Zaslužuje li Velika Britanija ovakve političare?

Izreka kaže da narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali je li ovo ipak malo previše? Nastavi čitati “Zaslužuje li Velika Britanija ovakve političare?”

Trump, Brexit, a i Katalonija…

Piše: Tarik Haverić

„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike: Nastavi čitati “Trump, Brexit, a i Katalonija…”

Sve je već viđeno u nacističkoj Njemačkoj, samo tada nije bilo interneta, Facebooka, Twittera i ostalih elektronskih čuda

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

1. EU i NATO – hello, goodbye?

‘(…) Bez truna patetike, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kao i izbor slijedećeg američkog predsjednika, krajem tekuće (2016.) godine, imaće kardinalan, ako ne i sudbinski uticaj na geopolitičku poziciju i budućnost tzv. zapadne alijanse, odnosno njenih glavnih stubova – NATO i EU…’ – Izvod iz teksta objavljenog prelomne 2016. godine. Ispričavam se, u istom je data sumorna, ali i dosta precizna projekcija posljedica dva rečena ključna događaja.

Danas, sa relativno kratke vremenske distance na polovici prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, svjedočimo onome što jedni euforično zovu novim svjetskim poretkom u ‘neumoljivom multipolarnom zamahu’. U tom svjetlu posebno pozdravljaju: javno cjenkanje američkog predsjednika sa europskim članicama NATO oko namjenskih kontribucija iz budžeta; navijanje i simpatije prema Brexitu; koketiranje i srdačnu podršku liderima desnih i ultra-desnih partija u EU; te njegov upadljivo spušten gard prema predsjedničkom kolegi iz Rusije bez istorijskog presedana u odnosima Washingtona i Moskve. Što je bilo više nego razvidno na njihovom prvom summitu 2017. u Helsinkiju.

Ali, unatoč rečenoj neslavnoj performansi u Helskinkiju, zakleti i fingirani trumpisti urbi et orbi nadalje imaju nešto zajedničko – priželjkuju da sadašnji stanar Bijele kuće, koliko god da je predvidivo-nepredvidiv, ‘ostane u sedlu bar dotle dok se mi namirimo’ –  što god to značilo za ove  ili one.

 Ali, tako ne misle demokrati, njegovi glavni oponenti u SAD. Nakon što su odnedavno na tzv. mid-term izborima preuzeli prevažnu kontrolu u Kongresu SAD, odmah su otvorili posebnu istragu o svim predsjednikovim ‘grijesima’, onim prije i nakon izborne pobjede. Dok notorna ‘Muellerova komisija’ za istragu vrlo moguće ruske umiješanosti u hibridno štimanje rezultata američkih predsjedničkih izbora 2016., sa novim elanom radi non-stop. Kako stvari stoje, drugi mandat aktuelnog predsjednika SAD se baš i ne nazire u realnom horoskopu. Prije da će biti – impeachment first.

Dvije visoke delegacije SAD na redovnoj Konferenciji o sigurnosti u Munchenu ovog februara/veljače bile su više nego upečatljiva slika i prilika duboke podjele američke političke klase. Prva, ispred Kongresa koju je predvodila predsjedavajuća tog tijela Nancy Pelosi u plenumu ovog mega događaja dočekana je gromkim aplauzom. Druga, predvođena podpredsjednikom Michaelom Penceom ispred Bjele kuće dočekana je dotada nezapamćenom –  gromkom tišinom!

U međuvremenu kalvarija premijerke Ujedinjenog Kraljevstva Madam Therese May u odbrani Brexita u Westminsteru ušla je u treću godinu. Njen neminovan odlazak sa pozicije je za sada u drugom planu, sve dok ‘saga o Brexitu’u Westminsteru ne dobije svoj epilog, nakon što je Bruxelles rekao svoje.

U skalameriji političkih igara i konfliktnih prognoza, opet se ne isključuje eventualno ponavljanje referenduma o odlasku ili ostanku u EU, nakon što su britanski građani ‘progledali’.  Jer, ako pitate pro-europske britance i njihove prijatelje u ostatku EU, prvi referendum iz 2016. – kako u pripremi, tako i u izvedbi – bio je ciljano ‘zamagljena populistička operacija engleskih suverenista’.

Kakogod, ovo se rimuje sa onim što tvrde Trumpovi oponenti sa obje obale Atlantika koji upozoravaju da se sa njegovim dolaskom na međunarodnu scenu radi o kliničkoj slici restauracije eto-vas-tamo-suverenizma (čitaj: neonacizma) na Zapadu, u ime ‘odbrane naših vrijednosti’. Da se ovdje ne pominju sve crnje slutnje oko predstojećih izbora za Europski parlament ovoga maja/svibnja.

Jer, za one koji dan-danas pamte i/ili podsjećaju na neupitne arte-fakte o usponu fašizma između dva svjetska rata, aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla.

2.  Frankfurtska škola je ‘vidjela’ dolazak Trumpa

U septembru 2017. godine, dakle nekoliko mjeseci po ulasku Donalda Trumpa u Bijelu kuću, na policama svjetskih knjižnica osvanula je izvrsna knjiga Stuarta Jeffrisa, kolumniste The Guardiana, ‘Grand Hotel Abyss, The Lives of the Frankfurt School’. Riječ je o rodonačelnicima filozofskog all-star tima ‘neprskanih ljevičara’ koji su na startu daleke 1923. godine, na toj i toj adresi Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu, činili Walter Benjamin, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Herbert Marcuse i dr., tada još puni nade da će socijalizam, nakon krvavog građanskog rata i pobjede u nerazvijenoj Rusiji, u neuporedivo razvijenu Njemačku doći na bijelom konju.

Utoliko su bolje progledali i izoštrili glasovite kritičke alate, jer je otrežnjenje došlo u vidu uspona Adolfa Hitlera, šefa Nacističke partije, potom apsolutnog Führera Njemačke.

Jeffris sa nepogriješivim instinktom za istorijski momentum iznosi dokaze iznad razumne sumnje da je jedanput prosvijetljena Frankfurtska škola, zapravo njena (emigrantska) američka ‘filijala’, još 60-tih godina prošlog stoljeća pomno skenirala ‘industriju američke kulture’ i pretskazala sve moderne društvene konvulzije i belaje u toj zemlji, potom i drugdje.

Naprimjer, prema Adornu, Horkheimeru, Markuzeu i dr., najveća opasnost za američku demokraciju dolazi od medija koji dominiraju masovnom kulturom – u prvom redu filma, radija i televizije.

Naime, pobrojani mediji djeluju poput diktature prije nego je u političkom polju sama diktatura uopće uspostavljena. Tako što rade kolektivnu hipnozu i ‘lobotomiju’ masa, nudeći komforne blagodeti konzumerizma i slijepog podaništva u ime supremacije Naših kontra Njihovih. Jer, sve to je svojedobno manje-više viđeno u nacističkoj Njemačkoj. Naravno, minus Internet, Facebook, Twitter, mobilna telefonija i elektronska čuda koja su u ova digitalna doba samo upotpunili zastrašujući instrumentarij za širenje fake-news kuge – kao uvoda  u hibridno, kibernetsko, hladno i vruće ratovanje.

Što sve u integralnom, esperanto prevodu glasi: f a š i z a m. Ali ne mora da znači, da se oprezno poslužimo tom klasičnom akrobacijom u  političkom diskursu.

Nastaviće se… 

„To leave“ or „not to leave“ ?

Piše: Vlatko Bešlić

I. REFERENDUM O IZLASKU IZ EUROPSKE UNIJE

„To leave“ or „not to leave“, tom parafrazom Hamletove rečenice bi se najbolje mogla opisati zavrzlama koja traje oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, poznatijeg kao „Brexit“. Velika Britanija iako je jedna od prvih država koja se priključila Europskoj uniji  ima veoma komplicirane odnose sa Europskom unijom i oni ne traju od jučer. Nesuglasice su postojale već odavno, a Brexitom je sve samo kulminiralo. David Cameron, tadašnji britanski premijer bio je zadovoljan dogovorenim uvjetima o novim odnosima između Europske unije i Velike Britanije te je odlučio provesti referendum o članstvu u Europskoj uniji, no prije toga bilo je potrebno donijeti Zakon  o referendumu koji je na kraju i donesen 2015. god.  Zanimljivo je  da je taj Zakon o Referendumu zahtijevao održavanje referenduma o pitanju kontinuiranog članstva u Europskoj uniji  do kraja 2017. godine, ali nije sadržavao nikakav zahtjev da Vlada Velike Britanije provede rezultate referenduma. Umjesto toga, bio je osmišljen kako bi procijenio mišljenje birača o članstvu u Europskoj uniji. Na kraju se taj „bezazleni referendum“ pretvorio u ovu trakavicu kojoj svjedočimo. Glavni zagovarač izlaska bio je euroskeptični političar Nigel Farage, zastupnik u Europskom parlamentu koji je kasnije i sam priznao da je prevario birače kada je izjavio da će Velika Britanija izlaskom iz Europske unije tjedno uštediti 350 milijuna funti. Njega su podržali mnogi političari, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona. Referendum o članstvu u Europskoj uniji, poznat kao i referendum o Brexitu, održan je 23. lipnja 2016. u Velikoj Britaniji i Gibraltaru. Cilj referenduma bio je ocijeniti jesu li građani Velike Britanije zadovoljni s novim dogovorenim uvjetima o članstvu, odnosno žele li napustiti Europsku uniju. Kako je objavila Izborna komisija (2016.), referendum je rezultirao vrlo izjednačenim rezultatom – 51.9% stanovništva izjasnilo se za izlazak iz Europske unije, dok se 48.1% stanovništva izjasnilo za ostanak u Europskoj uniji.

