Iran se budi protiv tiranije

Širenje prosvjeda u Iranu nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je ubila moralna policija Islamske Republike zbog nepravilnog nošenja vela, veliki je izazov iranskom režimu, koji je na vlasti od 1979. godine. Režim je odgovorio nasilnim gušenjem prosvjeda. Po priznanju vlade, do petka je poginula 41 osoba, ali taj broj raste na 83 prema izvorima jedne nevladine organizaciji čiju su pouzdanost priznali Ujedinjeni narodi. Sustavna diskriminacija žena, nadzor i progon onih za koje bilo koji dužnosnik režima smatra da se ne pridržavaju normi koje diktiraju vjerski službenici, te imunitet koji uživaju oni koji svoju vlast provode s potpunom brutalnošću bili su katalizator za mobilizaciju građana. Ova mobillizacija pokazuje ne samo umor od zlostavljanja, nego ide protiv samog teokratskog sustava. Povicima “Žene, život, sloboda” pridodat je i povik “Smrt diktatoru”. Odnosi se na ajatolahu Alija Khameneija, koji je od 1989. godine vrhovni vođa i nasljednik ajatolaha Homeinija. Na njegove odluke ne postoji pravo žalbe, u sustavu u kojem šijitski kler i paravojno tijelo Revolucionarne garde imaju političku i ekonomsku moć te društvenu kontrolu.

Nastavi čitati “Iran se budi protiv tiranije”

Autokracije srednje veličine imaju sve veći geopolitički utjecaj

Zanimljivu analizu geopolitičkih trendova objavio je ovih dana The Economist. Kada se govori o rivalstvu država, obično se misli na supersile: SAD, nekad Sovjetski Savez a sada Kinu. Međutim, s obzirom na to da SAD polako napušta svoju ulogu globalnog policajca, otvorio se teren za države srednje veličine da se iskažu:

Nastavi čitati “Autokracije srednje veličine imaju sve veći geopolitički utjecaj”

Predsjednički izbori u Iranu: tko će pobijediti i što će se dogoditi?

Iranci izlaze na birališta kako bi izabrali svog sljedećeg predsjednika. Nakon višegodišnjih ekonomskih poteškoća i unutarnje represije zbog antivladinih prosvjeda, ovi bi izbori mogli imati dugoročne posljedice na domaćem, regionalnom i međunarodnom planu. Ovo su četiri stvari na koje treba obratiti pozornost:

Nastavi čitati “Predsjednički izbori u Iranu: tko će pobijediti i što će se dogoditi?”

Zašto je Saudijska Arabija i dalje saveznik SAD-a

Prema izvješću koje je objavila administracija Joe Bidena, saudijski prijestolonasljednik Mohammad bin Salman “odobrio je operaciju … hvatanja ili ubijanja saudijskog novinara Jamala Khashoggija”. Međutim,  predsjednik Biden kaže da SAD neće sankcionirati saudijsku vladu, računajući da bi bilo kakva izravna kazna mogla riskirati suradnju Saudijske Arabije u sučeljavanju s Iranom i u protuterorističkim naporima.

Nastavi čitati “Zašto je Saudijska Arabija i dalje saveznik SAD-a”

Raskol na Zapadu – 3. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog  sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno  ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati medjunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti –  Izvod iz 2. dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 3. dio”

Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations