Iranci izlaze na birališta kako bi izabrali svog sljedećeg predsjednika. Nakon višegodišnjih ekonomskih poteškoća i unutarnje represije zbog antivladinih prosvjeda, ovi bi izbori mogli imati dugoročne posljedice na domaćem, regionalnom i međunarodnom planu. Ovo su četiri stvari na koje treba obratiti pozornost:

Izlaznost

Očekivanja u vezi odaziva birača su mala. Parlamentarni izbori 2020. imali su najnižu stopu sudjelovanja do danas, sa samo 42% (u usporedbi sa 70% na predsjedničkim izborima 2017.).

Sudjelovanje na izborima presudno je za legitimitet iranskog režima. Provedena je značajna medijska kampanja dužnosnika i visokih čelnika kako bi se potaknulo glasanje, uključujući izravne apele vrhovnog vođe, ajatolaha Ali Khameneia.

Prije izbora 2020. godine, Khamenei je glasanje proglasio vjerskom, ali i nacionalnom dužnošću. Nedavno je održao televizijski govor u kojem je rekao: “Ako ljudi ne sudjeluju na izborima, neprijatelji će maksimalno pojačati pritisak na nas.”

Puno je razloga zašto odaziv može biti nizak. Mnogi vjeruju da predsjednik ima male ovlasti, a rasprostranjena je i ljutnja zbog velike većine konzervativnih kandidata. Također se pretpostavlja da je pobjednik već izabran, a postoji i zabrinutost zbog COVID-a, jer samo 1% populacije je potpuno cijepljeno.

Međutim, najveća briga za režim je ta što niska izlaznost predstavlja izražavanje nepovjerenja, s rastućim nezadovoljstvom zbog velikog broja pitanja.

Vjerojatni pobjednik

Opće je uvjerenje da će konzervativni kandidat Ebrahim Raisi pobijediti na izborima. Od samog početka, “Vijeće skrbnika” (koje nadgleda izbore) napravilo je izbornu listu koja favorizira konzervativce (ukupno ima pet konzervativnih kandidata, s po jednim umjerenim i jednim reformističkim rivalom). Od tada su se povukla dva konzervativca, svaki od njih podržavši Raisija, a povukao se i reformator, pa su ostala samo četiri kandidata.

Raisi je najpoznatiji kandidat. Bivši je šef iranskog pravosuđa, a na izborima 2017. kandidirao se protiv trenutnog predsjednika Hassana Rouhanija. Poziciju favorita dodatno je pomogla diskvalifikacija drugih poznatih kandidata, uključujući predsjednika parlamenta Ali Larijania, potpredsjednika Eshaqa Jahangiria i bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada. Dojam je da je režim uložio znatne napore da pobijedi Raisi.

Ako Raisi postane predsjednik to će dodatno pojačati nezadovoljstvo unutar Irana zbog izborne manipulacije, a imat će i međunarodne implikacije. S Raisijem kao tvrdim konzervativcem bit će teže surađivati nego s umjerenim Rouhanijem. S druge strane, režim će biti prilično uzdrman ako Raisi ne pobijedi.

Vjerojatna reakcija

Ministarstvo unutarnjih poslova savjetovalo je da će rezultati biti objavljeni do podneva u subotu 19. lipnja, manje od 12 sati nakon zatvaranja birališta. Reakcija će ovisiti o samim rezultatima, ali kao odgovor na to vjerojatno će biti velikih uličnih prosvjeda.

Premoćna Raisijeva pobjeda ili neočekivano velika izlaznost bez sumnje će dovesti u pitanje legitimitet izbora. To bi moglo potaknuti demonstracije slične onima iz 2009. godine, kada su masovni prosvjedi tražili ponavljanje izbora u koima je po drugi put izabran Ahmadinedžad. Ipak, vjerojatnije je da će rezultati djelovati kao katalizator za ponovno pokretanje širih antivladinih prosvjeda općenito.

Demonstracije protiv režima, kao odgovor na upravljanje gospodarstvom, povećanje cijena goriva, vladinu represiju i obaranje ukrajinskog zrakoplova, započele su 2017. i više ili manje intenzivno trajale do 2020. Rezultirali su ekstremnom reakcijom vlade, s najmanje 143 ubijena prosvjednika i tisućama ozlijeđenih ili zatočenih.

Više prosvjeda značit će više istog, s daljnjom destabilizacijom i oštrijom vladinom intervencijom potaknutom ciklusom nezadovoljstva. Pitanje je koja će strana morati kapitulirati: prosvjednici ili režim, i u kojoj će mjeri međunarodni akteri biti uključeni u potencijalnu veću krizu.

Dugoročni utjecaj

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei ima 82 godine. Sve je više izvještaja o njegovom lošem zdravlju, što je potaknulo sve češća nagađanja o nasljedniku. Vrhovni vođa predstavlja najvišu razinu vlasti u Iranu, toj najmoćnijoj šiitskoj zemlji na svijetu, pa će Khameneijev nasljednik imati značajan utjecaj ne samo na Iran, nego i na regiju Bliskog istoka i šire.

Posljednjih godina špekulira se oko dva kandidata: Khameneijev sin Mojtaba Khamenei i Ebrahim Raisi. Čak su postojale optužbe da je manipulaciju kandidatima osmislio sam Mojtaba Khamanei kako bi promovirao Raisija i tako ga diskreditirao na predstojećim izborima.

Gubitak ili slab odaziv mogli bi naštetiti Raisijevoj reputaciji i njegovoj dugoročnoj ambiciji da postane vrhovni vođa, što bi olakšalo put za nasljedni prenos vlasti. Takvo što nije nemoguće. Mojtaba Khamenei upravlja očevim uredom i zajedno s članovima Vijeća skrbnika (koje je odabrao vrhovni vođa) vjerojatno će imati značajan utjecaj na odbor koji će odlučiti o novom lideru.

Čak i ako odaziv i podrška Raisiju na kraju budu veći od predviđenih, funkcija predsjednika predstavlja rizičan put do funkcije vrhovnog vođe. Raisi će morati biti uspješan ako želi ostati u igri za glavnu nagradu. Rouhani se ranije smatrao kandidatom za vrhovnog vođu, ali njegov neuspjeh u provođenju reformi doveo je do gubitka potpore za ovaj položaj.

Louise Kettle, The Conversation