II. RAZLOZI ZA IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE

 Razloga za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je mnogo. Jedan od glavnih, a po mojem mišljenju i presudnih razloga je neinformiranost ljudi o samom položaju Velike Britanije u Europskoj uniji kao i posljedicama koje će potencijalan izlazak iz Europske unije imati. Rezultati su pokazali da je starije stanovništvo (koje je često manje informirani) većinom glasovalo za izlazak, dok su mlađe dobne skupine bile za ostanak. Razlog treba tražiti i u posebnom osjećaju neovisnosti kod Britanaca kao i jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Velika Britanija je kroz svoju povijest imala tradiciju velike imperijalne sile te je težila neulaženju u saveze sa drugim državama ili više njih, nego je imala podcjenjivački odnos prema svojim kolonijama i od njih crpila poljoprivredna i druga dobra. No, nakon II. Svjetskog rata Velike Britanija je počela stagnirati i ekonomski i politički, ali u pogledu inovacija tj. tehnologije, pa je to sve uspjelo natjerati britanske čelnike da pristupe Europskoj ekonomskoj zajednici (preteča Europske unije) kako bi uspjeli stabilizirati svoju ekonomiju, ali i političke prilike. Iako je Europska unija zamišljena kao mnogo više od samo ekonomske zajednice, Velika Britanija od samog početka nije iskazivala nikakvu želju i volju za dubljom integracijom. Po mojem mišljenju o sudbini mnogih Britanaca (onih koji nisu izašli na referendum, mlađih glasača koji su dvoljno informirani) odlučili su uglavnom neinformirani, stariji birači.

III. DOLAZAK THERESE MAY  NA ČELNO MJESTO KONZERVATIVACA I ČELNO MJESTO BRITANSKE VLADE

Nakon referenduma David Cameron podnosi ostavku na mjesto premijera i mjesto predsjednika Konzervativne stranke, a naslijedila ga je Theresa May koja se našla u velikim problemima. Bilo je potrebno dogovoriti uvjete o izlasku Velike Britanije iz Europske unije, te stvoriti nove odnose. Krajnji rok za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je do kraja ožujka 2019. god. Theresa May nakon dolaska na čelnu poziciju Konzervativne stranke izjavila je da Brexit stvarno znači Brexit, te da se Velika Britanija neće vraćati u Europsku uniju, no posljednji rezultati glasovanja o sporazumu u Parlamentu ne idu joj u prilog jer ni iz tko zna kojeg pokušaja nisu prihvaćeni uvjeti o izlasku. Nedugo nakon dolaska Therese May na čelnu poziciju u Konzervativnoj stranci najavila je da će ići na prijevremene izbore. Na prijevremenim općim izborima Theresa May je najavila da želi učvrstiti svoju i poziciju svoje vlade u pregovorima s Europskom unijom. Izbori su se održali 8. lipnja 2017. godine, Konzervativna stranka odnijela pobjedu osvojivši 42.4% glasova te pri tome osiguravši 317 mjesta u Parlamentu, što je 13 mjesta manje u odnosu na prošle izbore. Stranka Laburista osvojila je 40% glasova osiguravši 262 mjesta u Parlamentu, što je povećanje od 33 mjesta u odnosu na prošle izbore. Takvi rezultati izbora Theresu May stavili su u nezavidan položaj te uzdrmali njeno mjesto iako je najavila da želi učrvrstiti svoj položaj, a postizanje većine postiglo se tek sa sklapanjem sporazuma s Demokratskom sindikalnom strankom. Tako se Theresa May našla „između dvije vatre“, trebala je „preživjeti“ pokušaj smjene, a s druge strane osigurati prihvaćanje sporazuma o izlasku iz Europske unije.

