I mi konja za utrku imamo. Za izbornu utrku za Predsjedništvo BiH.

Saopćila je, ne baš ovim riječima, Trojka. Kandidata za člana Predsjedništva tj. TROjanskog kandidata – zajedničkog kandidata političke skupine zvane Trojka. Kao što se i pretpostavljalo, kandidat je zvanično postao Denis Bećirović, ”crveni” Denis.

Jako je teško reći nešto novo, a da bude pronicljivo i suvislo kada je u pitanju bh. politička močvara. Međutim, Trojka kao politička pojava, birat ću riječi, nametnula se (bar za sada) kao nešto novo, a zbog koje se može primijetiti i određena nervoza u redovima one druge ‘trojke’ ili trojne osovine koju čini etnonacionalistička dušebrižnička družina.

Predsjedništvo BiH je već odavno problematična politička institucija (kao i druge uostalom) jer u njega ulaze (čast pojedinim izuzecima, kojih je ipak bilo) uglavnom notorni nacionalisti, političke galamdžije koji su se nametnuli kao tobožnji zaštitnici i čuvari svog naroda, svoje zemlje ili svog entiteta.

Da stvar bude paradoksalnija, slučaj ‘Komšić’, koji je već 16 godina kamen spoticanja u bh. politici i uzrok dodatnih komplikacija u ionako kompliciranoj Federaciji BiH, te uzrok dodatnih nesporazuma i tenzija između Bošnjaka i Hrvata, nije djelo neke bošnjačke etnonacionalne partije nego djelo Socijaldemokratske partije i njenog dugogodišjeg (sada bivšeg) predsjednika Zlatka Lagumdžije.

Ako počnemo sa nabrajanjem paradoksa u bh politici, to može da potraje i do jesenjih općih izbora koji su, gle paradoksa, sada dovedeni pod znak pitanja, i to od strane istih onih koji ovom državom vladaju zadnje dvije i po decenije.

No, vratimo se zajedničkom kandidatu političke skupine Trojka, ”crvenom” Denisu Bećiroviću. Njegove izjave i stavovi koje iznosi u javnost često su kod istnskih ljevičara izazivale crvenilo u obrazima. Ne bi to bilo možda toliko ni problematično da on nije član SDP-a, a ne neke pučke ili desno orijentirane partije. Jer etnonacionalisti i desničari svakako izgovaraju i rade puno toga lošeg, tako da budemo prijatno iznenađeni ako čujemo da kažu nešto normalno i razumno.

Ali se ‘crveni’ Denis takvim istupima i nastupima nametnuo kao kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda bošnjačkog naroda. Godine 2018. izgubio je na izborima od protukandidata Džaferovića, koji je poznat po tome što je vrlo odan i lojalan sadašnjem predsjedniku SDA i zbog kojeg se neće kandidirati za drugi mandat.

Mi smo zemlja-država koja je nažalost uspješno završila tranziciju i transformaciju iz socijalizma u nacionalizam, ili da parafraziram Marka Vešovića – iz socijalističkog jednoumlja u nacionalističko maloumlje.

Ko zapravo dobija izbore i ulazi u Predsjedništvo BiH? Onaj ko je najglasniji i čije parole o zaštiti Republike Srpske i njenih nadležnosti kao i vraćanju na dejtonske postavke budu najbolje upakovane i prodane glasačima; onaj ko je najglasniji u iznošenju patriotskih parola o bosanskoj cjelovitosti i nedjeljivosti; i onaj ko smatra da su Hrvati u BiH obespravljeni i da trebaju imati vlastiti etnoteritorijalni i politički entitet. Zapravo, ovaj treći ne ulazi uvijek zbog već spomenutog slučaja ‘Komšić’.

Opet paradoks. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je nedavno izjavio da Hrvatska neće podržati ulazak Finske u NATO dok se ne promijeni izborni zakon u BiH – da Hrvati mogu birati svog predstavnika. A svojevremeno je isti taj Milanović (SDP-ovac) dolazio u BiH i na predizbornim skupovima podržavao Komšića (tadašnjeg SDP-ovca) i njegovu kandidaturu za člana Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda.

