Nelagoda

Čudesno je kako neke naizgled sporedne slike iz djetinjstva ostanu s nama sve ove godine, i nadžive mnoge strašne i nemoguće stvari koje smo vidjeli i iskusili.

Ne znam točno gdje, ali stanovao je u našem naselju. Bio je nekako neobičan mladić. Visok, izrazito mršav, blijedog izduženog lica, tamnih očiju, isturenih jagodica i pravilnog nosa. Blago valovita kosa do pola čela. Ako nije bio u trenirci, nosio bi široke hlače na zvono i uvijek iste, jednostavne bijele platnene tenisice. Oko sebe je gledao kao da se nečega ustručava. Tih i povučen, a u isto vrijeme popularan jer je bio daleko najbolji nogometaš u naselju.

Naselje je novo i tipično za razdoblje samoupravnog socijalizma, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Istovjetne osmokatnice, tri paralelne, jedna pod pravim kutom i još jedna duža, uz glavnu cestu. Između njih je mali park, vrtić, nekoliko radnji, autopraonica s velikim slonom ispred ulaza kao egzotičnim izuzetkom, parking, trafostanica i poneko usamljeno drvo.

Stanovnici su bili tipično izmiješani. Ima tu starosjedilaca koji žive u stanovima umjesto u obiteljskim kućama koje su morale napraviti mjesta sveopćem razvoju i širenju grada. Ima novopridošlih u grad, radnika i bivših studenata, koji polako postaju nova srednja klasa. Ima i poneki funkcioner, ili novopečen ili nedovoljno snalažljiv da se skući u centru. Bilo je i neobičnih, arhaičnih izgovora pojedinih riječi, što je znalo na tren iznenaditi i zabaviti.

Mladić je tako dobro igrao nogomet da je dobio nadimak Cruyff, po slavnome Nizozemcu. Igrao je u malom parku, manje-više svo vrijeme dok je bio vani. Imao je koordinaciju, lagan dodir lopte i impresivnu prostornu inteligenciju s obzirom na mali teren. Zaštitni znak bio mu je dribling, svojevrsni poluokret s loptom, kojim je mogao iz igre izbaciti jednog ili više suparnika, kada se činilo da nema gdje dalje.

Bio je nekoliko godina stariji, što je za nas djecu bilo ogromno, zbog razlike u zrelosti i kvartovskog statusa. Dok je igrao gledao sam ga sa strane ushićen, bez ljubomore. Bio sam ponajbolji nogometaš u svome uzrastu, ali ovo se doimalo kao drukčija igra sa svojom, meni nedokučivom dinamikom.

Kada nije igrao nogomet mladić je govorio malo. Poneka prosta rečenica i poneki osmijeh. Ponekad je taj kratki, reski osmijeh — tako ga se sada sjećam —  zvučao pomalo sarkastično, iako to nije mogao biti. Takvo što nije urođeno mlađim, nepristupačnim osobama poput njega, koje teško uspostavljaju vezu s prijateljima. Sada mislim da se možda radilo o blagim simptomima autizma, a možda si je mašta naknadno dala na volju. U svakom slučaju, mladića sam primijetio kao drukčijeg, po vještini i po osobnosti.

Nikada nismo razgovarali, a sada žalim što nisam pokušao. Morao me znati iz viđenja, ali meni kao sramežljivom dječaku bilo je teško prići i obratiti se. Osim razlike u godinama, zazirao sam i odbijalo me to nešto nepoznato u njemu. To nešto sam samo naslućivao ali je bilo više nego dovoljno da ostanem po strani.

Sram, strah od greške, oklijevanje i nelagoda poznati su nam od malih nogu. Prate nas kroz razne faze života, mijenjaju oblik, povremeno nestanu, čak i na duži vremenski period, a onda se opet jave. Teško je naći obrazac i razloge tim promjenama. Ne daju nam da krenemo na vrijeme, u čemu god treba krenuti. Nekada je to intimni iskorak, nekada krupniji, dugoročni životni planovi. Nešto svakodnevno, praktično, ili neki intelektualni napor. Sve kasni i ne bude kako smo naumili. Nakon propuštene prilike frustriramo se i obećavamo si promjene. Ove karakteristike imamo i dobili smo ih kroz sredinu u kojoj odrastamo i kroz odgoj. One nas sputavaju i sprečavaju da se ostvarimo kao osobe.

Kao i uvijek, u današnje vrijeme naizgled je lakše bez tih osobina. Primjere gledamo svakodnevno. U ovim krajevima, politika je često samo „promatrački sport“, u koji aktivno ulaze ambiciozniji i oni neopterećeni sumnjama u sebe i svoje mogućnosti. Rezultat je taj da mnogi od najboljih nijemo i pasivno gledaju stvari, frustriraju se i počesto odlaze. Ovi drugi su brži, praktičniji i trumpovski samouvjereniji. Karakterne kočnice tako imaju opipljiv negativan utjecaj po cijelo društvo. Ovo zapravo nema veze s našim specifičnim vremenom i okolnostima; tako je uglavnom posvuda, ali ovdje u većoj mjeri, kao po nekoj ukletoj tradiciji. Donekle dobra vijest je da postoji svijest o ovome problemu. Društvenim mrežama kruži šala kako se ne treba rugati onima koji ne znaju pravilno govoriti i pisati, jer ti će nam ljudi jednog dana biti šefovi.

Mladića sam sreo samo jednom izvan naselja. Bio sam par godina stariji, i dalje ne baš najlakši u komuniciranju. Tramvajem sam se vraćao kući nakon škole. U tipičnoj popodnevnoj gužvi, uz nekoliko osoba između nas, ugledao sam ga kako stoji blizu prozora. Vidio je i on mene. Gledali smo se trenutak, svakako duže nego ljudi koji se nikada prije nisu sreli, a onda je skrenuo pogled. Učinilo mi se da je tužan i pomalo uznemiren nakon prepoznavanja, da je shvatio da mi je neugodno. Možda sam samo previše iščitavao iz jednog pogleda i naknadno analizirao.

Probijao sam se ka izlazu, prije vremena i proganjan stidom.

Dražen Šimić, Medium

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s