Mi smo dobri i tolerantni ljudi, ljudi koji su ubijali jedni druge, prije 25 godina – govori Ado Hasanović, mladi bosanskohercegovački redatelj sa rimskom adresom, u svom posljednjem filmu Nek je što šarenije.

Ovaj autor je već poznat publici po kratkim dokumentarnim i igranim filmovima, kojima propituje tabue u patrijarhalnom i socijalno zapuštenom bh. društvu. Prošle godine se na SFF-u predstavio igranim filmom Nomophobia, čija je radnja, iako smještena u Toskanu, univerzalna  priča o odnosu majke i kćerke tinejdžerke, ovisne o društvenim mrežama.

Na 26. izdanje Sarajevo Film Festivala Hasanović se vraća sa ustaljenim bh. toponimima, ali širi svoj registar pojmova, te govori o prvoj Povorci ponosa u Bosni i Hercegovini. Za naslov filma kriv je mladi bh. glumac Faris Pinjo. Saznavši da se pravi dokumentarni film o Povorci, posvetio mu je pjesmu istoimenog naslova.

Osim permanentnog predstavljanja na SFF-u i regionalnim filmskim festivalima, Hasanovićevi filmovi sve do Mexica i Qatara pričaju neispričane traumatične priče malih bh. ljudi u posttranzicijskom društvu, koje nikada nije ozdravilo od rata, ali nosi i breme stigmi, predrasuda i potrebe da stalno osuđuje sve ono što ne razumije i čega se plaši.

Nek je što šarenije zasigurno nije prvi film koji govori o problemima LGBTQ zajednice u našoj zemlji, niti je jedini koji govori o prvoj Povorci ponosa u BiH, no specifikum Hasanovićeve naracije je to što u manje od šesnaest minuta ozbiljno propituje jesmo li spemni na prvu Povorku ponosa, te precizno secira odnos Bosanaca i Hercegovaca prema LGBTQ populaciji. Naslov filma Nek je što šarenije zvuči vrlo veselo i podsjeća na rasplesani Pride u bilo kojem gradu koji slavi Ljubav i toleranciju, no mnogo je optimističniji od toka filma, koji u gledatelju/ici izaziva osjećaje tuge i sažaljenja koji neprestano koketiraju sa humorom.  Uprkos tome, autor filma konstatuje kako se Povorka ipak održala i daje nadu za neke druge pobjede, jer Povorka je i politički protest i iskaz otpora.

Film počinje kadrovima bh. sela i pašnjakom na kojem domaće životinje pasu i ne jogune se, kao domicilni seljak koji pali ambroziju i govori kako treba uništavati korov koji nikada do sada nije bio tu, a sada se nastanio. Nakon sela, autor se spušta u prigradsko naselje, a onda u Sarajevo i propituje stavove građana o onome što treba da se desi u nedjelju osmog septembra.  Evidentno je lomljenje između svjetonazora i religijskih stavova u kojima su odgajani Bosanci i Hercegovci, te onoga što intimno osjećaju.

To je tolerancija i demokratija, ali ne mogu si presudit kad je u pitanju moja familija – kaže jedan gospodin.

Hasanović, koji je istovremeno i narator u filmu, objektivno priča priču i prikazuje stavove građana i građanki Bosne i Hercegovine koje intervjuiše, te niti u jednom trenutku ne izriče svoj stav o Povorci, iako ga ironijski odmak s kojim govori o bh. društvu automatski svrstava na stranu onih koji su za Povorku.

U filmu je prikazana i protestna šetnja protiv Povorke ponosa, te pogled prema nebu i molba da Gospodar osmog septembra spusti kišu kakva je nepamćena za ovaj grad, da bi se razbježali oni koji šetaju taj dan. Ovdje Hasanović pravi veoma zanimljiv obrat i uprizoruje scenu na kojoj počinje kiša, nakon završetka Povorke. Ovo dodatno podcrtava njegov ironijski otklon, budući da su dodole paganski običaj i ne bi trebale da imaju veze sa islamom, a Povorka se, uprkos kiši, desila.

Film završava scenama Povorke koja prolazi kroz ulice grada Sarajeva, mašući zastavama i slaveći Ljubav, te opravdava svoj naslov.

Nek je što šarenije je izvanredan film ne samo o Povorci, nego i o bh. društvu, našim stavovima i identitetima, i kao takav je važan dokument koji svjedoči u kakvom okruženju se desila Prva bh. povorka ponosa.

Vanja Šunjić