Može li iko u BiH zamisliti da je Rusija imenovala specijalnog izaslanika za koordinaciju izrade izbornog zakona u našoj zemlji? Izaslanika koji bi u roku od 48 sati postrojio sve naše političke lidere koji bi mu otišli u njegove dvore na pokoru. Naravno da je nemoguće tako nešto zamisliti, a i zašto bi jedna zemlja to sebi dozvolila? Imenovanje, međutim, američkog izaslanika djeluje tako „prirodno“ pa je prihvaćeno bez pogovora. Bilo je zaista tužno gledati svu bijedu naše politike i naše svemoćne gospodare kako nemoćni i skrušeni odlaze u američku ispovjedaonicu.

Ako je poslije Palmerovog boravka u BiH u moru nejasnoća i otvorenih pitanja bilo šta izvjesno, onda su to dvije stvari: do kraja godine dobićemo novi izborni zakon, a Željko Komšić neće biti ponovo izabran u Predsjedništvo BiH.

Ono što je takođe sad izvjesno je da je Zapad, jednako kao naši političari, zaboravio da je jedina suvisla i smislena reforma ona koja uvodi sistem jednog predsjednika sa protokolarnim nadležnostima. Da me neko ne kritikuje što teoretišem a ne nudim rješenja, dajem prijedlog kako bi izgledao taj jednopredsjednički sistem.

Svojevremeno je Ričard Holbruk insistirao da prvi ambasador BiH u Vašingtonu poslije Pariškog mira bude Srbin. Tako je bilo. Njegovo objašnjenje je bilo da bi to bio prvi veliki znak priznavanja nove i zajedničke države. Ispala je veoma srećna okolnost što je prvi ambasador bio vrhunski diplomata Igor Davidović.

Po tom principu dobro bi, dakle, bilo da prvi predsjednik BiH bude Srbin a da Srbi odaberu bilo kakav model njegovog izbora. Da ga, na primjer, bira Narodna skupština Republike Srpske. Pod jednim uslovom: da se radi o uglednoj, miroljubivoj i kredibilnoj osobi koja tečno govori jedan od zvaničnih jezika UN.

Hrvati bi odabrali direktora kabineta predsjednika i on bi bio koordinator za unutrašnju politiku i odnose sa državnim parlamentom i Vijećem ministara BiH, odnosno predsjedavajućim koji bi bio Bošnjak. Bošnjaci bi odabrali direktora savjeta za spoljnu politiku koji bi bio koordinator svih spoljnopolitičkih i diplomatskih aktivnosti i odnos s Ministarstvom spoljnih poslova, odnosno ministrom koji bi bio Hrvat.

Uz to, u jednopredsjedničko Predsjedništvo BiH imenovala bi se i četvrta osoba: potpredsjednik države zadužen za koordinaciju kulturnih aktivnosti i promociju kulture BiH u svijetu. On bi bio iz reda Ostalih. Kabinet predsjednika bio bi, kao i savjet za spoljnu politiku, multietnički, sa predstavnicima Srba, Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Tako bi se na državnom nivou podijelile ključne funkcije po nacionalnom principu, uz rotaciju na sljedećim izborima, čime bi se omogućilo da u svakom četvrtom mandatu neko iz reda Ostalih bude predsjednik države. Očuvao bi se, dakle, princip konstitutivnosti naroda, ali bi i Ostali bili zastupljeni.

Ovo djeluje tako jednostavno i dobro da o tome niko neće htjeti ni razmišljati. I to će trajati sve dok ne iščezne već godinama prejaka ideja da su od državnih i narodnih interesa mnogo važnije dobre limuzine, loši savjetnici, poslušni i nesposobni ambasadori i svašta još što narodu ne treba ni pod razno.

---

Slobodan Šoja

Uz dozvolu prenosimo s Facebook profila autora. Naslov teksta je urednički.