Tarik Haverić: Ni oni koji se navodno zalažu, a ni oni koji se protive ideji građanske države ne znaju ništa o tom

Tarik Haverić, politolog, publicist, autor nekoliko sjajnih i zapaženih knjiga poput one „Kritika bosanskog uma“ i „Čas lobotomije“, ugledni liberalni intelektualac, u razgovoru za Bljesak.info govori o građanskoj državi i njenom konceptu kako je shvaćaju nacionalne stranke u BiH, fenomenu kulture nekažnjavanja za govor mržnje i šovinizam u javnom prostoru, položaju Ostalih, te nekompetentnoj i korumpiranoj akademskoj zajednici. Haverić kaže kako na našim prostorima glavni politički akteri zapravo ne znaju šta je „građanska država“.

Gospodine Haveriću, proteklih smo dana bili svjedoci ‘građanskih protesta’ ispred OHR-a zbog navodnih odluka visokog predstavnika da se Hrvatima omogući birati vlastite predstavnike u vlasti. Tih je dana vladala ogromna antihrvatska kampanja, histerija, govor mržnje, šovinizam. Kakvi su to protesti bili i zašto taj govor mržnje nije sankcioniran, zašto gotovo nikog osim Fadila Mandala, novinara Avaza, nije rekao ‘zaustavite govor mržnje prema Hrvatima’?

HAVERIĆ: Razumijem Vašu zabrinutost, ali, da me ne shvatite pogrešno, govor mržnje postoji na ovim prostorima već više od 30 godina, i samo mijenja formu i objekt. U ovoj prilici usmjeren je protiv Hrvata, a bio je povremeno – i siguran sam da će opet biti – usmjeren, po želji, protiv LGBT populacije, ili muslimana, ili „komunjara“. Plodno tlo na kojem on buja jest kultura nekažnjivosti: ako možete bez krivičnih posljedica pronevjeravati javne fondove, namještati tendere i krasti izbore, zašto ne biste ocrnjivali i one koje u tom trenutku shvatate kao neprijatelje (iako ste s njima do jučer sporazumno pronevjeravali javne fondove, namještali tendere i krali izbore)?

SDA, najveća bošnjačka stranka, ali i nekakvo, uvjetno rečeno, političko krilo Islamske zajednice sada se otvoreno zalaže za građansku državu po principu jedan čovjek jedan glas. U tom smislu, oni koji su nisu Bošnjaci, opravdano se plaše preglasavanja i toga da će postati de facto manjina?

HAVERIĆ: Na našim prostorima glavni politički akteri zapravo ne znaju šta je „građanska država“ – a to važi i za one koji se za nju zalažu jednako kao i za one koji joj se protive. U ovom konkretnom slučaju, „građanska država“ je još jedna dobra ideja koja je upropaštena kada je SDA počela da je promovira. Od svoga osnivanja, oni rade sve što se protivi ideji (i praksi) „građanske države“, ni oni sami u to ne vjeruju pa kako da povjeruje bilo ko drugi… No meni se čini da je mnogo važnije što mladi (a i stariji) Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Ostali svakodnevno napuštaju Bosnu i Hercegovinu i odlaze u Njemačku ili Austriju, gdje nisu manjine samo de facto već i de jure, i čini se da im to ne smeta.

Konstitutivnost

Bh. pisac Željko Ivanković napisao je ovih dana, između ostalog, tekst u kojem se retorički pita treba li bošnjačkim strankama vjerovati da bi dali prava Dervi Sejdiću i onima koji su nacionalne manjine, kojih ima ‘za jedan vagon’, kad neće onima kojih ima za dva, misleći na Hrvate? Treba li im vjerovati da im je stalo do nacionalnih manjina?

HAVERIĆ: Slutim da od mene očekujete vrstu saosjećanja koju ama baš niko ne pokazuje, naime da altruistički zaboravim sebe i svoju situaciju i budem zabrinut za druge. Ja sam, naime, nekonstitutivan, i kao takav nemam osnovno političko pravo, to jest da biram i budem biran. Imam pravo, naravno, da glasam za poslanike u Predstavničkom domu i na taj način sudjelujem u obrazovanju političke volje – ali nijedna odluka tog tijela ne može postati djelotvorna bez saglasnosti Doma naroda, u kojem ja nisam predstavljen, pa moje „aktivno biračko pravo“ nema nikakvog efekta. U proteklih 25 godina nisam uspio da saznam ni koja su to prava konstitutivnih naroda na koja se svi pozivaju, i gdje su zapisana – da bih tako znao koja prava ja sâm nemam. Nisam pripadnik nacionalne manjine, i ne znam da li takvih kao ja ima za pola vagona ili samo za jedan kupe, ali mi nije ni stalo da saznam. No jasno Vam je da uz takvu ogluhu javnosti na položaj Ostalih ne brinem pretjerano za konstitutivne narode i međusobne odnose njihovih stranaka.