Također, Predsjedništvo BiH je problematična politička institucija i sa aspekta percepcije građana i naroda jer mnogi još uvijek misle da su u Predsjedništvu velike ovlasti i moć pomoću kojih članovi Predsjedništva donose bitne odluke u svrhu zaštite naroda, entiteta ili države, ovisno ko šta voli. Jedino racionalno rješenje u ovom kompliciranom sistemu i državi, bilo bi indirektno biranje članova Predsjedništva, da se zauvijek otkloni mogućnost političkih zloupotreba koje proizvode međuetničke tenzije i društvene krize.

Paradoksalno je također i to da od tri trenutna člana Predsjedništva, dvojica su iz tzv. socijaldemokratskog političkog kruga – Dodik i Komšić (potonji je u prva dva mandata bio je član SDP-a). Njihova retorika i djelovanje zasniva se na otvorenim napadima na državu i Ustav BiH (Dodik) ili podgrijavanje antagonizama i tenzija u Federaciji BiH među Bošnjacima i Hrvatima (Komšić).

Nažalost, i SNSD i SDP su žestoko kompromitirali ideju socijaldemokratije i prešli na političku pragmatiku koja se zasniva na etnonacionalnom populizmu i patriotizmu. Ipak, SDP nešto manje i još uvijek ima kakvu-takvu šansu da se vrati na socijaldemokratski kolosijek.

Kada je u pitanju Denis Bećirović, prije ga možemo svrstati u nekog kvalitetnog nacionalistu nego u istinskog socijaldemokratu ili ljevičara. Ali, moramo uzeti u obzir činjenicu da smo već odavno zaglibili u nacionalizam, te da je socijaldemokratija u BiH i globalno u krizi. Političari u BiH pretvorili su se u ‘turbo folk’ političare, a građanstvo i narodi u njihovu publiku. Alternativna ‘politička glazba’ gurnuta je u ‘ilegalu’ i deklasirana.

Ljudi vole da slušaju jednostavne i lake političke stihove i note, vole populizam i narodnjaštvo. Kakve šanse ima Denis Bećirović da uđe u Predsjedništvo BiH sa pričama o socijalnim temama, položaju radničke klase, socijalnim i klasnim antagonizmima i sl.?

U BiH je sve problematično. SDP je također problematičan jer još uvijek djeluje na ograničenom teritoriju BiH i većinu podrške koju ima dolazi iz jednog naroda.

Postavlja se pitanje, da li uopće partija kao što je SDP treba da nominuje nekoga iz svojih redova za funkcije koje su ‘etničke’? Kada su to prvi put uradili 2006., napravili su političkog frankeštajna (opet slučaj ‘Komšić’).

Lijepo bi bilo da nacionalisti konačno sjašu sa svih funkcija i institucija. Ali ne po principu sjaši Kurta da uzjaši Murta nego po demokratskom principu – voljom građana i naroda na izborima i da konačno otpočne nešto novo.

S druge strane, međutim, kada je konkretno u pitanju Predsjedništvo BiH, ako ne prođe Bećirović, gledat ćemo Izetbegovića kojeg gledamo već dugi niz godina i nikako da ga se nagledamo. Nekadašnji član Predsjedništva i predsjednik SDA, rahmetli Suljo Tihić imao je običaj reći: „A šta je alternativa, šta je rješenje“?

Čini se da je Bećirović dobar ‘klin’ da se iz Predsjedništva izbije drugi ‘etnički klin’, mada smo imali priliku da u Hrvatskoj vidimo kako se socijaldemokrata Milanović ponaša kada zauzme busiju.

Ipak, važnije od Predsjedništva BiH, biće izborni rezultat Trojke na drugim nivoima vlasti, tamo gdje su veće nadležnosti i prilika da se konačno pokrenu neke promjene.

Vedad Hasanović