IV. POSLJEDICE BREXITA

Posljedice Brexita velike su, ne samo po Veliku Britaniju nego i za cijelu Europsku uniju, ali i svijet. Nakon referenduma britanska funta je počela oscilirati pa konačno i doživjela pad od 10% u odnosu na američki dolar, pa je Brexit već polako počeo utjecati na gospodarstvo Velike Britanije. Mnogi investitori su se počeli užurbano povlačiti zbog neizvjesnosti i nesigurnosti britanske ekonomije. Također, prema mojem viđenju Brexit bi u konačnici mogao imati i političke posljedice, moglo bi doći do svojevrsne političke krize, budući da je najveći zagovornik Brexita Nigel Farage priznao da je prevario birače, kao i ovo odugovlačenje sa sporazumom, nemogućnost dogovora oko konačnog izlaska, sve to kod ljudi bi moglo izazvati nepovjerenje u politiku zbog nesposobnosti da se odgovori na krizu. Svakako, najveća posljedica po samu budućnost Velike Britanije je, vjerojatno, nešto što najviše plaši britanske čelnike. Škotska koja je dio Velike Britanije je najavila da će održati ponovni referendum, a sve su glasnije i ideje o ujedinjenju Irske i Sjeverne Irske, pa postoji mogućnost nestanka Velike Britanije kao takve. Također, izlazak Velike Britanije iz Europske unije mogao bi još dodatno zakomplicirati odnose unutar same Europske unije budući da u Europskoj uniji postoje mnoge države koje ne žele dublju integraciju koju zagovara Njemačka, a Velika Britanija je bila svojevrsna protuteža Njemačkoj. Najviše zabrinjava podatak da se gotovo 80% svih financijskih transakcija Europske unije inicira u Velikoj Britaniji, pa je financijski sektor najviše ugrožen ovakvom odlukom. Najveći gubitnik zbog Brexita su Sjedinjenje Američke Države jer je Velika Britanija bila svojevrsna ulaznica Sjedinjenim Američkim Državam u Europu i u političkom i ekonomskom smislu.

V. MOGUĆA RJEŠENJA

Rješenja za ovu sagu oko Brexita nije ostalo još puno. Krajnji rok za sporazum je kraj mjeseca ožujka. Sve je izvjesnije da do dogovora neće doći, iako mnogi čelnici Europske unije zagovaraju produljenje roka za izlazak britanski parlament je nekoliko puta odbio takvu mogućnost, no prošlog tjedna su prihvatili takvu mogućnost, ali britanski parlament odbio je mogućnost za ponovni referendum, pa je pred premijerkom May veoma težak zadatak. Jedna od mogućnosti je i pad Vlade jer Laburisti smatraju da će nepostizanje sporazuma natjerati tvrde Konzervativce da okrenu leđa svojoj šefici, no postavlja se pitanje kakvu će korist Britanci imati od pada Vlade, Velikoj Britaniji sasvim sigurno u ovom trenutku ne trebaju novi izbori, a i ti novi izbori vjerojatno ne bi donijeli neku veću promjenu, pa je vrlo vjerojatno da bi pad Vlade uzrokovao nove, puno veće probleme. Jedno od rješenja je i izlazak Velike Britanije bez ikakvog sporazuma, no britanska poslovna zajednica smatra da je takvo što veoma iracionalno dok tvrdi konzervativci smatraju da je bolje izaći iz Europske unije bez dogovora nego ostati u njoj smatrajući da će štete izlaska bez dogovora biti kratkotrajne, a koristi dugotrajne.

VI. ZAKLJUČAK

Brexit, prema mojem viđenju neće donijeti ništa dobro ni Europskoj uniji, ali ni Britancima. Velika Britanija, iako jedna od prvih država koja je pristupila Europskoj uniji od samog početka pokazivala je da će biti svojevrsni „uteg“, ali s druge strane vremenom je postala jedan od važnijih trgovačkih „igrača“ u Europskoj uniji pa je vrlo jasno da Europska unija ne želi izgubiti takvu članicu što pokazuju i mnogi ustupci koje je Europska unija pravila glede Velike Britanije, ponajprije glede dublje integracije, ulaska u Eurozonu (Velika Britanija ostavlja funtu kao svoju valutu). Europska unija uz sve probleme sa kojim se suočava (jedan od većih je migrantska kriza) nalazi se pred teškim razdobljem i pred jednim od većih izazova, a to je Brexit. Ono što najviše može štetiti to je jačanje populističkih i euroskeptičnih snaga u nekim od država članica, pa je moguće da putem Velike Britanije krenu i neke druge članice, što bi svakako dovelo u pitanje o(p)stanak Europske unije, ako uzmemo u obzir da je svoje povlačenje najavila i najmoćnija žena Europske unije – Angela Merkel (njemačka kancelarka), pa se postavlja pitanje tko će ju naslijediti i hoće li ta osoba imati snage i mudrosti za prevladavanje prepreka kao što ih je imala Merkel u mnogim situacijama u posljednjih 15-ak godina. Ono što je sigurno, a to je da Velika Britanija polako tone u kaos, a moguće da sa sobom povuče i Europsku uniju.