U brojnim sarajevskim medijima za loše stanje u BiH glavni su krivci Milorad Dodik i Dragan Čović. Premda spomenuti dvojac treba snositi svaku vrstu odgovornost za stanje na teritoriju gdje vladaju njihove stranke, ton je amnestirajući i gotovo adoracijski prema SDA, SDP-u, Narodu i pravdi. Zašto je to tako?

HAVERIĆ: „Sarajevski mediji“ su apstraktan pojam. Nemaju svi istu uređivačku politiku, i nisam siguran da naprimjer Avazova izdanja pišu afirmativno o SDA ili o SDP. A pogotovu mediji pod kontrolom SDA ne pišu afirmativno o SDP i Narodu i pravdi, Našu stranku da ne spominjem. No problem je što su to loša glasila u kojima sarađuju mnogi novinari koji nemaju osnovnih pretpostavki za bavljenje tim poslom.

Grozno novinarstvo

Medijska scena u BiH je, rekli bismo, tronacionalna i danas se u brojnim medijima otvoreno i bez zadrške ljude naziva ‘kancerogenim tkivom’, kao što je nedavni slučaj sa Franjom Šarčevićem i Lejlom Šarčević. Je li realno da su ti napadi orkestrirani, unaprijed planirani i zašto te silne NVO organizacije i ombdusmani ne reagiraju? Do kad će to tako ‘prolaziti’, uz naše zgražanje i puke konstatacije da je grozno i anticivilizacijski?

HAVERIĆ: Nevladine organizacije mogu djelovati na vlastitu inicijativu, ali ombudsman – jedino ako Franjo i Lejla Šarčević sami zatraže zaštitu. No ne vjerujem da će to učiniti, oni su inteligentne osobe i znaju kakvim se poslom bave. Dok god uređuju Prometej.ba, bit će povremena meta huškačkih napada. Kao što će to biti, tu i tamo, i Srđan Puhalo, Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Predrag Kojović… Ili ja: prije pet-šest godina, kada je izišla Kritika bosanskog uma, falanga turskih plaćenika iz Stava (Filip Mursel Begović, Elis Bektaš, Mustaj-beg Drnišlić…) proglasila me fašistom i promotorom rasizma i šovinizma – bez ikakvih posljedica po mene ili po njih. Inače, ako treba čistiti anticivilizacijske nanose, valjalo bi krenuti od nekih važnijih stvari: „grozno novinarstvo“ nije uzrok, već je posljedica…

Hrvati su, nažalost, narod osuđen na HDZ BiH, jedini narod koji u BiH nema oporbu u stranačkom smislu, te ima tek pokojeg, rijetkog intelektualca lijeve političke provenijencije. Smatrate li da je to pogubno za tu samu nacionalnu zajednicu koja se ne može razvijati normalno, nego je žrtva, ne samo bošnjačke hegemonije nego i samog HDZ-a koji ne treba ništa raditi nego plašiti Hrvate preglasavanjem od Bošnjaka? I na tome opstaju već dugi niz godina.

HAVERIĆ: Ne slažem se, najprije, da je „lijeva politička provenijencija“ nešto po sebi pozitivno, a desnica nešto nužno negativno. Desničari poput Adenauera i de Gaullea izgrađivali su Evropu, desničar Churchill suprotstavio se Hitleru dok su ljevičari s njim potpisivali paktove i komadali Poljsku… U Francuskoj, za koju sam vezan, mnogi časni ljudi pripadaju tzv. „republikanskoj desnici“, no kod nas se, po lošem običaju, desnica izjednačava s ekstremnom desnicom, a ja na to ne pristajem. Jean-Luc Mélenchon, koji je „lijeve provenijencije“, jednaka je opasnost po mir i stabilnost u Evropi kao i Marine Le Pen. Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, mogu samo podsjetiti na jedno predviđanje koje sam iznio prije petnaest godina u Času lobotomije: „Ako 2089. bude sjedio u Vatikanu banjalučki biskup in partibus, bit će to posljedica današnjeg ustrajavanja hrvatske političke klase na konstitutivnosti, paritetu i trećem entitetu, tj. konstrukcijama javnog prava što bi Hrvate, u kolektivnoj imaginaciji … upravo trebalo da zaštite“! Na moju veliku žalost, to će se predviđanje ispuniti mnogo prije 2089: dvije biskupije, banjalučka i vrlo vjerovatno sarajevska, ostat će supstancijalno bez vjernika (u osnovi: Hrvata), u Evropi u XXI. stoljeću, što je u Katoličkoj crkvi nezabilježeno!

Političko organiziranje Hrvata i njihovo nestajanje

Možete li ove tvrdnje dodatno pojasniti?

