Priznavajući činjenicu da Britaniji treba reintegracija s Europom opozicija pokušava uhvatiti korak s javnim mnijenjem

Dok je David Cameron bio vođa oporbe i u dobroj poziciji da postane premijer, pozvao je svoje kolege da ne prave probleme (da ne “ljuljaju čamac”) stalno “naglabajući” o Europi. Međutim, kolega ga nisu poslušale i na kraju su uspjeli izvesti Britaniju iz Europske unije.

Keir Starmer, lider laburista, sada je taj koji se uzrujava zbog strasti koju izaziva tema Europe, a što dovodi u određenu neravnotežu njegov put prema pobjedi na izborima. Zahtjevi koji dolaze iz njegovih redova traže pomirenje s Bruxellesom. Izborni put od oporbenog čelnika do Downing Streeta vodi kroz teritorije gdje je Brexit i dalje popularan, pa Starmer ne želi uznemiriti swing glasače (koji nemaju stalnu preferenciju, op. prev.), ako se ovima učini da on prezire njihovo mišljenje.

Ove dvije političke situacije nisu ekvivalentne. Torijevski euroskeptični ultrasi poveli su mitološki rat protiv imaginarnog tlačitelja. Laburistički pro-Europljani imaju konkretne dokaze da Brexit ne funkcionira.

Možda nije moguće odrediti točno koliki udio u krizi troškova života je uzrokovan samonametnutim progonstvom Ujedinjenog Kraljevstva iz jedinstvenog tržišta EU-a, ali nema sumnje da su podizanje prepreka trgovini i ometanje protoka radne snage povećali troškove, poremetili opskrbne lance i potaknuli inflaciju. Poslovna ulaganja ostala su nepromijenjena od referenduma o Brexitu, što je odraz opće neizvjesnosti i nepovjerenja u hirovitu i nesposobnu britansku vladu.

Te činjenice polako kruže kroz debatu koja se vodi unutar zemlje. Ankete javnog mnijenja pokazuju stabilnu većinu koja smatra da je Brexit bio loš za Britaniju. Oporba primjećuje ove promjene još i sporije. U govoru na trgovinskoj konferenciji, David Lammy (ministar vanjskih poslova u sjeni) jasno se založio za približavanje Europi: “EU je naš najveći trgovinski partner i saveznik dok se suočavamo s ratom na našem kontinentu”, rekao je. “Ako mislite da odnos Britanije i Europe nije od temeljne važnosti za našu budućnost, vi živite u fantaziji.”

Što se tiče suštine toga kako bi taj bliži odnos mogao izgledati, gospodin Lammy bio je manje odvažan. Laburisti se zalažu za posve razuman program petljanja po rubovima problema: usklađivanje s propisima EU kao preduvjet za smanjenje trgovinskih barijera, liberalnije politike viza, obnovljeno partnerstvo s kulturnim i znanstvenim institucijama koje čine širu konstelaciju europskog projekta.

To je plan reintegracije na periferiji Europe, koji predstavlja zdravu diplomaciju i koji donekle pomaže ekonomiji, ali koji ne može značajno promijeniti stanje stvari sve dok je Britanija i dalje izvan jedinstvenog tržišta i carinske unije. Na tom frontu laburisti su zakovani za tvrdi Brexit, ne samo zato što bilo što “mekše” ponovno otvara pitanja suvereniteta i imigracije, koja bi Keir Startmer radije držao neotvorenim uoči općih izbora. Kritike Brexita možda postaju sve popularnije, ali one se čuju uglavnom u izbornim jedinicama koje svakako glasaju za laburiste, a čak i mnogi proeuropljani odbijaju mogućnost debate koja bi ponovno proizvela žestoke podjele.

Epski zaokret u britanskoj politici prema Europi ne bi bio jednostavan ili brz manevar, niti bi se mogao organizirati iz opozicije. Smjer koji je politički dostupan ide ka ekonomskoj racionalnosti, ali ne tako brzo kako bi neki proeuropljani htjeli. Oprez laburista mogao bi biti frustrirajući, ali smjer kretanja je pravi.

The Guardian