Objavljeno i na Politika Online

Ovakvi laburisti su grozni i ne zaslužuju glasove progresivnih Britanaca

Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD

Brexit je noćna mora. Novi referendum je rješenje

Brexit je katastrofa za Veliku Britaniju. Na referendumu 2016., prepunom lažnih i nerealnih obećanja, 52% građana odlučilo se za izlazak iz EU. Nakon što su pregovori o budućim odnosima, koji su trajali dvije godine, završeni i nakon što je britanski parlament odbio ponuđeni dokument, pstavlja se pitanje što dalje. Izlazak iz EU bez potpisanog ugovora bio bi iznimno štetan za EU, a još gori za Britaniju. Vremena nema puno ( do 29.3.) a nešto se mora promijeniti, iz temelja. Osim ponekog tvrdolinijaša, ostatak svijeta vidi kakva se šteta nanosi svima.

Stručnjaci se slažu da se Britanija nalazi usred krize bez presedana. Zemlja se suočava ne samo s velikim poremećajima ako i kada napusti EU, pogotovo u slučaju da ne bude dogovora o budućim odnosima. Ono što je potencijalno gore su godine ili desetljeća nazadovanja, što se nažalost čini gotovo neizbježnim.

Mnogo je argumenata za ili protiv novog referenduma. Međutim, promijeniti mišljenje trebalo bi biti osnovno demokratsko pravo, tim prije što većina britanskih građana želi novu šansu da pokažu što misle.

U globaliziranom svijetu velikih ekonomskih igrača, izolirana Britanija neće moći odlučivati ni o čemu. Morat će slijediti pravila koja su kreirali drugi. Osim toga, rastući nacionalizam i populizam znače da se više ne može računati na povijesne saveznike i „posebne odnose“ sa SAD-om.

U najmanju ruku, učinci Brexita nisu bili pravilno ili u potpunosti shvaćeni 2016. Obećanja britanskih nacionalista i realnost nešto su sasvim drugo. Stoga je drugi referendum, iako nesavršeno, jedno, ili možda jedino razumno i demokratsko rješenje za izlazak iz sadašnje krize.

DD

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Liberalizam je taj koji je posijao sjeme iliberalizma

Piše: Mike Wayne

Liberalizam je izgubio put jer je zaboravio vlastitu povijest, a ljevica se doima jednako slijepa

Vrijednosti do kojih liberalizam drži danas su pod velikom prijetnjom: otvorena tržišta, međunarodni trgovinski i sigurnosni aranžmani – da ne govorimo o prosvjetiteljskim vrijednostima poput važnosti činjenica, istine i stručnosti.

Prijetnja se javila u obliku trgovinskih ratova, Brexita, oživljavanja nacionalizma i rastućeg neprijateljstva spram kulturnog pluraliteta. Izvor ovih prijetnji liberalizmu je fragmentacija onoga što bi Gramsci nazvao “povijesnim blokom” političkih, kulturnih i klasnih saveza koji operiraju političku ekonomiju kapitalizma u bilo kojem dobu. S ovim fragmentiranjem, desničarski konzervativizam se odvojio od konzervativno-liberalnog konsenzusa koji je dominirao politikom u Europi, Velikoj Britaniji i SAD-u od 1990-ih.

Međutim, umjesto da iskreno preispita i procjeni vlastitu ulogu u krizi, liberalizam rizikuje još više tako što udvostručuje svoju predanost ekonomskom modelu koji zapravo stvara ilirberalizam. O liberalizmu možemo mnogo toga naučiti ako gledamo njegov povijesni razvoj, kako bismo razumjeli gdje se nalazi danas te o mogućnostima i nužnosti pokušaja da se liberalizam u političkom smislu pomjeri ulijevo. Za liberalizam, sposobnost učenja iz vlastitih povijesnih iskustava prvi je prioritet ako se želi izbjeći tragedija ili farsa.