HAVERIĆ: Znam da je moja argumentacija neuvjerljiva za većinu Vaših čitalaca, ali pogledajte širu sliku, koja se ne tiče samo Hrvata: Srbi u Hrvatskoj osnovali su svoju stranku jer su se osjećali ugroženi (ili „ugroženi“), ta stranka i institucije koje su za njom slijedile trebalo je da ih zaštite – a danas ih praktički u Hrvatskoj više nema. Isto tako, godine 1990. osnovana je SDA kao „stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“, i na jednom predizbornom skupu u Foči Alija Izetbegović je tražio da se za njih glasa „da se ne bi ponovila Foča 1942“ – a ponovila se u mnogo gorem vidu. S tim što su 1942. u jednom trenutku u istočnu Bosnu došli proleteri, uglavnom Srbi i Crnogorci, da zaštite muslimansko stanovništvo, a 1992. godine – nakon što je Izetbegović „pomogao komunistima da siđu s vlasti“ – iz Srbije i Crne Gore dolazili su u Foču samo četnici. Naravno da je komunizam bio osuđen na propast, ali Muslimani su bili posljednji narod koji je trebalo da taj proces ubrzava…

Konačno, prije 1990. nije bilo u Bosni i Hercegovini hrvatskih stranaka, ni matica, ni gospodarskih komora, ni pošta, ni elektroprivreda – ali je bilo Hrvata, triput više nego danas. I priznajem, bez zazora, da mi se takva Bosna više sviđala. Vi možete legitimno pitati zašto se to isključuje, i zar ne bi moglo i jedno i drugo. Ja bih Vam, kao politolog, mogao objasniti da je u konkretnom društveno-povijesnom kontekstu, u Jugoslaviji početkom 1990-ih, to bilo nemoguće, i da postoji uzročno-posljedična veza između političkog organiziranja Hrvata u BiH (i Srba u Hrvatskoj, itd.) i njihovog laganog nestajanja. No to objašnjenje zahtijevalo bi mnogo više prostora, pa ću se poslužiti jednim briljantnim zapažanjem Guillaumea Apollinairea iz 1911: „Kada je čovjek htio da oponaša hodanje, napravio je točak, koji ne liči na nogu“. Drugim riječima, ako zaista želite djelotvorno zaštiti Hrvate ili Srbe, ne osnivate organizacije koje ih specifično štite, već razvijate mehanizme koji na to uopšte ne liče: naprimjer, institucije liberalno-demokratske (tj. „građanske“) države u kojoj specifična zaštita nikome nije ni potrebna. Vi se toga sigurno ne sjećate, ali prvi Idiotenzug te vrste povukli su, i ovoga puta, Muslimani, kada je Muhamed Filipović u maju 1990. osnovao Forum za zaštitu tradicionalnih kolektivnih i individualnih ljudskih prava muslimana. Baš ih je zaštitio!

Mudrosti danas na Balkanu nema

Kako komentirate politiku međunarodne zajednice prema BiH i njenim ključnim problemima? Jesmo li mi i dalje u očima svijeta kolonija i koliko smo sami odgovorni za to?

HAVERIĆ: Zapadnim zemljama, koje sada imaju većih briga, stalo je da ovdje ne izbije oružani sukob, a u svemu ostalome, što se njih tiče, ovo stanje može potrajati decenijama. Naši „ključni problemi“ za njih su sitni, iako ih svakoga dana neko zbog nečega proziva, kao da su oni osnovali nacionalne stranke i lažirali sve izbore od 1996. do danas. Svijet opet ulazi u fazu antagonizama, no kako se pred realnom opasnošću od novog svjetskog nereda ponašaju lokalni akteri? U porodičnom arhivu čuvam prepis jednoga lista koji je vladika crnogorski Petar I. uputio „podgoričkom glavaru Tahir-begu Averiću“, kada su 1828. zaratili Rusi i Osmanlije. Petar I. predlaže tom mome dalekom pretku, iako su „njihovi čestiti carevi zaratili“, da oni sami ne ulaze u sukob: „No u toliko, kad oni nas ne nagone, da se i mi na ovi kraj bijemo, ja mislim, da bi i za nas i za vas najbolje bilo … da se čuvamo od svake zađevice, koja bi mogla ikakvu smutnju među vama i nama učiniti“. Takve mudrosti danas na Balkanu nema, ovdašnji političari ne samo da ne izbjegavaju sukobe već ih sami traže računajući na stranu podršku, i u amplificiranju ruskih, američkih ili turskih stavova, već prema tome uz kojeg su se „čestitog cara“ svrstali, uglavnom su violentniji od ruskih, američkih ili turskih državnih zvaničnika – zaboravljajući da „kada se bore slonovi, strada trava“.

U našoj je zemlji sve politizirano, od sportskih natjecanja, umjetničkih dostignuća, gospodarstva, aposlutno svega. Ono što mene oduvijek najviše frustrira je činjenica da akademska zajednica, ne samo da nema odgovor na tolike neuralgične točke, nego kao da ih sama stvara, daje im teorijski okvir koje stranke provode u praksi?

HAVERIĆ: Nakon trideset godina stvorena je, brižljivom selekcijom, akademska zajednica koja sasvim odgovara političkoj klasi: nekompetentna i korumpirana. U tom smislu, reći da su oni u stanju da stvore bilo kakav teorijski okvir, čak i moralno neprihvatljiv, znači dati im kompliment koji ne zaslužuju. Za nešto takvo potrebno je mišljenje, historijsko pamćenje, kritička refleksija i moć anticipacije, a ovdje se politički živi po refleksu i radi zadovoljavanja dnevnih potreba.

Razgovarala: Gloria Lujanović

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s