično.

Društvo jednakih šansi vs. društvo povlaštenih

Kakvu poruku slučaj Sopta šalje mladim ljudima i općenito građanima? Pitanje jeste retoričko, ali u ovom slučaju jasan i nedvosmislen odgovor treba dati: šalje im poruku da su oni koji se predstavljaju žrtvama poretka zapravo najveći profiteri tog istog poretka. Dalje: šalje im poruku da u ovoj zemlji ne moraš biti školovan i kompetentan da bi uspio. Još dalje: šalje im poruku da možeš uspjeti ako si snishodljivi bezkarakterni klimoglavac, ilitiga poltron, i da kao takav možeš daleko dogurati. Dovoljno je imati certifikat o ideološkoj pravovjernosti ili diplomu srednje medicinske škole, i eto te već na nekoj šminkerskoj poziciji. I konačno: šalje im poruku da im je najbolji izbor bježanje u društva jednakih šansi, pokazujući na vlastitom primjeru da je ovo društvo povlaštenih. U društvu povlaštenih ne možeš uspjeti bez prečica i političkih veza.

Martina Mlinarević samu sebe neumorno predstavlja kao originalnu i drugačiju, kao osobu koja se bori za bolje i pravednije društvo. A zapravo je tužna replika prosječnog balkanskog uhljeba koji stranačkim inženjeringom i preko veze dolazi do posla. Licemjerstvo u svom najklasičnijem ukazanju. Svojim angažmanom Mlinarevićka je zadužila uredništva rječnika i leksikona da upravo pojam licemjerstvo vizualiziraju njenom slikom. Sigurno će mnogi Martinini fanovi, uz njenu nesebičnu asistenciju, insistirati da je upravo ona primjer društveno odgovornog djelovanja i alternativa postojećim matricama ponašanja i trenutnom poretku, ono poslovično svjetlo na kraju tunela. I opet će biti u krivu. Jer ako je opisano ponašanje svjetlo na kraju tunela, onda je to svjetlo optička varka i još jedna iluzija za naivni puk.


Izvor fotografije: Youtube

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s