Ekonomsko nasilje

Liberalizam je dosta uspješno započeo život kao politička kultura ekonomskog liberalizma u kasnom osamnaestom stoljeću. Richard Arkwright i njegovi partneri i komercijalni podržavatelji razvili su tvornice pamučne robe na vodeni pogon koji su masovno povećali produktivnost. U isto vrijeme Adam Smith pisao je svoju knjigu Bogatstvo naroda (1776). Tržište, kapital, tehnologija, znanost, napredak, racionalnost – činilo se da se sve bez ikakvih problema povezuje u jeziku liberalizma. Njegov glavni neprijatelj bila je država, moćna baza konzervativizma, sa svojim korumpiranim pokroviteljskim mrežama i naslijeđenim bogatstvom.

U knjizi Načela političke ekonomije i oporezivanja (1819.) David Ricardo je priznao da kada tržišna cijena rada padne ispod vrijednosti koju radnik treba da bi preživio, dolazi do velikih poteškoća. Ipak, ljudska bijeda nije mogla nadjačati ‘racionalne’ zakone tržišta. “Kao i svi drugi ugovori”, napisao je, “plaće bi trebale biti prepuštene fer i slobodnoj konkurenciji tržišta i nikada se ne bi trebale kontrolirati uplitanjem zakonodavstva.” Ono što siromašnima treba, smatrao je Ricardo, jeste da nauče vrijednost „neovisnosti” i „razboritosti”.  Brutalna ravnodušnost prema ovakvom ekonomskom nasilju značila je da je savez između radničke klase i liberalizma bio nemoguć.

Još 1840-ih činilo se da su progresivne reforme i tržište u očima liberalizma bili prirodni saveznici. U to vrijeme vlasnici tvornica pamučne robe zalagali su se za ukidanje carina na uvoz kukuruza. Te tarife štitile su zemljoposjednike, ali su povećavale plaće koje su industrijalci morali plaćati svojim radnicima. Čartistički tisak nije oduševljen pozivima liberala da se udruže. The Northern Star nazvao je Richarda Cobdena i Johna Brighta, koji su u ime Manchesterske gospodarske komore uspostavili Ligu protiv tarifa na uvoz kukuruza  (Anti-Corn Law League) , ‘borcima za jeftini kruh i tražiteljima jeftine radne snage’.

Ipak, jeftina radna snaga nije nužno utkana u temelje klasičnog liberalizma. Adam Smith cijenio je činjenicu da radnici imaju prilično značajnu ulogu u proizvodnji bogatstva, što je uspostavilo svojevrsni filozofski most između liberalizma i rastućeg radničkog pokreta krajem devetnaestog stoljeća. Ideja je bila da se doprinos radništva treba pravedno nagraditi (a što nije nešto što bi Adam Smith Institute predložio danas).

 Pozitivna sloboda i kolektivna dobrobit

Do posljednje četvrtine devetnaestog stoljeća, kako u filozofiji tako i u praksi, liberalizam se počeo odvajati od svojih korijena u ekonomskom liberalizmu. Kao gradonačelnik Birminghama, Joseph Chamberlain, bivši proizvođač a sada ključni lik u Liberalnoj stranci, nacionalizirao je plin i vodu. Država je postupno rehabilitirana u liberalnoj misli – kao ključni jamac općeg dobra i univerzalnih osnovnih usluga. Liberalizam je shvatio da društvene reforme koje želi ne mogu doći od tržišta.

Liberalni filozof TH Green (1836-1882) razlikovao je negativnu i pozitivnu slobodu. Za njega je ova prva značila slobodu od ograničenja (npr. od strane države), a pozitivnu slobodu definirao je kao “oslobađanje talenata svih ljudi u jednakoj mjeri, za doprinos zajedničkom dobru”. Tržište više nije smatrano sposobnim osigurati tu pozitivnu slobodu samostalno.

Liberalizam nije odustao od zalaganja za moralnu samostalnost pojedinca, ali tu je ideju počeo dopunjavati realnijom procjenom društvenih uvjeta koji omogućuju moralnu autonomiju. Postupno su i drugi liberalni filozofi poput LT Hobhousea (1864. – 1929.) rehabilitirali ulogu države u liberalnom razmišljanju i političkoj praksi.

Kraj devetnaestog stoljeća i rano dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje kada je liberalizam imao hrabrosti priznati da su neke od njegovih nekada najcjenjenijih vrijednosti i pretpostavki bile neadekvatne, da sredstva i poželjni društveni ciljevi nisu bili povezani. Liberalizam je otkrio da je kapitalističko tržište radne moći i roba na mnogo načina duboko neracionalno i opasno za kolektivnu dobrobit.

Gdje je onda danas ta sposobnost da se razmisli o povijesnim iskustvima i promijeni smjer djelovanja? Gdje je ta politička kreativnost da se uradi nešto konkretno, a ne tek male kozmetičke promjene ekonomskog liberalizma? Nakon Brexita, više nije dovoljno kriviti svoje konzervativne i lijeve protivnike za sadašnju krizu i prezirati populizam. Liberalizmu nedostaje kritička introspekcija da bi se promijenio.

Deset godina nakon ekonomskog kraha, politička ekonomija kapitalizma svakodnevno pokazuje da ne može zadovoljiti potrebe većine. Liberalizam i dalje ne razumije osnovnu lekciju – da kulturni pluralizam i tolerancija ne mogu opstati ako nedostaje ontološka materijalna sigurnost za većinu stanovništva. Čini se da liberalizam također ne primjećuje da diljem konzervativno-liberalnog spektra postoji spremnost političkih čelnika da se rasplamsaju strahovi od migracija kod kuće i da se propagiraju dobrobiti rata u inozemstvu, od kojih niti jedno niti drugo nije osobito dobro za “toleranciju”.

 Promjena taktike i preraspodjela bogatstva

Liberalizam, međutim, nije u ideološkom smislu ‘uklesan u kamen’, što pokazuju prethodni odmaci od  ekonomskog liberalizma. Nije niti fiksiran u desničarskoj paternalističkoj (Fabianovoj) verziji koja od ljudi stvara pasivne primatelje društvene reforme odozgo.

Liberalni filozof JA Hobson, čija je knjiga Imperijalizam, jedna studija iz 1902. utjecala na Lenjina, u općenitom smislu pozdravio je ideju da industrijska radnička klasa svoj ‘ekonomski mišić’ pretvori u političku moć. Hobson je završio kao član Nezavisne laburističke stranke i kao dio šireg trenda među britanskom srednjom klasom tridesetih godina 20. stoljeća. Bilo bi korisno da ponovno imamo slične trendove i fleksibilnost za velike promjene.

Međutim, ako ljevica u tu svrhu treba vršiti pritisak na liberalizam, prvo mora kritički ispitati u kojoj mjeri je liberalizam deformiran ekonomskim liberalizmom, odnosno utkan u ideju ljevice.

Uzmimo za primjer EU. Veliki broj ljudi koji sebe smatra dijelom ljevice čini se da nije sposoban politički analizirati ovaj ‘objekt svoje želje’ (EU doista jeste nedemokratska, neoliberalna organizacija), niti imaju taktičku prosudbu i mudrost kako bi shvatili što su namjere onih koji žele poništiti rezultat referenduma o izlasku iz EU iz 2016. godine (podijeliti dio radničke klase iz Laburističke stranke i dati šansu za povratak snagama političkog centra), ili odrediti prioritete ključnog strateškog cilja (preraspodjela bogatstva bez obzira na naš budući odnos s EU ). Čini se da je sudbina ljevice i liberalizama povezana, i da je rekonstrukcija liberalizma dio procesa kojim bi ljevica postala jačim izazivačem statusa quo.

(Open Democracy)

Novi referendum o Brexitu je logičan i prijeko potreban

Piše: Dražen Šimić

Moglo bi se reći s priličnom dozom sigurnosti da Velika Britanija nikada nije u potpunosti bila privržena europskom projektu. Uvijek je postojala jedna utjecajna struja u društvu, obično starija i konzervativna, koja je Britance vidjela kao drugačije ili bolje od Francuza, Nijemaca i ostalih kontinentalnih Europljana. Također, još od ulaska Britanije u EU 1973. postoje problemi koji se tiču percepiranog gubitka samostalnosti,  viđenja vlastitog identiteta i povijesti te, naravno, nacionalizma. Stoga je referendum o članstvu u EU uvijek bio riskantan.

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti EU dogodilo se 23.6.2016. Oko 52% Britanaca opredjelilo se za izlazak iz bloka. Većina političkog i poslovnog establishmenta bila je za ostanak, ali prevagnuli su moćni mediji koji su uglavnom bili za to da Britanija “opet postane suverena zemlja”. Osim njih, neki utjecajni političari vješto su i cinično iskoristili žalbe običnog svijeta o previše stranaca u zemlji, ‘svemoćnom Briselu’ itd. Nakon referenduma počinju politička natezanja i pregovori s EU, tijekom kojih se ispostavilo da britanska vlada zapravo nema jasnu strategiju niti viziju onoga što želi, dok je britansko društvo i dalje podijeljeno oko članstva u EU.

Nedavno ispitivanje javnoga mnijenja koje je sproveo The Guardian otkrilo je da većina britanskih građana želi novi referendum o Brexitu, ovaj put o uvjetima konačnog sporazuma o budućim odnosima s EU. Ovo je dobrodošao razvoj događaja i nešto što se treba dogoditi iz više razloga i unatoč nekim poteškoćama.

Prvi razlog je da je Brexit naprosto previše važan, kako za Britaniju tako i za ostatak Europe. Nužno je pažljivo razmisliti o tome što on predstavlja. Podaci o efektima izlaska iz EU su neumoljivi: Britanija će po svakom mogućem scenariju biti u lošijem položaju nego kao članica bloka. To nije, barem ne tako eksplicitno, rečeno građanima tijekom referendumske kampanje i to uopće nije ono za što su glasali. O utjecaju Britanije u Europi i ostatku svijeta ne treba ni govoriti – prosto je nemoguće da ova zemlja zadrži dosadašnje pozicije.

Dodatni razlog je taj što su tijekom referendumske kampanje iznošene tvrdnje o ogromnim svotama novca koji će se uštedjeti neplaćanjem članstva u EU i koji će se onda moći utrošiti u druge svrhe. Najpoznatija je bila tvrdnja o dodatnih 350 milijuna funti tjedno za sustav zdravstvenog osiguranja, NHS, koji je jedna od svetih krava britanske politike. Međutim, ovo i slična obećanja pokazali su se ili nedovoljno istraženim ili najobičnijim lažima. Moguće je i da sve posljedice Brexita nisu bile u potpunosti shvaćene u to vrijeme. Bez obzira o čemu se radi, ako informacije koje su date građanima nisu bile točne, i ako se svi slažu o važnosti Brexita za budućnost zemlje, zašto onda ne imati odgovarajuću raspravu o NHS-u i drugim ključnim pitanjima u jednoj novoj kampanji, ovaj put baziranoj na provjerenim činjenicama?

Pregovori o Brexitu do sada su bili kaotični. Neizvjesnost za britansku ekonomiju skoro je pa zajamčena na kraće staze, a potrajat će vjerojatno i mnogo duže zbog složenosti razgovora o odnosima s EU i budućih pregovora o slobodnoj trgovini koji znaju trajati godinama.

Popis razloga za drugi referendum je dugačak, ali treba biti svjestan i problema. Pojedini stručnjaci govorili su o poteškoćama koje se tiču nepoštivanja rezultata prvog referenduma, obesmišljavanju referenduma kao demokratskog procesa, političkoj i pravnoj neizvjesnosti koja bi nastala ako Brexit bude odbačen itd. Također, postoji mogućnost da dužnosnici EU-a, znajući da će se održati novi referendum i ne podržavajući izlazak Britanije, namjerno ponude jako loše uvjete. Međutim, osim što bi time pali na vrlo niske grane, takav potez bio bi i kontraproduktivan. Naime, kada bi se otkrio bilo kakav nagovještaj te vrste pritiska na Britaniju (a niz utjecajnih medija koji jesu za Brexit nesumnjivo će pažljivo pratiti pregovore) britanski birači vjerojatno bi ponovno glasali za Brexit, ovaj put u većem postotku.

Brexit je daleko najveći izazov s kojim se Britanija suočava barem od Sueske krize. Bilo bi nepromišljeno donijeti tako važnu odluku bez da se dobro razmisli i pripremi, a to se očigledno nije dogodilo. Novi referendum mogao bi potvrditi Brexit ili zaustaviti ga, ali bilo bi nerazumno napustiti EU na temelju sumnjive, emocijama nabijene referendumske kampanje od prije dvije godine. Bez obzira na neke negativne stereotipe o ovoj zemlji širom svijeta pa tako i na Balkanu, Britanija i britanski narod zaslužuju bolje.


Naše članke možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice. 

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Trumpova pobjeda je malo čudo koje svijet uvodi u novi period neizvjesnosti

Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.

Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.

Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?

Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.

Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.

Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Brexit i pouke Jugoslavije

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.