Autoritarni lideri misle da mogu kontrolirati sve i da im je sve podložno. Političari poput predsjednika Erdogana imaju moć ušutkati glasove koje ne želi čuti, ali ne mogu poreći stvarnost koju ti glasovi opisuju. The Economist je objavio kratku analizu najnovijih Erdoganovih ekonomskih intervencija.  Ovaj ugledni magazin tvrdi da od rujna prošle godine gospodin Erdogan pokušava prkositi zakonima ekonomije, na koje ipak nema pravo veta:

“Za razliku od gospodarstava u usponu koja su podigla kamatne stope kako bi se borila protiv inflacije, Turska je otišla u drugom smjeru. Unatoč tome što je inflacija u studenom dostigla 21%, Erdogan je pritisnuo središnju banku da smanji kamatne stope za pet postotnih bodova, na 14%, u skladu sa svojim smiješnim uvjerenjem da više stope uzrokuju inflaciju a ne obrnuto. Kao odgovor, Turci su prebacili još više svoje štednje iz lira u dolare i eure. To je potaknulo valutnu krizu: lira je pala s osam na osamnaest za jedan dolar od kolovoza do kraja prosinca.”

Dalje se navodi da je u prošlosti, ovakvo stanje stvari moglo uplašiti gospodina Erdogana, ali da to više nije slučaj:

“Erdogan je 20.12. najavio neobičan plan kako bi namamio štediše natrag. Ako Turci svoj novac stave u depozite u lirama na najmanje tri mjeseca, središnja banka  će im nadoknaditi (u lirama) sve gubitke od daljnjeg pada valute. Nakon toga, lira je nakratko porasla i Erdogan je proglasio pobjedu. Ali nije prošlo mnogo vremena prije nego što je valuta ponovno počela padati. Dužnosnici tvrde da su od objave ovih mjera turski građani prebacili oko 3 milijarde dolara u zaštićene depozite lire. Međutim, to je premalo za porast vrijednosti valute. Glavni faktor bila je intervencija središnje banke i banaka u vlasništvu države, koje su u dva dana kupile lira za oko 7 milijardi dolara. Taj tempo kupovine je neodrživ. Kada prestane, shema će morati stati na svoje noge. Turci bi mogli odlučiti pristati na Erdoganov trik, ali vjerojatnije je da neće.”

Čak i ako ova shema uspije stabilizirati liru, to neće okončati probleme Turske:

“Inflatorni zamah zbog prethodne deprecijacije valute, jeftinih kredita i povećanja minimalne plaće nastavit će podizati cijene. Ako valuta ostane stabilna, rastuće cijene turske robe neće biti neutralizirane jeftinijom lirom. To bi narušilo konkurentnost i trgovinsku ravnotežu, i Tursku ostavilo opasno ovisnom o inozemnom zaduživanju kako bi se premostio jaz između uvoza i izvoza. Ako shema ne uspije, posljedice bi mogle biti još gore. Turski porezni obveznici bit će odgovorni za spašavanje štediša. To bi moglo zahtijevati bolne rezove na drugim mjestima, a za dobrobit relativno prosperitetnih Turaka koji imaju ušteđevinu. Alternativno, ako vlada ne može donijeti takvu odluku, morat će tiskati više novca. Ako bude tako, shema za kompenzaciju zbog smanjenja vrijednosti valute na kraju bi samo dodatno smanjila vrijednost valute.”

Kao i svaki dobar populist, Erdogan prezire činjenice. On odbacuje svakoga tko objašnjava navedene probleme kao dio “kamatnog lobija” koji kontroliraju strane sile, a neuspjehe pripisuje zavjerama svojih neprijatelja.

Gospodin Erdogan je u pravu da su prepreka njegovim ekonomskim fantazijama ljudi: njegov vlastiti narod i napori tog naroda da se  nosi s njegovom pogrešnom politikom. Moguće je također i da Erdogan ovoga nije svjestan. Na vrhuncu svoje moći 2014., on se preselio u novu predsjedničku palaču s 1100 soba. Očajničke povike građana sigurno je teško čuti unutar zidova palače koja je koštala 600 milijuna dolara.