Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Abdulrazak Gurnah: o čovjeku i o djelu

Nobelova nagrada za književnost, koja se smatra vrhuncem dostignuća za pisca, dodijeljena je 114 puta: dobilo ju je 118 osoba između 1901. i 2021. Ove je godine pripala romanopiscu Abdulrazaku Gurnahu , rođenom u Zanzibaru, prvom tanzanijskom piscu koji je dobio ovu nagradu. Posljednji crni afrički pisac koji je osvojio nagradu bio je Wole Soyinka 1986. godine. Gurnah je prvi crni pisac koji je nagradu dobio nakon Toni Morrison 1993. godine. Charl Blignaut zamolio je Lizzy Attree da opiše laureata i podijeli svoje viđenje njegove književne karijere. 

Tko je Abdulrazak Gurnah i koje je njegovo mjesto u istočnoafričkoj književnosti?  

Abdulrazak Gurnah je tanzanijski pisac koji piše na engleskom jeziku. Živi i radi u Velikoj Britaniji. Rođen je u Zanzibaru, poluautonomnom otoku uz istočnoafričku obalu. Studirao je na Christchurch Collegeu u Canterburyju 1968. godine. 

Zanzibar je 1964. doživio revoluciju u kojoj su progonjeni građani arapskog podrijetla. Gurnah je bio prisiljen pobjeći iz zemlje kada je imao osamnaest godina. Počeo je pisati na engleskom kao 21-godišnji izbjeglica u Engleskoj, iako mu je kiswahili maternji jezik. Njegov prvi roman Sjećanje na odlazak objavljen je 1987. 

Napisao je brojna djela koja postavljaju pitanja o idejama pripadnosti, o kolonijalizmu, raseljavanju, sjećanju i migracijama. Njegov roman Raj, smješten u kolonijalnu istočnu Afriku tijekom prvog svjetskog rata, ušao je u uži izbor za Bookerovu nagradu 1994. 

Usporediv s Moyezom G. Vassanjijem, kanadskim autorom koji je odrastao u Tanzaniji čija se pozornost usredotočuje na zajednicu istočnoafričkih Indijaca i njihovu interakciju s “drugima”, Gurnahov roman govori o multietničnosti i multikulturalnosti na obalama Indijskog oceana iz perspektive svahili elite. 

Kao ugledni akademik i kritičar nedavno je bio u komisiji za nagradu Mabati Cornell Kiswahili za afričku književnost, a dugi niz godina radio je kao urednik književnog časopisa Wasafiri . Trenutno radi kao  zaslužni profesor (Professor emeritus) engleske i postkolonijalne književnosti na Sveučilištu u Kentu, nakon što je otišao u mirovinu 2017. 

Zašto je Gurnahovo djelo cijenjeno? 

Abdulrazak Gurnah je Nobelovu nagradu dobio “zbog svog beskompromisnog i suosjećajnog uvida u učinke kolonijalizma i sudbinu izbjeglice u međuprostoru između kultura i kontinenata”. 

On je jedan od najvažnijih suvremenih postkolonijalnih romanopisaca koji djeluju u Velikoj Britaniji i prvi je crni afrički pisac koji je osvojio nagradu nakon Wolea Soyinke 1986. Gospodin Gurnah je također prvi tanzanijski pisac koji je osvojio Nobela. 

Njegov posljednji roman, Afterlives , govori o Ilyasu, čovjeku kojeg su njemačke kolonijalne trupe kao dječaka oduzele od roditelja, a nakon godina borbi protiv vlastitog naroda vraća se u svoje selo. Snaga Gurnahovog pisanja leži u njegovoj sposobnosti da zakomplicira manihejske podjele na prijatelje i neprijatelje, da iskopa skrivene povijesti, da otkrije promjenjivu prirodu identiteta i iskustva. 

Koje se po vama Gurnahovo djelo ističe i zašto? 

Roman Raj za mene se ističe jer u njemu ponavlja put poljsko-britanskog pisca Josepha Conrada iz 19. stoljeća do „srca tame“, od istočne Afrike prema zapadu. Kao što je rekao južnoafrički akademik Johan Jacobs, on “rekonfigurira tamu u svom srcu … U svojoj izmišljenoj transakciji sa Srcem tame, Gurnah u knjizi Raj pokazuje da je izobličenje trgovine u podjarmljivanje i porobljavanje prethodila europskoj kolonizaciji, te da su u istočnoj Africi sluganstvo i ropstvo oduvijek utkani u društvenu tkaninu”. 

Priču pripovijeda 12-godišnji Yusuf, koji s ljubavlju opisuje vrtove i svoje predodžbe o raju, te propast istih dok ga kupuju i prodaju i dok s obale putuje u različite dijelove unutrašnjosti zemlje. Yusuf zaključuje da je brutalnost njemačkog kolonijalizma još uvijek bolja od nemilosrdnog iskorištavanja od strane Arapa. 

Poput Achebea u knjizi Sve se raspada (1958.), Gurnah opisuje istočnoafričko društvo na rubu velikih promjena, pokazujući da je kolonijalizam ubrzao ovaj proces ali da ga nije pokrenuo. 

Je li Nobelova nagrada za književnost još uvijek relevantna? 

I dalje je relevantna jer je i dalje najveća pojedinačna nagrada za književnost u svijetu. Međutim, način odabira pobjednika prilično je tajanstven i ovisi o nominacijama unutar norveške akademije (doktori i profesori književnosti, i bivši laureati). To znači da, iako stručnjaci često unaprijed raspravljaju o potencijalnim kandidatima, nitko zapravo ne zna tko je u igri sve dok se ne proglasi dobitnik nagrade. Ngugi wa Thiong’o, na primjer, kenijski je pisac za kojeg mnogi vjeruju da je do sada trebao osvojiti Nobela, kao i niz drugih, poput Ivana Vladislavića iz Južne Afrike. 

Nobelova nagrada za književnost u fokus javnosti stavlja književnika kojem su često izmakle druge književne nagrade i čije je djelo zanemareno u prijevodu. Ovako je udahnut novi život djelima koja mnogi prije ove nagrade nisu čitali, a koja zaslužuju da ih se čita što više. 


Lizzy Attree, The Conversation

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s