Nakon jedanaest godina čekanja, Milan je konačno opet podigao trofej talijanske Serie A. To je devetnaesti naslov za klub od njegova osnutka prije više od stoljeća.

U zadnjih nekoliko godina klub iz Milana postao je poznat po razboritom financijskom upravljanju, što ga sprječava da na igrače troši u onoj mjeri u kojoj to čine neki njegovi rivali. Stoga smatram da je pobjeda Milana dobra za nogomet, i da nam daje neke lekcije kako upravljati uspješnim organizacijama.

Organizacije su sklone nagrađivati svoje zaposlenike s najboljim učinkom, te su spremne razbiti svoju financijsku konstrukciju kako bi spriječile da njihove zaposlenike preotmu druge tvrtke.

Ponekad takav pristup predstavlja određeni rizik, jer drugi se zaposlenici mogu osjećati nedovoljno cijenjenim i misliti da zaslužuju nagrade na istoj razini. Ovakve prakse mogu narušiti sklad na radnom mjestu, a tvrtke moraju razmišljati o posljedicama kršenja financijske strukture kako bi osigurale da takve metode neće poremetiti dinamiku tima.

U nogometu je općeprihvaćeno da klubovi moraju trošiti puno da bi osvajali trofeje. Francuski Paris Saint-Germain (PSG) potrošio je više od 1,4 milijarde eura u zadnjih deset godina na transfere igrača kako bi osvojio osam ligaških prvenstava i dvanaest domaćih kupova. U istom vremenskom periodu, engleski Manchester City potrošio je oko 1,7 milijardi eura i osvojio šest prvenstava i osam domaćih kupova.

Međutim, razborito financijsko upravljanje ključna je karakteristika u radu Milana, otkako ih je 2018. preuzeo Elliott Management, investicijski fond sa sjedištem u Sjedinjenim Državama. Milan je potrošio “samo” 65,3 milijuna eura na pojačavanje momčadi i zamjenu odlazećih igrača u ovoj, šampionskoj sezoni. Taj je iznos znatno manji u odnosu na neke druge talijanske klubove poput Juventusa (126 milijuna eura) ili Rome (100 milijuna eura).

Ukupna svota koju Milan troši na plaće iznosi 81 milijun eura, što je mnogo manje od gradskog rivala Intera (140 milijuna eura) ili od Juventusa (160 milijuna eura). Klub ostaje pri svojoj strategiji da neće previše trošiti na plaće. Posljedično, klub je izgubio (i nastavit će gubiti) igrače na besplatnim transferima. Uistinu, Milan bi radije izgubio ključne igrače u besplatnim transferima nego da naruši harmoniju momčadi razbijanjem strukture plaća.

Vjera u mlade igrače

Prosječna starost početnih jedanaest u posljednja tri tjedna bila je 24.5 godina. To Milan čini jednom od najmlađih momčadi u Italiji.

Kada je klub krajem prošle godine izgubio iskusne središnje bekove Simona Kjæra i Fikaya Tomorija zbog ozljeda, odlučili su ne paničariti i ne kupiti nijednog igrača tijekom zimskog prijelaznog roka. Umjesto toga, vjerovali su 21-godišnjem Pierreu Kaluluu i 22-godišnjem izdanku omladinske škole, Matteu Gabbii.

U ovoj, šampionskoj sezoni, Milan je primio najmanje golova (zajedno s Napolijem), što je još jedan dokaz kvalitete mladih braniča. Ono što ovu momčad čini jedinstvenom nije samo najmlađa prosječna dob, već i mentorstvo između starijih igrača i mladih nada. Poznata imena poput Oliviera Girouda i Zlatana Ibrahimovića pružaju kontinuirano mentorstvo mlađoj generaciji igrača kao što su Sandro Tonali, Brahim Diaz i Rafael Leão.

Učeći od Milana, organizacije bi trebale razmisliti o uravnoteženom pristupu u zapošljavanju sljedeće generacije lidera, i pritom ih spojiti s iskusnim kolegama kako bi maksimalno povećali njihov potencijal. Organizacije bi trebale razviti sustav u kojem starije kolege mogu savjetovati mlađe osoblje kako bi poboljšali prednosti mentorstva za mentore, štićenike i organizacije.

Superzvijezde protiv supertimova: što smo naučili od Milanovog trijumfa

Za razliku od drugih timova koji su oslanjaju na superzvijezde, Milan si nije mogao priuštiti da takve igrače dovede u tim i umjesto toga se oslanjao na razvoj iznutra. Nedostatak “superzvijezda” pomogao je u njegovanju timskog duha, pa je Milan pobjeđivao zahvaljujući snažnom timskom radu,  a ne pojedinačnim izvedbama. U nedavnom intervjuu, Stefano Pioli, trener AC Milana, priznao je da je gubitak seniorskih igrača (zbog ozlijeda) poput Simona Kjæra i Zlatana Ibrahimovića pomogao momčadi da raste.

Organizacije su često u iskušenju da se oslone na superzvijezde kako bi poboljšale organizacijski učinak zapošljavanjem ili lovom na zvijezde iz drugih timova. Međutim, ponekad je ključ za poboljšanje organizacijske izvedbe razvoj vašeg tima iznutra.

2020. godine, nakon što se klub nije uspio plasirati među četiri najbolje ekipe u ligi, uprava AC Milana namjeravala je Stefana Piolija zamijeniti Ralfom Rangnickom, iskusnim menadžerom s dokazanim sposobnostima osvajanja trofeja. U to vrijeme, Pioli još nije osvojio nijedan trofej i nije imao jaku reputaciju.

Međutim, uprava je napravila iznenađujući zaokret i odlučila produžiti Piolijev ugovor. Odluka se isplatila. Milan je već sljedeće sezone osigurao povratak u Ligu prvaka, a sada je osvojio i naslov prvaka Serie A.

Dobri lideri vjeruju u svoje zaposlenike. Uvjereni su da njihov tim može rasti i postići svoje ciljeve ako im se za to pruži prilika i povjerenje.

Općenito, Milanovo osvajanje Serie A nije dobro samo iz sportskih razloga. Ovaj uspjeh pokazuje da se novcem ne mogu baš uvijek kupiti trofeji, te da su organizacijske vrijednosti itekako važne. Razborito financijsko upravljanje, zajedno s vodstvom koje tim snaži i razvija iznutra može donijeti velike rezultate.

Riza Casidy, The Conversation

Foto: AC Milan, zvanični twitter nalog