Oznaka: Erdogan

Turski novinari imaju cjepanice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kada je u martu 1999. NATO počeo bombardirati vojne ciljeve u Srbiji, neki moji francuski poznanici, po intimnom ubjeđenju trockisti, organizirali su po Parizu i ostaloj Francuskoj manje-više nezapažene prosvjede, i bio im je jako čudan moj potpun nedostatak entuzijazma za njihovu osudu ove najnovije manifestacije američkog imperijalizma. Znajući da tu razgovora nema, pribjegavao sam svom omiljenom izražajnom registru – sarkazmu. Beograđani imaju neviđenu sreću, govorio sam ja, da ih bombardiraju Zapadnjaci, kulturan svijet koji prethodno najavi koja će postrojenja gađati, pa tu civili ginu samo slučajno. Da Beograd bombardiraju idemo reći Srbi, civili bi bili primaran cilj, kao u Sarajevu. A Beograđani to ne znaju da cijene!

Nastavi čitati “Turski novinari imaju cjepanice” →

Erdogan protiv ekonomije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Autoritarni lideri misle da mogu kontrolirati sve i da im je sve podložno. Političari poput predsjednika Erdogana imaju moć ušutkati glasove koje ne želi čuti, ali ne mogu poreći stvarnost koju ti glasovi opisuju. The Economist je objavio kratku analizu najnovijih Erdoganovih ekonomskih intervencija.  Ovaj ugledni magazin tvrdi da od rujna prošle godine gospodin Erdogan pokušava prkositi zakonima ekonomije, na koje ipak nema pravo veta:

Nastavi čitati “Erdogan protiv ekonomije” →

Pukotine u “novoj Turskoj”

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nešto više od pet godina nakon pokušaja državnog udara od 15. srpnja 2016. Turska je dramatično drugačija zemlja. Ugledni novinar i analitičar Cengiz Çandar piše da je propali udar postao osnivački mit “nove Turske”, podsjećajući da je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan neuspjeli puč odmah proglasio “darom od boga” i šansom za preoblikovanje zemlje. U pokušaju udara ubijeno je 250 civila, ali urotnici zbog niza faktora nisu uspjeli: u pobuni je sudjelovalo svega oko 8.500 od 630.000 pripadnika oružanih snaga, vodili su je srednjerangirani, a ne najviši zapovjednici, njihovi planovi su otkriveni te su improvizirali. Vjerojatno najznačajniji faktor bio je otpor stanovništva koje je poslušalo Erdoğanov poziv, masovno izašlo na ulice i suprotstavilo se pučistima, protiv kojih su odlučno stale i sve opozicijske stranke, i to unatoč činjenici što su pojedine, poput kurdske Narodne demokratske stranke (HDP), same izvrgnute državnoj represiji.

Nastavi čitati “Pukotine u “novoj Turskoj”” →

Predsjednička diktatura u Turskoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju predstavlja veliki simbolički korak ka Erdoganovom idealu – islamiziranoj jednopartijskoj državi.

Kada su Osmanlije 1453. osvojile Carigrad, crkva Svete Sofije odmah je pretvorena u džamiju. To je tada bio normalan postupak. U ratu bi pobjednik najprestižniji vjerski objekt pobijeđenog neprijatelja pretvorio u hram vlastite vjere. Španjolci su to isto učinili s džamijama u Toledu, Sevilli i Cordobi. Nastavi čitati “Predsjednička diktatura u Turskoj” →

Erdoğanu ni izborne manipulacije više “ne pale”

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nikola Vukobratović

Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana uvjerljivo je poražena na jučerašnjim izborima u Istanbulu. Ovaj rezultat predstavlja višestruko poniženje za vlast. Nastavi čitati “Erdoğanu ni izborne manipulacije više “ne pale”” →

Jesu li novi izbori u Istanbulu ključna bitka za budućnost Turske?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ovu nedjelju, 23.6. održat će se ponovljeni izbori u Istanbulu. Nakon što je vlastodržac Erdogan izgubio izbore, glavno izborno vijeće poništilo ih je i naredilo ponavljanje. Za nove izbore, po svemu sudeći, nema baš nikakve pravne osnove. Erdogan naprosto ne može preboljeti poraz u najvećem i najvažnijem turskom gradu. Nastavi čitati “Jesu li novi izbori u Istanbulu ključna bitka za budućnost Turske?” →

Težak udarac za Erdoğana

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nikola Vukobratović

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.

Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.

Tek početak borbe

Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.

“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”

(Bilten)

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Diktatoru gori pod petama

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature. Nastavi čitati “Diktatoru gori pod petama” →

SAMO DA POJASNIMO: Da li će se međunarodna politika odlučivati u Sarajevu, Beogradu ili Ankari?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 Piše: Avdo Avdić

Denis Zvizdić prosto je oduševljen. Čak je odlučio i da javno postane poltron, pa da uživo čestita šefu za nastup u Beogradu. Odmah su, naravno ustali borci, salutirali invalidi, zatim žene žrtve rata, nezavisni analitičari iz Centrale SDA i ostale patriote da u koordiniranoj NVO akciji izraze svoje divljenje predsjedniku. Potom su se članovi  Predsjedništva SDA  poredali u vrstu i kazali „aferim“. Salko Zildžić je postrojio omladince da zakliču: Čestitamo, predsjedniče.

Onda se, umjesto 100 hiljada radnih mjesta, javilo 100 hiljada Zelenih Beretki da se javno oduševe  beogradskim nastupom. I, na kraju, red je bio da  Bakir Izetbegović na državničkom nastupu čestita Bakiru Izetbegoviću.

ŠTA JE POJASNIO

„Samo da pojasnim, međunarodna politika i stavovi BiH će se odlučivati u Sarajevu od strane ova tri čovjeka koja su tu“, glasila je rečenica Bakira Izetbegovića zbog koje su Bošnjaci pali u trans.

Prije  dva- tri mjeseca Bakir Izetbegović javno je govorio da je Bosnu i Hercegovinu njegov otac ostavio u amanet Erdoganu. Da li je i za to imao konsenzus “ove trojice ljudi”? Da li to znači da se vanjska politika, ipak, vodi u Ankari, a ne u Sarajevu?

Prije tri godine, Bakir Izetbegović iz Visokog  je poručio „braći na Bosforu“ da „Tajip nosi našu zastavu“. Ko je tada vodio vanjsku politiku? Ankara ili Sarajevo? Gdje su tada bile patriote okupljene oko boračkih udruženja koja ne podržavaju protest svojih suboraca pred zgradom Vlade Federacije? Gdje je tada bio Denis Zvizdić da uživo osudi „šefovu izdaju“? Gdje je bilo stotinu hiljada Beretki da kažu da Erdogan ne nosi „našu zastavu“? U pričuvi, rekao bi Izetbegovićev koalicijski partner.

Rezervni sastav koalicije s pečatima boračkih, majčinskih, hodžinskih i ostalih udruženja dokazao je da služi svojoj svrsi – ispjevao je odu u kojoj je njihov stvarni šef postao heroj nacije. Jer je imao hrabrosti da pojasni.

E, onda da pojasnimo i mi.

Tokom sedmogodišnjeg mandata sina oca nacije iz BiH je odselilo 140 hiljada ljudi.

Za četiri godine vladavine stranke kojom predsjedava novi heroj nacije nije napravljen nijedan metar autoputa.

Rudari u kantonima pod kontrolom stranke na čijem je čelu Bakir Izetbegović nisu zdravstveno osigurani kada silaze u jame.

Prosječna penzija u dijelu države pod kontrolom herojske SDA je 420 maraka.

U glavnom gradu, u kojem se, da pojasnimo, vodi vanjska politika, proteklih mjeseci nije bilo vode, a u narednim mjesecima neće biti zraka.

„Ali“, reći će nedavno u SAFF-u „ponos nacije“ : „hvala Allahu na ovome što imamo“.

A šta to imamo? Odu gadosti.

zurnal.info

Foto: cin.ba

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Turska ulazi u razdoblje teške referendumske kampanje. Na referendumu koji će se održati 16. travnja građani će se opredjeliti za ili protiv novog, predsjedničkog sustava koji predjedniku daje znatno veće ovlasti. Predsjednik Erdogan izjavio je da na referendum treba gledati kao na svojevrsni ‘odgovor’ na prošlogodišnji pokušaj državnog udara, i da oni koji na referendumu kažu ‘ne’ time sebe svrstavaju među pristaše udara od 15. srpnja 2016.

Nastavi čitati “Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci” →

Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha